Na putu ka Evropskoj uniji BiH će morati ispuniti mnoge postavljene uslove i provesti brojne reforme, kako bi, kao moderna demokratske zemlja, pristupila ovoj velikoj porodici naroda. Zemlje susjedi i njihovi lideri, 10 godina nakon potpisivanja Deytonskog mirovnog sporazuma, jasno su pokazali da se o budućnosti BiH moraju dogovarati domaće vlasti.
Do dogovora nije došlo već u prvoj prilici, kada je trebalo potpisati zajedničku izjavu o budućim odnosima tri zemlje na nedavno održanoj Igmanskoj inicijativi.
Članovi bh. predsjedništva nisu postigli konsenzusu o tekstu ponuđene izjave, tvrdi njen inicijator Sejfudin Tokić, što je za njega dokaz neodgovornosti i nebrige za BiH:
“Moram reći da je ukupan dojam pomalo frustrirajući, da su čelnici susjednih država u mnogim detaljima i elementima imali više osjećaja odgovornosti za budućnost BiH nego samo Predsjedništvo BiH. Mislim da je međunarodna zajednica navikla na kompromitirajuće istupe članova Predsjedništva i da je ovo samo još jedna potvrda da je postojeće Predsjedništvo manje radilo na afiramciji a više na kompromitaciji državnih interesa naše zemlje. Očito da su tu iskazane, s jedne strane, one politike koje su naprosto očito prevaziđene u susjednim državama.”
Iz Kabineta srpskog člana Predsjedništva, Borislava Paravca, je saopšteno da je ponuđena Izjava kao inicijativa nevladinih organizacija izašla iz svog djelokruga jer je ponudila rješenja o promjeni Deytonskog sporazuma.
Predsjedavajući kolektivnog šefa države, Ivo Miro Jović, smatra kako je šteta što dokument o budućnosti BiH i njenih susjeda nije potpisan, ali u tome ne vidi nikakavu tragediju. Jović naglašava da članovi Predsjedništva nikada o tom dokumentu nisu razgovarali:
“Igmanska inicijativa ima vrlo dobre namjere. Međutim, složit ćemo se da je to ipak jedna udruga ili jedno udruženje, civilni poslovi, i ne vidim ništa tragično što se to nije potpisalo. Ne bih stavljao u toliki prvi plan nepotpisivanje, ali iskreno govorim da mi je žao što to nije potpisano. Žao mi je što nije potpisano, ali ne bih stavljao da članovi Predsjedništva i susjednih zemalja potpisuju nešto što dolazi iz civilnog sektora. Ne bih davao toliku važnost. A važno bi bilo da je potpisano.”
Predsjednik Građanskog parlamenta Tuzla, Vehid Šehić, kaže da nevladin sektor želi doprinijeti da BiH što prije postane moderna evropska zemlja, te da su za to ipak potrebne promjene:
“Moram reći da smo se bavili budućnošću ovih prostora. Ostavili smo drugima da procijene 10 godina od Daytona. Željeli smo da doprinesemo da BiH dobije takvo uređenje koje će poštivati temeljna ljudska i građanska prava, kako individualna tako i kolektivna, koja će dobiti zakone koji će u prvom redu izbrisati strah kod bilo kojeg građanina u BiH, zakone koji će vratiti osjećaj pripadnosti svih građana BiH ovoj državi, državi koja će, kako se to danas kaže, biti ne samo funkcionalna, koja će biti i racionalna i efikasna, otvorena u prvom redu prema prva dva svoja susjeda.”
Stabilnu državu BiH žele vidjeti i njeni susjedi, dodaje i predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Hrvatske, Zoran Pusić:
“Duh Daytona je nesumnjivo bio cjelovita država BiH koja će biti sposobna samostalno funkcionirati i kao takva biti faktor stabilnosti za ovu regiju - jedan je od razloga zbog čega se mi iz Hrvatske kao nevladina organizacija oko toga trudimo, jer smatramo da je uvijek bolje živjeti s prijateljima i sa dobrim susjedima nego s državom koja predstavlja problem zbog vlastitih nestabilnosti u regiji – i kao takva da krene putem evropskih integracija. Kao što se pokazalo na primjeru Hrvatske, put nije lagan, ali je dohvatljiv.”
Za Aleksandra Popova, direktora Centra za regionalizam Srbije i Crne Gore,
deytonska BiH je prošlost, jer je zasnovana na sporazmu koji je prekinuo rat, ali nije obezbijedio trajan i pravedan mir:
“Mi mislimo da se ne treba više baviti time da li ga treba menjati ili ne. Daytonski sporazum je jedan istorijski dokument koga je, nažalost, vreme ipak u nekim delovima nadvisilo i mi mislimo da sad treba pre svega, kad je reč o BiH jer se tiče njenog daljeg statusa a i odnosa suseda prema njoj, otvarati novu stranicu, da treba brže ići u pravcu evropskih reformi, u pravcu evropskih integracija, da novi ustavni okvir za BiH mora da obezbedi trajan i pravedan mir za BiH, da mora da obezbedi brži put u evropske integracije i da mora biti po meri svih građana, bez obzira na versku, nacionalnu i drugu pripadnost, i da na taj način treba dalje ići u izgradnji odnosa i u BiH i u regionu.”
Predstavnici međunarodne zajednice vec godinama ponavljaju da će pomoći BiH na njenom evropskom putu, ali da domaće vlasti moraju odlučiti u kakvoj će državi živjeti njeni narodi i građani. Sigurno je da u postdeytonskoj fazi BiH mora biti stabilna, funkcionalna i multietnička zemlja, sa evropskim principima.
Do dogovora nije došlo već u prvoj prilici, kada je trebalo potpisati zajedničku izjavu o budućim odnosima tri zemlje na nedavno održanoj Igmanskoj inicijativi.
Članovi bh. predsjedništva nisu postigli konsenzusu o tekstu ponuđene izjave, tvrdi njen inicijator Sejfudin Tokić, što je za njega dokaz neodgovornosti i nebrige za BiH:
“Moram reći da je ukupan dojam pomalo frustrirajući, da su čelnici susjednih država u mnogim detaljima i elementima imali više osjećaja odgovornosti za budućnost BiH nego samo Predsjedništvo BiH. Mislim da je međunarodna zajednica navikla na kompromitirajuće istupe članova Predsjedništva i da je ovo samo još jedna potvrda da je postojeće Predsjedništvo manje radilo na afiramciji a više na kompromitaciji državnih interesa naše zemlje. Očito da su tu iskazane, s jedne strane, one politike koje su naprosto očito prevaziđene u susjednim državama.”
Iz Kabineta srpskog člana Predsjedništva, Borislava Paravca, je saopšteno da je ponuđena Izjava kao inicijativa nevladinih organizacija izašla iz svog djelokruga jer je ponudila rješenja o promjeni Deytonskog sporazuma.
Predsjedavajući kolektivnog šefa države, Ivo Miro Jović, smatra kako je šteta što dokument o budućnosti BiH i njenih susjeda nije potpisan, ali u tome ne vidi nikakavu tragediju. Jović naglašava da članovi Predsjedništva nikada o tom dokumentu nisu razgovarali:
“Igmanska inicijativa ima vrlo dobre namjere. Međutim, složit ćemo se da je to ipak jedna udruga ili jedno udruženje, civilni poslovi, i ne vidim ništa tragično što se to nije potpisalo. Ne bih stavljao u toliki prvi plan nepotpisivanje, ali iskreno govorim da mi je žao što to nije potpisano. Žao mi je što nije potpisano, ali ne bih stavljao da članovi Predsjedništva i susjednih zemalja potpisuju nešto što dolazi iz civilnog sektora. Ne bih davao toliku važnost. A važno bi bilo da je potpisano.”
Predsjednik Građanskog parlamenta Tuzla, Vehid Šehić, kaže da nevladin sektor želi doprinijeti da BiH što prije postane moderna evropska zemlja, te da su za to ipak potrebne promjene:
“Moram reći da smo se bavili budućnošću ovih prostora. Ostavili smo drugima da procijene 10 godina od Daytona. Željeli smo da doprinesemo da BiH dobije takvo uređenje koje će poštivati temeljna ljudska i građanska prava, kako individualna tako i kolektivna, koja će dobiti zakone koji će u prvom redu izbrisati strah kod bilo kojeg građanina u BiH, zakone koji će vratiti osjećaj pripadnosti svih građana BiH ovoj državi, državi koja će, kako se to danas kaže, biti ne samo funkcionalna, koja će biti i racionalna i efikasna, otvorena u prvom redu prema prva dva svoja susjeda.”
Stabilnu državu BiH žele vidjeti i njeni susjedi, dodaje i predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Hrvatske, Zoran Pusić:
“Duh Daytona je nesumnjivo bio cjelovita država BiH koja će biti sposobna samostalno funkcionirati i kao takva biti faktor stabilnosti za ovu regiju - jedan je od razloga zbog čega se mi iz Hrvatske kao nevladina organizacija oko toga trudimo, jer smatramo da je uvijek bolje živjeti s prijateljima i sa dobrim susjedima nego s državom koja predstavlja problem zbog vlastitih nestabilnosti u regiji – i kao takva da krene putem evropskih integracija. Kao što se pokazalo na primjeru Hrvatske, put nije lagan, ali je dohvatljiv.”
Za Aleksandra Popova, direktora Centra za regionalizam Srbije i Crne Gore,
deytonska BiH je prošlost, jer je zasnovana na sporazmu koji je prekinuo rat, ali nije obezbijedio trajan i pravedan mir:
“Mi mislimo da se ne treba više baviti time da li ga treba menjati ili ne. Daytonski sporazum je jedan istorijski dokument koga je, nažalost, vreme ipak u nekim delovima nadvisilo i mi mislimo da sad treba pre svega, kad je reč o BiH jer se tiče njenog daljeg statusa a i odnosa suseda prema njoj, otvarati novu stranicu, da treba brže ići u pravcu evropskih reformi, u pravcu evropskih integracija, da novi ustavni okvir za BiH mora da obezbedi trajan i pravedan mir za BiH, da mora da obezbedi brži put u evropske integracije i da mora biti po meri svih građana, bez obzira na versku, nacionalnu i drugu pripadnost, i da na taj način treba dalje ići u izgradnji odnosa i u BiH i u regionu.”
Predstavnici međunarodne zajednice vec godinama ponavljaju da će pomoći BiH na njenom evropskom putu, ali da domaće vlasti moraju odlučiti u kakvoj će državi živjeti njeni narodi i građani. Sigurno je da u postdeytonskoj fazi BiH mora biti stabilna, funkcionalna i multietnička zemlja, sa evropskim principima.
