* * * * *
Povratak u istočni ili preciznije jugoistočni dio Bosne, počeo je podizanjem šatorskih naselja, čime su ljudi koji su protjerani sa svojih ognjišta, željeli pokazati da su spremni za povratak i da žele biti što bliže svojim porušenim domovima. Iz naše arhive, iz tih prvih dana nakon što je stupio mir, izdvajamo riječi jedne žene, izbjeglice pod šatorom:
„Došla sam nakon toliko godina. Umjesto u svojoj kući, u šatorskom sam naselju. Odmah preko Drine gledam u svoju kuću. Ja tako hladna, a moja kuća tako topla. Ona gleda mene, ja gledam nju. U šatorima je hladno. Šatori su provizorni, nisu namijenjeni za zimske dane. Spavamo ispod kišobrana u šatorima. Čekamo taj naš povratak. To je naše ljudsko pravo, koje nam svi kažu da ga imamo, a meni se čini da ga nemamo.“
Lideri povratka u jugoistočnu Bosnu, koji su počeli djelovati odmah nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, danas vrijedno rade u Regionalnom odboru za povratak, u okviru Saveza izbjeglih i raseljenih osoba BiH. Predsjednik Himzo Bajrović posebno ističe višenacionalni karakter ove nevladine organizacije i rad svog istomišljenika Jove Jovanovića. O povratku u opštinu Goražde, podijeljenu dejtonskom linijom, pa jedan pripada Federaciji a drugi Republici Srpskoj, što nije uticalo na podjele među ljudima, Himzo i Jovo govore u ovoj emisiji. Prvo Himzo Bajrović:
BAJROVIĆ: Prvi povratnici su dolazili sa strahom. Mi smo svašta preživjeli. Na nas su bacane bombe, bili smo izloženi provokacijama, prijetnjama, nema šta se nije dešavalo. Valjalo je to sve izdržati. Ali mi smo bili emotivno vezani za naše ognjište i išli smo hrabro naprijed. Ja sve što radim, radim za Bosnu i Hercegovinu jer znam da nema Bosne i Hercegovine bez povratka. Dešavalo se da se ovdje na entitetskoj granici zida zid, a mi pošli u posjetu u Kopače. Narod se prepao, ali ja neću da se vratim, neću da kažem da smo se prepali, već kažem: ,Idemo!‘. Ušli smo u Kopače onom drugom stranom trake koja nije bila zazidana. Hoću da kažem da nije bilo nas povratnika, ne bi bilo Carinske službe, ne bi bilo DGS-a (Državna granična služba), ne bi bilo zajedničke policije, ne bi bilo zajedničke vojske, podjela bi bila definitivna. Ja sam svjesno sebe za to žrtvovao, pa čak i porodicu. Moja su tri sina ovdje, moja su četiri bratića ovdje, moja dva brata su ovdje, svi smo ovdje. Sada je sloboda na visokom nivou, nema nikakvih problema. Jedini problem je zapošljavanje. Vrijeme prolazi, vraćaju se samo stare osobe, nema podmlatka, omladina odlazi tamo gdje im je bolje. Ja mislim da je povratak propao što se tiče gradova. Razlog je problem zapošljavanja. Onaj ko je otišao u Sarajevo, što da se on tim zamara? U Sarajevu je s ovih prostora 43.000 ljudi, većinom su tamo zaposleni, izgradili kuće (većinom bespravno). Najveću štetu nam je nanijelo Sarajevo. To ja njima u Sarajevu kažem, međutim oni začepe uši i ne žele da ja to pričam. Ali kad god odem u Sarajevo, ja to govorim – koliko je Bošnjaka u Sarajevu, koliko je bespravno izgrađenih kuća. I sad nam ta bespravna gradnja stvara tolike probleme prilikom odabira korisnika za donaciju – te osobe ne možeš nigdje naći da imaju kuću u Sarajevu, iako mi to znamo, čak neke kuće slikamo, ali to je teško dokazati jer on tu kuću ili nije prijavio, nema je u bazi podataka, ili je preveo na dijete i on onda ima pravo mene, odnosno moje udruženje da tuži da smo iznijeli neistinu, a ustvari to je istina.
RSE: Da li vaša djeca vide tu perspektivu ili se ljute na vas što ste ih nagovorili da se vrate?
BAJROVIĆ: Ne ljute se. Uče i naći će posao. Jedan sin još nije diplomirao, a već radi u Goraždu u radio-televiziji. Drugi sin je umjetnik, njega sam oštetio, on je propao. To je jedan talent koji se rijetko rađa. Završio je Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, trebao je na Akademiju, nisam imao sredstava i dijete, iako veliki talent, malo nešto raducka kao nastavnik. Zbog njega mi je žao. To je dijete fenomen, u Sarajevu je bio izabran prije jedno četiri-pet godina da ide u Dejton da crta, kad je trebala neka delegacija da ide tamo. Zlatne ruke ima. Treći sin je završio poljoprivredno-tehničku školu. Sad se podstiče poljoprivreda, tako da, ako hoće raditi, mogao bi nešto kroz ove projekte za održivost povratka.
RSE: Jeste li se umorili od ovog posla?
BAJROVIĆ: Mnoga udruženja su se ugasila. Naše još postoji. Ono je multietničkog sastava. Mi smo kao jedna kuća. Radimo stvarno koliko možemo. Ako me je ko naljutio, naljutili su me oni ljudi kojima sam najviše pomogao. Ti njega hljebom, on tebe kamenom. Nikad mi nije ništa rekao onaj kome nisam pomogao. Oni koji su najviše dobili, loše uzvraćaju.
RSE: Šta su razlozi koji najviše opravdavaju one koji se još uvijek nisu vratili?
BAJROVIĆ: Kako će se ljudi vratiti kad kriteriji u svakom pogledu nisu ujednačeni. Prvo, trebali smo imati policajce u određenom omjeru. A kako ćeš imati policajca u Rogatici kad njegov komšija Bošnjak u Sarajevu ima 800 maraka, a on povratnik u Rogatici ima 350? Možeš se prijaviti na biro rada u Republici Srpskoj, ali kad ćeš se zaposliti? Ili Srbin u Goraždu se može prijaviti na biro, ali kad će se zaposliti? Kaže se – prvo reci hop pa skoči. Mi smo prvo skočili pa rekli hop.
RSE: Vi ste, ipak, primjerom pokazali da se treba vraćati, a ne čekati da neko drugi obezbjedi sve uslove.
BAJROVIĆ: Oni koji su tražili sve uslove, oni se nikad nisu ni mislili vratiti. Čovjek koji hoće da se vrati, on ne pita za uslove, on ide, vraća se. Mi da nismo ušli bez traženja nekih uslova, ne bi nikad uspjeli, jer kad bi se to naši na vrhu dogovorili i rekli – evo ti sve obezbjeđeno? Nikad. Stvari se rješavaju u hodu. Mi ulazimo i odmah rješavamo stvar. Ako je nas ušlo 2.500, bogami se neko mora o nama brinuti i neko nam mora obezbijediti naša prava. Što se tiče slobode kretanja, to nije nikakav problem. Čak i policija toleriše neke stvari ako si Bošnjak, što ne bi trebalo. Ko je kriv, kriv je. Ali, eto, kad vidi da je Bošnjak, toleriše, da ga se ne bi optužilo za diskriminaciju.
RSE: Meni je u svemu najzanimljivije i najznačajnije to što ste se vi, ipak, odlučili za multietničnost, što to razvijate i u svom udruženju, što se družite s ljudima. Mislim da to ipak vraća povjerenje u ovu zemlju.
BAJROVIĆ: Mislio sam da će to biti velika stvar, međutim, vjerujte da smo mi tu izgubili. Da stojim uz SDA, imao bih pare. Nemamo podršku vlasti, a kod njih su pare. Mi radimo srcem, ali dokle, kako? Ono što vam Jovan kaže, ja ću vam reći isto. Pa ljudi smo. Nisam nikad bio komunista, ali ja volim Tita. Imao sam slobodu, mogao sam spavati u parku za vrijeme Tita, shvatite. A nikad nisam bio komunista. Komunisti su sada postali nacionalisti. Kad ide praznik, zovem svoje saradnike, Jovana i Daliborku, i pitam ih treba li šta pomoći. Oni zovu mene – Himzo, ide ti Bajram, treba li šta pomoći. Nije problem s nama običnim narodom, problem je gore u vrhu. Oni održavaju jedni druge. Pred izbore dignu frustracije. To su njihovi zajednički interesi.
Istočna Bosna i Hercegovina poznata je po šatorskim naseljima, a u stvaranju prvog multietničkog – u kojem su bili Srbi, Bošnjaci i Albanci (koji godinama žive u Podrinju) učestvovao je i Jovo Jovanović, koji uz Himzu Bajrovića, ističe i Muhameda Bukvu, te ostale članove današnjeg Regionalnog odbora za povratak.
Jovanovići su se u selo Miljanovići, u dijelu opštine Goražde koja pripada Republici Srpskoj, vratili 2001. godine. O prvim danima nakon povratka, Jovo kaže:
JOVANOVIĆ: Vratili smo se na golu ledinu, sve je bilo popaljeno. Ja sam bio lider povratka u ovom ovdje kraju. Prvi sam formirao multietničko povratničko naselje, prvo šatorsko, zajedno sa kolegom i komšijom bošnjačke nacionalnosti Muhamedom Bukvom. Godine 2001 smo formirali prvo multietničko šatorsko naselje u kojem su bili pripadnici tri nacije – Srbi, Bošnjaci i Albanci.
RSE: I kakva je bila sloga u tom multietničkom naselju?
JOVANOVIĆ: Dobra. Dobra je bila i tada, dobra je i dan danas. Evo ja s Muhamedom, što se kaže, samo što ne spavam. Maloprije smo se rastali. Radimo zajedno i u kancelariji Regionalnog odbora za povratak u Istočnu Bosnu i privatno. Stvarno smo non-stop zajedno. A i sve ove ostale komšije.
RSE: Otkud ta ideja za multietničko šatorsko naselje? Jeste li željeli da pokažete ljudima da se, ipak, može živjeti zajedno?
JOVANOVIĆ: Jesmo, naravno, i to. To je bilo spontano. Ja sam otišao kod njega, pošto je on prvi došao gore, napravio neki improvizovani objekat, neku kolibicu. Kad sam čuo da se vratio i ja sam se vratio iz Čajniča gdje sam bio raseljen u bošnjačkoj kući. Došao sam kod njega, sjeli smo i lijepo popričali o svemu i dogovorili se šta da radimo. Dogovorili smo se da zajednički radimo. Prvo smo formirali šatorsko naselje, pa se onda borili za donacije, pa smo i to uspjeli. I dan danas, evo, radimo u Regionalnom uredu za povratak u istočnu Bosnu. On je predsjednik upravnog odbora, ja sam član predsjedništva. Mada, naše mogućnosti su ograničene. Mi samo imamo dosta dobre volje, dosta smo uporni, veliki smo entuzijasti. Ono što smo mi proživjeli, naše iskustvo koristimo da bi pomogli ovim ostalim ljudima koji stvarno žele da se vrate. Pa i kad se vrate da im povratak bude održiv. Imamo dobru saradnju sa određenim lokalnim vlastima, pa i na nivou Bosne i Hercegovine. Imamo veoma dobre odnose sa međunarodnim organizacijama i institucijama. Uložili smo sve svoje i fizičke i psihičke sposobnosti da nekako pomognemo i svim ostalim ljudima koji žele da se vrate da žive na svome ognjištu, da se snalaze, da se bore u ovakvim uslovima koji, naravno, nikome nisu sjajni.
RSE: Da se vratimo momentu vašeg povratka. Vratili ste se s porodicom, kažete, na ledinu. Šta ste onda uspjeli da uradite i kako?
JOVANOVIĆ: Uspjeli smo dosta. Sve je bilo zaraslo, nisi imao gdje ni šator da razapneš. Prvo smo prenoćili ispod nekakve zidine, a sutradan smo od UNHCR-a dobili šator. U tom šatoru su bili kreveti i neka peć, to osnovno. Pa smo tako tu živjeli, dobijali humanitarnu pomoć. Zajedno smo svaki dan išli kod svih međunarodnih i lokalnih organizacija, i entitetskih i na nivou BiH, da se borimo za donacije za sve povratnike koje smo predstavljali, da im omogućimo krov nad glavom. Kasnije smo i nešto štala uradili. Pa smo dobili i djelimično stoke, pa nešto i mehanizacije. Nevladina smo organizacija, nemamo plate, radimo kroz neke projekte koje smo nakon izvjesnog vremena uspjeli da ostvarimo, imamo i neko finansiranje kroz te projekte. Znači, dok traju projekti, imamo finansiranje, kad nema projekata, nema ni finansiranja. Navikli smo da radimo i bez plata.
RSE: Kakvi su danas Miljanovići što se nacionalnog sastava tiče?
JOVANOVIĆ: Totalno mješoviti – srpski, bošnjački i albanski. Albanska porodica su mi prve komšije. Malo niže je jedna bošnjačka porodica. Stvarno mješovito.
RSE: Gotovo je nevjerovatno čuti da vi, posle svega što se desilo, tako komšijski sarađujete i živite.
JOVANOVIĆ: Da vi nas čujete i vidite kada pričamo, ne biste vjerovali da je ovdje nekad bio neki rat između nas. To je stvarno nevjerovatno. Ali šta ćete, nismo mi, ni ja, ni ovaj moj kolega, tome doprinijeli. Mi gledamo da u današnjim uslovima i okolnostima uradimo ono najbolje što možemo.
RSE: Kakva je situacija s infrastrukturom?
JOVANOVIĆ: Postoji lokalni put. Uspijevamo da ga svake godine djelimično saniramo. To je nedovoljno, pa se nekako borimo ne bi li ga malo bolje uradili da ne moramo svake godine da ga obnavljamo. Data su nam neka obećanja, ali evo još ništa se ne dešava. Nadamo se svakim danom da će nešto otpočeti, ali još ništa ne počinju. Struju imamo, mada smo i na to čekali tri godine, živjeli smo bez struje. Od mehanizacije u mome selu niko ništa nema. Ni ja nisam još ništa dobio. Htio bih neki motokultivator koji bi me održavao u životu. Radio sam u firmi 20 godina, sad sam na birou, tako da ni s te strane nema ništa. Imam bolesnu majku koja ima minimalnu penziju od 100 maraka. To su te stvari, dopuna stočnog fonda, mehanizacija. Sada zastupamo cijelu jugoistočnu Bosnu, borimo se za povratak, pokrivamo 10 opština jugoistočne Bosne. Ima ljudi koji nemaju ni krova nad glavom, a da ne pričamo vezano za održivost povratka, infrastrukturu i tako dalje. Gledamo da i drugima pomognemo bar onoliko koliko smo mi ostvarili.
* * * * *
U susret desetoj godišnjici Dejtonskog mirovnog sporazuma, otvaramo tribinu o tome šta je ovaj mirovni ugovor bio za izbjeglice i raseljene osobe – sporazum ili nesporazum? Komentar našeg saradnika i pravnog savjetnika Milana Račića:
IZMEĐU DOBRE STATISTIKE I LOŠE PRAKSE
Deset godina nakon Dejtona istekao je mandat mnogim međunarodnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava – Domu za ljudska prava, Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih lica, Međunarodnom ombudsmanu za BiH. Ove međunarodne organizacije od januara 2004. godine zamijenile su domaće institucije.
Statistički podaci o gotovo stopostotnom rješavanju podnijetih zahtijava za povratak imovine ne daju pravu sliku i o broju stvarnih povratnika. Broj povratnika, naime, daleko zaostaje iza broja vraćenih stambenih jedinica. Zvanični podaci bilježe da se u svoje predratne domove vratilo više od milion izbjeglica i raseljenih lica, od ukupno dva miliona i dvjesta hiljada koji su prisilno raseljeni tokom rata. Među povratnicima je i oko 450.000 takozvanih manjinskih povrataka. Stručnjaci za oblast izbjegličkih i ljudskih prava ističu da je Bosna i Hercegovina u procijepu između dobrih zakona, loše prakse i naduvane statistike. Niko ne zna da li su u ovih milion povratnika i oni koji su samo izvadili lične dokumente, povratili i odmah prodali imovinu i potom otišli na novu odnosno staru adresu prebivališta u izbjeglištvu. Sigurno je da se veliki broj nije vratio iz jednostavnog razloga što mnogi nisu ostvarili pravo na penziju, zdravstvenu zaštitu, što su žrtve diskriminacije pri zapošljavanju, što imaju probleme prilikom upisa djece u školu…
Ipak, glavna prepreka održivom povratku jeste ekonomska situacija. Hvalospjevi o programima povratka nisu bitnije uticali na uspostavljanje ekonomski održivog povratka. Propusti su činjeni i u rekonstrukciji i obnovi, često su pravljene kuće koje su odmah po izgradnji prodate ili nikad nisu useljene. Penzioneri se vraćaju u urbane sredine, ostali, uglavnom u ruralna područja. Vraćaju se ljudi koji nemaju stvarno gdje, a upravo takvima se, do sada, posvećivalo najmanje pažnje. Mladi, s obje strane, su u redovima pred ambasadama i žele samo odlazak u treće zemlje. Ne žele živjeti u zemljama gdje im znanje i diploma nije mjerilo vrijednosti. Ne žele živjeti tamo gdje je Hag jedino Evropa, a najznačajnija vijest ko je uhapšen, ili ako nije, šta se još čeka.
Zato i nije iznenađenje što su novine pune oglasa o prodaji i zamjeni imovine. Oglasi su, zato, najbolja povratnička slika i prilika. Vjernija od one statističke.
Implementacija Aneksa VII u rukama je domaćih vlasti, kojima je ostavljeno da završe ovaj posao.
Preostaje da se obnovi još veliki broj kuća, da krene proizvodnja, da se bar neko zaposli. Hiljade njih još uvijek želi da se vrati. Njima pomoć pružaju bosanskohercegovačke institucije koje su zacrtale da se ovaj posao završi do kraja 2006. godine.
Da li će, iste te institucije, koje nisu u stanju da utvrde koliko je Bosna i Hercegovina dobila sredstava za obnovu i povratak izbjeglica (procjene su od sedam do, čak, 16 milijardi dolara), da ne govorimo o tome kako su te pare potrošene, biti u stanju da obezbijede i povratak onih milion nedostajućih.
Rješenje se, ponovo, nudi formiranjem još jedne komisije koja bi trebala sve to da ispita i provjeri, silnim rezolucijama i deklaracijama koje jedino služe promociji političara, izbjeglicama ponajmanje.
Samo, da i ovog puta ne bude kao i s onom davno pokrenutom akcijom „Imaš kuću vrati stan“, ili, ne daj bože, da i ova komisija ne bude blijeda kopija kantonalnih komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu i povratka radnika na posao.
Churchill i njegove komisije nikako da izađu iz mode i vladajućih klupa. A rezolucije, deklaracije i strategije samo su zamagljivanje stvarnog stanja.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
Povratak u istočni ili preciznije jugoistočni dio Bosne, počeo je podizanjem šatorskih naselja, čime su ljudi koji su protjerani sa svojih ognjišta, željeli pokazati da su spremni za povratak i da žele biti što bliže svojim porušenim domovima. Iz naše arhive, iz tih prvih dana nakon što je stupio mir, izdvajamo riječi jedne žene, izbjeglice pod šatorom:
„Došla sam nakon toliko godina. Umjesto u svojoj kući, u šatorskom sam naselju. Odmah preko Drine gledam u svoju kuću. Ja tako hladna, a moja kuća tako topla. Ona gleda mene, ja gledam nju. U šatorima je hladno. Šatori su provizorni, nisu namijenjeni za zimske dane. Spavamo ispod kišobrana u šatorima. Čekamo taj naš povratak. To je naše ljudsko pravo, koje nam svi kažu da ga imamo, a meni se čini da ga nemamo.“
Lideri povratka u jugoistočnu Bosnu, koji su počeli djelovati odmah nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, danas vrijedno rade u Regionalnom odboru za povratak, u okviru Saveza izbjeglih i raseljenih osoba BiH. Predsjednik Himzo Bajrović posebno ističe višenacionalni karakter ove nevladine organizacije i rad svog istomišljenika Jove Jovanovića. O povratku u opštinu Goražde, podijeljenu dejtonskom linijom, pa jedan pripada Federaciji a drugi Republici Srpskoj, što nije uticalo na podjele među ljudima, Himzo i Jovo govore u ovoj emisiji. Prvo Himzo Bajrović:
BAJROVIĆ: Prvi povratnici su dolazili sa strahom. Mi smo svašta preživjeli. Na nas su bacane bombe, bili smo izloženi provokacijama, prijetnjama, nema šta se nije dešavalo. Valjalo je to sve izdržati. Ali mi smo bili emotivno vezani za naše ognjište i išli smo hrabro naprijed. Ja sve što radim, radim za Bosnu i Hercegovinu jer znam da nema Bosne i Hercegovine bez povratka. Dešavalo se da se ovdje na entitetskoj granici zida zid, a mi pošli u posjetu u Kopače. Narod se prepao, ali ja neću da se vratim, neću da kažem da smo se prepali, već kažem: ,Idemo!‘. Ušli smo u Kopače onom drugom stranom trake koja nije bila zazidana. Hoću da kažem da nije bilo nas povratnika, ne bi bilo Carinske službe, ne bi bilo DGS-a (Državna granična služba), ne bi bilo zajedničke policije, ne bi bilo zajedničke vojske, podjela bi bila definitivna. Ja sam svjesno sebe za to žrtvovao, pa čak i porodicu. Moja su tri sina ovdje, moja su četiri bratića ovdje, moja dva brata su ovdje, svi smo ovdje. Sada je sloboda na visokom nivou, nema nikakvih problema. Jedini problem je zapošljavanje. Vrijeme prolazi, vraćaju se samo stare osobe, nema podmlatka, omladina odlazi tamo gdje im je bolje. Ja mislim da je povratak propao što se tiče gradova. Razlog je problem zapošljavanja. Onaj ko je otišao u Sarajevo, što da se on tim zamara? U Sarajevu je s ovih prostora 43.000 ljudi, većinom su tamo zaposleni, izgradili kuće (većinom bespravno). Najveću štetu nam je nanijelo Sarajevo. To ja njima u Sarajevu kažem, međutim oni začepe uši i ne žele da ja to pričam. Ali kad god odem u Sarajevo, ja to govorim – koliko je Bošnjaka u Sarajevu, koliko je bespravno izgrađenih kuća. I sad nam ta bespravna gradnja stvara tolike probleme prilikom odabira korisnika za donaciju – te osobe ne možeš nigdje naći da imaju kuću u Sarajevu, iako mi to znamo, čak neke kuće slikamo, ali to je teško dokazati jer on tu kuću ili nije prijavio, nema je u bazi podataka, ili je preveo na dijete i on onda ima pravo mene, odnosno moje udruženje da tuži da smo iznijeli neistinu, a ustvari to je istina.
RSE: Da li vaša djeca vide tu perspektivu ili se ljute na vas što ste ih nagovorili da se vrate?
BAJROVIĆ: Ne ljute se. Uče i naći će posao. Jedan sin još nije diplomirao, a već radi u Goraždu u radio-televiziji. Drugi sin je umjetnik, njega sam oštetio, on je propao. To je jedan talent koji se rijetko rađa. Završio je Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, trebao je na Akademiju, nisam imao sredstava i dijete, iako veliki talent, malo nešto raducka kao nastavnik. Zbog njega mi je žao. To je dijete fenomen, u Sarajevu je bio izabran prije jedno četiri-pet godina da ide u Dejton da crta, kad je trebala neka delegacija da ide tamo. Zlatne ruke ima. Treći sin je završio poljoprivredno-tehničku školu. Sad se podstiče poljoprivreda, tako da, ako hoće raditi, mogao bi nešto kroz ove projekte za održivost povratka.
RSE: Jeste li se umorili od ovog posla?
BAJROVIĆ: Mnoga udruženja su se ugasila. Naše još postoji. Ono je multietničkog sastava. Mi smo kao jedna kuća. Radimo stvarno koliko možemo. Ako me je ko naljutio, naljutili su me oni ljudi kojima sam najviše pomogao. Ti njega hljebom, on tebe kamenom. Nikad mi nije ništa rekao onaj kome nisam pomogao. Oni koji su najviše dobili, loše uzvraćaju.
RSE: Šta su razlozi koji najviše opravdavaju one koji se još uvijek nisu vratili?
BAJROVIĆ: Kako će se ljudi vratiti kad kriteriji u svakom pogledu nisu ujednačeni. Prvo, trebali smo imati policajce u određenom omjeru. A kako ćeš imati policajca u Rogatici kad njegov komšija Bošnjak u Sarajevu ima 800 maraka, a on povratnik u Rogatici ima 350? Možeš se prijaviti na biro rada u Republici Srpskoj, ali kad ćeš se zaposliti? Ili Srbin u Goraždu se može prijaviti na biro, ali kad će se zaposliti? Kaže se – prvo reci hop pa skoči. Mi smo prvo skočili pa rekli hop.
RSE: Vi ste, ipak, primjerom pokazali da se treba vraćati, a ne čekati da neko drugi obezbjedi sve uslove.
BAJROVIĆ: Oni koji su tražili sve uslove, oni se nikad nisu ni mislili vratiti. Čovjek koji hoće da se vrati, on ne pita za uslove, on ide, vraća se. Mi da nismo ušli bez traženja nekih uslova, ne bi nikad uspjeli, jer kad bi se to naši na vrhu dogovorili i rekli – evo ti sve obezbjeđeno? Nikad. Stvari se rješavaju u hodu. Mi ulazimo i odmah rješavamo stvar. Ako je nas ušlo 2.500, bogami se neko mora o nama brinuti i neko nam mora obezbijediti naša prava. Što se tiče slobode kretanja, to nije nikakav problem. Čak i policija toleriše neke stvari ako si Bošnjak, što ne bi trebalo. Ko je kriv, kriv je. Ali, eto, kad vidi da je Bošnjak, toleriše, da ga se ne bi optužilo za diskriminaciju.
RSE: Meni je u svemu najzanimljivije i najznačajnije to što ste se vi, ipak, odlučili za multietničnost, što to razvijate i u svom udruženju, što se družite s ljudima. Mislim da to ipak vraća povjerenje u ovu zemlju.
BAJROVIĆ: Mislio sam da će to biti velika stvar, međutim, vjerujte da smo mi tu izgubili. Da stojim uz SDA, imao bih pare. Nemamo podršku vlasti, a kod njih su pare. Mi radimo srcem, ali dokle, kako? Ono što vam Jovan kaže, ja ću vam reći isto. Pa ljudi smo. Nisam nikad bio komunista, ali ja volim Tita. Imao sam slobodu, mogao sam spavati u parku za vrijeme Tita, shvatite. A nikad nisam bio komunista. Komunisti su sada postali nacionalisti. Kad ide praznik, zovem svoje saradnike, Jovana i Daliborku, i pitam ih treba li šta pomoći. Oni zovu mene – Himzo, ide ti Bajram, treba li šta pomoći. Nije problem s nama običnim narodom, problem je gore u vrhu. Oni održavaju jedni druge. Pred izbore dignu frustracije. To su njihovi zajednički interesi.
Istočna Bosna i Hercegovina poznata je po šatorskim naseljima, a u stvaranju prvog multietničkog – u kojem su bili Srbi, Bošnjaci i Albanci (koji godinama žive u Podrinju) učestvovao je i Jovo Jovanović, koji uz Himzu Bajrovića, ističe i Muhameda Bukvu, te ostale članove današnjeg Regionalnog odbora za povratak.
Jovanovići su se u selo Miljanovići, u dijelu opštine Goražde koja pripada Republici Srpskoj, vratili 2001. godine. O prvim danima nakon povratka, Jovo kaže:
JOVANOVIĆ: Vratili smo se na golu ledinu, sve je bilo popaljeno. Ja sam bio lider povratka u ovom ovdje kraju. Prvi sam formirao multietničko povratničko naselje, prvo šatorsko, zajedno sa kolegom i komšijom bošnjačke nacionalnosti Muhamedom Bukvom. Godine 2001 smo formirali prvo multietničko šatorsko naselje u kojem su bili pripadnici tri nacije – Srbi, Bošnjaci i Albanci.
RSE: I kakva je bila sloga u tom multietničkom naselju?
JOVANOVIĆ: Dobra. Dobra je bila i tada, dobra je i dan danas. Evo ja s Muhamedom, što se kaže, samo što ne spavam. Maloprije smo se rastali. Radimo zajedno i u kancelariji Regionalnog odbora za povratak u Istočnu Bosnu i privatno. Stvarno smo non-stop zajedno. A i sve ove ostale komšije.
RSE: Otkud ta ideja za multietničko šatorsko naselje? Jeste li željeli da pokažete ljudima da se, ipak, može živjeti zajedno?
JOVANOVIĆ: Jesmo, naravno, i to. To je bilo spontano. Ja sam otišao kod njega, pošto je on prvi došao gore, napravio neki improvizovani objekat, neku kolibicu. Kad sam čuo da se vratio i ja sam se vratio iz Čajniča gdje sam bio raseljen u bošnjačkoj kući. Došao sam kod njega, sjeli smo i lijepo popričali o svemu i dogovorili se šta da radimo. Dogovorili smo se da zajednički radimo. Prvo smo formirali šatorsko naselje, pa se onda borili za donacije, pa smo i to uspjeli. I dan danas, evo, radimo u Regionalnom uredu za povratak u istočnu Bosnu. On je predsjednik upravnog odbora, ja sam član predsjedništva. Mada, naše mogućnosti su ograničene. Mi samo imamo dosta dobre volje, dosta smo uporni, veliki smo entuzijasti. Ono što smo mi proživjeli, naše iskustvo koristimo da bi pomogli ovim ostalim ljudima koji stvarno žele da se vrate. Pa i kad se vrate da im povratak bude održiv. Imamo dobru saradnju sa određenim lokalnim vlastima, pa i na nivou Bosne i Hercegovine. Imamo veoma dobre odnose sa međunarodnim organizacijama i institucijama. Uložili smo sve svoje i fizičke i psihičke sposobnosti da nekako pomognemo i svim ostalim ljudima koji žele da se vrate da žive na svome ognjištu, da se snalaze, da se bore u ovakvim uslovima koji, naravno, nikome nisu sjajni.
RSE: Da se vratimo momentu vašeg povratka. Vratili ste se s porodicom, kažete, na ledinu. Šta ste onda uspjeli da uradite i kako?
JOVANOVIĆ: Uspjeli smo dosta. Sve je bilo zaraslo, nisi imao gdje ni šator da razapneš. Prvo smo prenoćili ispod nekakve zidine, a sutradan smo od UNHCR-a dobili šator. U tom šatoru su bili kreveti i neka peć, to osnovno. Pa smo tako tu živjeli, dobijali humanitarnu pomoć. Zajedno smo svaki dan išli kod svih međunarodnih i lokalnih organizacija, i entitetskih i na nivou BiH, da se borimo za donacije za sve povratnike koje smo predstavljali, da im omogućimo krov nad glavom. Kasnije smo i nešto štala uradili. Pa smo dobili i djelimično stoke, pa nešto i mehanizacije. Nevladina smo organizacija, nemamo plate, radimo kroz neke projekte koje smo nakon izvjesnog vremena uspjeli da ostvarimo, imamo i neko finansiranje kroz te projekte. Znači, dok traju projekti, imamo finansiranje, kad nema projekata, nema ni finansiranja. Navikli smo da radimo i bez plata.
RSE: Kakvi su danas Miljanovići što se nacionalnog sastava tiče?
JOVANOVIĆ: Totalno mješoviti – srpski, bošnjački i albanski. Albanska porodica su mi prve komšije. Malo niže je jedna bošnjačka porodica. Stvarno mješovito.
RSE: Gotovo je nevjerovatno čuti da vi, posle svega što se desilo, tako komšijski sarađujete i živite.
JOVANOVIĆ: Da vi nas čujete i vidite kada pričamo, ne biste vjerovali da je ovdje nekad bio neki rat između nas. To je stvarno nevjerovatno. Ali šta ćete, nismo mi, ni ja, ni ovaj moj kolega, tome doprinijeli. Mi gledamo da u današnjim uslovima i okolnostima uradimo ono najbolje što možemo.
RSE: Kakva je situacija s infrastrukturom?
JOVANOVIĆ: Postoji lokalni put. Uspijevamo da ga svake godine djelimično saniramo. To je nedovoljno, pa se nekako borimo ne bi li ga malo bolje uradili da ne moramo svake godine da ga obnavljamo. Data su nam neka obećanja, ali evo još ništa se ne dešava. Nadamo se svakim danom da će nešto otpočeti, ali još ništa ne počinju. Struju imamo, mada smo i na to čekali tri godine, živjeli smo bez struje. Od mehanizacije u mome selu niko ništa nema. Ni ja nisam još ništa dobio. Htio bih neki motokultivator koji bi me održavao u životu. Radio sam u firmi 20 godina, sad sam na birou, tako da ni s te strane nema ništa. Imam bolesnu majku koja ima minimalnu penziju od 100 maraka. To su te stvari, dopuna stočnog fonda, mehanizacija. Sada zastupamo cijelu jugoistočnu Bosnu, borimo se za povratak, pokrivamo 10 opština jugoistočne Bosne. Ima ljudi koji nemaju ni krova nad glavom, a da ne pričamo vezano za održivost povratka, infrastrukturu i tako dalje. Gledamo da i drugima pomognemo bar onoliko koliko smo mi ostvarili.
* * * * *
U susret desetoj godišnjici Dejtonskog mirovnog sporazuma, otvaramo tribinu o tome šta je ovaj mirovni ugovor bio za izbjeglice i raseljene osobe – sporazum ili nesporazum? Komentar našeg saradnika i pravnog savjetnika Milana Račića:
IZMEĐU DOBRE STATISTIKE I LOŠE PRAKSE
Deset godina nakon Dejtona istekao je mandat mnogim međunarodnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava – Domu za ljudska prava, Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih lica, Međunarodnom ombudsmanu za BiH. Ove međunarodne organizacije od januara 2004. godine zamijenile su domaće institucije.
Statistički podaci o gotovo stopostotnom rješavanju podnijetih zahtijava za povratak imovine ne daju pravu sliku i o broju stvarnih povratnika. Broj povratnika, naime, daleko zaostaje iza broja vraćenih stambenih jedinica. Zvanični podaci bilježe da se u svoje predratne domove vratilo više od milion izbjeglica i raseljenih lica, od ukupno dva miliona i dvjesta hiljada koji su prisilno raseljeni tokom rata. Među povratnicima je i oko 450.000 takozvanih manjinskih povrataka. Stručnjaci za oblast izbjegličkih i ljudskih prava ističu da je Bosna i Hercegovina u procijepu između dobrih zakona, loše prakse i naduvane statistike. Niko ne zna da li su u ovih milion povratnika i oni koji su samo izvadili lične dokumente, povratili i odmah prodali imovinu i potom otišli na novu odnosno staru adresu prebivališta u izbjeglištvu. Sigurno je da se veliki broj nije vratio iz jednostavnog razloga što mnogi nisu ostvarili pravo na penziju, zdravstvenu zaštitu, što su žrtve diskriminacije pri zapošljavanju, što imaju probleme prilikom upisa djece u školu…
Ipak, glavna prepreka održivom povratku jeste ekonomska situacija. Hvalospjevi o programima povratka nisu bitnije uticali na uspostavljanje ekonomski održivog povratka. Propusti su činjeni i u rekonstrukciji i obnovi, često su pravljene kuće koje su odmah po izgradnji prodate ili nikad nisu useljene. Penzioneri se vraćaju u urbane sredine, ostali, uglavnom u ruralna područja. Vraćaju se ljudi koji nemaju stvarno gdje, a upravo takvima se, do sada, posvećivalo najmanje pažnje. Mladi, s obje strane, su u redovima pred ambasadama i žele samo odlazak u treće zemlje. Ne žele živjeti u zemljama gdje im znanje i diploma nije mjerilo vrijednosti. Ne žele živjeti tamo gdje je Hag jedino Evropa, a najznačajnija vijest ko je uhapšen, ili ako nije, šta se još čeka.
Zato i nije iznenađenje što su novine pune oglasa o prodaji i zamjeni imovine. Oglasi su, zato, najbolja povratnička slika i prilika. Vjernija od one statističke.
Implementacija Aneksa VII u rukama je domaćih vlasti, kojima je ostavljeno da završe ovaj posao.
Preostaje da se obnovi još veliki broj kuća, da krene proizvodnja, da se bar neko zaposli. Hiljade njih još uvijek želi da se vrati. Njima pomoć pružaju bosanskohercegovačke institucije koje su zacrtale da se ovaj posao završi do kraja 2006. godine.
Da li će, iste te institucije, koje nisu u stanju da utvrde koliko je Bosna i Hercegovina dobila sredstava za obnovu i povratak izbjeglica (procjene su od sedam do, čak, 16 milijardi dolara), da ne govorimo o tome kako su te pare potrošene, biti u stanju da obezbijede i povratak onih milion nedostajućih.
Rješenje se, ponovo, nudi formiranjem još jedne komisije koja bi trebala sve to da ispita i provjeri, silnim rezolucijama i deklaracijama koje jedino služe promociji političara, izbjeglicama ponajmanje.
Samo, da i ovog puta ne bude kao i s onom davno pokrenutom akcijom „Imaš kuću vrati stan“, ili, ne daj bože, da i ova komisija ne bude blijeda kopija kantonalnih komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu i povratka radnika na posao.
Churchill i njegove komisije nikako da izađu iz mode i vladajućih klupa. A rezolucije, deklaracije i strategije samo su zamagljivanje stvarnog stanja.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba