Dostupni linkovi

Koska


Jedna od ugrađenih grešaka u mišljenju raznoraznih teoretičara zavere je u tome što vide plan i sistem svugde i u svemu, pa i tamo gde nikakvog plana i sistema nema, nego se životari od prilike do prilike. Tako je nekako i sa aktuelnom Vladom Srbije: ona sada stoji pred svojim najtežim ispitom do sada, u vezi sa glasanjem oko vlasničke transformacije Naftne industrije Srbije, a u izgledu joj je još teži problem reforme penzionog sistema, a i jedno i drugo po, recimo, sugestiji MMF-a.

Zbog ove ozbiljne nevolje za vladinu strategiju permanentnog nerešavanja suštinskih tranzicionih problema, dežurni »zaverolozi« su zaključili da je priča oko amnestije za Marka Miloševića, te potonji ispad ministra za kapitalne investicije Velimira Ilića, bačena kao koska za glodanje u javnosti, ne bi li se ova malo zamajala i tako lakše progutala neke mnogo važnije stvari. Verovati u ovo značilo bi u najmanju ruku veoma preceniti sposobnost ove vlade da uporavlja i samom sobom – s obzirom na njenu bizarnu i glomaznu unutrašnju strukturu, bez prave koherentnosti – a kamoli još i procesima u društvu. Razume se da su NIS ili penzije na duži rok važniji, ali se u pitanjima jakog simboličkog naboja ogleda pravi profil aktuelne vlasti, kao i političke klase u celini, i zbog toga je razumljivo da dobar deo javnosti na njima toliko insistira.

Rašomonijada oko krajnje dubioznog dogovornog rasterećenja nekadašnjeg bahatog carevića Marka Miloševića od optužbe koja mu je onemogućavala ne samo povratak u Srbiju nego i slobodno kretanje po svetu, samo je još jednom, možda očiglednije nego ikada još od slučaja puštanja na slobodu čuvenog atentatora Bagzija, skromnog trgovačkog putnika, potkazala svu zastrašujuću inertnost ovdašnjeg pravosuđa i pravnog sistema uopšte, kao i njegovu, najblaže rečeno, neotpornost na političke pritiske svih vrsta. Uostalom, dobro je već primećeno da je i činjenica da za ovih pet godina porodici Milošević – koja je udarnički i multidisciplinarno unazadila Srbiju do grotesknih razmera – slavno nezavisno pravosuđe demokratske Srbije nije »pronašlo« ništa više od dodeljivanja stana dadilji i mahanja motornom testerom, već dovoljno govori za sebe.

Kako god bilo, pesimisti su pomislili da većeg skandala od ovog ne može biti, ali optimisti su znali da može, bar dok je u Srbiji Velimira Ilića, i bar dok je taj i takav čovek na vlasti. I sam po vlastitom priznanju upleten u skandal oko Miloševića, Ilić je rasejano pogubio sve živce kada su ga novinari priupitali o tome, i to je rezultiralo neviđenim kermesom, od samog živopisnog lićevog ispada – kakav u solidnijim društvima nije zamisliv ni u satiričnim parodijama na političare – pa do bure javnih reakcija, koju je Vlada na kraju pokušala da stiša nečim što je manje ličilo na ono za šta se izdavalo, a više na nekakav roditeljski sastanak na kojem je zaključeno da nestašnom detetu treba dati još jednu šansu, popraviće se, inače je vredno i talentovano, samo vuče nulu iz vladanja zbog svog burnog temperamenta. Uopšte, sveopšte tapšanje Ilića po ramenu za njegove graditeljske podvige počinje da liči na paranormalan fenomen, jer je za obične smrtnike koji nemaju pristup čudesima Ilić ipak tek pompezni graditelj guste mreže imaginarnih autoputeva, koji u poređenju sa stvarnima - kakvi se grade drugde po Evropi, uključujući i susedstvo - imaju tu veliku prednost da su besplatni, laki su za održavanje, putarina se ne naplaćuje, i na njima – po prirodi stvari - niko ne gine. Možda izgleda šašavo, ali deluje – bar na Ilićeve ministarske kolege. Uključujući čak i obično racionalnog Mlađana Dinkića, koji je, doduše, zato uspeo da zarati sa svojim stranačkim kolegom, ministrom odbrane Prvoslavom Davinićem.

U svakom slučaju, Vlada Srbije je nekako pregurala i ovu seriju skandala, mada je vladajuća koalicija napukla sa svih strana, i drži je još samo instinkt samoodržanja. A u Hagu, za to vreme, nekadašnji koalicioni partneri Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj svakodnevno razmenjuju političke nežnosti. Eto, neke koalicije ni tamnica ne može da razvrgne.
XS
SM
MD
LG