Britanski dnevnik napominje kako je Haški tribunal podigao optužnicu protiv Milana Lukića 1998. godine, “zbog ubistava velikog broja bošnjačkih civila, među kojima su bili žene, djeca i stari ljudi”. S njim su u zločinu učestvovali i njegov rođak Sredoje i Milan Vasiljević, koji su poslije uhvaćeni i osuđeni.
List ističe kako pune četiri godine ni zvaničnici bosanskih Srba ni Srbije nisu pokazali namjeru da uhvate Lukića i izruče ga sudu. Za to vrijeme viđan je u okolini Višegrada i u Srbiji, gdje je imao stan u Beogradu. Lukić je u više navrata optuživan za reketiranje i druge vidove organizovanog kriminala, zbog čega je u Srbiji hapšen tri puta, ali ga je srbijanska policija svaki put puštala na slobodu.
U analizi razloga zašto su srpski zvaničnici ignorisali Lukićeve zločine i zahtjeve za njegovo hapšenje, pozivajući se na istraživanja Istituta za rat i mir, list navodi da je on na više načina imao vezu sa Radovanom Karadžićem. Bio je član lanca za krijumčarenje droge, koji je bio uključen u Karadžićevu poslovnu mrežu. Profitom ostvarenim rasturanjem droge finansirana je neuhvatljiva oružana grupacija pod nazivom “Preventiva”, čiji je neposredan zadatak bio zaštita Radovana Karadžića. Na taj način je bio pokriven i sam Lukić. Pored toga, posebno ga je štitio njegov rođak Sreten Lukić, koji je bio pomoćnik srbijanskog ministra unutrašnjih poslova, odnosno šef policije u toj državi.
Početkom 2003. godine Lukić je došao u sukob sa članovima grupacije “Preventiva”, koja je brinula o Karadžićevoj zaštiti, i čak je došlo do neposrednog oružanog obračuna sa njegovim čuvarima. Nadležni su zaključili da je on rizik za srpske interese, čak i u Višegradu, i stavljen je u stranu.
Lukićeva sigurnost je bitno ugrožena u martu te godine, kada je njegov rođak Sreten, šef srbijanske policije, smijenjen i deportovan u Hag. Policija Republike Srpske je nakon toga pokušala uhapsiti Milana Lukića u kući njegovih roditelja u Višegradu, pri čemu je greškom ubila njegovog brata Novicu.
U međuvremenu, pod snažnim pritiskom obaveze saradnje sa Haškim tribunalom, srbijanski sud je osudio Lukića u odsustvu na 20 godina zatvora zbog ubistva 16 bošnjačkih civila, koje je oteo iz autobusa na bosansko-srbijanskoj granici 1993. godine. Istraživači “Guardiana” ističu kako je poslije toga Milan Lukić zaključio da mu je najsigurnija predaja Haškom tribunalu i nagodba u vezi pomoći za hapšenje Karadžića. Ni na jednom od dva zakazana susreta sa haškim istražiteljima se, međutim, nije pojavio.
Argentinskoj policiji, koja ga je uhapsila prije tri dana u Buenos Airesu, Lukić je rekao da želi deportaciju u Hag, jer bi izručenje Srbiji značilo opasnost za njegov život. Svoje strahovanje je obrazložio činjenicom da zna mnogo o ratnim dešavanjima, zbog čega bi mogao biti ubijen zato što mnogi u Srbiji žele da to i dalje ostane tajna.
*****
Veze između dvojice haških optuženika, Milana Lukića i Radovana Karadžića, bile su vrlo bliske i obuhvatale su lepezu poslova koje su obuhvatale Lukićevu povezanost sa Karadžićevom finansijskom mrežom koja se bavila krijumčarenjem narkotika, navode neki izvori među kojima je i londonski Institut za rat i mir.
Novinar Miroslav Filipović, dopisnik Londonskog dnevnika ''Indipendent'' i saradnik Instituta za rat i mir, nedvosmisleno potvrđuje da su Lukić i Karadžić bili u kontaktima u vreme kada je Lukić boravio u Srbiji i Republici Srpskoj i podvlači:
''Od momenta kada je Lukić morao da beži, morao je da misli na sebe i svoje preživljavanje, tako da mislim da su ti kontakti bili malo prekinuti. Sve ono što mi znamo o Lukiću i što znamo o psihologiji tih ljudi kada su uhapšeni, govori da su oni vrlo spremni za saradnju sa sudom, tako da ja verujem da je Lukić spreman sve da ispriča, sve ono što zna, a to je dosta, jer je on bio vrlo važan čovek u svemu tome.''
A evo kako na mogućnost da Milan Lukić pred istražiteljima Haškog tribunala govori o svojim vezama sa Radovanom Karadžićem gleda ministar pravde u Vladi Srbije Zoran Stojković:
''Govorimo o pretpostavkama. To je stvar njegove odbrane, kako će se braniti. Ne mogu da kažem nešto što ja ne znam pouzdano.''
Ovdašnji mediji izveštavali su da je Lukić u vreme režima Slobodana Miloševića viđan u okolini Višegrada, da je imao stan u Beogradu, te da je u nekoliko navrata pritvaran zbog reketiranja i učešća u organizovanom kriminalu. Jedan od čelnika DOS-ove vlade, koji je želeo da ostane anoniman, potvrdio je da je sadašnji haški zatvorenik, a u vreme DOS-ove vlasti načelnik resora javne bezbednosti MUP-a Srbije Sreten Lukić, u nekoliko navrata 2000. godine izvlačio Milana Lukića iz pritvora, upravo po nalogu Slobodana Miloševića, ali i Biljane Plavšić. Isti funkcioner tvrdi da Sreten Lukić nije u rodbinskim odnosima sa Milanom Lukićem, kako su navodili brojni mediji, već su njih dvojica iz istog sela koje se i zove Lukići, iz okoline Višegrada.
Ministar pravde u Vladi Srbije Zoran Stojković ističe da Vlada ima zakonsku obavezu da traži izručenje Milana Lukića, budući da mu je pred beogradskim Okružnim sudom suđeno za zločine u Sjeverinu i da će to učiniti u roku od mesec dana.
''Mogu da kažem da je osuđen kod nas u odsustvu i poternicu smo dali već ranije i u skladu sa tim ćemo u roku od 30 dana, koji je ostavljen, staviti zahtev za izručenje našem sudu kako bi mogli da ga sudimo u našoj zemlji. Međutim, kako Haški tribunal ima prioritet, to će u ovom slučaju Milan Lukić biti izručen Haškom tribunalu. Naša poternica ostaje i dalje, s obzirom da svaka mogućnost da se dođe do lica kojem je suđeno u odsustvu obavezuje našu zemlju da završi sa poternicom i izrekne adekvatnu kaznu, s tim što ćemo morati da čekamo da se okonča postupak pred Haškim tribunalom.''
Na posletku, minulih dana u javnosti su se mogle čuti različite interpretacije Lukićevog lociranja i hapšenja. Izvor koji važi za vrlo informisan preneo je Radiju Slobodna Evropa verziju događaja prema kojoj je ključnu ulogu u Lukićevom hapšenju odigrao načelnik resora državne bezbednosti u vreme Miloševićevog režima Jovica Stanišić, koji je Haškom tribunalu ukazao da se ovaj optuženik nalazi upravo u Buenos Airesu. Stanišić je, prema ovoj verziji događaja, istražiteljima Tribunala, želeći da popravi sopstveni položaj pred sudom, najpre obećao pomoć u hapšenju Radovana Karadžića i Ratka Mladića, ali budući da tu nije mnogo učinjeno, nekadašnji šef Miloševićeve tajne policije učestvovao je u lociranju Milana Lukića.
*****
Svjedoci užasa....
Muhamed Šehić, kome je Milan Lukić zapalio majku i brata, danas se prisjeća stravičnog svjedočenja svog djeda, jednog od rijetkih preživjelih.
14. juna 1992. godine, u napuštenoj bošnjačkoj kući u Pionirskoj ulici u Višegradu, Milan Lukić je, kako ga tereti haška optužnica, zaključao i zapalio 65 žena, djece i staraca. Među rijetkim preživjelima bio je i starac Hasib Kurspahić koji je o ovom zločinu upoznao i haške istražitelje. Hasibov unuk Muhamed Šehić, kome je Milan Lukić zapalio majku i brata, danas se prisjeća stravičnog djedovog svjedočenja:
„Moj dedo je bio u toj kući u kojoj su zapaljena 64 čovjeka. Lično, svojim rukama, Milan Lukić je zapalio tu kuću u kojoj je bilo žena, djece, staraca. Apsolutno su tu, u toj kući, bili samo civili.“
Milana Lukića Muhamed poznaje još od školskih dana, dok su zajedno išli na zanat. Na stratište, kaže Muhamed, Lukić je Bošnjake doveo na prevaru:
„Jedno cijelo selo Kurspahića, isključivo muslimansko selo, i još par muslimana koji su se zadesili na cesti, sveukupno njih 65-ero, Milan Lukić je, u dogovoru sa Crvenim krstom opštine Višegrad, pozvao pod izgovorom da će ih prebaciti na slobodnu teritoriju BiH, da bi im kasnije kazali kako se taj autobus pokvario, te da moraju spavati u napuštenim muslimanskim kućama. Oni su se rasporedili u četiri - pet kuća, da bi negdje iza ponoći došao Lukić i rekao da svi moraju u jednu kuću radi njihove bezbijednosti.“
Onda je, nastupio teror.
„Sve su se žene morale skinuti do gola, skinuto im zlato, prstenje, uzet novac, sve je Lukić pokupio. Izvedene su mlađe žene pa silovane. Onda ih je sve zatvorio u jednu kuću i svojim rukama je zoljom pogodio tu kuću. Onda se ona zapalila. Pucali su. Moj brat je imao 12 godina. Zvao se Faruk Šehić. On je iskočio kroz prozor i neko ga je ubio. I nije izašao živ.“
Reputaciju hladnokrvnog ubice, Lukić je, kaže Muhamed Šehić, stekao nekoliko dana nakon što se iz Srbije vratio u rodni Višegrad.
„Neka četverica, peterica došla su u Višegrad, naoružani do zuba. Odmah su počeli klati, ubijati, „dokazivati“ se. Na čelu je, naravno, bio on, Milan Lukić. Odmah, za dan - dva je stekao tu „slavu“ glavnog koljača. Prve te zaklane ljude ja ne znam, kažu da je tu i neka žena, Bahra, kažu na ulici ih je zaklao. I tako je to počelo.“
Vijest o hapšenju Milana Lukića, Muhamed Šehić je proslavio. Višegradski koljač je, veli, najzad uhapšen. Ubica Muhamedove majke i mlađeg brata će odgovarati. No, Šehić očekuje i da ubice njegovog oca i dvadesetogodišnjeg brata, čija tijela još nisu pronađena, zadesi isto što i Milana Lukića. Pravda.
List ističe kako pune četiri godine ni zvaničnici bosanskih Srba ni Srbije nisu pokazali namjeru da uhvate Lukića i izruče ga sudu. Za to vrijeme viđan je u okolini Višegrada i u Srbiji, gdje je imao stan u Beogradu. Lukić je u više navrata optuživan za reketiranje i druge vidove organizovanog kriminala, zbog čega je u Srbiji hapšen tri puta, ali ga je srbijanska policija svaki put puštala na slobodu.
U analizi razloga zašto su srpski zvaničnici ignorisali Lukićeve zločine i zahtjeve za njegovo hapšenje, pozivajući se na istraživanja Istituta za rat i mir, list navodi da je on na više načina imao vezu sa Radovanom Karadžićem. Bio je član lanca za krijumčarenje droge, koji je bio uključen u Karadžićevu poslovnu mrežu. Profitom ostvarenim rasturanjem droge finansirana je neuhvatljiva oružana grupacija pod nazivom “Preventiva”, čiji je neposredan zadatak bio zaštita Radovana Karadžića. Na taj način je bio pokriven i sam Lukić. Pored toga, posebno ga je štitio njegov rođak Sreten Lukić, koji je bio pomoćnik srbijanskog ministra unutrašnjih poslova, odnosno šef policije u toj državi.
Početkom 2003. godine Lukić je došao u sukob sa članovima grupacije “Preventiva”, koja je brinula o Karadžićevoj zaštiti, i čak je došlo do neposrednog oružanog obračuna sa njegovim čuvarima. Nadležni su zaključili da je on rizik za srpske interese, čak i u Višegradu, i stavljen je u stranu.
Lukićeva sigurnost je bitno ugrožena u martu te godine, kada je njegov rođak Sreten, šef srbijanske policije, smijenjen i deportovan u Hag. Policija Republike Srpske je nakon toga pokušala uhapsiti Milana Lukića u kući njegovih roditelja u Višegradu, pri čemu je greškom ubila njegovog brata Novicu.
U međuvremenu, pod snažnim pritiskom obaveze saradnje sa Haškim tribunalom, srbijanski sud je osudio Lukića u odsustvu na 20 godina zatvora zbog ubistva 16 bošnjačkih civila, koje je oteo iz autobusa na bosansko-srbijanskoj granici 1993. godine. Istraživači “Guardiana” ističu kako je poslije toga Milan Lukić zaključio da mu je najsigurnija predaja Haškom tribunalu i nagodba u vezi pomoći za hapšenje Karadžića. Ni na jednom od dva zakazana susreta sa haškim istražiteljima se, međutim, nije pojavio.
Argentinskoj policiji, koja ga je uhapsila prije tri dana u Buenos Airesu, Lukić je rekao da želi deportaciju u Hag, jer bi izručenje Srbiji značilo opasnost za njegov život. Svoje strahovanje je obrazložio činjenicom da zna mnogo o ratnim dešavanjima, zbog čega bi mogao biti ubijen zato što mnogi u Srbiji žele da to i dalje ostane tajna.
*****
Veze između dvojice haških optuženika, Milana Lukića i Radovana Karadžića, bile su vrlo bliske i obuhvatale su lepezu poslova koje su obuhvatale Lukićevu povezanost sa Karadžićevom finansijskom mrežom koja se bavila krijumčarenjem narkotika, navode neki izvori među kojima je i londonski Institut za rat i mir.
Novinar Miroslav Filipović, dopisnik Londonskog dnevnika ''Indipendent'' i saradnik Instituta za rat i mir, nedvosmisleno potvrđuje da su Lukić i Karadžić bili u kontaktima u vreme kada je Lukić boravio u Srbiji i Republici Srpskoj i podvlači:
''Od momenta kada je Lukić morao da beži, morao je da misli na sebe i svoje preživljavanje, tako da mislim da su ti kontakti bili malo prekinuti. Sve ono što mi znamo o Lukiću i što znamo o psihologiji tih ljudi kada su uhapšeni, govori da su oni vrlo spremni za saradnju sa sudom, tako da ja verujem da je Lukić spreman sve da ispriča, sve ono što zna, a to je dosta, jer je on bio vrlo važan čovek u svemu tome.''
A evo kako na mogućnost da Milan Lukić pred istražiteljima Haškog tribunala govori o svojim vezama sa Radovanom Karadžićem gleda ministar pravde u Vladi Srbije Zoran Stojković:
''Govorimo o pretpostavkama. To je stvar njegove odbrane, kako će se braniti. Ne mogu da kažem nešto što ja ne znam pouzdano.''
Ovdašnji mediji izveštavali su da je Lukić u vreme režima Slobodana Miloševića viđan u okolini Višegrada, da je imao stan u Beogradu, te da je u nekoliko navrata pritvaran zbog reketiranja i učešća u organizovanom kriminalu. Jedan od čelnika DOS-ove vlade, koji je želeo da ostane anoniman, potvrdio je da je sadašnji haški zatvorenik, a u vreme DOS-ove vlasti načelnik resora javne bezbednosti MUP-a Srbije Sreten Lukić, u nekoliko navrata 2000. godine izvlačio Milana Lukića iz pritvora, upravo po nalogu Slobodana Miloševića, ali i Biljane Plavšić. Isti funkcioner tvrdi da Sreten Lukić nije u rodbinskim odnosima sa Milanom Lukićem, kako su navodili brojni mediji, već su njih dvojica iz istog sela koje se i zove Lukići, iz okoline Višegrada.
Ministar pravde u Vladi Srbije Zoran Stojković ističe da Vlada ima zakonsku obavezu da traži izručenje Milana Lukića, budući da mu je pred beogradskim Okružnim sudom suđeno za zločine u Sjeverinu i da će to učiniti u roku od mesec dana.
''Mogu da kažem da je osuđen kod nas u odsustvu i poternicu smo dali već ranije i u skladu sa tim ćemo u roku od 30 dana, koji je ostavljen, staviti zahtev za izručenje našem sudu kako bi mogli da ga sudimo u našoj zemlji. Međutim, kako Haški tribunal ima prioritet, to će u ovom slučaju Milan Lukić biti izručen Haškom tribunalu. Naša poternica ostaje i dalje, s obzirom da svaka mogućnost da se dođe do lica kojem je suđeno u odsustvu obavezuje našu zemlju da završi sa poternicom i izrekne adekvatnu kaznu, s tim što ćemo morati da čekamo da se okonča postupak pred Haškim tribunalom.''
Na posletku, minulih dana u javnosti su se mogle čuti različite interpretacije Lukićevog lociranja i hapšenja. Izvor koji važi za vrlo informisan preneo je Radiju Slobodna Evropa verziju događaja prema kojoj je ključnu ulogu u Lukićevom hapšenju odigrao načelnik resora državne bezbednosti u vreme Miloševićevog režima Jovica Stanišić, koji je Haškom tribunalu ukazao da se ovaj optuženik nalazi upravo u Buenos Airesu. Stanišić je, prema ovoj verziji događaja, istražiteljima Tribunala, želeći da popravi sopstveni položaj pred sudom, najpre obećao pomoć u hapšenju Radovana Karadžića i Ratka Mladića, ali budući da tu nije mnogo učinjeno, nekadašnji šef Miloševićeve tajne policije učestvovao je u lociranju Milana Lukića.
*****
Svjedoci užasa....
Muhamed Šehić, kome je Milan Lukić zapalio majku i brata, danas se prisjeća stravičnog svjedočenja svog djeda, jednog od rijetkih preživjelih.
14. juna 1992. godine, u napuštenoj bošnjačkoj kući u Pionirskoj ulici u Višegradu, Milan Lukić je, kako ga tereti haška optužnica, zaključao i zapalio 65 žena, djece i staraca. Među rijetkim preživjelima bio je i starac Hasib Kurspahić koji je o ovom zločinu upoznao i haške istražitelje. Hasibov unuk Muhamed Šehić, kome je Milan Lukić zapalio majku i brata, danas se prisjeća stravičnog djedovog svjedočenja:
„Moj dedo je bio u toj kući u kojoj su zapaljena 64 čovjeka. Lično, svojim rukama, Milan Lukić je zapalio tu kuću u kojoj je bilo žena, djece, staraca. Apsolutno su tu, u toj kući, bili samo civili.“
Milana Lukića Muhamed poznaje još od školskih dana, dok su zajedno išli na zanat. Na stratište, kaže Muhamed, Lukić je Bošnjake doveo na prevaru:
„Jedno cijelo selo Kurspahića, isključivo muslimansko selo, i još par muslimana koji su se zadesili na cesti, sveukupno njih 65-ero, Milan Lukić je, u dogovoru sa Crvenim krstom opštine Višegrad, pozvao pod izgovorom da će ih prebaciti na slobodnu teritoriju BiH, da bi im kasnije kazali kako se taj autobus pokvario, te da moraju spavati u napuštenim muslimanskim kućama. Oni su se rasporedili u četiri - pet kuća, da bi negdje iza ponoći došao Lukić i rekao da svi moraju u jednu kuću radi njihove bezbijednosti.“
Onda je, nastupio teror.
„Sve su se žene morale skinuti do gola, skinuto im zlato, prstenje, uzet novac, sve je Lukić pokupio. Izvedene su mlađe žene pa silovane. Onda ih je sve zatvorio u jednu kuću i svojim rukama je zoljom pogodio tu kuću. Onda se ona zapalila. Pucali su. Moj brat je imao 12 godina. Zvao se Faruk Šehić. On je iskočio kroz prozor i neko ga je ubio. I nije izašao živ.“
Reputaciju hladnokrvnog ubice, Lukić je, kaže Muhamed Šehić, stekao nekoliko dana nakon što se iz Srbije vratio u rodni Višegrad.
„Neka četverica, peterica došla su u Višegrad, naoružani do zuba. Odmah su počeli klati, ubijati, „dokazivati“ se. Na čelu je, naravno, bio on, Milan Lukić. Odmah, za dan - dva je stekao tu „slavu“ glavnog koljača. Prve te zaklane ljude ja ne znam, kažu da je tu i neka žena, Bahra, kažu na ulici ih je zaklao. I tako je to počelo.“
Vijest o hapšenju Milana Lukića, Muhamed Šehić je proslavio. Višegradski koljač je, veli, najzad uhapšen. Ubica Muhamedove majke i mlađeg brata će odgovarati. No, Šehić očekuje i da ubice njegovog oca i dvadesetogodišnjeg brata, čija tijela još nisu pronađena, zadesi isto što i Milana Lukića. Pravda.
