Argentinska štampa na naslovnim stranama pisala je o hapšenju haškog bjegunca Milana Lukića u Buenos Airesu. Navodi se da je imao pasoš na ime Goran Đukanović, te da je u glavni grad Argentine došao prije petnaestak dana. Argentinska štampa navodi da je do hapšenja došlo nakon što su prekjuče u Buenos Aires doputovali Lukićeva supruga i šestogodišnja kćerka. Kaže se da je Lukić uhapšen po povratku sa aerodroma do stana u elitnom naselju ¨Rekoleti¨, iako je prethodno promijenio tri taksija.
Argentinski list ¨Klarin¨ piše da je čovjek koji je Lukiću iznajmio stan izjavio kako je on došao sa južnoafričkim ispravama i sa gomilom evra, te da je stan platio tri mjeseca unaprijed. Susjedi i portir zgrade kazali su da su Lukića povremeno viđali, te da je djelovao kao miran, učtiv i prijatan čovjek.
Više od godinu dana špekulisalo se na razne načine o mogućoj predaji ili hapšenju jednog od najtraženijih sa haške liste, Milana Lukića. Ostalo je sjećanje i na neuspjelu akciju njegovog hapšenja, koju je provela policija Republike Srpske, 18. aprila prošle godine u Višegradu, kada je greškom ubijen Milanov brat, Novica Lukić.
Milan Lukić uhapšen je u Argentini sa falsifikovanim pasošem Srbije i Crne Gore, pod imenom Goran Đukanović, piše bosansko-hercegovačka i srpska štampa. Jedna od pretpostavki je da je Lukić u Argentinu došao iz Rusije, gdje se krio u posljednje vrijeme, piše štampa u Sarajevu.
*****
U Srbiji vlast mora odgovoriti na pitanje: kako je Lukić dobio pasoš sa lažnim imenom. Da li se o tome vodi istraga?
Kako se saznaje, Lukić je u Buenos Airesu uhapšen sa lažnim dokumentima i imao je pasoš Srbije i Crne Gore na ime Goran Đukanović. Rasim Ljajić vjeruje da se i ostali haški optuženici kreću uz pomoć pasoša sa lažnim imenima, a o činjenici da je Lukić imao pasoš Srbije i Crne Gore kaže:
¨Sasvim sigurno nisu dobili pasoše ove godine. Pretpostavljam da su bili povezani sa bivšim strukturama. Mnogi od njih su odrađivali prljave poslove iz tog kriminalnog miljea i za nekadašnju službu državne bezbednosti. Po istoj logici je i Legija imao pasoše, zapravo više putnih isprava, lažnih dokumenata i verujem da je to model koji su drugi primenjivali.¨
Istovremeno, nekadašnji šef resora državne bezbjednosti Srbije Goran Petrović u izjavi za Radio Slobodna Evropa ističe da bi se istragom relativno lako moglo utvrditi kada je izdat pasoš i koji ga je organ izdao:
¨Ako neko želi da sprovede istragu, on će lako to da utvrdi prema serijskom broju pasoša, veštačenjem samog pasoša, potpisa, pečata. Sve se može, više ili manje, precizno utvrditi i kada je izdat.¨
*****
Dakle u Srbiji se postavlja pitanje pasoša, u Crnoj Gori nimalo manje osetljivo pitanje: zašto crnogorski pravosudni organi, uprkos brojnim neposrednim dokazima protiv njega za otmicu državljana Crne Gore u Štrpicima prije 13 godina, nikada zvanično nisu pokrenuli ili procesuirali krivičnu prijavu, koju su u ime rodbine otetih podnosili opunomoćeni advokati?
Na pitanje - zbog čega nikada crnogorske nadležne institucije nisu procesuirale slučaj protiv Milana Lukića zbog zločina u Štrpcima, podgorički advokat i nekadašnji pravni zastupnik u Fondu za humanitarno pravo Dragan Prelević objašnjava da se radi o ograničenom suočavanju sa ratnim zločinima, što je zvanično politika crnogorskih državnih organa:
¨Ja mogu da vam potvrdim da sam u ime Fonda za humanitarna prava na samom početku pretresao slučaj Ranisavljević, podneo krivičnu prijavu protiv Milan Lukića i još 16 lica zbog otmice u Štrpcima i ratnih zločina koji su počinjeni tom prilikom. Krivičnu prijavu smo podneli Višem tužilaštvu u Bijelom Polju, na čijem čelu je tada bio gospodin Milan Radović. Nikada po toj krivičnoj prijavi nije postupljeno iako su postojali u predmetu dokazi, koji su i snažniji nego protiv Ranisavljevića, koji je do sada već pravosnažno osuđen. Po meni se to postupanje protiv Lukića i protiv svih ostalih apsolutno uklapa u sliku tog ograničenog suočavanja sa zločinima, što je, dakle, zvanično politika Crne Gore što se i u slučaju Štrpci pokazalo. Taj slučaj je, dakle, okončan u svrhu dnevne politike i samim tim mislim da nije bilo interesa da se pravda u potpunosti zadovolji, a Crna Gora bila itekako nadležna dok je uspostavila nadležnost slučaja Ranisavljević.¨
Na pitanje zašto nije pokrenut postupak i protiv Milana Lukića ili raspisana potjernica, advokat Velija Murić to obrazlaže nedostatkom dobre volje državnih organa Crne Gore:
¨Da je bilo dobre volje, oni bi bili uhvaćeni i privedeni u Hag. U ovom slučaju mislim da je izostala potjernica crnogorskih pravosudnih organa u odnosu na Lukića, koji je definitivno značajan kao vođa grupe koja je izvršila taj zločin.¨
*****
Nekako u vrijeme hapšenja haških optuženika govori se o svemu, a ostaje u sjenci sam zločin, zbog koga se neko izvodi na sud.
O težini i monstruoznosti zločina, koje je počinio Lukić, moglo se čuti u Haškom tribunalu, tokom suđenja Mitru Vasiljeviću za zločine nad civilima u Višegradu tokom rata u Bosni. Jedna od preživjelih žrtava govorila je o tome kako je u dvije kuće, u koje je zatvorio 130 civila iz Višegrada, Milan Lukić podmetnuo požar koji je ona preživjela, isključivo zahvaljujući slučaju:
¨Kada je kuća zapaljena, dvoje su iskočili kroz prozor. Mitar Vasiljević je držao bateriju i svijetlio u prozore, a Milan Lukić je pucao. Čekala sam dva-tri minuta da okrenu cijev na desni prozor, tako da sam iskočila na lijevi prozor da me ubiju. Vidjela sam da gori plamen, a oni su i dalje pucali. Čuli su se krikovi onih koji su još gorjeli u toj vatri. Zadnje se čulo jedno dijete od deset godina - Halida Kusparić koja je rekla posljednju riječ: Majko, nedaj me.¨
Članica Udruženja ¨Žena žrtva rata¨ Mirsada Tabaković, o bolnim uspomenama na ratna dešavanja u Višegradu:
¨Zaista, najgore što se moglo desiti u Višegradu, to je u većini odradio Milan Lukić sa svojom ekipom. To vam mogu potvrditi, jer sam iz Višegrada, jer je tri člana moje porodice odvela njegova ekipa, pred očima moje djece i pred očima moje porodice. Saznanja imamo i od drugih žena da je zaista nad ženama izvršio puno zločina, od silovanja do spaljivanja, do protjerivanja, ubistava, odvođenja u nepovrat. Isto tako i razdvajanje muškaraca od žena.¨
Argentinski list ¨Klarin¨ piše da je čovjek koji je Lukiću iznajmio stan izjavio kako je on došao sa južnoafričkim ispravama i sa gomilom evra, te da je stan platio tri mjeseca unaprijed. Susjedi i portir zgrade kazali su da su Lukića povremeno viđali, te da je djelovao kao miran, učtiv i prijatan čovjek.
Više od godinu dana špekulisalo se na razne načine o mogućoj predaji ili hapšenju jednog od najtraženijih sa haške liste, Milana Lukića. Ostalo je sjećanje i na neuspjelu akciju njegovog hapšenja, koju je provela policija Republike Srpske, 18. aprila prošle godine u Višegradu, kada je greškom ubijen Milanov brat, Novica Lukić.
Milan Lukić uhapšen je u Argentini sa falsifikovanim pasošem Srbije i Crne Gore, pod imenom Goran Đukanović, piše bosansko-hercegovačka i srpska štampa. Jedna od pretpostavki je da je Lukić u Argentinu došao iz Rusije, gdje se krio u posljednje vrijeme, piše štampa u Sarajevu.
*****
U Srbiji vlast mora odgovoriti na pitanje: kako je Lukić dobio pasoš sa lažnim imenom. Da li se o tome vodi istraga?
Kako se saznaje, Lukić je u Buenos Airesu uhapšen sa lažnim dokumentima i imao je pasoš Srbije i Crne Gore na ime Goran Đukanović. Rasim Ljajić vjeruje da se i ostali haški optuženici kreću uz pomoć pasoša sa lažnim imenima, a o činjenici da je Lukić imao pasoš Srbije i Crne Gore kaže:
¨Sasvim sigurno nisu dobili pasoše ove godine. Pretpostavljam da su bili povezani sa bivšim strukturama. Mnogi od njih su odrađivali prljave poslove iz tog kriminalnog miljea i za nekadašnju službu državne bezbednosti. Po istoj logici je i Legija imao pasoše, zapravo više putnih isprava, lažnih dokumenata i verujem da je to model koji su drugi primenjivali.¨
Istovremeno, nekadašnji šef resora državne bezbjednosti Srbije Goran Petrović u izjavi za Radio Slobodna Evropa ističe da bi se istragom relativno lako moglo utvrditi kada je izdat pasoš i koji ga je organ izdao:
¨Ako neko želi da sprovede istragu, on će lako to da utvrdi prema serijskom broju pasoša, veštačenjem samog pasoša, potpisa, pečata. Sve se može, više ili manje, precizno utvrditi i kada je izdat.¨
*****
Dakle u Srbiji se postavlja pitanje pasoša, u Crnoj Gori nimalo manje osetljivo pitanje: zašto crnogorski pravosudni organi, uprkos brojnim neposrednim dokazima protiv njega za otmicu državljana Crne Gore u Štrpicima prije 13 godina, nikada zvanično nisu pokrenuli ili procesuirali krivičnu prijavu, koju su u ime rodbine otetih podnosili opunomoćeni advokati?
Na pitanje - zbog čega nikada crnogorske nadležne institucije nisu procesuirale slučaj protiv Milana Lukića zbog zločina u Štrpcima, podgorički advokat i nekadašnji pravni zastupnik u Fondu za humanitarno pravo Dragan Prelević objašnjava da se radi o ograničenom suočavanju sa ratnim zločinima, što je zvanično politika crnogorskih državnih organa:
¨Ja mogu da vam potvrdim da sam u ime Fonda za humanitarna prava na samom početku pretresao slučaj Ranisavljević, podneo krivičnu prijavu protiv Milan Lukića i još 16 lica zbog otmice u Štrpcima i ratnih zločina koji su počinjeni tom prilikom. Krivičnu prijavu smo podneli Višem tužilaštvu u Bijelom Polju, na čijem čelu je tada bio gospodin Milan Radović. Nikada po toj krivičnoj prijavi nije postupljeno iako su postojali u predmetu dokazi, koji su i snažniji nego protiv Ranisavljevića, koji je do sada već pravosnažno osuđen. Po meni se to postupanje protiv Lukića i protiv svih ostalih apsolutno uklapa u sliku tog ograničenog suočavanja sa zločinima, što je, dakle, zvanično politika Crne Gore što se i u slučaju Štrpci pokazalo. Taj slučaj je, dakle, okončan u svrhu dnevne politike i samim tim mislim da nije bilo interesa da se pravda u potpunosti zadovolji, a Crna Gora bila itekako nadležna dok je uspostavila nadležnost slučaja Ranisavljević.¨
Na pitanje zašto nije pokrenut postupak i protiv Milana Lukića ili raspisana potjernica, advokat Velija Murić to obrazlaže nedostatkom dobre volje državnih organa Crne Gore:
¨Da je bilo dobre volje, oni bi bili uhvaćeni i privedeni u Hag. U ovom slučaju mislim da je izostala potjernica crnogorskih pravosudnih organa u odnosu na Lukića, koji je definitivno značajan kao vođa grupe koja je izvršila taj zločin.¨
*****
Nekako u vrijeme hapšenja haških optuženika govori se o svemu, a ostaje u sjenci sam zločin, zbog koga se neko izvodi na sud.
O težini i monstruoznosti zločina, koje je počinio Lukić, moglo se čuti u Haškom tribunalu, tokom suđenja Mitru Vasiljeviću za zločine nad civilima u Višegradu tokom rata u Bosni. Jedna od preživjelih žrtava govorila je o tome kako je u dvije kuće, u koje je zatvorio 130 civila iz Višegrada, Milan Lukić podmetnuo požar koji je ona preživjela, isključivo zahvaljujući slučaju:
¨Kada je kuća zapaljena, dvoje su iskočili kroz prozor. Mitar Vasiljević je držao bateriju i svijetlio u prozore, a Milan Lukić je pucao. Čekala sam dva-tri minuta da okrenu cijev na desni prozor, tako da sam iskočila na lijevi prozor da me ubiju. Vidjela sam da gori plamen, a oni su i dalje pucali. Čuli su se krikovi onih koji su još gorjeli u toj vatri. Zadnje se čulo jedno dijete od deset godina - Halida Kusparić koja je rekla posljednju riječ: Majko, nedaj me.¨
Članica Udruženja ¨Žena žrtva rata¨ Mirsada Tabaković, o bolnim uspomenama na ratna dešavanja u Višegradu:
¨Zaista, najgore što se moglo desiti u Višegradu, to je u većini odradio Milan Lukić sa svojom ekipom. To vam mogu potvrditi, jer sam iz Višegrada, jer je tri člana moje porodice odvela njegova ekipa, pred očima moje djece i pred očima moje porodice. Saznanja imamo i od drugih žena da je zaista nad ženama izvršio puno zločina, od silovanja do spaljivanja, do protjerivanja, ubistava, odvođenja u nepovrat. Isto tako i razdvajanje muškaraca od žena.¨
