RSE: Kako živite danas?
“Kako živim sa 150 maraka, pitaš? Dobro, elhamdulillah, šućur Allahu. Sa 150. Pa ja, šta drugo. Šta ja mogu, kad nemam više. Djecu imam, svi imaju unučad - i ne mogu mi dati ni forinte.”
“Gladni smo. Znači da jedva živimo, sa sto maraka penzije. I ko još školuje dvoje djece.”
“Nikako, sine, od 170 maraka, to mi je sve.”
Ovako svoj život danas opisuju građani BiH dok satima stoje u redu i guraju se za besplatan litar mlijeka, pavlaku i jogurt. Od pet kilograma besplatnog brašna mnogi će biti siti danima.
“ Pa, bogami, ovo brašno će meni biti za pite. Većinom pitu jedem. Eto, šta je.”
Prema posljednjim statističkim podacima, u BiH živi tek 18 posto siromašnih. Ipak, stvarnost je daleko od brojki na papiru. Narodne kuhinje su u posljednja tri mjeseca zabilježile veliki porast korisnika besplatnog obroka, potvrđuje Zilha Šeta - Tetka iz Narodne kuhinje Stari Grad u Sarajevu:
“U zadnja tri mjeseca ja sam od 900 ljudi dobila spisak na 1181 korisnik samo na kazanu. 180 ljudi je na mlijeku i hljebu, koji se dostavljaju na adrese, a 150 ljudi, i to se povećalo naglo, dobija paket hrane.”
Prema podacima Centra za socijalni rad Kantona Sarajevo, čak 50 posto porodica koristi neki od oblika socijalne pomoći. Struktura onih koji je trebaju danas je znatno drugačija od nekadašnje, kaže Mirsada Poturković, direktorica Centra za socijalni rad Kantona Sarajevo:
“Ranije smo u svojoj praksi imali uglavnom lica koja nikad nisu posvećivala pažnju svom obrazovanju, školovanju itd., lica koja nikad nisu imala potrebu da svojim radom stiču novac za egzistenciju. Sad se uglavnom susrećemo sa osobama kojima je iznad svega važno da im se obezbijede pretpostavke da oni svojim ličnim radom obezbijede sredstva za egzistenciju i izdržavanje svoje porodice, ali to je neizvodljivo.”
Isto iskustvo dijeli i Zilha Šeta -Tetka, na čijem se kazanu danas hrane i profesori:
“Imam jedan broj djece, veliki broj sa biroa koji nisu nikako zaposleni, mladi ljudi - pored onih prijašnjih kriterijuma, jer je nekada kuhinja imala samo one preko 60 godina, te teško bolesne - sad se to izgubilo. Imam i prosvjetnih radnika, na njih sam bolešljiva i muhanata, jer svi znamo da ulaziti samo u jednu klupu 40 godina - da nas neko odgaja stažom svojim, a sad je na ovom hljebu i mlijeku. Imam i ljekara, za koje ne bih ime spominjala, jer dok načekaju posao, moraju da se snađe, a ovo je najbezbolniji način da ne budu ono baš gladni.”
Penzioneri su i dalje među najugroženijim kategorijama stanovništva. Od centara za socijalni rad često traže novac za tuđu njegu, koji im pomaže da za sedamdeset konvertibilnih maraka poboljšaju svoj budžet. Odmah nakon njih su porodice s djecom i samohrane majke, koji žive daleko od glamura centralnih gradskih ulica, ističe direktorica Poturković:
“To su osobe koje mislim da u posljednjih pet, deset godina nisu imale priliku da odvedu svoju djecu u kino, da prošetaju po gradu, o pozorištu da ne govorim ili o nekavoj mogućnosti da svoju djecu izvedu na kolače ili na sok.”
Sociolog Mirsad Abazović smatra da ne treba čuditi što profesori po kontejnerima traže koricu hljeba, jer se vlast otuđila od građana, koji je i dalje bezrezervno podržavaju:
“Ovdje je ideologija triju nacionalističkih stranaka sama sebi svrha, a građanin je birač i on je od izbora do izbora važan. U tom intervalu, između izbora, građanin je jednostvano lost in space - izgubljen u svemiru. Ne mogu a da javno ne kažem da me malo čude i građani. Čudi me ta kolektivna politička volja - 15 godina, ostavimo priču o agresiji koja je bila, biraju istu vlast. Tu zapravo nešto se ne slaže - istovremeno roviti po kontejnerima i davati glasove onima koji su stalno na sceni, samo su možda imena mijenjaju, ali politike su ostale iste.”
Na rubu egzistancije danas, tvrde socijalni radnici, živi mnogo više ljudi od onih 18 posto. Oni imaju jedan obrok dnevno, a ponos im ne dopušta da se svrstaju u kategoriju socijalno ugroženih. Tako, sjećajući se šta su imali nekada, žive životom koji statistika zaobilazi.
“Kako živim sa 150 maraka, pitaš? Dobro, elhamdulillah, šućur Allahu. Sa 150. Pa ja, šta drugo. Šta ja mogu, kad nemam više. Djecu imam, svi imaju unučad - i ne mogu mi dati ni forinte.”
“Gladni smo. Znači da jedva živimo, sa sto maraka penzije. I ko još školuje dvoje djece.”
“Nikako, sine, od 170 maraka, to mi je sve.”
Ovako svoj život danas opisuju građani BiH dok satima stoje u redu i guraju se za besplatan litar mlijeka, pavlaku i jogurt. Od pet kilograma besplatnog brašna mnogi će biti siti danima.
“ Pa, bogami, ovo brašno će meni biti za pite. Većinom pitu jedem. Eto, šta je.”
Prema posljednjim statističkim podacima, u BiH živi tek 18 posto siromašnih. Ipak, stvarnost je daleko od brojki na papiru. Narodne kuhinje su u posljednja tri mjeseca zabilježile veliki porast korisnika besplatnog obroka, potvrđuje Zilha Šeta - Tetka iz Narodne kuhinje Stari Grad u Sarajevu:
“U zadnja tri mjeseca ja sam od 900 ljudi dobila spisak na 1181 korisnik samo na kazanu. 180 ljudi je na mlijeku i hljebu, koji se dostavljaju na adrese, a 150 ljudi, i to se povećalo naglo, dobija paket hrane.”
Prema podacima Centra za socijalni rad Kantona Sarajevo, čak 50 posto porodica koristi neki od oblika socijalne pomoći. Struktura onih koji je trebaju danas je znatno drugačija od nekadašnje, kaže Mirsada Poturković, direktorica Centra za socijalni rad Kantona Sarajevo:
“Ranije smo u svojoj praksi imali uglavnom lica koja nikad nisu posvećivala pažnju svom obrazovanju, školovanju itd., lica koja nikad nisu imala potrebu da svojim radom stiču novac za egzistenciju. Sad se uglavnom susrećemo sa osobama kojima je iznad svega važno da im se obezbijede pretpostavke da oni svojim ličnim radom obezbijede sredstva za egzistenciju i izdržavanje svoje porodice, ali to je neizvodljivo.”
Isto iskustvo dijeli i Zilha Šeta -Tetka, na čijem se kazanu danas hrane i profesori:
“Imam jedan broj djece, veliki broj sa biroa koji nisu nikako zaposleni, mladi ljudi - pored onih prijašnjih kriterijuma, jer je nekada kuhinja imala samo one preko 60 godina, te teško bolesne - sad se to izgubilo. Imam i prosvjetnih radnika, na njih sam bolešljiva i muhanata, jer svi znamo da ulaziti samo u jednu klupu 40 godina - da nas neko odgaja stažom svojim, a sad je na ovom hljebu i mlijeku. Imam i ljekara, za koje ne bih ime spominjala, jer dok načekaju posao, moraju da se snađe, a ovo je najbezbolniji način da ne budu ono baš gladni.”
Penzioneri su i dalje među najugroženijim kategorijama stanovništva. Od centara za socijalni rad često traže novac za tuđu njegu, koji im pomaže da za sedamdeset konvertibilnih maraka poboljšaju svoj budžet. Odmah nakon njih su porodice s djecom i samohrane majke, koji žive daleko od glamura centralnih gradskih ulica, ističe direktorica Poturković:
“To su osobe koje mislim da u posljednjih pet, deset godina nisu imale priliku da odvedu svoju djecu u kino, da prošetaju po gradu, o pozorištu da ne govorim ili o nekavoj mogućnosti da svoju djecu izvedu na kolače ili na sok.”
Sociolog Mirsad Abazović smatra da ne treba čuditi što profesori po kontejnerima traže koricu hljeba, jer se vlast otuđila od građana, koji je i dalje bezrezervno podržavaju:
“Ovdje je ideologija triju nacionalističkih stranaka sama sebi svrha, a građanin je birač i on je od izbora do izbora važan. U tom intervalu, između izbora, građanin je jednostvano lost in space - izgubljen u svemiru. Ne mogu a da javno ne kažem da me malo čude i građani. Čudi me ta kolektivna politička volja - 15 godina, ostavimo priču o agresiji koja je bila, biraju istu vlast. Tu zapravo nešto se ne slaže - istovremeno roviti po kontejnerima i davati glasove onima koji su stalno na sceni, samo su možda imena mijenjaju, ali politike su ostale iste.”
Na rubu egzistancije danas, tvrde socijalni radnici, živi mnogo više ljudi od onih 18 posto. Oni imaju jedan obrok dnevno, a ponos im ne dopušta da se svrstaju u kategoriju socijalno ugroženih. Tako, sjećajući se šta su imali nekada, žive životom koji statistika zaobilazi.
