Dostupni linkovi

Izbjeglice - turisti ne žele kući


U hotelu smještenom pored samog mora, u kojem su 80-tih godina prošlog vijeka godišnje odmore provodili radnici Rudnika iz Đurđevika kod Tuzle, danas borave izbjeglice i raseljena lica iz BiH i Hrvatske. Od jednog od ljepših hotela u Gracu ostala je samo sjena, a osim recepcije ništa više ne podsjeća da se radi o turističkom objektu. Paučina, razbijene sijalice, neočišćeni tepisi, samo su dio ambijenta u kojem živi 40-tak Bosanaca i Hercegovaca.

Josip je jedan od njih. Dvadestsedmogodišnji mladić je iz Bugojna, u ratu je izgubio dva brata. I sam je ranjen dva puta. Pa iako nema alternativu, ni po koju cijenu ne želi se vratiti u rodni kraj. Kaže kako u Bosni nema perspektivu, a da se u Hrvatskoj osjeća slobodnim i ima miran san:

“Mislim da u toj državi nikad više neće biti neki fin život. Mislim da samo na papiru postoji ta država, da je to daleko od stvarnosti. Mislim da je ta država i dan-danas podijeljena. Želim ostati ovdje.”

Marko Karlović je iz Konjica. Dječak, koji je upisao ove školske godine prvi razred srednje škole, na plažama Graca dnevno zarađuje i po 50 konvertibilnih maraka. Kaže da ne zna gdje bi toliki novac mogao zaraditi u Bosni. Sudbina njega i njegovih roditelja je neizvjesna, ali u mjesto rođenja ne misle se vratiti, iako Marko stidljivo kaže da bi volio biti pored bake i djeda u Konjicu:

“Gore nema života. Života nema za živjeti, posla. Gore su mi dida i baba. Možda bih, ali ne bih. Ne bih izdržao.”

Jedna od rijetkih koja bi se vratila u prijeratno mjesto boravka je Slavica Ljoljo. Njena kuća kod Konjica devastirana je tokom rata. Soba u kojoj živi sa dvoje djece je neuslovna za život. U nekoliko kvadrata se kuha, spava, objeduje. Iz hotela, kaže, neće izaći jer nema gdje:

“Nezmislivo nam je bilo prvi put kad smo tek došli i kad smo počeli na taki način živiti, ali sad nam je to sasvim svjedno. Jednostvano se naučite, priviknete se na taki život. Prvi put kad smo došli, kažu izađite privatno stanovati, idite se smjestite kod rodbine dok se kuća napravi. Ja kažem da ne mogu. Ja nemam rodbinu da primi nas četvero, ili šta ja znam kod koga. Normalno, svak traži da morate davati novac nekome i izdržavati. I još kažu uzmite materijal da sami pravite kuću. Ja kažem da to ne mogu. Odmah sam napisala - ja sama praviti kuću ne mogu sa materijalom - i da živi četvero nas. Moj muž tako radi privatno. Ode u Hercegovinu. Nema nikakvih primanja mjesečno da imate zasigurno, nego koliko zaradite.”

Kroz Hotel “Đuro Salaj” u Gradcu u proteklih 13 godina prošlo je oko 9000 izbjeglih iz BiH i Hrvatske. Hrvatska vlada im je tokom boravka u hotelu plaćala struju, vodu i obezbjeđivala hranu i osnovne životne potrepštine.
Prije nekoliko mjeseci donesena je odluka da se hotelski objekat isprazni i vrati vlasnicima, odnosno đurđevićkim rudnicima. Krajnji datum za iseljenje je kraj ovog mjeseca, kaže direktor hotela, Iskren Bartulović:

“Sam proces povratka je jasan, jer oni se moraju vratiti. Vlade su dviju država potpisale sporazume, centar je to proveo na terenu. E, sad da li će oni otići ili ne, to je pitanje - u svakom slučaju hoće.”

Izbjegli Bosanci i Hercegovci kažu kako ne žele napustiti hotel i ići u Ćepine kod Osijeka, što im hrvatska vlada nudi kao alternativni smještaj. Ne misle ni nazad ni u BiH, jer u rodni kraj idu samo kad im treba neki dokument. Već godinama potpuno besplatno koriste hotelski smještaj, iako se većina njih, kako nezvanično saznajemo, prilično dobro snašla u Gracu. Neki su čak postali i privatnici, pojedini svoje obnovljene kuće i stanove u BiH izdaju, ali i jedni i drugi i dalje žive u hotelu. I pored njihovog konstantnog odbijanja da napuste taj objekat, hrvatska vlast je odlučna da hotel isprazni, jer, kako kažu u upravi, rat je već odavno gotov, a razvoj turizma je jedan od osnovnih ciljeva Gradca.
XS
SM
MD
LG