Preživjeli učesnici proboja iz jula 1995., nošeni svako svojim motivom, svjedoci događaja, aktivisti nevladinih organizacija i planinari krenuli su, jedni da se prisjete puta sa kojeg mnogi nisu stigli, drugi da osjete djelić pakla, treći da na taj način odaju počast žrtvama, svi zajedno sa porukom da se ne zaboravi. Marš smrti - put slobode, kako je službeno nazvan, vodi većim dijelom trase kojom su se Bošnjaci Srebrenice probijali prema Tuzli. Među preživjelim je i Veiz Šabić, koji danas hoda uz pomoć štake:
“Normalno, imam tremu koja je prisutna i malo je težak osjećaj, znate. U svakom slučaju, volim što se ovo danas dešava, da to ipak ne bi palo u nekakav zaborav, da ljudi imaju priliku da vide put koji smo prošli. Vjerovatno će biti još ljudi koji će ispričati o tim stradanjima, da će se moći stvoriti neka slika realnija od svih dosadašnjih koje su bile.”
Alija Behtić je 10 dana putovao do Crnog vrha, odakle danas kreće, ali u suprotnom smjeru - u istoj odjeći kao i prije 10 godina:
“E ovako sam došao, vidiš, stojim. Ova jakna je došla iz Srebrenice u Tuzlu i sad opet ide za Srebrenicu. Ove čizme isto su došle i sad opet idu tamo. Isprobijan, na jakni, tako da je čuvam kao uspomenu.”
Nurija Turković iz okoline Milića razgleda kartu puta. Primjećujemo da mu je put kojim kreće dobro poznat:
“ Devedeset pete ja sam prošao ovuda baš preko Crnog vrha, samo niže dole jedno dva kilometra. Otuda sam naišao, pa sam išao na vrh Barikovice, pa sam se vratio lijevo i sišao u Memiće.”
Akib Sušić je 10 godina, kako kaže, čekao priliku da obnovi sjećanja, jer ranije nije bilo sigurno zbog minskih polja:
“To je moja želja bila - i da se svake godine održi ovaj počasni pohod odavdje.”
Prekaljeni sarajevski planinari Junuz Zupčević i Mufid Muslić imaju svoje, kažu, i posebne razloge za učešće na Maršu slobode:
“Mene je navela moja, blago meni, ljepotica iz ovih krajeva, moja supruga. I navelo me još - u Srebrenici sam radio kad smo nekada Srebrenicu nazivali kraj svijeta. Radio sam put onaj Srebrenica - Jadar.”
“Nisam bio nikada na ovom terenu. Hoću da vidim kako to izgleda, hoću da vidim kuda su prošli i hoću donekle da osjetim i da pretpostavim koje su patnje i šta su preživjeli na tom putu. I hoću da to svoje iskustvo, viđenje prenesem na moju djecu.”
Mnogo je motiva da se krene jednim ovakvim putem, kazuje nam Hasiba Buhić, jedna od rijetkih žena - učesnica Marša slobode, koja je stigla iz Velike Kladuše:
“Jedan od njih je imati čast i mogućnost proći ovaj put, koji je ono malo odabranih uspjelo proći, da bi izašlo iz onog pakla Srebrenice. Drugi od motiva biti u ovom maršu je pokloniti se kostima onih koji su ostali tamo da leže.”
Trodnevni put od Crnog Vrha kod Zvornika do Sreberenice preći će i Džeri Kremer, ljekar holandskog bataljona u Potočarima. Došao je iz nekoliko, kako kaže, ličnih razloga. Iznosi djelić sjećanja:
“Sjećam se kako mi je naređeno da sjedim tu gdje sam i da čekam, a mnogo je ranjenih i povrijeđenih dolazilo iz bolnice. Zadnje noći, 11., noćio sam u autobuskoj stanici i pomagao kome je to trebalo, ko se tu bio zatekao. Sjećam se kako je neko rekao da će biti još jedan vazdušni udar, a potom je neko dodao i to kako će Mladić poslije toga pobiti sve vojnike - i uskoro sve se to tako i dogodilo. To je tragedija.”
“Normalno, imam tremu koja je prisutna i malo je težak osjećaj, znate. U svakom slučaju, volim što se ovo danas dešava, da to ipak ne bi palo u nekakav zaborav, da ljudi imaju priliku da vide put koji smo prošli. Vjerovatno će biti još ljudi koji će ispričati o tim stradanjima, da će se moći stvoriti neka slika realnija od svih dosadašnjih koje su bile.”
Alija Behtić je 10 dana putovao do Crnog vrha, odakle danas kreće, ali u suprotnom smjeru - u istoj odjeći kao i prije 10 godina:
“E ovako sam došao, vidiš, stojim. Ova jakna je došla iz Srebrenice u Tuzlu i sad opet ide za Srebrenicu. Ove čizme isto su došle i sad opet idu tamo. Isprobijan, na jakni, tako da je čuvam kao uspomenu.”
Nurija Turković iz okoline Milića razgleda kartu puta. Primjećujemo da mu je put kojim kreće dobro poznat:
“ Devedeset pete ja sam prošao ovuda baš preko Crnog vrha, samo niže dole jedno dva kilometra. Otuda sam naišao, pa sam išao na vrh Barikovice, pa sam se vratio lijevo i sišao u Memiće.”
Akib Sušić je 10 godina, kako kaže, čekao priliku da obnovi sjećanja, jer ranije nije bilo sigurno zbog minskih polja:
“To je moja želja bila - i da se svake godine održi ovaj počasni pohod odavdje.”
Prekaljeni sarajevski planinari Junuz Zupčević i Mufid Muslić imaju svoje, kažu, i posebne razloge za učešće na Maršu slobode:
“Mene je navela moja, blago meni, ljepotica iz ovih krajeva, moja supruga. I navelo me još - u Srebrenici sam radio kad smo nekada Srebrenicu nazivali kraj svijeta. Radio sam put onaj Srebrenica - Jadar.”
“Nisam bio nikada na ovom terenu. Hoću da vidim kako to izgleda, hoću da vidim kuda su prošli i hoću donekle da osjetim i da pretpostavim koje su patnje i šta su preživjeli na tom putu. I hoću da to svoje iskustvo, viđenje prenesem na moju djecu.”
Mnogo je motiva da se krene jednim ovakvim putem, kazuje nam Hasiba Buhić, jedna od rijetkih žena - učesnica Marša slobode, koja je stigla iz Velike Kladuše:
“Jedan od njih je imati čast i mogućnost proći ovaj put, koji je ono malo odabranih uspjelo proći, da bi izašlo iz onog pakla Srebrenice. Drugi od motiva biti u ovom maršu je pokloniti se kostima onih koji su ostali tamo da leže.”
Trodnevni put od Crnog Vrha kod Zvornika do Sreberenice preći će i Džeri Kremer, ljekar holandskog bataljona u Potočarima. Došao je iz nekoliko, kako kaže, ličnih razloga. Iznosi djelić sjećanja:
“Sjećam se kako mi je naređeno da sjedim tu gdje sam i da čekam, a mnogo je ranjenih i povrijeđenih dolazilo iz bolnice. Zadnje noći, 11., noćio sam u autobuskoj stanici i pomagao kome je to trebalo, ko se tu bio zatekao. Sjećam se kako je neko rekao da će biti još jedan vazdušni udar, a potom je neko dodao i to kako će Mladić poslije toga pobiti sve vojnike - i uskoro sve se to tako i dogodilo. To je tragedija.”
