U Hrvatskoj su, kao i u većini tranzicijskih zemalja, poljuljane ključne egzistencijalne stvari i logično je da su ljudi sve zabrinutiji, Ističe profesorica Mirjana Krizmanić:
''Sniženi optimizam ne mora nužno značit da su ljudi postali i pesimistični. Ali, to znači da realno sagledavaju okolnosti u kojima žive, a te su iz dana u dan gore. Stalno nam se prijeti, te ćemo plaćat zdravstvene usluge, te mirovine neće rasti, poskupljenja su. Slikovito rečeno, trese mi se tlo pod nogama.''
Indeks optimizma najvišu je vrijednost pokazivao u prosincu 2003. i to 50,1 poen, i to kada je sadašnja HDZ vlada preuzela vlast od koalicijske. No, već nekoliko mjeseci kasnije, euforija je splasnula, a optimizam se nezaustavljivo topi i dijelom zbog dodatnih problema tranzicijskih reformi.
''Mislim da svaka dobna skupina ima svojih dodatnih briga. Roditelji se brinu za djecu, što će za njih značiti Bolonjski proces, što će biti sa školama, što će biti sa upisima, a sve drugo ne ide na bolje. Lakše je nosit se sa normalnim životnim problemima koje život nosi, recimo, kada djeca rastu. Ili kada starite. Ali, kada su ključne stvari stabilne. Onda znam, sigurno ću imati novaca da preživim, imat ću za grijanje, za zdravlje, pa se mogu nosit sa normalnim životnim problemima. Ali, ljudi se sve više brinu zbog egzistencijalnih razloga.''
Sve više građana ne želi više ništa ni komentirati:
''Većina ljudi živi teško. Nema velikog optimizma niti nade, bar za sada.''
''Ljudi su jednostavno izgubili vjeru u sve. Nema sredstava za normalan život. Politika i sve te stvari...obeća im se i onda se ne ispuni. Nemaju ljudi više u što da vjeruju. Ništa što im je obećano nije ispunjeno.''
''Niti jedna vlada nije bila dobra. Niti HDZ, niti SDP. Više ne idem ni na glasanje, jer nemam za koga glasati. Jednostavno nemam. Oni se samo rotiraju.''
''Vi birate jednoga, a on se skoalirio sa drugima koje nećete.''
Nenormalni apsurd nestranačke koalicije, osobito nakon nedavnih lokalnih izbora, spominje i psihologinja Prizmanić:
''To je u ljudima dotuklo povjerenje ili želju da vjeruju, koja je u tragovima još postojala. Da barem,vjeruju u jednu stranku ili u neovisne liste. Pogledajte što su učinili ovi sa neovisnih lista. Ono najgore moguće. Sparili su se sa onima kojima ljudi nikada ne bi dali glas. Dakle, ponovno su prevareni.''
Padu optimizma u Hrvatskoj, sigurno su pridonjeli i problemi u pregovorima sa Evropskom unijom. No, neovisni ekonomist Mladen Vedriš najveće razloge vidi u prevelikoj nezaposlenosti:
''Činjenica je da, ukoliko pogledate druge tranzicijske zemlje, ja neću govoriti zemlje zapadne Evrope, onda je radno sposobnog stanovništva najmanje aktivni udjel koji se u Hrvatskoj kreće negdje oko 50 posto, a svuda je drugdje znatno viši. Nećete moći, u situaciji u kakvoj jesmo, drastično povećavati osobne dohotke. Ali, jedno novo radno mjesto u familiji sina, kćeri, djeteta, oca, majke, može dovesti do preokreta situacije. Znači, jedna nova injekcija financijska. Jedan čovjek koji je našao svoje mjesto u društvu je taj koji je donosio optimizam i osobno i obitelji, a onda se to širi i na zajednicu u kojoj se živi.''
Čak ni jučerašnje otvaranje autoceste Zagreb - Split, o kojoj su Hrvati sanjali više od 30 godina, prema Vedriševoj ocjeni, nije uspjelo probuditi veći optimizam.
''Jer, pravo je pitanje: koliko će ljudi moći provesti, koliko će moći platiti benzin, cestarinu? Prema tome, koliko njemu ekonomska i socijalna slika dopušta da koristi taj autoput, pa da se onda može veseliti?''
Postoji li uopće neko uporište za optimizam? Koja je to svjetla točka? Doktorica Krizmanić:
''Nema je. Ne znam. Gdje ljudi jedino mogu naći optimizam je u tome da su im bližnji zdravi, da imaju ljude koji ih vole i koje oni vole. Dakle, iz toga mogu nešto crpit, ostalo sve je mrak.“
''Sniženi optimizam ne mora nužno značit da su ljudi postali i pesimistični. Ali, to znači da realno sagledavaju okolnosti u kojima žive, a te su iz dana u dan gore. Stalno nam se prijeti, te ćemo plaćat zdravstvene usluge, te mirovine neće rasti, poskupljenja su. Slikovito rečeno, trese mi se tlo pod nogama.''
Indeks optimizma najvišu je vrijednost pokazivao u prosincu 2003. i to 50,1 poen, i to kada je sadašnja HDZ vlada preuzela vlast od koalicijske. No, već nekoliko mjeseci kasnije, euforija je splasnula, a optimizam se nezaustavljivo topi i dijelom zbog dodatnih problema tranzicijskih reformi.
''Mislim da svaka dobna skupina ima svojih dodatnih briga. Roditelji se brinu za djecu, što će za njih značiti Bolonjski proces, što će biti sa školama, što će biti sa upisima, a sve drugo ne ide na bolje. Lakše je nosit se sa normalnim životnim problemima koje život nosi, recimo, kada djeca rastu. Ili kada starite. Ali, kada su ključne stvari stabilne. Onda znam, sigurno ću imati novaca da preživim, imat ću za grijanje, za zdravlje, pa se mogu nosit sa normalnim životnim problemima. Ali, ljudi se sve više brinu zbog egzistencijalnih razloga.''
Sve više građana ne želi više ništa ni komentirati:
''Većina ljudi živi teško. Nema velikog optimizma niti nade, bar za sada.''
''Ljudi su jednostavno izgubili vjeru u sve. Nema sredstava za normalan život. Politika i sve te stvari...obeća im se i onda se ne ispuni. Nemaju ljudi više u što da vjeruju. Ništa što im je obećano nije ispunjeno.''
''Niti jedna vlada nije bila dobra. Niti HDZ, niti SDP. Više ne idem ni na glasanje, jer nemam za koga glasati. Jednostavno nemam. Oni se samo rotiraju.''
''Vi birate jednoga, a on se skoalirio sa drugima koje nećete.''
Nenormalni apsurd nestranačke koalicije, osobito nakon nedavnih lokalnih izbora, spominje i psihologinja Prizmanić:
''To je u ljudima dotuklo povjerenje ili želju da vjeruju, koja je u tragovima još postojala. Da barem,vjeruju u jednu stranku ili u neovisne liste. Pogledajte što su učinili ovi sa neovisnih lista. Ono najgore moguće. Sparili su se sa onima kojima ljudi nikada ne bi dali glas. Dakle, ponovno su prevareni.''
Padu optimizma u Hrvatskoj, sigurno su pridonjeli i problemi u pregovorima sa Evropskom unijom. No, neovisni ekonomist Mladen Vedriš najveće razloge vidi u prevelikoj nezaposlenosti:
''Činjenica je da, ukoliko pogledate druge tranzicijske zemlje, ja neću govoriti zemlje zapadne Evrope, onda je radno sposobnog stanovništva najmanje aktivni udjel koji se u Hrvatskoj kreće negdje oko 50 posto, a svuda je drugdje znatno viši. Nećete moći, u situaciji u kakvoj jesmo, drastično povećavati osobne dohotke. Ali, jedno novo radno mjesto u familiji sina, kćeri, djeteta, oca, majke, može dovesti do preokreta situacije. Znači, jedna nova injekcija financijska. Jedan čovjek koji je našao svoje mjesto u društvu je taj koji je donosio optimizam i osobno i obitelji, a onda se to širi i na zajednicu u kojoj se živi.''
Čak ni jučerašnje otvaranje autoceste Zagreb - Split, o kojoj su Hrvati sanjali više od 30 godina, prema Vedriševoj ocjeni, nije uspjelo probuditi veći optimizam.
''Jer, pravo je pitanje: koliko će ljudi moći provesti, koliko će moći platiti benzin, cestarinu? Prema tome, koliko njemu ekonomska i socijalna slika dopušta da koristi taj autoput, pa da se onda može veseliti?''
Postoji li uopće neko uporište za optimizam? Koja je to svjetla točka? Doktorica Krizmanić:
''Nema je. Ne znam. Gdje ljudi jedino mogu naći optimizam je u tome da su im bližnji zdravi, da imaju ljude koji ih vole i koje oni vole. Dakle, iz toga mogu nešto crpit, ostalo sve je mrak.“
