Rezultat izbora u Budvi nije samo pobjeda vladajuće koalicije već - iznad svega – težak poraz opozicionih lidera. Za tri godine vladavine jedino su pokazali sposobnost uzimanja para i talenat za preuzimanje fotelja. Zato su i kažnjeni: koalicija prevođena SNP-om izgubila je u Budvi čak tri mandata i pala na manje od 40 odsto podrške.
Međutim, realnost je mnogo gora nego što pokazuje lokalna izborna matematika. Budva nije izolovan slučaj, već još jedan poraz u nizu. Za svega godinu dana opozicija je uspjela je da izgubi vlast u četiri crnogorska grada. Od političke snage koja je nekada mogla da zatrese vlast, opozicioni lideri su - sami sebe – pretvorili u grupu nezadovoljnika koji – osim nacionalističke retorike – građanima ne nude ništa drugo.
A stvar sa nacionalizmom očito više ne ide čak ni tamo gdje nekad bilo plodno tlo. Rezultati martovskih izbora u Nikšiću i majskih u Budvi – gdje preovladava pravoslavno stanovništvo - ukazuju da je i tamo omjer snaga 60 naprema 40 u korist suverenista. Ispada da će, ako ovo postane trend na državnom nivou, Crna Gora konsezus naći - čak i bez opozicionih lidera.
Mada svi govore o zajedničkom porazu, nakon budvanskog fijaska najteže je – Predragu Bulatoviću. On je svojevremeno smijenio Momira Bulatovića obećavajući da će stranku modernizovati, ojačati i da će Socijalistička narodna partija postati Đukanovićeva noćna mora.
Ništa se od toga nije dogodilo. Bulatović nije imao snage, hrabrosti - a izgleda ni želje -da mijenja vlastitu partiju. Umjesto da je izvede na put građanske stranke, Bulatović je samo koristio građansku retoriku ali je nastavio da koketira sa srpskim nacionalizmom. Pokazalo se da je to uzaludan posao: radikalni Srbi mu nijesu povjerovali, a građanska opozicija je dizala ruke od njega.
U međuvremenu, druge srpske partije, poput Mandićeve SNS, kao vampiri su isisali snagu iz SNP-a. Sada je za Bulatovića noćna mora postala njegova partija: dezorjentisana i u rasulu, uskoro bi mogla da postane slabija od svojih koalicionih partnera. Ako želi opstanak kao lider i ako želi da SNP ostane relevantan politički igrač, Predrag Bulatović je na prekretnici i mora da pronađe drugačiju strategiju. Za početak, valjalo bi da razmisli - ne o bojkotu referenduma - već o prihvatanju referendumske neminovnosti. Ako svoje pristalice pipremi na realnost da i poslije referenduma ima života, Predrag Bulatović ima šansu da opstane. Ukoliko sve svoje snage usmjeri na bojkot referenduma rizikuje da SNP povede stazom samouništenja a da sebe ugasi kao političkog lidera.
Jer, izvjesno je: rezultati lokalnih izbora crnogorsku vlast prosto tjeraju u pravcu referenduma. Na tom putu ovakva opozicija ne može predstavljati nepremostivu prepreku. I to je glavna pouka lokalnih izbora: sadašnja, prosrpska, opozicija može da proizvodi buku kao motor kojem su otkazali ventili ali najveća branu za crnogorski referendum može biti - jedino crnogorska vlast. Samo su oni toliko moćni da vlastitim greškama sriječe referendum koji su sami obećali.
Međutim, realnost je mnogo gora nego što pokazuje lokalna izborna matematika. Budva nije izolovan slučaj, već još jedan poraz u nizu. Za svega godinu dana opozicija je uspjela je da izgubi vlast u četiri crnogorska grada. Od političke snage koja je nekada mogla da zatrese vlast, opozicioni lideri su - sami sebe – pretvorili u grupu nezadovoljnika koji – osim nacionalističke retorike – građanima ne nude ništa drugo.
A stvar sa nacionalizmom očito više ne ide čak ni tamo gdje nekad bilo plodno tlo. Rezultati martovskih izbora u Nikšiću i majskih u Budvi – gdje preovladava pravoslavno stanovništvo - ukazuju da je i tamo omjer snaga 60 naprema 40 u korist suverenista. Ispada da će, ako ovo postane trend na državnom nivou, Crna Gora konsezus naći - čak i bez opozicionih lidera.
Mada svi govore o zajedničkom porazu, nakon budvanskog fijaska najteže je – Predragu Bulatoviću. On je svojevremeno smijenio Momira Bulatovića obećavajući da će stranku modernizovati, ojačati i da će Socijalistička narodna partija postati Đukanovićeva noćna mora.
Ništa se od toga nije dogodilo. Bulatović nije imao snage, hrabrosti - a izgleda ni želje -da mijenja vlastitu partiju. Umjesto da je izvede na put građanske stranke, Bulatović je samo koristio građansku retoriku ali je nastavio da koketira sa srpskim nacionalizmom. Pokazalo se da je to uzaludan posao: radikalni Srbi mu nijesu povjerovali, a građanska opozicija je dizala ruke od njega.
U međuvremenu, druge srpske partije, poput Mandićeve SNS, kao vampiri su isisali snagu iz SNP-a. Sada je za Bulatovića noćna mora postala njegova partija: dezorjentisana i u rasulu, uskoro bi mogla da postane slabija od svojih koalicionih partnera. Ako želi opstanak kao lider i ako želi da SNP ostane relevantan politički igrač, Predrag Bulatović je na prekretnici i mora da pronađe drugačiju strategiju. Za početak, valjalo bi da razmisli - ne o bojkotu referenduma - već o prihvatanju referendumske neminovnosti. Ako svoje pristalice pipremi na realnost da i poslije referenduma ima života, Predrag Bulatović ima šansu da opstane. Ukoliko sve svoje snage usmjeri na bojkot referenduma rizikuje da SNP povede stazom samouništenja a da sebe ugasi kao političkog lidera.
Jer, izvjesno je: rezultati lokalnih izbora crnogorsku vlast prosto tjeraju u pravcu referenduma. Na tom putu ovakva opozicija ne može predstavljati nepremostivu prepreku. I to je glavna pouka lokalnih izbora: sadašnja, prosrpska, opozicija može da proizvodi buku kao motor kojem su otkazali ventili ali najveća branu za crnogorski referendum može biti - jedino crnogorska vlast. Samo su oni toliko moćni da vlastitim greškama sriječe referendum koji su sami obećali.
