Utorak, 29.03.2005.godine
Na redovnom sastanku tima advokata, koji u okviru projekta Švedskog helsinškog komiteta i Udruženja nezavisnih elektronskih medija Crne Gore pruža besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijima kad su tuženi zbog povrede slobode izražavanja, odlučili smo da se prihvatimo odbrane Seada Sadikovića novinara nedjeljnika “Monitor” i Radija Slobodna Evropa, u prekršajnom postupku koji se protiv njega vodi u Bijelom Polju.
Prošlog ljeta on je pitao policajca za razlog saobraćajne gužve nastale u ulici u kojoj se to inače ne očekuje, pa mu je ovaj, umjesto odgovora, zatražio ličnu kartu na uvid, iako mu je svojevremeno Sead bio nastavnik u školi. Kako Sead nije imao ličnu kartu, policajac ga privede u Centar bezbjednosti, gdje mu je nakon dva sata rečeno da je slobodan.
Sead, međutim, umjesto da iskaže očekivanu poslušnost i mirno se udalji, vjerovatno još i da bude zahvalan što se našao na slobodi, izjavi da neće da izađe iz policije dok mu ne uruče Rješenje o privođenju. E, to je već prevršilo mjeru i stvari su uzele radikalan obrt: sad je on postao lice koje ometa službenike policije u obavljanju službe i zbog toga je stekao svojstvo optuženog u prekršajnom postupku, gdje mu prijeti izricanje kazne do 60 dana zatvora.
Dakle, Sead lako može biti zatvoren zato što je bio otvoren, kako to stoji u VIB-ovom aforizmu.
Subota, 26.03.2005.godine
Prekjučerašnja odluka Liberalnog saveza Crne Gore o prestanku političkog djelovanja i danas je najzastupljenija medijska tema, naročito kroz komentare i reagovanja političkih stranaka.
Predstavnici partija na vlasti ne kriju da im Liberalni savez neće nedostajati, što je potpuno prirodna reakcija. Institucionalno je nestao nezgodan svjedok koji je u gotovo svakom ključnom pitanju u proteklih 15 godina imao dijametralno suprotan stav od partije na vlasti i najčešće, kako je to vrijeme pokazalo, bio u pravu.
S druge strane, opozicione partije izražavaju žaljenje zbog odluke Liberala, a čini se da će im Liberali jedino nedostajati radi moralnog pokrića.
Nestanak Liberalnog saveza, ako zanemarimo organizacionu deformaciju stranke proteklih par godina, simbolično predstavlja poraz jedne jasne i beskompromisne antiratne i građanske struje u Crnoj Gori i meni je zbog toga žao!
Nedjelja, 27.03.2005.godine
Naša spremnost za potpuno usklađivanje sa Evropom danas je na najpotpuniji način manifestovana tako što od jutros i kod nas sat pokazuje evropsko ljetnje vrijeme, a za sve ostale aktivnosti ipak treba imati u vidu da je nedjelja i u Crnoj Gori neradan dan.
Jer u Crnoj Gori se, za razliku od generalnog ignorisanja religije, od vajkada svesrdno prihvata četvrta božija zapovijest: “Sjećaj se dana odmora, da ga svetkuješ”.
Ponedeljak, 28.03.2005.godine
Danas je sahranjen doajen crnogorske advokature Momčilo-Momo Marković. Pored slave koju je stekao višedecenijskom advokatskom praksom nedavno je ponovo na sebe skrenuo pažnju javnosti sa svoje četiri značajne knjige pod zajedničkim naslovom “Primjeri sudske prakse i advokatskog rada”. Takođe, dnevnik “Pobjeda” objavljivao je njegove kratke zapise i razmišljanja na najrazličitije teme. Slučaj je htio da u ovom broju “Pobjede”, u kome je objavljena čitulja o njegovoj smrti, bude objavljen i njegov sastav o tome da se život čini kraći onome ko vrijedno i puno radi, a duži neradniku, te da baš u času kad stvaralac hoće “konačno da se preda blagodetima odmora i uživanja sopstvene tekovine stigne mu poziv sa onog svijeta”, koji se gotovo može shvatiti i kao svojevrsni autonekrolog.
Ovo me podsjeća na dvije priče o susretu sa smrću: prva je ona iz “1001 noći” u kojoj onaj bagdadski sluga bježi od smrti u Samaru ne znajući da ga ona upravo tamo čeka, a druga je posljednja priča koju je čuveni splićanin Miljenko Smoje zapisao o tome kako je njegov stari pas Kompanjo predosjetio smrt samog Miljenka.
Odlazak Moma Markovića podsjeća i na loše stanje advokature u Crnoj Gori koje se ogleda ne samo kroz loš ekonomski položaj advokata, već i nizak profesionalni nivo. Posebno vrijeđa prijem u Advokatsku komoru gotovo svih bivših tužilaca, sudija, policajaca koji su izgubili svoje poslove zbog neprofesionalnog ili nemoralnog ponašanja.
Srijeda, 30.03.2005.godine
Fudbalska reprezentacija Srbije i Crne Gore u kvalifikacionoj utakmici za svjetsko prvenstvo odigrala je neriješeno sa jednom tako velikom reprezentacijom, kao što je španska. Na početku ove utakmice kroz intoniranje himne naša reprezentacija je ponovo svima ukazala na postojanje opšte nacinalne i državne krize identiteta. Zvuci himne “Hej, Sloveni” i zvižduka jadnih navijača kao da su stigli iz početka 90-ih godina prošlog vijeka. Svih 11 fudbalera osjećalo se neprijatno, sedmorica su uporno gledali u travu pred sobom, a preostali četvorica u nebo čekajući da taj lažni trenutak nacionalne identifikacije prođe.
A malo nacionalnog ponosa igračima ne bi bilo na odmet ako imamo u vidu da u protivničkom timu, npr. igra bek Pujol čiji transfer iz Barselone košta oko 180.000.000,oo €, što premašuje zbir postignutih cijena u privatizaciji crnogorskog Telekoma i Kombinata aluminijuma zajedno.
Četvrtak, 31.03.2005.godine
Našoj kancelariji se danas javila sestra Alenka Titorića, Jasenka, pita da li ima nešto novo povodom tužbe koju smo povodom deportacije njenog brata iz Crne Gore u Fočanski logor 1992.godine podnijeli protiv države Crne Gore. Teško prihvata da Osnovni sud u Podgorici već gotovo pet mjeseci ovu tužbu, kao i još 23, koje smo do sada podnijeli u ime porodica deportovanih muslimana drži u fioci i valjda čeka političke instrukcije.
Ni danas nema odgovora od ministra policije, kao ni od Predsjednika Vlade, od kojih već 3 mjeseca javno tražimo da daju informacije o sudbini predratnog predsjednika Opštine Srebrenica Malika Meholjića. Zapanjuje ćutanje o sudbini Meholjića, kojeg je crnogorska policija uhapsila 15.05.1992.godine u Baru, gdje je bio pobjegao sa ženom i dva sina od 5 i 6 godina, od kada mu se gubi svaki trag.
U kancelariji i među našim prijateljima novinarima, intelektualcima, koji prate slučajeve koje smo otvorili u ime porodica deportovanih muslimana ipak vlada mišljenje da neće još dugo biti moguće promovisati sliku o evropskoj Crnoj Gori sa leševima nedužnih Malika Meholjića, Alenka Titorića i desetina drugih u ormanima luksuznih kabineta.
Petak, 01.04.2005.godine
Cijele protekle nedelje trajalo je zasijedanje Skupštine Crne Gore koje zaista pojačava utisak o opštoj depresiji crnogorske stvarnosti. Pored ministara i partijskih prvaka vladajuće partije koji su kroz kroz 15-ogodišnju praksu do vrhunca usavršili izgovore za propadanje u svim oblastima i urušavanje svih parametara jednog društva, prinuđeni smo da gledamo i opozicione likove koji odbijaju da shvate da je ambijent za njihovo političko djelovanje bazirano na mržnji prema drugima nestao sa prestankom ratova na Balkanu.
Završavajući ove beleške nestrpljivo očekujem vikend i druženje sa unucima Kozmom, Andrijom i Emom.
Na redovnom sastanku tima advokata, koji u okviru projekta Švedskog helsinškog komiteta i Udruženja nezavisnih elektronskih medija Crne Gore pruža besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijima kad su tuženi zbog povrede slobode izražavanja, odlučili smo da se prihvatimo odbrane Seada Sadikovića novinara nedjeljnika “Monitor” i Radija Slobodna Evropa, u prekršajnom postupku koji se protiv njega vodi u Bijelom Polju.
Prošlog ljeta on je pitao policajca za razlog saobraćajne gužve nastale u ulici u kojoj se to inače ne očekuje, pa mu je ovaj, umjesto odgovora, zatražio ličnu kartu na uvid, iako mu je svojevremeno Sead bio nastavnik u školi. Kako Sead nije imao ličnu kartu, policajac ga privede u Centar bezbjednosti, gdje mu je nakon dva sata rečeno da je slobodan.
Sead, međutim, umjesto da iskaže očekivanu poslušnost i mirno se udalji, vjerovatno još i da bude zahvalan što se našao na slobodi, izjavi da neće da izađe iz policije dok mu ne uruče Rješenje o privođenju. E, to je već prevršilo mjeru i stvari su uzele radikalan obrt: sad je on postao lice koje ometa službenike policije u obavljanju službe i zbog toga je stekao svojstvo optuženog u prekršajnom postupku, gdje mu prijeti izricanje kazne do 60 dana zatvora.
Dakle, Sead lako može biti zatvoren zato što je bio otvoren, kako to stoji u VIB-ovom aforizmu.
Subota, 26.03.2005.godine
Prekjučerašnja odluka Liberalnog saveza Crne Gore o prestanku političkog djelovanja i danas je najzastupljenija medijska tema, naročito kroz komentare i reagovanja političkih stranaka.
Predstavnici partija na vlasti ne kriju da im Liberalni savez neće nedostajati, što je potpuno prirodna reakcija. Institucionalno je nestao nezgodan svjedok koji je u gotovo svakom ključnom pitanju u proteklih 15 godina imao dijametralno suprotan stav od partije na vlasti i najčešće, kako je to vrijeme pokazalo, bio u pravu.
S druge strane, opozicione partije izražavaju žaljenje zbog odluke Liberala, a čini se da će im Liberali jedino nedostajati radi moralnog pokrića.
Nestanak Liberalnog saveza, ako zanemarimo organizacionu deformaciju stranke proteklih par godina, simbolično predstavlja poraz jedne jasne i beskompromisne antiratne i građanske struje u Crnoj Gori i meni je zbog toga žao!
Nedjelja, 27.03.2005.godine
Naša spremnost za potpuno usklađivanje sa Evropom danas je na najpotpuniji način manifestovana tako što od jutros i kod nas sat pokazuje evropsko ljetnje vrijeme, a za sve ostale aktivnosti ipak treba imati u vidu da je nedjelja i u Crnoj Gori neradan dan.
Jer u Crnoj Gori se, za razliku od generalnog ignorisanja religije, od vajkada svesrdno prihvata četvrta božija zapovijest: “Sjećaj se dana odmora, da ga svetkuješ”.
Ponedeljak, 28.03.2005.godine
Danas je sahranjen doajen crnogorske advokature Momčilo-Momo Marković. Pored slave koju je stekao višedecenijskom advokatskom praksom nedavno je ponovo na sebe skrenuo pažnju javnosti sa svoje četiri značajne knjige pod zajedničkim naslovom “Primjeri sudske prakse i advokatskog rada”. Takođe, dnevnik “Pobjeda” objavljivao je njegove kratke zapise i razmišljanja na najrazličitije teme. Slučaj je htio da u ovom broju “Pobjede”, u kome je objavljena čitulja o njegovoj smrti, bude objavljen i njegov sastav o tome da se život čini kraći onome ko vrijedno i puno radi, a duži neradniku, te da baš u času kad stvaralac hoće “konačno da se preda blagodetima odmora i uživanja sopstvene tekovine stigne mu poziv sa onog svijeta”, koji se gotovo može shvatiti i kao svojevrsni autonekrolog.
Ovo me podsjeća na dvije priče o susretu sa smrću: prva je ona iz “1001 noći” u kojoj onaj bagdadski sluga bježi od smrti u Samaru ne znajući da ga ona upravo tamo čeka, a druga je posljednja priča koju je čuveni splićanin Miljenko Smoje zapisao o tome kako je njegov stari pas Kompanjo predosjetio smrt samog Miljenka.
Odlazak Moma Markovića podsjeća i na loše stanje advokature u Crnoj Gori koje se ogleda ne samo kroz loš ekonomski položaj advokata, već i nizak profesionalni nivo. Posebno vrijeđa prijem u Advokatsku komoru gotovo svih bivših tužilaca, sudija, policajaca koji su izgubili svoje poslove zbog neprofesionalnog ili nemoralnog ponašanja.
Srijeda, 30.03.2005.godine
Fudbalska reprezentacija Srbije i Crne Gore u kvalifikacionoj utakmici za svjetsko prvenstvo odigrala je neriješeno sa jednom tako velikom reprezentacijom, kao što je španska. Na početku ove utakmice kroz intoniranje himne naša reprezentacija je ponovo svima ukazala na postojanje opšte nacinalne i državne krize identiteta. Zvuci himne “Hej, Sloveni” i zvižduka jadnih navijača kao da su stigli iz početka 90-ih godina prošlog vijeka. Svih 11 fudbalera osjećalo se neprijatno, sedmorica su uporno gledali u travu pred sobom, a preostali četvorica u nebo čekajući da taj lažni trenutak nacionalne identifikacije prođe.
A malo nacionalnog ponosa igračima ne bi bilo na odmet ako imamo u vidu da u protivničkom timu, npr. igra bek Pujol čiji transfer iz Barselone košta oko 180.000.000,oo €, što premašuje zbir postignutih cijena u privatizaciji crnogorskog Telekoma i Kombinata aluminijuma zajedno.
Četvrtak, 31.03.2005.godine
Našoj kancelariji se danas javila sestra Alenka Titorića, Jasenka, pita da li ima nešto novo povodom tužbe koju smo povodom deportacije njenog brata iz Crne Gore u Fočanski logor 1992.godine podnijeli protiv države Crne Gore. Teško prihvata da Osnovni sud u Podgorici već gotovo pet mjeseci ovu tužbu, kao i još 23, koje smo do sada podnijeli u ime porodica deportovanih muslimana drži u fioci i valjda čeka političke instrukcije.
Ni danas nema odgovora od ministra policije, kao ni od Predsjednika Vlade, od kojih već 3 mjeseca javno tražimo da daju informacije o sudbini predratnog predsjednika Opštine Srebrenica Malika Meholjića. Zapanjuje ćutanje o sudbini Meholjića, kojeg je crnogorska policija uhapsila 15.05.1992.godine u Baru, gdje je bio pobjegao sa ženom i dva sina od 5 i 6 godina, od kada mu se gubi svaki trag.
U kancelariji i među našim prijateljima novinarima, intelektualcima, koji prate slučajeve koje smo otvorili u ime porodica deportovanih muslimana ipak vlada mišljenje da neće još dugo biti moguće promovisati sliku o evropskoj Crnoj Gori sa leševima nedužnih Malika Meholjića, Alenka Titorića i desetina drugih u ormanima luksuznih kabineta.
Petak, 01.04.2005.godine
Cijele protekle nedelje trajalo je zasijedanje Skupštine Crne Gore koje zaista pojačava utisak o opštoj depresiji crnogorske stvarnosti. Pored ministara i partijskih prvaka vladajuće partije koji su kroz kroz 15-ogodišnju praksu do vrhunca usavršili izgovore za propadanje u svim oblastima i urušavanje svih parametara jednog društva, prinuđeni smo da gledamo i opozicione likove koji odbijaju da shvate da je ambijent za njihovo političko djelovanje bazirano na mržnji prema drugima nestao sa prestankom ratova na Balkanu.
Završavajući ove beleške nestrpljivo očekujem vikend i druženje sa unucima Kozmom, Andrijom i Emom.
