HADŽIĆ: Naš stav nije od juče, on je poznat još od ranije, čak još od formiranja Stranke demokratske akcije, dakle od devedesetih godina, a naravno i od 1997. godine, kada smo formirali Internacionalnu demokratsku uniju. Dakle, naš stav je poznat – želimo očuvanje prvo one bivše Jugoslavije koja se sastojala od šest republika, a danas ove države koja se sastoji od Srbije i Crne Gore. Naime, mi smo 2001. godine uradili jednu analizu u kojoj smo ustanovili da je vrlo štetno – sa stanovišta bezbijednosti, sa stanovišta komunikacija između dvije republike, sa stanovišta obrazovanja, zdravstva, protoka roba, kapitala, ljudi i tako dalje – za bošnjački narod da dođe do odvajanja ove dvije države. Prema tome, ne radi se ni o kakvim nacionalističkim razlozima, nego isključivo o ekonomskim i realnim, zdravorazumskim razlozima zbog kojih želimo očuvanje ove zajednice koja bi se sastojala od ove dvije republike.
RSE: Ali Vi ste bili svojevremeno za odvajanje Bosne i Hercegovine od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a sada ste za zajednicu Srbije i Crne Gore. Napravite mi paralelu. U čemu je razlika?
HADŽIĆ: Ne postoji stav da smo željeli odvajanje Bosne i Hercegovine. Poznati su pokušaji Alije Izetbegovića i Kire Gligorova očuvanja one bivše zajedničke države, dakle barem kao asimetrične federacije. Mi smo također bili za očuvanje one zajedničke države, međutim kada je došlo, bez našeg uticaja, bez naše volje, do disolucije one države, želimo sačuvati šta se sačuvati može. Dakle, imamo danas ovu dvočlanu federaciju i želimo je sačuvati kao jednu državu u kojoj bi svi bili ravnopravni, koja bi naravno bila demokratizovana, a gdje bi i bošnjački narod našao sebe, dakle ne bi bio pocijepan, biće bošnjačkog naroda ne bi bilo razbijeno na dva dijela između Srbije i Crne Gore, dakle ta granica ne bi bila uspostavljena preko Sandžaka, preko živog tkiva tog naroda.
RSE: Često se govori o jedinstvenom biću Bošnjaka-Muslimana u Srbiji i Crnoj Gori. Što bi se dogodilo u slučaju razdruživanja, kada bi polovina ostala u jednoj, polovina u drugoj državi?
HADŽIĆ: Mi pokušavamo ono što je moguće, dakle pokušavamo iznaći najbolja rješenja. Po nama najbolje rješenje jeste, kako sam i rekao, očuvanje ove federalne zajednice. Ukoliko bi, bez naše volje i protiv naše volje, došlo do odvajanja i ove dvije sadašnje države, onda bismo opet pokušavali iznaći ono što je moguće, dakle tražili bismo primjenu evropskih principa koji se tiču regionalizma, dakle samouprave, i tražili bismo neku vrstu prekograničnih komunikacija. To znači da bi te dvije samouprave, te dvije regije koje bi bile u toj nekoj Crnoj Gori i Srbiji, imale posebne veze i posebne komunikacije u oblasti kulture, u oblasti očuvanja jezika, tradicije, informisanja, komunikacija, sportskih, privrednih i drugih kontakata, veza i saradnje. Dakle, mislimo da bi ti evropski principi, koji već postoje u Evropi, trebali biti primijenjeni i na ovaj naš slučaj.
RSE: Sandžak i zajednica Srbije i Crne Gore je inače veoma komplikovano pitanje. Kako bi ste Vi prognozirali eventualno izjašnjavanje Bošnjaka na referendumu?
HADŽIĆ: Na žalost Bošnjaci, pogotovo u Crnoj Gori, ne raspolažu pravim informacijama. Ja često puta kažem da Bošnjaci u Crnoj Gori ništa ne znaju, osim onog što im se servira preko medija, državnih medija, posebno televizije, u Crnoj Gori. DPS u Crnoj Gori, gospodin Đukanović, onoliko uspijeva koliko je u zabludi bošnjački narod u Crnoj Gori. Dakle, njegov uspjeh zavisi od zablude ovog naroda. Dakle, ako se tako stvari nastave, referendum će uspjeti. Bošnjaci će biti taj presudni faktor i presudiće stvar, jer u pravoslavnom življu, odnosno u srpskom i crnogorskom, tom državotvornom življu, nema većine za odcjepljenje Crne Gore. Naprotiv, upravo je ogromna većina za očuvanje zajednice. Međutim, vladajuća oligarhija u Crnoj Gori zloupotrebljava bošnjački narod i druge manjine u Crnoj Gori da bi ostvarila tu većinu i eventualno na referendumu uspjela.
RSE: A zašto ste Vi tako sigurni da bi Bošnjaci bili za zajednicu?
HADŽIĆ: U Crnoj Gori su se Bošnjaci, na žalost, tri puta zaredom, na izborima koji su se ostvarili, većinom odlučili za vladajuću DPS. Mislimo da to jeste donekle jedan pokazatelj, mada, ako bi došlo do raspisivanja referenduma, mislim da bismo uz jednu malu kampanju koju bismo stvorili, moguće i poremetili te računice vladajućoj strukturi, ali ipak u sadašnjem trenutku većina se jeste, na žalost, izjasnila za podršku vladajućem DPS-u.
RSE: Crnogorski političari i javni radnici muslimanske nacionalnosti odbacili su svojevremeno Memorandum Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka kojim se predviđa autonomija za tu oblast, ocjenjujući ga potpunim promašajem i aktom protiv interesa muslimanskog naroda. U anketi bjelopoljske revije „Polje“, podršku tom dokumentu dao je jedino Harun Hadžić. Što je bila suština tog dokumenta?
HADŽIĆ: Mi smo 1991. godine, mislim 25., 26. i 27. oktobra, koliko se sjećam, sproveli referendum o autonomiji Sandžaka. Tada se ogromna većina bošnjačkog naroda izjasnila za tu autonomiju. Dakle, to je jedan značajan i egzaktan pokazatelj. Međutim, nakon toga su uslijedila ogromna hapšenja i ogromne racije, zastrašivanja, premlaćivanje ljudi, tako da je faktički bošnjački narod uplašen i odustao je od te ideje. Ustvari se zatvorio u sebe i prestao čak i da se bavi politikom. Izjasnio se za vladajuće strukture samo da bi opstao, da bi preživio. Prema tome, to je zloupotrijebila ta jedna ekipa ljudi koja zastupa svoje lične interese i čuva neke svoje lične pozicije, ali je vlast njih iskoristila da kaže da oni upravo reprezentuju bošnjačko nacionalno mišljenje u Crnoj Gori, što nije tačno. Dakle, ti ljudi su jednostavno na zloj sudbini svog naroda profitirali i čuvali svoje pozicije i naravno izjašnjavali se protiv tog dokumenta i protiv rješavanja statusa bošnjačkog naroda u vidu autonomije ili neke druge samouprave, nekog drugog stepena samouprave.
RSE: Dali ste mi dobar povod da citiram jednu izjavu, ne znam da li je Vaša: „Posebna Povelja koja se predviđa za zaštitu prava manjinskih naroda, spušta i degradira manjinske narode na građane drugog reda“. Je li ovo Vaša izjava?
HADŽIĆ: Mislite na Povelju o državnoj zajednici Srbije i Crne Gore? Jeste, u smislu što je sa saveznog nivoa rješavanje nacionalnih pitanja spušteno na republičke nivoe Srbije i Crne Gore, jer time se pokušava spriječiti izlazak na međunarodnu političku scenu bošnjačkog naroda, odnosno rješavanje njegovog statusa preko subjekta međunarodnog prava, preko zajedničke države koja jeste subjekat međunarodnog prava. Dakle, to jeste jedna izvjesna degradacija u momentu kada Srbija i Crna Gora pojedinačno nemaju svoj međunarodnopravni legitimitet. Time smo faktički spriječeni da se, na primjer, pojavimo pred Međunarodnim sudom pravde, odnosno pred Evropskim sudom za ljudska prava.
RSE: Još jedna izjava glasi ovako: „Ne priliči gospodinu Rifatu Rastoderu da se ljuti i da se nepristojno izražava, kršeći kodeks lijepog ponašanja koji je sam usvojio na Skupštini Crne Gore“. Ovo stoji, kako kažu mediji, u reagovanju predsjednika Internacionalne demokratske unije, gospodina Haruna Hadžića. Na što ste konkretno reagovali tom prilikom?
HADŽIĆ: Sjećam se da su to objavili mediji. Gospodin Rastoder je, mislim, uputio jednu ovako malo oštriju kritiku, da ne kažem nepristojnu, koristeći se nekim izrazima koji ne priliče njemu i njegovoj poziciji, da bi okarakterisao politiku kojom se ja bavim. Mislim da je tada spomenuo i Sulejmana Ugljanina na jedan nedoličan način. Onda ja nisam uzvratio istom mjerom, dakle istom terminologijom, istim žargonom i istom jačinom tog nekog sarkazma i na taj način sam mu uputio jednu repliku, ali sam ga pozvao da sa te pozicije pokuša nešto uraditi za jedno pitanje koje se u Crnoj Gori i dan danas prikriva, a to je etničko čišćenje Bukovice kod Pljevalja, gdje je 28 sela potpuno etnički očišćeno, a da ni danas ta demokratska vlast u Crnoj Gori i taj gospodin Rifat Rastoder ništa ne preuzimaju da se ti ljudi vrate na svoja ognjišta.
RSE: Što ste Vi preduzeli?
HADŽIĆ: Mi smo, dok smo bili u poziciji, preduzimali nešto. Kontaktirali smo i sa nekim međunarodnim misijama i institucijama. Mislim da je jedna od njih bio Danski komitet i da je tada obnovljeno sedam kuća u Bukovici i da su onda te kuće, drugog-trećeg dana nakon što su bile dovršene, ponovo minirane. Mi nismo bili u poziciji vlasti, ali smo pokušavali nešto da učinimo putem medija, putem postavljanja tih pitanja na međunarodnoj sceni i tražeći od vlasti da nešto učini. Međutim, na žalost, nije nam pošlo za rukom. A gospodin Rifat Rastoder i još drugi, kako oni sebe nazivaju, predstavnici bošnjačkog naroda jesu u poziciji da svakodnevno vrše pritisak na vlast i da nešto učine, ali na žalost nisu učinili ništa.
RSE: Jednom dijelu bošnjačkog korpusa odgovara zajednička država, a drugome dvije odvojene države. Kako to pomiriti? Imate li recept za to?
HADŽIĆ: Na žalost ljudi nemaju svoje slobodno izgrađeno mišljenje. Ja često puta kažem da ovdje nema slobode mišljenja. Ljudi ne mogu da formiraju svoje pravo mišljenje jer nemaju prave činjenice. Dakle, naši su ljudi, posebno Bošnjaci, dezinformisani i onda oni na pogrešnim činjenicama formiraju jedno svoje mišljenje koje nije pravo. Dakle, to je ta zabluda o kojoj ja stalno govorim, u kojoj vladajuća struktura i želi da održi naš narod. Jer ako se osvijesti i ako izađe iz te zablude, sigurno će drugačije da rezonuje i onda će imati jedinstveno mišljenje i bošnjački narod u Srbiji i bošnjački narod u Crnoj Gori. Možda zvuči paradoksalno, ali ipak je bošnjački narod u Srbiji svjesniji narod, jer politika kojom se bavi DPS u Crnoj Gori je jedna uspavljujuća politika, dok Miloševićeva politika u Srbiji, garnirana nekom šešeljevsko-arkanovskom politikom, ona je ipak otvarala oči ovom narodu koji se vraćao svome identitetu i nije zaboravio ni ko je ni šta je, naravno uvažavajući i sve druge i uvažavajući pravila koja važe i na unutrašnjoj i na međunarodnoj političkoj sceni i sve te standarde. Glavni je problem u informativnoj blokadi, u jednom neobrazovanju, u jednoj niskoj obrazovnoj svijesti, niskom obrazovnom nivou našeg naroda, na žalost, ovdje i zbog toga je ta jedna podvojenost i podijeljenost.
RSE: Na kraju i nešto malo privatno. Da li je tačno da ste se u nedavnom duelu sa kolegom Nusretom Kalačom zamalo pobili, pa vas je naš saradnik Sejo Sadiković rastavljao?
HADŽIĆ: Nije bilo nikakve svađe. Možda mislite na jedan zajednički intervju koji smo dali prije možda dvije godine. Nije bilo svađe, bilo je jedna, po meni, samo malo oštrija polemika.
RSE: Bilo je malo temperamentnije nego što bi to trebalo biti za političare.
HADŽIĆ: U pravu ste, ali mislim da tada nisu prekoračene neke granice. Ima i oštrijih duela.
RSE: Da li ste se pobili?
HADŽIĆ: Ne. Čak sam i dan danas prijatelj sa Nusretom Kalačom, i ako sluša ovu emisiju, pozdravljam ga.
RSE: Sekretar ste Univerziteta u Novom Pazaru, kako ocjenjujete stanje u prosvjeti u zajednici i što su osobenosti novootvorenih univerziteta?
HADŽIĆ: Upravo sam se vratio iz Novog Sada s jedne sjednice Zajednice privatnih i nedržavnih univerziteta i fakulteta Srbije. Tema je bila donošenje novog Zakona o visokom obrazovanju u Srbiji, gdje pokušavamo usaglasiti te propise koji važe, odnosno donijeti zakon u skladu sa tim bolonjskim procesima i sa tim evropskim trendovima koji važe na tom evropskom obrazovnom prostoru. Imamo primjedbi, te primjedbe će sutra biti date medijima i biće upućene nadležnim faktorima, Ministarstvu sporta i obrazovanja i Vladi Srbije i Vladi Vojvodine naravno jer postoje određeni fakulteti i univerziteti iz Vojvodine koji su bili prisutni na ovom sastanku. Mislimo da je to dobra stvar što postoje i mogućnosti formiranja fakulteta i univerziteta. Učinilo nam se da se malo ide na ruku državnim univerzitetima i fakultetima, a da se sužava prostor za djelovanje privatnih univerziteta i fakulteta, što naravno nije dobro, jer se tu remeti taj neki tržišni karakter i kada je u pitanju obrazovanje. Prema tome, mislim da će se stvar usaglašavati i da će biti sve bolje i da je to dobro, pruža se mogućnost velikom broju omladine da se školuje, da se obrazuje. Tu i mi kao manjinski narod nalazimo svoje mjesto za djelovanje, jer je mnogo djece, posebno iz Sanždaka, na žalost, ranije ostajalo bez mogućnosti da se upišu na univerzitete i fakultete.
RSE: Što u privatno vrijeme radi gospodin Hadžić?
HADŽIĆ: Možda će vam zvučati malo čudno, ali pri kraju sam da ispolažem ispite na magistarskim studijama baš na Univerzitetu u Novom Pazaru. Mislim da mi je u posljednjih godinu i po dana to glavna preokupacija. Inače se malo bavim sportom, nekada sam se bavio sportom malo više, džudom, možda dogurao do nekog crnog pojasa, sad više ovako rekreativno.
RSE: To Vam onda dobro dođe za ove obračune, ako nekad zatreba.
HADŽIĆ: Ne. Upravo se vrhunski sportisti i karakterno izgrađuju tako što idu upravo u drugu krajnost – previše su blagi, više nego što bi trebalo.
RSE: Ali Vi ste bili svojevremeno za odvajanje Bosne i Hercegovine od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a sada ste za zajednicu Srbije i Crne Gore. Napravite mi paralelu. U čemu je razlika?
HADŽIĆ: Ne postoji stav da smo željeli odvajanje Bosne i Hercegovine. Poznati su pokušaji Alije Izetbegovića i Kire Gligorova očuvanja one bivše zajedničke države, dakle barem kao asimetrične federacije. Mi smo također bili za očuvanje one zajedničke države, međutim kada je došlo, bez našeg uticaja, bez naše volje, do disolucije one države, želimo sačuvati šta se sačuvati može. Dakle, imamo danas ovu dvočlanu federaciju i želimo je sačuvati kao jednu državu u kojoj bi svi bili ravnopravni, koja bi naravno bila demokratizovana, a gdje bi i bošnjački narod našao sebe, dakle ne bi bio pocijepan, biće bošnjačkog naroda ne bi bilo razbijeno na dva dijela između Srbije i Crne Gore, dakle ta granica ne bi bila uspostavljena preko Sandžaka, preko živog tkiva tog naroda.
RSE: Često se govori o jedinstvenom biću Bošnjaka-Muslimana u Srbiji i Crnoj Gori. Što bi se dogodilo u slučaju razdruživanja, kada bi polovina ostala u jednoj, polovina u drugoj državi?
HADŽIĆ: Mi pokušavamo ono što je moguće, dakle pokušavamo iznaći najbolja rješenja. Po nama najbolje rješenje jeste, kako sam i rekao, očuvanje ove federalne zajednice. Ukoliko bi, bez naše volje i protiv naše volje, došlo do odvajanja i ove dvije sadašnje države, onda bismo opet pokušavali iznaći ono što je moguće, dakle tražili bismo primjenu evropskih principa koji se tiču regionalizma, dakle samouprave, i tražili bismo neku vrstu prekograničnih komunikacija. To znači da bi te dvije samouprave, te dvije regije koje bi bile u toj nekoj Crnoj Gori i Srbiji, imale posebne veze i posebne komunikacije u oblasti kulture, u oblasti očuvanja jezika, tradicije, informisanja, komunikacija, sportskih, privrednih i drugih kontakata, veza i saradnje. Dakle, mislimo da bi ti evropski principi, koji već postoje u Evropi, trebali biti primijenjeni i na ovaj naš slučaj.
RSE: Sandžak i zajednica Srbije i Crne Gore je inače veoma komplikovano pitanje. Kako bi ste Vi prognozirali eventualno izjašnjavanje Bošnjaka na referendumu?
HADŽIĆ: Na žalost Bošnjaci, pogotovo u Crnoj Gori, ne raspolažu pravim informacijama. Ja često puta kažem da Bošnjaci u Crnoj Gori ništa ne znaju, osim onog što im se servira preko medija, državnih medija, posebno televizije, u Crnoj Gori. DPS u Crnoj Gori, gospodin Đukanović, onoliko uspijeva koliko je u zabludi bošnjački narod u Crnoj Gori. Dakle, njegov uspjeh zavisi od zablude ovog naroda. Dakle, ako se tako stvari nastave, referendum će uspjeti. Bošnjaci će biti taj presudni faktor i presudiće stvar, jer u pravoslavnom življu, odnosno u srpskom i crnogorskom, tom državotvornom življu, nema većine za odcjepljenje Crne Gore. Naprotiv, upravo je ogromna većina za očuvanje zajednice. Međutim, vladajuća oligarhija u Crnoj Gori zloupotrebljava bošnjački narod i druge manjine u Crnoj Gori da bi ostvarila tu većinu i eventualno na referendumu uspjela.
RSE: A zašto ste Vi tako sigurni da bi Bošnjaci bili za zajednicu?
HADŽIĆ: U Crnoj Gori su se Bošnjaci, na žalost, tri puta zaredom, na izborima koji su se ostvarili, većinom odlučili za vladajuću DPS. Mislimo da to jeste donekle jedan pokazatelj, mada, ako bi došlo do raspisivanja referenduma, mislim da bismo uz jednu malu kampanju koju bismo stvorili, moguće i poremetili te računice vladajućoj strukturi, ali ipak u sadašnjem trenutku većina se jeste, na žalost, izjasnila za podršku vladajućem DPS-u.
RSE: Crnogorski političari i javni radnici muslimanske nacionalnosti odbacili su svojevremeno Memorandum Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka kojim se predviđa autonomija za tu oblast, ocjenjujući ga potpunim promašajem i aktom protiv interesa muslimanskog naroda. U anketi bjelopoljske revije „Polje“, podršku tom dokumentu dao je jedino Harun Hadžić. Što je bila suština tog dokumenta?
HADŽIĆ: Mi smo 1991. godine, mislim 25., 26. i 27. oktobra, koliko se sjećam, sproveli referendum o autonomiji Sandžaka. Tada se ogromna većina bošnjačkog naroda izjasnila za tu autonomiju. Dakle, to je jedan značajan i egzaktan pokazatelj. Međutim, nakon toga su uslijedila ogromna hapšenja i ogromne racije, zastrašivanja, premlaćivanje ljudi, tako da je faktički bošnjački narod uplašen i odustao je od te ideje. Ustvari se zatvorio u sebe i prestao čak i da se bavi politikom. Izjasnio se za vladajuće strukture samo da bi opstao, da bi preživio. Prema tome, to je zloupotrijebila ta jedna ekipa ljudi koja zastupa svoje lične interese i čuva neke svoje lične pozicije, ali je vlast njih iskoristila da kaže da oni upravo reprezentuju bošnjačko nacionalno mišljenje u Crnoj Gori, što nije tačno. Dakle, ti ljudi su jednostavno na zloj sudbini svog naroda profitirali i čuvali svoje pozicije i naravno izjašnjavali se protiv tog dokumenta i protiv rješavanja statusa bošnjačkog naroda u vidu autonomije ili neke druge samouprave, nekog drugog stepena samouprave.
RSE: Dali ste mi dobar povod da citiram jednu izjavu, ne znam da li je Vaša: „Posebna Povelja koja se predviđa za zaštitu prava manjinskih naroda, spušta i degradira manjinske narode na građane drugog reda“. Je li ovo Vaša izjava?
HADŽIĆ: Mislite na Povelju o državnoj zajednici Srbije i Crne Gore? Jeste, u smislu što je sa saveznog nivoa rješavanje nacionalnih pitanja spušteno na republičke nivoe Srbije i Crne Gore, jer time se pokušava spriječiti izlazak na međunarodnu političku scenu bošnjačkog naroda, odnosno rješavanje njegovog statusa preko subjekta međunarodnog prava, preko zajedničke države koja jeste subjekat međunarodnog prava. Dakle, to jeste jedna izvjesna degradacija u momentu kada Srbija i Crna Gora pojedinačno nemaju svoj međunarodnopravni legitimitet. Time smo faktički spriječeni da se, na primjer, pojavimo pred Međunarodnim sudom pravde, odnosno pred Evropskim sudom za ljudska prava.
RSE: Još jedna izjava glasi ovako: „Ne priliči gospodinu Rifatu Rastoderu da se ljuti i da se nepristojno izražava, kršeći kodeks lijepog ponašanja koji je sam usvojio na Skupštini Crne Gore“. Ovo stoji, kako kažu mediji, u reagovanju predsjednika Internacionalne demokratske unije, gospodina Haruna Hadžića. Na što ste konkretno reagovali tom prilikom?
HADŽIĆ: Sjećam se da su to objavili mediji. Gospodin Rastoder je, mislim, uputio jednu ovako malo oštriju kritiku, da ne kažem nepristojnu, koristeći se nekim izrazima koji ne priliče njemu i njegovoj poziciji, da bi okarakterisao politiku kojom se ja bavim. Mislim da je tada spomenuo i Sulejmana Ugljanina na jedan nedoličan način. Onda ja nisam uzvratio istom mjerom, dakle istom terminologijom, istim žargonom i istom jačinom tog nekog sarkazma i na taj način sam mu uputio jednu repliku, ali sam ga pozvao da sa te pozicije pokuša nešto uraditi za jedno pitanje koje se u Crnoj Gori i dan danas prikriva, a to je etničko čišćenje Bukovice kod Pljevalja, gdje je 28 sela potpuno etnički očišćeno, a da ni danas ta demokratska vlast u Crnoj Gori i taj gospodin Rifat Rastoder ništa ne preuzimaju da se ti ljudi vrate na svoja ognjišta.
RSE: Što ste Vi preduzeli?
HADŽIĆ: Mi smo, dok smo bili u poziciji, preduzimali nešto. Kontaktirali smo i sa nekim međunarodnim misijama i institucijama. Mislim da je jedna od njih bio Danski komitet i da je tada obnovljeno sedam kuća u Bukovici i da su onda te kuće, drugog-trećeg dana nakon što su bile dovršene, ponovo minirane. Mi nismo bili u poziciji vlasti, ali smo pokušavali nešto da učinimo putem medija, putem postavljanja tih pitanja na međunarodnoj sceni i tražeći od vlasti da nešto učini. Međutim, na žalost, nije nam pošlo za rukom. A gospodin Rifat Rastoder i još drugi, kako oni sebe nazivaju, predstavnici bošnjačkog naroda jesu u poziciji da svakodnevno vrše pritisak na vlast i da nešto učine, ali na žalost nisu učinili ništa.
RSE: Jednom dijelu bošnjačkog korpusa odgovara zajednička država, a drugome dvije odvojene države. Kako to pomiriti? Imate li recept za to?
HADŽIĆ: Na žalost ljudi nemaju svoje slobodno izgrađeno mišljenje. Ja često puta kažem da ovdje nema slobode mišljenja. Ljudi ne mogu da formiraju svoje pravo mišljenje jer nemaju prave činjenice. Dakle, naši su ljudi, posebno Bošnjaci, dezinformisani i onda oni na pogrešnim činjenicama formiraju jedno svoje mišljenje koje nije pravo. Dakle, to je ta zabluda o kojoj ja stalno govorim, u kojoj vladajuća struktura i želi da održi naš narod. Jer ako se osvijesti i ako izađe iz te zablude, sigurno će drugačije da rezonuje i onda će imati jedinstveno mišljenje i bošnjački narod u Srbiji i bošnjački narod u Crnoj Gori. Možda zvuči paradoksalno, ali ipak je bošnjački narod u Srbiji svjesniji narod, jer politika kojom se bavi DPS u Crnoj Gori je jedna uspavljujuća politika, dok Miloševićeva politika u Srbiji, garnirana nekom šešeljevsko-arkanovskom politikom, ona je ipak otvarala oči ovom narodu koji se vraćao svome identitetu i nije zaboravio ni ko je ni šta je, naravno uvažavajući i sve druge i uvažavajući pravila koja važe i na unutrašnjoj i na međunarodnoj političkoj sceni i sve te standarde. Glavni je problem u informativnoj blokadi, u jednom neobrazovanju, u jednoj niskoj obrazovnoj svijesti, niskom obrazovnom nivou našeg naroda, na žalost, ovdje i zbog toga je ta jedna podvojenost i podijeljenost.
RSE: Na kraju i nešto malo privatno. Da li je tačno da ste se u nedavnom duelu sa kolegom Nusretom Kalačom zamalo pobili, pa vas je naš saradnik Sejo Sadiković rastavljao?
HADŽIĆ: Nije bilo nikakve svađe. Možda mislite na jedan zajednički intervju koji smo dali prije možda dvije godine. Nije bilo svađe, bilo je jedna, po meni, samo malo oštrija polemika.
RSE: Bilo je malo temperamentnije nego što bi to trebalo biti za političare.
HADŽIĆ: U pravu ste, ali mislim da tada nisu prekoračene neke granice. Ima i oštrijih duela.
RSE: Da li ste se pobili?
HADŽIĆ: Ne. Čak sam i dan danas prijatelj sa Nusretom Kalačom, i ako sluša ovu emisiju, pozdravljam ga.
RSE: Sekretar ste Univerziteta u Novom Pazaru, kako ocjenjujete stanje u prosvjeti u zajednici i što su osobenosti novootvorenih univerziteta?
HADŽIĆ: Upravo sam se vratio iz Novog Sada s jedne sjednice Zajednice privatnih i nedržavnih univerziteta i fakulteta Srbije. Tema je bila donošenje novog Zakona o visokom obrazovanju u Srbiji, gdje pokušavamo usaglasiti te propise koji važe, odnosno donijeti zakon u skladu sa tim bolonjskim procesima i sa tim evropskim trendovima koji važe na tom evropskom obrazovnom prostoru. Imamo primjedbi, te primjedbe će sutra biti date medijima i biće upućene nadležnim faktorima, Ministarstvu sporta i obrazovanja i Vladi Srbije i Vladi Vojvodine naravno jer postoje određeni fakulteti i univerziteti iz Vojvodine koji su bili prisutni na ovom sastanku. Mislimo da je to dobra stvar što postoje i mogućnosti formiranja fakulteta i univerziteta. Učinilo nam se da se malo ide na ruku državnim univerzitetima i fakultetima, a da se sužava prostor za djelovanje privatnih univerziteta i fakulteta, što naravno nije dobro, jer se tu remeti taj neki tržišni karakter i kada je u pitanju obrazovanje. Prema tome, mislim da će se stvar usaglašavati i da će biti sve bolje i da je to dobro, pruža se mogućnost velikom broju omladine da se školuje, da se obrazuje. Tu i mi kao manjinski narod nalazimo svoje mjesto za djelovanje, jer je mnogo djece, posebno iz Sanždaka, na žalost, ranije ostajalo bez mogućnosti da se upišu na univerzitete i fakultete.
RSE: Što u privatno vrijeme radi gospodin Hadžić?
HADŽIĆ: Možda će vam zvučati malo čudno, ali pri kraju sam da ispolažem ispite na magistarskim studijama baš na Univerzitetu u Novom Pazaru. Mislim da mi je u posljednjih godinu i po dana to glavna preokupacija. Inače se malo bavim sportom, nekada sam se bavio sportom malo više, džudom, možda dogurao do nekog crnog pojasa, sad više ovako rekreativno.
RSE: To Vam onda dobro dođe za ove obračune, ako nekad zatreba.
HADŽIĆ: Ne. Upravo se vrhunski sportisti i karakterno izgrađuju tako što idu upravo u drugu krajnost – previše su blagi, više nego što bi trebalo.
