PUHOVSKI: ZagrebDox je jedinstveni festival dokumentarnog filma u Hrvatskoj, pa zapravo i u regiji. Radi se o jedinom međunarodnom natjecateljskom festivalu koji prikazuje isključivo dokumentarne filmove.
RSE: Doktor Nenad Puhovski potsjeća da je ZagrebDox počeo u ponedjeljak svečanom projekcijom dugometražnog dokumentarnog filma „Bijeli dijamant“, poznatog Wernera Herzoga, i otad se u tri zagrebačka kina neprestano održavaju projekcije. Dvorane su dupkom pune, a mnogi sjede i sa strane, na podu.
Natjecateljski su programi podijeljeni na i međunarodnu i regionalnu konkurenciju:
PUHOVSKI: Iz regije sudjeluje čitav niz autora. Imamo 21 film u konkurenciji, od toga je sedam hrvatskih. Od tih sedam hrvatskih filmova može se recimo istaknuti film „Plavi poni“ Ivone Juke. Onda ima čitav niz bugarskih filmova, recimo izuzetno zanimljiv i kvalitetan film „Georgi i leptiri“. Zatim rumunjski film ,Djeca dekreta‘, od djeci koja su rođena zbog Čaušeskuove naredbe zabrane abortusa. Zatim srpski film „Netrpeljivost – Ivan“ o jednom gej mladiću koji razmišlja o iseljenju iz Srbije, gdje ne može živjeti kao gej zbog pritiska društva. Dakle, čitav niz zanimljivih tema koje se duboko tiču regije i problema regije.
RSE: Nekih iz Sarajeva možda?
PUHOVSKI: Iz Sarajeva imamo samo „Slike sa ugla“ Jasmile Žbanić, izuzetno zanimljiv film, koji problematizira zapravo ulogu medija. Radi se o jednoj ženi koja je teško ranjena tokom rata, a fotograf koji je snimao njezino ranjavanje i nije joj pomogao, dobio je čitav niz svjetskih nagrada za te fotografije. On je tamo stajao, okidao fotoaparat, a nije priskočio da joj pomogne, i to naravno postavlja čitav niz etičkih pitanja.“
RSE: Da li autore zanimaju više ratne teme, događanja vezana uz rat, ili današnjica?
PUHOVSKI: Mislim da je to dosta generacijski podijeljeno. Mlade autore toliko ne zanima rat, iako se taj „Plavi poni“, o kojem sam govorio, kolegice Ivone Juke, zapravo bavi posljedicama rata. Govori o jednoj ženi koja je odrasla u Vukovaru, koja se vraća u Vukovar na proslavu godišnjice mature, na kojoj bi trebali sudjelovati i Hrvati i Srbi, i onda se tamo suočava sa realitetom koji nije onakav kakav bi onda htjela. Dakle, postoje neki odjeci rata, mladi ljudi se – što je i normalno i jedino moguće – sve više okreću nekim drugim, intimnijim, rekao bih, temama, a na neki način se udaljavaju od rata, što ja zapravo smatram izuzetno zdravim.
RSE: Do kad traje ZagrebDox i kako se zove nagrada?
PUHOVSKI: ZagrebDox traje do subote, dakle sutra će biti dodjela nagrada. Nagrada je jedan veliki pečat, predimenzioniran, pečat od pola metra, koji s donje strane ima nalijepljenu onu gumu za štembiljanje, kako mi to kažemo, dakle jedan objekt koji nam se čini da je zanimljiv kao nagrada. Nagrade su četiri: za najbolji film u međunarodnoj konkurenciji, za najbolji film u regionalnoj konkurenciji, za najbolji film autora do 35 godina i nagrada publike.
RSE: Doktor Nenad Puhovski potsjeća da je ZagrebDox počeo u ponedjeljak svečanom projekcijom dugometražnog dokumentarnog filma „Bijeli dijamant“, poznatog Wernera Herzoga, i otad se u tri zagrebačka kina neprestano održavaju projekcije. Dvorane su dupkom pune, a mnogi sjede i sa strane, na podu.
Natjecateljski su programi podijeljeni na i međunarodnu i regionalnu konkurenciju:
PUHOVSKI: Iz regije sudjeluje čitav niz autora. Imamo 21 film u konkurenciji, od toga je sedam hrvatskih. Od tih sedam hrvatskih filmova može se recimo istaknuti film „Plavi poni“ Ivone Juke. Onda ima čitav niz bugarskih filmova, recimo izuzetno zanimljiv i kvalitetan film „Georgi i leptiri“. Zatim rumunjski film ,Djeca dekreta‘, od djeci koja su rođena zbog Čaušeskuove naredbe zabrane abortusa. Zatim srpski film „Netrpeljivost – Ivan“ o jednom gej mladiću koji razmišlja o iseljenju iz Srbije, gdje ne može živjeti kao gej zbog pritiska društva. Dakle, čitav niz zanimljivih tema koje se duboko tiču regije i problema regije.
RSE: Nekih iz Sarajeva možda?
PUHOVSKI: Iz Sarajeva imamo samo „Slike sa ugla“ Jasmile Žbanić, izuzetno zanimljiv film, koji problematizira zapravo ulogu medija. Radi se o jednoj ženi koja je teško ranjena tokom rata, a fotograf koji je snimao njezino ranjavanje i nije joj pomogao, dobio je čitav niz svjetskih nagrada za te fotografije. On je tamo stajao, okidao fotoaparat, a nije priskočio da joj pomogne, i to naravno postavlja čitav niz etičkih pitanja.“
RSE: Da li autore zanimaju više ratne teme, događanja vezana uz rat, ili današnjica?
PUHOVSKI: Mislim da je to dosta generacijski podijeljeno. Mlade autore toliko ne zanima rat, iako se taj „Plavi poni“, o kojem sam govorio, kolegice Ivone Juke, zapravo bavi posljedicama rata. Govori o jednoj ženi koja je odrasla u Vukovaru, koja se vraća u Vukovar na proslavu godišnjice mature, na kojoj bi trebali sudjelovati i Hrvati i Srbi, i onda se tamo suočava sa realitetom koji nije onakav kakav bi onda htjela. Dakle, postoje neki odjeci rata, mladi ljudi se – što je i normalno i jedino moguće – sve više okreću nekim drugim, intimnijim, rekao bih, temama, a na neki način se udaljavaju od rata, što ja zapravo smatram izuzetno zdravim.
RSE: Do kad traje ZagrebDox i kako se zove nagrada?
PUHOVSKI: ZagrebDox traje do subote, dakle sutra će biti dodjela nagrada. Nagrada je jedan veliki pečat, predimenzioniran, pečat od pola metra, koji s donje strane ima nalijepljenu onu gumu za štembiljanje, kako mi to kažemo, dakle jedan objekt koji nam se čini da je zanimljiv kao nagrada. Nagrade su četiri: za najbolji film u međunarodnoj konkurenciji, za najbolji film u regionalnoj konkurenciji, za najbolji film autora do 35 godina i nagrada publike.
