Među malobrojnim ljudima koji su uspjeli da se vrate na svoje, obnove kuću i imanje, započnu i prošire poljoprivrednu proizvodnju je Halil Turajlić, iz mjesta Opličići, u blizini Čapljine. U ljeto 1993. godine svi Bošnjaci u Opličićima morali su napustiti svoje domove. Halil je, kao i brojni drugi muškarci, bio devet mjeseci u logoru, a zatim je s porodicom privremeno stanište našao u Blagaju. U ljeto 1998. godine porodica Turajlić i brojne druge, vraća se u Opličiće. Slika sela je izgledala ovako:
TURAJLIĆ: U selu je živjelo trista porodica, Muslimana, Srba i Hrvata. Selo je bilo komplet spaljeno tako da nismo mogli baš ništa naći za stanovanje.
RSE: Kako ste se onda vratili? Kako ste se odlučili da se vratite?
TURAJLIĆ: Nama je bila želja da se vratimo u svoje selo i na svoje imanje. Nisam uopšte sumnjao da nećemo uspjeti kad se vratimo. Ovdje se po tradiciji proizvodilo puno voća i povrća. Mi smo kao jedinu šansu vidjeli povratak, da očistimo svoja imanja od korova i da krenemo u proizvodnju, i u tome smo uspjeli. Odmah čim smo došli, ušli smo na imanja, koja su bila komplet bila spaljena, voćnjaci i vinogradi su bili spaljeni. To su palili oni koji su ovdje bili. Onda smo mi krenuli da čistimo ta svoja imanja od korova i odmah sljedeće godine smo krenuli sa novim nasadima. To su otprilike voćnjaci i vinogradi.
RSE: Koliko je ljudi bilo kad ste se vratili?
TURAJLIĆ: U Opličićima je živjelo oko dvjesta muslimanskih porodica. Devedeset posto se vratilo 21. avgusta 1998. godine, ali ne kompletne porodice, već ko je bio sposoban da krene i da nešto radi, jer nije bilo prostora da se ljudi smjeste, smjestili su se po garažama, po šupama… Tako smo boravili jedno godinu i po dana dok je prva obnova krenula u našem selu.
RSE: I kako je krenula obnova, je li vam neko pomogao, donirao?
TURAJLIĆ: Jedna holandska organizacija DRA se prva pojavila u Opličićima, oni su nam u dva projekta obnovili negdje oko 110 kuća.
RSE: A koliko je ostalo još da se obnovi?
TURAJLIĆ: Radilo se još nešto ovih godina. Po mojoj procjeni je još nekih 20 posto familija još uvijek bez krova nad glavom. Snalaze se po garažama, kod prijatelja… Znači negdje oko šezdeset porodica još nije dobilo krov nad glavom.
RSE: A je li izgrađena škola, pošta…?
TURAJLIĆ: Škola je izgrađena, imamo već četvrorazrednu, a ima mogućnosti i za osmoljetku. Telefon smo ponovo dobili prije pola godine. Bili smo bez struje i bez vode 33 mjeseca. Ali eto, opet zahvaljujući prijateljima iz svijeta koji su ovdje dolazili i pomogli nam, dobili smo struju nakon 33 mjeseca. Uz to smo radili. Ove godine imamo porodica koje su proizvele i do 200 tona voća i povrća. Znači već su prvi nasadi stigli, ove godine smo imali znači i voće, jer ovdje je krompir pod broj jedan, pa kupus, pa paradajz, paprika, krastavac.
RSE: Vi ste se znači sami pobrinuli za ono što političari zovu održivi povratak?
TURAJLIĆ: Da smo čekali na političare i sad bi sjedili u Blagaju. Po meni oni sjedaju da se ne dogovore, jer danas otprilike politiku vode oni ljudi koji su nas i zavadili. U ovom svemu su najviše profitirali ratni profiteri, kojih sigurno nije mali broj. Ovdje su ljudi otprilike prepušteni sami sebi da se snalaze. Odmah smo krenuli s kreditima pojedinih banaka, morali smo se snalaziti, nabaviti mehanizaciju, jer najveća šteta bila na dugogodišnjim nasadima vinograda i kod mehanizacije. Sve komplet je bilo opljačkano. To je bilo teško obnoviti, međutim to smo obnovili zahvaljujući pojedinim bankama koje su nam dale povoljne kredite sa recimo četiri godine kao rok otplate, sa minimalnom kamatom od dva posto. Mogu spomenuti recimo Invest banku u Sarajevu, koja nam je najviše pomogla za nabavku te mehanizacije.
RSE: Šta proizvodite i može li se od toga živjeti?
TURAJLIĆ: Može. Jest da je malo poteško, jer ja imam dosta veliko imanje – od 10 hektara. Ove godine smo imali proizvodnju voća i povrća oko 240 tona. Samo da nije uvoza u ono vrijeme kad prispije naše voće i povrće, ovdje bi se moglo solidno živjeti. Mislim da mi na ovim prostorima možemo toliko proizvesti da podmirimo potrebe naše Bosne i Hercegovine. Ali nažalost, kad dođe vrijeme i naša proizvodnja krene, tad se neko sjeti pa dadne uvozne dozvole i tad se uveze svega i svačega, tako da je tržište dosta tada zasićeno i onda nema drugog rješenja već obaranje cijena. Tako da već postoje pojedini artikli koji se ne isplate proizvoditi.
RSE: Ko vam pomaže?
TURAJLIĆ: Imam petočlanu porodicu, prijatelje i komšije, i uz kvalitetnu mehanizaciju to sve uspijevamo. U ratu sam izgubio brata i sina. Sve ovo može da se nadoknadi, ali to nikako. Najteže su prošli oni ljudi koji su nekog izgubili, međutim sad su daleko priznatiji oni koji dođu iz Amerike, iz Njemačke i drugih zemalja, dolaze sa devizama i uzimaju sve što vrijedi, daleko su priznatiji nego mi koji smo dali djecu, nažalost.
RSE: Ima toliko napuštenog zemljišta, na kojem niko ništa ne uzgaja. Šta biste vi tim ljudima preporučili?
TURAJLIĆ: Kad bi ovdje bila jedna politika da se ljudima ponude povoljni krediti, a to su krediti na desetak godina, sa minimalnom kamatom, da idu ljudi u nove nasade i nabavku mehanizacije, to bi im bila šansa da uspiju i da obnove svoja imanja. Međutim, šta se ovdje dešava? Omladina je po cijeloj Bosni i Hercegovini i oni se teško vraćaju. Stariji su se vratili, zasukali rukave i započeli proizvodnju. Ako se nastavi ovako kako ide do sada, mislim da ćemo sljedeće godine dostići predratnu proizvodnju koju smo imali 1991. godine. Ali najžalosnije je to što imamo preko 200 mladih ljudi koji su završili srednju i višu školu a ne radi ih ni 15 u Mostaru, Čapljini i Stocu.
RSE: U Opličićima su samo Bošnjaci?
TURAJLIĆ: Godine 1991. je u Opličićima bilo 200 bošnjačkih porodica, 85 srpskih i 26 hrvatskih, ukupno oko 1 450 stanovnika.
RSE: A sada je mješovito selo ili je jednonacionalno?
TURAJLIĆ: Još uvijek je mješovito. Najmanje se vratilo Srba, a što se tiče Muslimana, vratilo se 95 posto. Također skoro svi Hrvati. Mene je rat zatekao na mjestu povjerenika sela, predsjednika Savjeta. Mi smo taj Savjet prije rata aktivirali, u njemu je bilo i Hrvata i Srba i Muslimana. Radili smo više na obnovi međuljudskih odnosa nego na obnovi sela i u tome smo uspjeli. Tako da za ovih šest i po godina se nije desio ni najmanji incident u mom selu, već ljudi jedan drugom pomažu. Nama je lijepo u Opličićima, nigdje na svijetu nam ne može biti ljepše, u svom selu, na svom imanju, u svojoj kući.
RSE: Koliko su Opličići udaljeni od Čapljine?
TURAJLIĆ: Deset kilometara. Opličići su prije rata bili jedno od najvećih sela u Bosni i Hercegovini po proizvodnji ranog voća i povrća. Imamo sreću da imamo vode, imamo rijeku Bregavu, polja i dosta podzemnih voda. Voćnjaci i vinogradi su sada naša jedina budućnost, jer ovo koliko mi proizvodimo ne može da proizvede niko u Bosni i Hercegovini. Mislim da bi naši političari trebali da shvate da je jedina šansa u ovoj našoj državi proizvodnja hrane i trebali bi se okrenuti agraru. Danas na ovom prostoru nema industrije, znači možemo proizvoditi zdravu hranu, kako za potrebe države, tako i za izvoz.
RSE: Malo hrabrosti je bilo potrebno da se vratite i onda je nekako sve krenulo.
TURAJLIĆ: Tačno. Sad već ne bi mogli, jer smo se malo umorili i sustigle nas godine. Ove godine smo dobili plaketu „Stogodišnjica Zadružnog saveza Bosne i Hercegovine u Orašju“. Tamo su mi čestitali i rekli da ide u prave ruke ona plaketa koja je znojem natopljena. Moja porodica je 1986. godine dobila i „Zlatnu značku“ kao najveći proizvođač u Bosni i Hercegovini ranog voća i povrća. Ja bih poželio svakom prijatelju u ovoj državi da ima ono što mi danas imamo u našoj porodici – ako se ljudi poštuju i ako se lijepo dogovara, rezultati sigurno neće izostati. Mi se naveče dogovorimo šta ćemo ujutro da radimo i nema priče, to što se naveče dogovori sutra se uradi. Kamo sreće da je tako u cijeloj državi.
RSE: Kad bi tako bilo jedinstveno naše tročlano Predsjedništvo.
TURAJLIĆ: Jedan kaže da je predsjednik jednog, drugi drugog, treći trećeg naroda i ja sumnjam da će s njima biti sreće, s tim ljudima koji su potrošeni, sumnjam da oni nešto mogu učiniti i da mogu izvesti ovu državu iz ove krize u kojoj se nalazi.
* * * * *
O povratku u Hercegovačko-neretvanski kanton govori Kemal Isaković, direktor Uprave za prognana i raseljena lica u Vladi ovog Kantona:
RSE: Gospodine Isakoviću, čime ste posebno zadovoljni kada analizirate postignuto u prošloj godini?
ISAKOVIĆ: Nećemo biti zadovoljni dok god imamo izbjeglih i raseljenih osoba, koje žive u vrlo lošim uslovima. Uradilo se nešto posla, uradilo se onoliko posla koliko je bilo sredstava, znači nije se moglo uraditi više, a vjerujte da je ostalo još puno posla da se uradi, nešto više od polovine porušenih kuća je sanirano, znači ostaje još veliki broj, još je veliki broj raseljenih. Evo sad je u toku reregistracija raseljenih osoba i sad trenutno baratamo cifrom od negdje šest hiljada, mada je rok za reregistraciju produžen do 31. marta, tako da će se taj broj povećati.
RSE: Koliko pretpostavljate da ima izbjeglih i raseljenih lica na vašem području, odnosno koliko ih je ranije bilo registrovano?
ISAKOVIĆ: Ranije je bilo registrovano 14 hiljada. Mislim da ih sada ima negdje oko osam hiljada.
RSE: Kako inače ocjenjujete povratak u vaš kanton?
ISAKOVIĆ: Što se tiče povratka, nema više nekih sigurnosnih zapreka, međutim postoje problemi ekonomske naravi – problem obnove, zapošljavanja ljudi i tako dalje, dakle to su sad problemi koji prate povratnike.
RSE: Koji je obim još uvijek porušenog stambenog fonda?
ISAKOVIĆ: Možda još 40 posto.
RSE: U kojim područjima je to najizraženije?
ISAKOVIĆ: Stolac, Čapljina, Prozor i dio istočnog Mostara. Kuće koje su devastirane u istočnom Mostaru su uglavnom kuće hrvatske populacije. To su one najoštećenije kuće, koje su minirane i za čiju su obnovu potrebna visoka ulaganja.
RSE: Da, donatori su obično do sad uzimali da popravljaju one gdje je manji stepen oštećenja.
ISAKOVIĆ: Jeste, jer su željeli s određenom količinom para da naprave što više kuća. Međutim, problem je u tome što skoro da više i nema stranih donatora za obnovu kuća. Veoma ih je mali broj. Oni se povlače i to prepuštaju domaćim vlastima. A znate kakva je naša bosanskohercegovačka ekonomija, poprilično slaba, i teško da će moći nositi to breme. Nadamo se da će država izdvojiti više sredstava, kako bismo polako ovaj proces privodili kraju. Bilo je govora da će taj proces biti završen u 2006. godini. Evo ja sigurno tvrdim da neće, jer kako stvari sada stoje, za to nema dovoljno novca.
RSE: Koliko ste zadovoljni dosadašnjim prilivom novca?
ISAKOVIĆ: Federalno Ministarstvo je ulagalo sredstva shodno budžetu. U prošloj godini federalno Ministarstvo je uložilo sredstva za obnovu 30 kuća, a to je paket od 14 hiljada maraka u građevinskom materijalu, i za 80 kuća paket od pet hiljada maraka u građevinskom materijalu. S tim da smo ove kuće pratili još sa dvije hiljade maraka u građevinskom materijalu koji bi ljudi mogli da ugrade. Donatori su uradili vrlo malo. Bilo je nešto ulaganja u neke zgrade po Mostaru, a inače je stranih donatora vrlo malo. Povlače se, vjerojatno im područje nije više toliko interesantno, imamo nova krizna žarišta koja polako odvlače pažnju.
RSE: Možemo li govoriti o nekom procentu ostvarenih povrataka?
ISAKOVIĆ: Do sad se vratila negdje oko 51 hiljada ljudi na ovo područje. Rekao sam da će na ovom području biti još negdje oko osam hiljada raseljenih osoba, s tim da imamo jedan određeni broj ljudi s ovih područja koji su otišli u treće zemlje, ona koji su razasuti po cijeloj Bosni i Hercegovini. Mislim da se vratio dobar dio ljudi koji se želio vratiti, međutim imamo i onaj dio koji ne želi da se vrati, rat je učinio svoje, ljudi su sagradili kuće, žele tu da ostanu, stvorili su familije, i to je proces gdje će sigurno jedan solidan broj ljudi ostati u trenutnom mjestu prebivanja.
RSE: Kako ste zadovoljni sa onim, uslovno kazano, manjinskim povratcima?
ISAKOVIĆ: Više se vraćaju oni ljudi koji su bili u izbjeglištvu bliže svojim prijeratnim domovima, jer mogu da zadrže posao. Ukoliko su u izbjeglištvu daleko od svojih prijeratnih domova, onda se teže vraćaju jer ne žele da napuste posao, jer tamo gdje bi se vratili posla nema, a familiju moraju hraniti i tako dalje. Ali mislim da imamo solidne rezultate i u manjinskim povratcima.
RSE: Što se tiče vraćanja međunacionalnog povjerenja, kako to izgleda na nekom konkretnom primjeru?
ISAKOVIĆ: Stolac je klasična povratnička općina. Što se tiče samog povjerenja među ljudima, ja živim sa svojom familijom u jednoj ulici – i ja sam povratnik – gdje živi pola Bošnjaka pola Hrvata. Nema nikakvih problema, ljudi žive normalno. Međutim, gdje je problem? Problem je u politici. Potrebno je da se srede odnosi u politici. A sami ljudi normalno komuniciraju, obični ljudi moraju da žive.
RSE: Koliko se ljudi vratilo u Stolac?
ISAKOVIĆ: U Stolac se vratilo preko 70 posto prijeratnih stanovnika Bošnjaka.
RSE: To je odličan podatak.
ISAKOVIĆ: Pa možda najbolji u državi Bosni i Hercegovini.
RSE: Kako se oni sad snalaze? Ima li posla?
ISAKOVIĆ: Vrlo malo. Veliki broj ljudi radi u Mostaru, jedan dio radi u administraciji, u općini, u policiji, policija je izbalansirana, dio radi u školama, u zdravstvu i imamo nešto privatnog obrta, oko 70 raznih fizičkih i pravnih subjekata među Bošnjacima – od kavana, zanatskih radnji, trgovina i tako dalje. Ljudi se snalaze. Određen dio se bavi poljoprivredom, mada je ta poljoprivreda još uvijek u povoju i neorganizovana.
RSE: Šta još možete kazati za vaše područje, a pogotovo za ovu godinu? Šta očekujete ili šta želite da se ostvari?
ISAKOVIĆ: Ove godine treba da djeluje i državno Ministarstvo. Očekujemo da ove godine bude bar onoliko sredstava koliko je bilo lani, da ne bude manje. Ako bude manje, neće ništa valjati, mada nismo zadovoljni ni sa visinom prošlogodišnjih ulaganja. Vrijeme odmiče, vjerujte da je s izbjeglicama i raseljenim licima vrlo teško razgovarati. Oni polako postaju nervozni, jer vrijeme odmiče, a kuće im još nisu gotove. A tim ljudima treba pomoći, treba im omogućiti da se vrate, da imaju krov nad glavom.
RSE: A ovi koji su se vratili opet kažu da niko o njima ne brine, niko ne brine o održivom povratku, od čega će živjeti, tako da vam posao nije nimalo ugodan.
ISAKOVIĆ: Da. Što se tiče održivog povratka, za njega nešto daje i federalno Ministarstvo, nešto i mi pokušavamo kroz ovu Upravu da pomognemo ljudima dole na terenu, ali vjerujte da je to sve nedostatno.
RSE: Dolaze li ljudi u Upravu? Imaju li običaj?
ISAKOVIĆ: Imaju, vjerujte da smo zatrpani, ne znamo šta da ljudima kažemo, a dnevno ih prođe bar pedeset. Svako ima neki svoj problem – gradnja kuće, onaj nema posla, onaj nema šta da jede… Znate već kakvi su to problemi.
* * * * *
Pred kraj govorimo o Deklaraciji, koju su nakon sastanka u Sarajevu usvojili ministri Vlada BiH, Srbije i Crne Gore i Hrvatske, o povratku izbjeglih.
Da li će do 2006. godine biti riješen povratak izbjeglica u regiji, kako se navodi u Deklaraciji, i ima li uslova da se ona ostvari? Petar Đodan, predsjednik Udruženja Srba iz Hrvatske u Bosni i Hercegovini kaže da je to prekratak rok:
„Opet ću krenuti od Hrvatske. Jedan od osnovnih razloga je što dva ključna pitanja nisu riješena. Prvo pitanje je sloboda kretanja. Još uvijek ogroman broj ljudi nije načisto da li smije ili ne smije otići u Hrvatsku, jer mogu biti na listi potencijalnih ratnih zločinaca. Znači Hrvatska ne želi, neće i do danas nije napravila listu ratnih zločinaca ili onih za kojima postoji stvarna potjernica, već je uvijek dopunjavaju i vode u nedogled. Drugo pitanje je povratak stanarskih prava kao ključno pitanje stanovanja. Znači ta dva osnovna pitanja nisu riješena. U Bosni i Hercegovini postoji popis, a ovdje se ni ne zna za koji broj ljudi još treba rješavati to pitanje, jer očito ovaj popis koji je u toku ide loše, sporo ili bolje rečeno nikako. Razlog je što su do sad svi popisi koji su vođeni i skupo plaćeni, vođeni sa obrazloženjem da je to upravo radi rješavanja u toj ili narednoj godini. Do sad su ljudi vidjeli da od tog nije bilo ništa, pa je odziv slab. Prema tome, opet se neće imati prava evidencija. I osnovno, gdje su ta sredstva, jer očito da donacije i ostalo što je bilo namijenjeno za taj dio nisu racionalno korištene. Srbija i Crna Gora, još od gospođe Morine pa naovamo, dosta je lutala oko tih stvari. Očito da je još za vrijeme bivšeg režima bilo i određenih interesa da se jedan veći dio izbjeglica stacionira tamo gdje je to tadašnjoj politici odgovaralo. Tako da mislim da Srbija baš i nije na adekvatan način prišla rješavanju tog problema. Iako moram reći da je tamo bilo dosta problema, i previše, i da je to iziskivalo velika materijalna sredstva. To pitanje je ostalo otvoreno, što je jednim dijelom i opravdano, ali jednim dijelom i zbog slabe organizacije. To pitanje se jedino moglo korektno riješiti na taj način da se u cijeloj regiji imao isti pristup, isti aršin. Ako krenete od osnovnih ljudskih prava – prava glasa, a onda rješavanja imovine i svega ostalog. Ostala nam je još nada da očekujemo da će se Zapadni Balkan morati prestrojavati, da će morati činiti korake koji omogućavaju građanima, bez obzira na naciju, da dođu u neki, ako ne baš ravnopravan, onda bar ravnopravniji položaj da rješavaju svoje pitanje.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
TURAJLIĆ: U selu je živjelo trista porodica, Muslimana, Srba i Hrvata. Selo je bilo komplet spaljeno tako da nismo mogli baš ništa naći za stanovanje.
RSE: Kako ste se onda vratili? Kako ste se odlučili da se vratite?
TURAJLIĆ: Nama je bila želja da se vratimo u svoje selo i na svoje imanje. Nisam uopšte sumnjao da nećemo uspjeti kad se vratimo. Ovdje se po tradiciji proizvodilo puno voća i povrća. Mi smo kao jedinu šansu vidjeli povratak, da očistimo svoja imanja od korova i da krenemo u proizvodnju, i u tome smo uspjeli. Odmah čim smo došli, ušli smo na imanja, koja su bila komplet bila spaljena, voćnjaci i vinogradi su bili spaljeni. To su palili oni koji su ovdje bili. Onda smo mi krenuli da čistimo ta svoja imanja od korova i odmah sljedeće godine smo krenuli sa novim nasadima. To su otprilike voćnjaci i vinogradi.
RSE: Koliko je ljudi bilo kad ste se vratili?
TURAJLIĆ: U Opličićima je živjelo oko dvjesta muslimanskih porodica. Devedeset posto se vratilo 21. avgusta 1998. godine, ali ne kompletne porodice, već ko je bio sposoban da krene i da nešto radi, jer nije bilo prostora da se ljudi smjeste, smjestili su se po garažama, po šupama… Tako smo boravili jedno godinu i po dana dok je prva obnova krenula u našem selu.
RSE: I kako je krenula obnova, je li vam neko pomogao, donirao?
TURAJLIĆ: Jedna holandska organizacija DRA se prva pojavila u Opličićima, oni su nam u dva projekta obnovili negdje oko 110 kuća.
RSE: A koliko je ostalo još da se obnovi?
TURAJLIĆ: Radilo se još nešto ovih godina. Po mojoj procjeni je još nekih 20 posto familija još uvijek bez krova nad glavom. Snalaze se po garažama, kod prijatelja… Znači negdje oko šezdeset porodica još nije dobilo krov nad glavom.
RSE: A je li izgrađena škola, pošta…?
TURAJLIĆ: Škola je izgrađena, imamo već četvrorazrednu, a ima mogućnosti i za osmoljetku. Telefon smo ponovo dobili prije pola godine. Bili smo bez struje i bez vode 33 mjeseca. Ali eto, opet zahvaljujući prijateljima iz svijeta koji su ovdje dolazili i pomogli nam, dobili smo struju nakon 33 mjeseca. Uz to smo radili. Ove godine imamo porodica koje su proizvele i do 200 tona voća i povrća. Znači već su prvi nasadi stigli, ove godine smo imali znači i voće, jer ovdje je krompir pod broj jedan, pa kupus, pa paradajz, paprika, krastavac.
RSE: Vi ste se znači sami pobrinuli za ono što političari zovu održivi povratak?
TURAJLIĆ: Da smo čekali na političare i sad bi sjedili u Blagaju. Po meni oni sjedaju da se ne dogovore, jer danas otprilike politiku vode oni ljudi koji su nas i zavadili. U ovom svemu su najviše profitirali ratni profiteri, kojih sigurno nije mali broj. Ovdje su ljudi otprilike prepušteni sami sebi da se snalaze. Odmah smo krenuli s kreditima pojedinih banaka, morali smo se snalaziti, nabaviti mehanizaciju, jer najveća šteta bila na dugogodišnjim nasadima vinograda i kod mehanizacije. Sve komplet je bilo opljačkano. To je bilo teško obnoviti, međutim to smo obnovili zahvaljujući pojedinim bankama koje su nam dale povoljne kredite sa recimo četiri godine kao rok otplate, sa minimalnom kamatom od dva posto. Mogu spomenuti recimo Invest banku u Sarajevu, koja nam je najviše pomogla za nabavku te mehanizacije.
RSE: Šta proizvodite i može li se od toga živjeti?
TURAJLIĆ: Može. Jest da je malo poteško, jer ja imam dosta veliko imanje – od 10 hektara. Ove godine smo imali proizvodnju voća i povrća oko 240 tona. Samo da nije uvoza u ono vrijeme kad prispije naše voće i povrće, ovdje bi se moglo solidno živjeti. Mislim da mi na ovim prostorima možemo toliko proizvesti da podmirimo potrebe naše Bosne i Hercegovine. Ali nažalost, kad dođe vrijeme i naša proizvodnja krene, tad se neko sjeti pa dadne uvozne dozvole i tad se uveze svega i svačega, tako da je tržište dosta tada zasićeno i onda nema drugog rješenja već obaranje cijena. Tako da već postoje pojedini artikli koji se ne isplate proizvoditi.
RSE: Ko vam pomaže?
TURAJLIĆ: Imam petočlanu porodicu, prijatelje i komšije, i uz kvalitetnu mehanizaciju to sve uspijevamo. U ratu sam izgubio brata i sina. Sve ovo može da se nadoknadi, ali to nikako. Najteže su prošli oni ljudi koji su nekog izgubili, međutim sad su daleko priznatiji oni koji dođu iz Amerike, iz Njemačke i drugih zemalja, dolaze sa devizama i uzimaju sve što vrijedi, daleko su priznatiji nego mi koji smo dali djecu, nažalost.
RSE: Ima toliko napuštenog zemljišta, na kojem niko ništa ne uzgaja. Šta biste vi tim ljudima preporučili?
TURAJLIĆ: Kad bi ovdje bila jedna politika da se ljudima ponude povoljni krediti, a to su krediti na desetak godina, sa minimalnom kamatom, da idu ljudi u nove nasade i nabavku mehanizacije, to bi im bila šansa da uspiju i da obnove svoja imanja. Međutim, šta se ovdje dešava? Omladina je po cijeloj Bosni i Hercegovini i oni se teško vraćaju. Stariji su se vratili, zasukali rukave i započeli proizvodnju. Ako se nastavi ovako kako ide do sada, mislim da ćemo sljedeće godine dostići predratnu proizvodnju koju smo imali 1991. godine. Ali najžalosnije je to što imamo preko 200 mladih ljudi koji su završili srednju i višu školu a ne radi ih ni 15 u Mostaru, Čapljini i Stocu.
RSE: U Opličićima su samo Bošnjaci?
TURAJLIĆ: Godine 1991. je u Opličićima bilo 200 bošnjačkih porodica, 85 srpskih i 26 hrvatskih, ukupno oko 1 450 stanovnika.
RSE: A sada je mješovito selo ili je jednonacionalno?
TURAJLIĆ: Još uvijek je mješovito. Najmanje se vratilo Srba, a što se tiče Muslimana, vratilo se 95 posto. Također skoro svi Hrvati. Mene je rat zatekao na mjestu povjerenika sela, predsjednika Savjeta. Mi smo taj Savjet prije rata aktivirali, u njemu je bilo i Hrvata i Srba i Muslimana. Radili smo više na obnovi međuljudskih odnosa nego na obnovi sela i u tome smo uspjeli. Tako da za ovih šest i po godina se nije desio ni najmanji incident u mom selu, već ljudi jedan drugom pomažu. Nama je lijepo u Opličićima, nigdje na svijetu nam ne može biti ljepše, u svom selu, na svom imanju, u svojoj kući.
RSE: Koliko su Opličići udaljeni od Čapljine?
TURAJLIĆ: Deset kilometara. Opličići su prije rata bili jedno od najvećih sela u Bosni i Hercegovini po proizvodnji ranog voća i povrća. Imamo sreću da imamo vode, imamo rijeku Bregavu, polja i dosta podzemnih voda. Voćnjaci i vinogradi su sada naša jedina budućnost, jer ovo koliko mi proizvodimo ne može da proizvede niko u Bosni i Hercegovini. Mislim da bi naši političari trebali da shvate da je jedina šansa u ovoj našoj državi proizvodnja hrane i trebali bi se okrenuti agraru. Danas na ovom prostoru nema industrije, znači možemo proizvoditi zdravu hranu, kako za potrebe države, tako i za izvoz.
RSE: Malo hrabrosti je bilo potrebno da se vratite i onda je nekako sve krenulo.
TURAJLIĆ: Tačno. Sad već ne bi mogli, jer smo se malo umorili i sustigle nas godine. Ove godine smo dobili plaketu „Stogodišnjica Zadružnog saveza Bosne i Hercegovine u Orašju“. Tamo su mi čestitali i rekli da ide u prave ruke ona plaketa koja je znojem natopljena. Moja porodica je 1986. godine dobila i „Zlatnu značku“ kao najveći proizvođač u Bosni i Hercegovini ranog voća i povrća. Ja bih poželio svakom prijatelju u ovoj državi da ima ono što mi danas imamo u našoj porodici – ako se ljudi poštuju i ako se lijepo dogovara, rezultati sigurno neće izostati. Mi se naveče dogovorimo šta ćemo ujutro da radimo i nema priče, to što se naveče dogovori sutra se uradi. Kamo sreće da je tako u cijeloj državi.
RSE: Kad bi tako bilo jedinstveno naše tročlano Predsjedništvo.
TURAJLIĆ: Jedan kaže da je predsjednik jednog, drugi drugog, treći trećeg naroda i ja sumnjam da će s njima biti sreće, s tim ljudima koji su potrošeni, sumnjam da oni nešto mogu učiniti i da mogu izvesti ovu državu iz ove krize u kojoj se nalazi.
* * * * *
O povratku u Hercegovačko-neretvanski kanton govori Kemal Isaković, direktor Uprave za prognana i raseljena lica u Vladi ovog Kantona:
RSE: Gospodine Isakoviću, čime ste posebno zadovoljni kada analizirate postignuto u prošloj godini?
ISAKOVIĆ: Nećemo biti zadovoljni dok god imamo izbjeglih i raseljenih osoba, koje žive u vrlo lošim uslovima. Uradilo se nešto posla, uradilo se onoliko posla koliko je bilo sredstava, znači nije se moglo uraditi više, a vjerujte da je ostalo još puno posla da se uradi, nešto više od polovine porušenih kuća je sanirano, znači ostaje još veliki broj, još je veliki broj raseljenih. Evo sad je u toku reregistracija raseljenih osoba i sad trenutno baratamo cifrom od negdje šest hiljada, mada je rok za reregistraciju produžen do 31. marta, tako da će se taj broj povećati.
RSE: Koliko pretpostavljate da ima izbjeglih i raseljenih lica na vašem području, odnosno koliko ih je ranije bilo registrovano?
ISAKOVIĆ: Ranije je bilo registrovano 14 hiljada. Mislim da ih sada ima negdje oko osam hiljada.
RSE: Kako inače ocjenjujete povratak u vaš kanton?
ISAKOVIĆ: Što se tiče povratka, nema više nekih sigurnosnih zapreka, međutim postoje problemi ekonomske naravi – problem obnove, zapošljavanja ljudi i tako dalje, dakle to su sad problemi koji prate povratnike.
RSE: Koji je obim još uvijek porušenog stambenog fonda?
ISAKOVIĆ: Možda još 40 posto.
RSE: U kojim područjima je to najizraženije?
ISAKOVIĆ: Stolac, Čapljina, Prozor i dio istočnog Mostara. Kuće koje su devastirane u istočnom Mostaru su uglavnom kuće hrvatske populacije. To su one najoštećenije kuće, koje su minirane i za čiju su obnovu potrebna visoka ulaganja.
RSE: Da, donatori su obično do sad uzimali da popravljaju one gdje je manji stepen oštećenja.
ISAKOVIĆ: Jeste, jer su željeli s određenom količinom para da naprave što više kuća. Međutim, problem je u tome što skoro da više i nema stranih donatora za obnovu kuća. Veoma ih je mali broj. Oni se povlače i to prepuštaju domaćim vlastima. A znate kakva je naša bosanskohercegovačka ekonomija, poprilično slaba, i teško da će moći nositi to breme. Nadamo se da će država izdvojiti više sredstava, kako bismo polako ovaj proces privodili kraju. Bilo je govora da će taj proces biti završen u 2006. godini. Evo ja sigurno tvrdim da neće, jer kako stvari sada stoje, za to nema dovoljno novca.
RSE: Koliko ste zadovoljni dosadašnjim prilivom novca?
ISAKOVIĆ: Federalno Ministarstvo je ulagalo sredstva shodno budžetu. U prošloj godini federalno Ministarstvo je uložilo sredstva za obnovu 30 kuća, a to je paket od 14 hiljada maraka u građevinskom materijalu, i za 80 kuća paket od pet hiljada maraka u građevinskom materijalu. S tim da smo ove kuće pratili još sa dvije hiljade maraka u građevinskom materijalu koji bi ljudi mogli da ugrade. Donatori su uradili vrlo malo. Bilo je nešto ulaganja u neke zgrade po Mostaru, a inače je stranih donatora vrlo malo. Povlače se, vjerojatno im područje nije više toliko interesantno, imamo nova krizna žarišta koja polako odvlače pažnju.
RSE: Možemo li govoriti o nekom procentu ostvarenih povrataka?
ISAKOVIĆ: Do sad se vratila negdje oko 51 hiljada ljudi na ovo područje. Rekao sam da će na ovom području biti još negdje oko osam hiljada raseljenih osoba, s tim da imamo jedan određeni broj ljudi s ovih područja koji su otišli u treće zemlje, ona koji su razasuti po cijeloj Bosni i Hercegovini. Mislim da se vratio dobar dio ljudi koji se želio vratiti, međutim imamo i onaj dio koji ne želi da se vrati, rat je učinio svoje, ljudi su sagradili kuće, žele tu da ostanu, stvorili su familije, i to je proces gdje će sigurno jedan solidan broj ljudi ostati u trenutnom mjestu prebivanja.
RSE: Kako ste zadovoljni sa onim, uslovno kazano, manjinskim povratcima?
ISAKOVIĆ: Više se vraćaju oni ljudi koji su bili u izbjeglištvu bliže svojim prijeratnim domovima, jer mogu da zadrže posao. Ukoliko su u izbjeglištvu daleko od svojih prijeratnih domova, onda se teže vraćaju jer ne žele da napuste posao, jer tamo gdje bi se vratili posla nema, a familiju moraju hraniti i tako dalje. Ali mislim da imamo solidne rezultate i u manjinskim povratcima.
RSE: Što se tiče vraćanja međunacionalnog povjerenja, kako to izgleda na nekom konkretnom primjeru?
ISAKOVIĆ: Stolac je klasična povratnička općina. Što se tiče samog povjerenja među ljudima, ja živim sa svojom familijom u jednoj ulici – i ja sam povratnik – gdje živi pola Bošnjaka pola Hrvata. Nema nikakvih problema, ljudi žive normalno. Međutim, gdje je problem? Problem je u politici. Potrebno je da se srede odnosi u politici. A sami ljudi normalno komuniciraju, obični ljudi moraju da žive.
RSE: Koliko se ljudi vratilo u Stolac?
ISAKOVIĆ: U Stolac se vratilo preko 70 posto prijeratnih stanovnika Bošnjaka.
RSE: To je odličan podatak.
ISAKOVIĆ: Pa možda najbolji u državi Bosni i Hercegovini.
RSE: Kako se oni sad snalaze? Ima li posla?
ISAKOVIĆ: Vrlo malo. Veliki broj ljudi radi u Mostaru, jedan dio radi u administraciji, u općini, u policiji, policija je izbalansirana, dio radi u školama, u zdravstvu i imamo nešto privatnog obrta, oko 70 raznih fizičkih i pravnih subjekata među Bošnjacima – od kavana, zanatskih radnji, trgovina i tako dalje. Ljudi se snalaze. Određen dio se bavi poljoprivredom, mada je ta poljoprivreda još uvijek u povoju i neorganizovana.
RSE: Šta još možete kazati za vaše područje, a pogotovo za ovu godinu? Šta očekujete ili šta želite da se ostvari?
ISAKOVIĆ: Ove godine treba da djeluje i državno Ministarstvo. Očekujemo da ove godine bude bar onoliko sredstava koliko je bilo lani, da ne bude manje. Ako bude manje, neće ništa valjati, mada nismo zadovoljni ni sa visinom prošlogodišnjih ulaganja. Vrijeme odmiče, vjerujte da je s izbjeglicama i raseljenim licima vrlo teško razgovarati. Oni polako postaju nervozni, jer vrijeme odmiče, a kuće im još nisu gotove. A tim ljudima treba pomoći, treba im omogućiti da se vrate, da imaju krov nad glavom.
RSE: A ovi koji su se vratili opet kažu da niko o njima ne brine, niko ne brine o održivom povratku, od čega će živjeti, tako da vam posao nije nimalo ugodan.
ISAKOVIĆ: Da. Što se tiče održivog povratka, za njega nešto daje i federalno Ministarstvo, nešto i mi pokušavamo kroz ovu Upravu da pomognemo ljudima dole na terenu, ali vjerujte da je to sve nedostatno.
RSE: Dolaze li ljudi u Upravu? Imaju li običaj?
ISAKOVIĆ: Imaju, vjerujte da smo zatrpani, ne znamo šta da ljudima kažemo, a dnevno ih prođe bar pedeset. Svako ima neki svoj problem – gradnja kuće, onaj nema posla, onaj nema šta da jede… Znate već kakvi su to problemi.
* * * * *
Pred kraj govorimo o Deklaraciji, koju su nakon sastanka u Sarajevu usvojili ministri Vlada BiH, Srbije i Crne Gore i Hrvatske, o povratku izbjeglih.
Da li će do 2006. godine biti riješen povratak izbjeglica u regiji, kako se navodi u Deklaraciji, i ima li uslova da se ona ostvari? Petar Đodan, predsjednik Udruženja Srba iz Hrvatske u Bosni i Hercegovini kaže da je to prekratak rok:
„Opet ću krenuti od Hrvatske. Jedan od osnovnih razloga je što dva ključna pitanja nisu riješena. Prvo pitanje je sloboda kretanja. Još uvijek ogroman broj ljudi nije načisto da li smije ili ne smije otići u Hrvatsku, jer mogu biti na listi potencijalnih ratnih zločinaca. Znači Hrvatska ne želi, neće i do danas nije napravila listu ratnih zločinaca ili onih za kojima postoji stvarna potjernica, već je uvijek dopunjavaju i vode u nedogled. Drugo pitanje je povratak stanarskih prava kao ključno pitanje stanovanja. Znači ta dva osnovna pitanja nisu riješena. U Bosni i Hercegovini postoji popis, a ovdje se ni ne zna za koji broj ljudi još treba rješavati to pitanje, jer očito ovaj popis koji je u toku ide loše, sporo ili bolje rečeno nikako. Razlog je što su do sad svi popisi koji su vođeni i skupo plaćeni, vođeni sa obrazloženjem da je to upravo radi rješavanja u toj ili narednoj godini. Do sad su ljudi vidjeli da od tog nije bilo ništa, pa je odziv slab. Prema tome, opet se neće imati prava evidencija. I osnovno, gdje su ta sredstva, jer očito da donacije i ostalo što je bilo namijenjeno za taj dio nisu racionalno korištene. Srbija i Crna Gora, još od gospođe Morine pa naovamo, dosta je lutala oko tih stvari. Očito da je još za vrijeme bivšeg režima bilo i određenih interesa da se jedan veći dio izbjeglica stacionira tamo gdje je to tadašnjoj politici odgovaralo. Tako da mislim da Srbija baš i nije na adekvatan način prišla rješavanju tog problema. Iako moram reći da je tamo bilo dosta problema, i previše, i da je to iziskivalo velika materijalna sredstva. To pitanje je ostalo otvoreno, što je jednim dijelom i opravdano, ali jednim dijelom i zbog slabe organizacije. To pitanje se jedino moglo korektno riješiti na taj način da se u cijeloj regiji imao isti pristup, isti aršin. Ako krenete od osnovnih ljudskih prava – prava glasa, a onda rješavanja imovine i svega ostalog. Ostala nam je još nada da očekujemo da će se Zapadni Balkan morati prestrojavati, da će morati činiti korake koji omogućavaju građanima, bez obzira na naciju, da dođu u neki, ako ne baš ravnopravan, onda bar ravnopravniji položaj da rješavaju svoje pitanje.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba