Osnivač hora je fra Ivo Marković, bosanski franjevac, profesor na Franjevačkoj teologiji, voditelj Interreligijske službe u Sarajevu čiji je glavni projekt interreligijski hor na čijem su repertoaru pesme različitih religija. Dirigent je Josip Katavić. O ovom muzičkom ekumenizmu govori osnivač hora fra Ivo Marković:
“Kada sam se vratio iz izbjeglištva u Zagrebu u naše Sarajevo, bilo je jako tužno, kao i cijela Bosna. Kao teolog, radeći u religiji kao kršćanin, tražio sam neki iskorak koji će biti moćan lijek da u našoj Bosni pomirimo ljude. Mješoviti zbor Pontanima nastao je 1996. godine, odmah nakon Dejtonskog sporazuma, kada je Bosnu trebalo liječiti od rata. Pontanima je nastala kao projekt u kojem bi se pozitivna strana religija iskoristila za pomirenje. Religije su bile duboko instrumentalizirane u ovom ratu, upotrebljene kao oružje. Odlučili smo anticipirati budućnost, vidjeti šta će biti za par godina i tu viziju budućnosti u muzici sada realiziramo. Pozvali smo ljude svih religija da stvorimo simfoniju religija, da pokažemo pjesmom kako mogu biti drugačiji odnosi među ljudima i religijama. Tom duhovnošću želimo da liječimo ljude i pomirujemo Bosnu. Moć liječenja i pomirenja muzikom je veoma velika. Pontanima je od 1996. godine do danas jedan od najinteresantnijih glazbenih projekata u svijetu.
Prvi koncerti su počeli u jesen 1996. godine sa dvadeset i četiri člana. Od tada je Pontanima uporno rasla. Sada u Pontanimi vježba oko sedamdeset ljudi. Nije lako ni u Pontanimi pjevati. Treba duže raditi da se postigne kvaliteta pjevanja. Sada aktivno u Pontanimi pjeva pedeset i pet ljudi. Do sada je kroz Pontanimu pošlo oko 150 ljudi.
Od samog početka, pa i danas, organizator zbora sam ja, a dirigent zbora je Josip Katavić, mlađi glazbenik, član hora sarajevske Opere. U Pontanimi pjevaju ljudi svih religija i nacija. Pjevamo pjesme svih religija. To je specifičnost Pontanima. Pontanima je pluralistička i po svom programu i po svom sastavu.
Nije bilo lako od početka pjevati u Pontanimi. To je bio vrlo rizičan projekt. Možete zamisliti kako su nas gledali u nacionalističkom okruženju. Optuživali su nas da smo neki spoj gdje religije gube identitet. Nisu vjerovali u iskrenost takvog projekta. I u samom zboru, koliko god radili sa ljudima i koliko god bili iskreni, bilo je sumnji. Nije bilo lako pjevati pjesme svojih neprijatelja. Teško je bilo pred Muslimanima pjevati zboru u kojem ima i kršćana pjesme neprijatelja. Ljudi nakon rata su mislili u stilu kao sišli su sa obrambenih položaja i sada pjevaju pjesme one druge strane. S druge strane, zbor je liječio ljude i otvarao nove perspektive.
Održali smo koncerte svih religija ponaosob, koncert jevrejske glazbe, pravoslavne glazbe, katoličke. Mi svaku religijsku raznolikost uvažavamo. Tražili smo način kako da steknemo povjerenje kod ljudi. Bilo je i puno ljudi u Bosni koji su nas od samog početka razumjeli i bili oduševljeni našim programom kao nekim draguljem mira, draguljem nečega što je slutnja modernoga svijeta. Ljudi su bili ponosni što takav projekt može nastati samo u Sarajevu. Takav projekt je teško napraviti u Njujorku, a mi, unatoč ratu, mogli smo ga napraviti u Sarajevu. U takvom okruženju Pontanima je rasla. Zbor je uvijek htio da bude provokacija nacionalistima i ksenofobistima, da im pokažemo da druženjem sa drugima i različitima niko ništa ne gubi, već, naprotiv, svi dobivamo. Išli smo u najizazovnija područja u Bosni gdje su po našem sudu nacionalisti bili najjači. U Sarajevu je bilo najlakše nastupati. Išli smo u Livno, Međugorje, Mostar, Banja Luku. Kada pjevamo u crkvi, pjevamo samo katolički program. Ali ipak, ljudi znaju da su u tom zboru i muslimani i pravoslavci i jevreji i agnostici i da na taj način oni iskazuju respekt jednoj strani, njenoj duhovnosti i identitetu. To je jak mirovni potencijal. U Banja Luci, u Dvorani srpskog parlamenta, smo 1999. godine pjevali i pravoslavne i jevrejske pjesme, kao i Ilahije. Prije samog koncerta je bilo puno odupiranja. Do samog izlaska na binu bilo je nastojanja da se izbace Ilahije. Kada smo izveli koncert ljudi su shvatili snagu našega nastupa. Odmah sljedeće godine smo otišli u Zemun i pred petsto ljudi izveli cijeli naš koncert. Pjevali smo i u Novom Sadu u Domu sindikata. Bila je prepuna dvorana.
U prvim našim koncertima uglavnom smo imali kršćanski program – pravoslavni, katolički i protestantski. Prve Ilahije smo uključili 1997. godine. One su kod kršćana izazvale dosta reakcija. Repertoar smo širili. Cilj nam je bio da u svaki ambijent uđemo sa našim programom.
U mojoj crkvi, crkvi Svetog Ante u Sarajevu, kada smo prvi put izveli Alahu-egber, ljudi nisu mogli vjerovati da sam to pjevao u franjevačkom habitu.
Islamska zajednica u početku nije sa oduševljenjem primala naš sastav i naš repertoar. I pravoslavan crkva je reagirala dosta negativno. Od predstavnika religije u to doba nismo mogli dobiti podršku, ali smo je dobili od duhovnih ljudi kakvih je Sarajevo prepuno. Za sada nas tolerišu, ali očekujemo jednu pozitivniju suradnju. Sada očekujemo još više poziva. Naš je cilj da provociramo, da pozitivno izazivamo, da pokažemo da se može bolje surađivati. Biti izazivač i očekivati da će vas drugi gladiti - nije lako. Sada je sigurno situacija bolja. Stalo nam je da budemo prihvaćeni od svih religijskih zajednica u Bosni i da ljudi razumiju naše projekte.
Puno nas je ljudi slušalo i puno ljudi za nas zna. Ipak smo mi izveli oko 150 koncerata. Naš veliki problem je što smo previše traženi. Previše nastupamo. Prošle godine smo imali 34 koncerta, a mi smo amateri. Mnogi članovi hora imaju svoja svakodnevna zanimanja. Gospodin Želimir Jovanović je iskusni arhitekt. Nada Bojanić, jevrejka, je profesorska arapskog jezika. Željko Božinović je inžinjer u PTT Sarajevo. Željko Knežević je stručnjak za komunikacije. Lidija Kruša je upravo završila psihologiju. Puno je mladih ljudi u zboru. Vrlo smo raznoliki. Ima i pet-šest ljudi iz Zenice, kao što je i Sanjin. Mislim da je najviše Muslimana u zboru. Sa nama pjeva i Lejla Selmanović, novinarka RTV Sarajevo, koja vodi Jutarnji program. Ljudi kažu da nam je zbor lijep, jer ima puno lijepih momaka i djevojaka. Jedan glazbenik je rekao kako nas uopšte nije slušao, nego samo gledao, jer smo najljepši zbor koji postoji. Bosna je puna lijepog mladog svijeta, pa i mi stariji među njima smo ljepši. Ovo je najiskreniji projekt pluralističke Bosne u kome je svako u svome identitetu prihvaćen i cijenjen. Upoznavajući druge, samo možemo rasti.
Mislim da je Pontanima jedan od najtipičnijih projekata koji je mogao nastati samo u Sarajevu. Mi smo poruka koju Sarajevo želi dati svijetu. Mislim da smo mi najbolji ambasadori Bosni. To je ona strana Bosne koja se pokušala ubiti u ratu. Mi smo to uzeli kao odgovornost prema Bosni, prema životu, prema svijetu. Uvjeren sam da je Bosna mogla biti model moderne Evrope, a to su pokušali da ubiju.
“Kada sam se vratio iz izbjeglištva u Zagrebu u naše Sarajevo, bilo je jako tužno, kao i cijela Bosna. Kao teolog, radeći u religiji kao kršćanin, tražio sam neki iskorak koji će biti moćan lijek da u našoj Bosni pomirimo ljude. Mješoviti zbor Pontanima nastao je 1996. godine, odmah nakon Dejtonskog sporazuma, kada je Bosnu trebalo liječiti od rata. Pontanima je nastala kao projekt u kojem bi se pozitivna strana religija iskoristila za pomirenje. Religije su bile duboko instrumentalizirane u ovom ratu, upotrebljene kao oružje. Odlučili smo anticipirati budućnost, vidjeti šta će biti za par godina i tu viziju budućnosti u muzici sada realiziramo. Pozvali smo ljude svih religija da stvorimo simfoniju religija, da pokažemo pjesmom kako mogu biti drugačiji odnosi među ljudima i religijama. Tom duhovnošću želimo da liječimo ljude i pomirujemo Bosnu. Moć liječenja i pomirenja muzikom je veoma velika. Pontanima je od 1996. godine do danas jedan od najinteresantnijih glazbenih projekata u svijetu.
Prvi koncerti su počeli u jesen 1996. godine sa dvadeset i četiri člana. Od tada je Pontanima uporno rasla. Sada u Pontanimi vježba oko sedamdeset ljudi. Nije lako ni u Pontanimi pjevati. Treba duže raditi da se postigne kvaliteta pjevanja. Sada aktivno u Pontanimi pjeva pedeset i pet ljudi. Do sada je kroz Pontanimu pošlo oko 150 ljudi.
Od samog početka, pa i danas, organizator zbora sam ja, a dirigent zbora je Josip Katavić, mlađi glazbenik, član hora sarajevske Opere. U Pontanimi pjevaju ljudi svih religija i nacija. Pjevamo pjesme svih religija. To je specifičnost Pontanima. Pontanima je pluralistička i po svom programu i po svom sastavu.
Nije bilo lako od početka pjevati u Pontanimi. To je bio vrlo rizičan projekt. Možete zamisliti kako su nas gledali u nacionalističkom okruženju. Optuživali su nas da smo neki spoj gdje religije gube identitet. Nisu vjerovali u iskrenost takvog projekta. I u samom zboru, koliko god radili sa ljudima i koliko god bili iskreni, bilo je sumnji. Nije bilo lako pjevati pjesme svojih neprijatelja. Teško je bilo pred Muslimanima pjevati zboru u kojem ima i kršćana pjesme neprijatelja. Ljudi nakon rata su mislili u stilu kao sišli su sa obrambenih položaja i sada pjevaju pjesme one druge strane. S druge strane, zbor je liječio ljude i otvarao nove perspektive.
Održali smo koncerte svih religija ponaosob, koncert jevrejske glazbe, pravoslavne glazbe, katoličke. Mi svaku religijsku raznolikost uvažavamo. Tražili smo način kako da steknemo povjerenje kod ljudi. Bilo je i puno ljudi u Bosni koji su nas od samog početka razumjeli i bili oduševljeni našim programom kao nekim draguljem mira, draguljem nečega što je slutnja modernoga svijeta. Ljudi su bili ponosni što takav projekt može nastati samo u Sarajevu. Takav projekt je teško napraviti u Njujorku, a mi, unatoč ratu, mogli smo ga napraviti u Sarajevu. U takvom okruženju Pontanima je rasla. Zbor je uvijek htio da bude provokacija nacionalistima i ksenofobistima, da im pokažemo da druženjem sa drugima i različitima niko ništa ne gubi, već, naprotiv, svi dobivamo. Išli smo u najizazovnija područja u Bosni gdje su po našem sudu nacionalisti bili najjači. U Sarajevu je bilo najlakše nastupati. Išli smo u Livno, Međugorje, Mostar, Banja Luku. Kada pjevamo u crkvi, pjevamo samo katolički program. Ali ipak, ljudi znaju da su u tom zboru i muslimani i pravoslavci i jevreji i agnostici i da na taj način oni iskazuju respekt jednoj strani, njenoj duhovnosti i identitetu. To je jak mirovni potencijal. U Banja Luci, u Dvorani srpskog parlamenta, smo 1999. godine pjevali i pravoslavne i jevrejske pjesme, kao i Ilahije. Prije samog koncerta je bilo puno odupiranja. Do samog izlaska na binu bilo je nastojanja da se izbace Ilahije. Kada smo izveli koncert ljudi su shvatili snagu našega nastupa. Odmah sljedeće godine smo otišli u Zemun i pred petsto ljudi izveli cijeli naš koncert. Pjevali smo i u Novom Sadu u Domu sindikata. Bila je prepuna dvorana.
U prvim našim koncertima uglavnom smo imali kršćanski program – pravoslavni, katolički i protestantski. Prve Ilahije smo uključili 1997. godine. One su kod kršćana izazvale dosta reakcija. Repertoar smo širili. Cilj nam je bio da u svaki ambijent uđemo sa našim programom.
U mojoj crkvi, crkvi Svetog Ante u Sarajevu, kada smo prvi put izveli Alahu-egber, ljudi nisu mogli vjerovati da sam to pjevao u franjevačkom habitu.
Islamska zajednica u početku nije sa oduševljenjem primala naš sastav i naš repertoar. I pravoslavan crkva je reagirala dosta negativno. Od predstavnika religije u to doba nismo mogli dobiti podršku, ali smo je dobili od duhovnih ljudi kakvih je Sarajevo prepuno. Za sada nas tolerišu, ali očekujemo jednu pozitivniju suradnju. Sada očekujemo još više poziva. Naš je cilj da provociramo, da pozitivno izazivamo, da pokažemo da se može bolje surađivati. Biti izazivač i očekivati da će vas drugi gladiti - nije lako. Sada je sigurno situacija bolja. Stalo nam je da budemo prihvaćeni od svih religijskih zajednica u Bosni i da ljudi razumiju naše projekte.
Puno nas je ljudi slušalo i puno ljudi za nas zna. Ipak smo mi izveli oko 150 koncerata. Naš veliki problem je što smo previše traženi. Previše nastupamo. Prošle godine smo imali 34 koncerta, a mi smo amateri. Mnogi članovi hora imaju svoja svakodnevna zanimanja. Gospodin Želimir Jovanović je iskusni arhitekt. Nada Bojanić, jevrejka, je profesorska arapskog jezika. Željko Božinović je inžinjer u PTT Sarajevo. Željko Knežević je stručnjak za komunikacije. Lidija Kruša je upravo završila psihologiju. Puno je mladih ljudi u zboru. Vrlo smo raznoliki. Ima i pet-šest ljudi iz Zenice, kao što je i Sanjin. Mislim da je najviše Muslimana u zboru. Sa nama pjeva i Lejla Selmanović, novinarka RTV Sarajevo, koja vodi Jutarnji program. Ljudi kažu da nam je zbor lijep, jer ima puno lijepih momaka i djevojaka. Jedan glazbenik je rekao kako nas uopšte nije slušao, nego samo gledao, jer smo najljepši zbor koji postoji. Bosna je puna lijepog mladog svijeta, pa i mi stariji među njima smo ljepši. Ovo je najiskreniji projekt pluralističke Bosne u kome je svako u svome identitetu prihvaćen i cijenjen. Upoznavajući druge, samo možemo rasti.
Mislim da je Pontanima jedan od najtipičnijih projekata koji je mogao nastati samo u Sarajevu. Mi smo poruka koju Sarajevo želi dati svijetu. Mislim da smo mi najbolji ambasadori Bosni. To je ona strana Bosne koja se pokušala ubiti u ratu. Mi smo to uzeli kao odgovornost prema Bosni, prema životu, prema svijetu. Uvjeren sam da je Bosna mogla biti model moderne Evrope, a to su pokušali da ubiju.
