Dostupni linkovi

Sudar dve Srbije na Beogradskom sajmu knjige


Protekli sajam knjiga, pored rekordne posećenosti velikog broja domaćih i stranih izdavača i promocija novih izdanja, kao i gostovanja i predstavljanja bogatog opusa sjajne garniture francuskih književnika, ostavio je dilemu da li je ova manifestacija označila i sudar dva ideološka koncepta u Srbiji. O tome govore Vladimir Arsenijević, književnik i prvi čovek izdavačke kuće Rende, i Miroslav Toholj, izdavač nove knjige Radovana Karadžića, verovatno najtraženije knjige na ovogodišnjem sajmu. Igrom slučaja štandovi ove dve izdavačke kuće bili su jedan preko puta drugoga.

''Sve što smo uspeli da dobijemo iz štamparije, mi smo na ovom sajmu prodali. Čini mi se da smo imali 50 hiljada primeraka i prodali smo sve do jednoga.''

''Iznenadili smo se kada smo videli da se tačno preko put nas nalazi štand na kome se vršila prodaja novog romana Radovana Karadžića. Onda shvatite da je to isto. Mogli smo da se smestimo negde drugde na sajmu, opet bi preko puta nas bio neki Radovan Karadžić.''

''Ovde treba uvesti evropske norme po kojima su romani i knjige problematičnih autora uvek bile na ceni. To je Evropa. Mislim da smo mi prvi put ovde, bez obzira šta drugi govorili, uveli jedan evropski duh.''

''Prvi put u ovoj godini se jasno videlo da je to jedna vrlo moćna stratifikacija na izdavačkoj sceni i u našem društvu uopšte. Opet je to priča iz ranih devedesetih godina o dve Srbije koje se sudaraju. Sa jedne strane je to ličilo na neku bizarnu koegzistenciju. Sve to postoji istovremeno. Kod nas su sjajno išli Leksikon YU mitologije i druge knjige koje govore na jedan određeni način i promovišu jedan određeni senzibilitet. Odmah preko puta - nešto sasvim drugo. Neverovatno da su te stvari tako blizu jedni drugima, a da smo tako daleko i da se ne razumemo. Ovaj sajam je to vrlo precizno pokazao. Zastupnik sam teorije da je stvari bolje videti jasno, nego ih uopšte ne videti. Ako ništa drugo, raduje me da znamo u kakvom svetu živimo.''

''Čini mi sa da je bitno istači to da je napokon kod nas već nekoliko godina ponovo na snazi neki pravolinijski, ne pluralistički, pristup kulturi uopšte. Imali ste jedan veliki broj umetnika iz svih sfera koji nisu mogli dobiti svoje galerije i svoja mesta pod suncem. U ovoj zemlji ima mesta za svakoga. Preko ove knjige je bila potajna osveta tih anonimnih, zaboravljenih ljudi. Iz ovoga primera možda bi trebalo izvući pozitivan primer da se pokopa stari pristup kulturi, crno-beli pogled na kulturu.''

''Slažem se da pisanje knjiga nije zločin, pa čak i kada to rade zločinci. Uvek bih štitio pravo da se bilo čije knjige objavljuju, pa i Radovana Karadžića. Ovde ipak postoji nekakav veći i širi etički princip oko koga bi vredelo dalje razgovarati.''

''Svestan sam da je u pitanju jedan autor o čijoj sudbini treba raspravljati i diskutovati argumentovano, ali o ovoj knjizi ne može da se raspravlja nikako drugačije nego prema književnim merililima. U srpskoj kulturi stalno je neko potisnut u drugi plan odlukama nekih komiteta i komisija u kulturi. Mene je u ovom slučaju privlačila ta vrsta provokacije. U ovoj kulturi ima mesta, i mora biti mesta, za sve prisutne i sve koncepcije, bez obzira kojim strankama pripadaju autori, šta su radili i slično.''

''Ne mislim da je odluka demokratskog društva da zločinci opstaju paralelno sa normalnim svetom. Nešto u svemu tome neprijatno miriše. Osećam jednu vrstu groze. Strašno mi je kada vidim ljude koji se okupljaju na štandu gde se prodaje knjiga Radovana Karadžića. Još me je više uznemiravao taj medijski pritisak. Kao da se niočem drugom nije pričalo ovih dana osim o knjigama Radovana Karadžića i Mirjane Marković.''

''Knjige i umetnička dela su svakako nevini, pogotovo ova knjiga koja je puna milosrđa i koja pokopava sve najsitnije mogućnosti prigovora za nekakva negativna osećanja, negativne pristupe.''

''Ja sam u veoma velikom raskoraku. Ne smatram da knjige treba zabranjivati, ma od koga dolazile. Reč je o dva lica Radovana Karadžića. Ovo je Radovan Karadžić pisac, verovatno vrlo prosečan, ne znam, nisam ga čitao. Nikakvog zločina u tome nema. Druga je priča Radovan Karadžić političar i lider Srba u Bosni, ratni zločinac i begunac od Haškog tribunala.''

''Najveći je problem bio dovesti dovoljan broj primeraka onima koji bi želeli da je kupe. Ta knjiga, i da je imala veću cenu, bi se na isti način prodavala.''

''Ako već postoji knjiga Radovana Karadžića i ako privlači toliku pažnju, to je u redu. Ono što nisam mogao a da ne primetim je to da knjiga košta bizarnih 1000 dinara. Kupuje se kao alva. Pojačani patriotizam uvek miriše na mogućnost dobre zarade. Očigledno je to i ovde slučaj.''

Pored ideološkog, protekli sajam knjiga, manifestovao je i sudar dve Srbije u jednom dubljem smislu kada je u pitanju izdavaštvo, dva načina poslovanja. O ovom problemu govore Petar Živadinović, direktor izdavčke kuće Paideia i Snežana Stanisavljević iz Večernjih novosti, koji su uz svoja kiosk izdanja svetske literature čitalačkoj publici ponudili i novi roman Dobrice Ćosića - Kosovo, prodat u više od 3000 primeraka.

''Na sajmu knjiga ste videli da se kamionima dovoze kiosk izdanja koja po definiciji kiosk izdanja moraju da se prodaju na kioscima. Po definiciji kiosk izdanja, po međunarodnim standardima, posle sedam do deset dana sve što nije prodato, tako je i sa novinama, mora da se reciklira i pretvori u materijal za papir. Ovde su dve novinske kuće preplavile kiosk izdanjima koja se prodaju po niskim cenama i to još sa popustima koji su išli do 50 posto. To se odrazilo na prodaju i na samom sajmu. Za šest meseci, koliko traje taj eksperiment, pad prometa u knjižarama je očigledan. To je sukob dve Srbije. Jedna hoće da bude evropska, moderna, liberalna, hoće tržišnu privredu i pravnu državu. Akteri one druge Srbije hoće da nameću monopole, a ne slobode, unifikaciju, pa čak i kada to ide preko zainteresovanih multinacionalnih kompanija.''

''U kompaniji Novosti su pre ovog izdanja pravili procenu kolika bi trebala da bude prodaja. Prodaja je premašila sva očekivanja. Ono koliko je prodato knjiga premašuje sve planove koji su bili u kući. Mi smo vrlo zadovoljni prodajom na sajmu knjiga. Knjiga Dobrice Ćosića se prodala do poslednjeg primerka donesenog na sajam i to dan prije zatvaranja. Nemamo podataka kako su se ostale knjige prodavale, ali mislim da je ona najprodavanija knjiga na sajmu. Prodali smo preko četiri hiljade primeraka jednog autora, što mislim da je odlično. Da smo imali više knjiga, sve bi se prodale. Knjige štampamo i dalje jer će se prodavati na svim našim kioscima uz Večernje novosti kao i sva naša izdanja iz edicije Romani XX veka. Sledi naša nova edicija koja se zove Istina. I ona će se prodavati na kioscima, kao i sva ostala izdanja iz naše kuće. Mislim da je tomu doprinela i cena koja je jako povoljna. Zahvaljujući tome ljudi su poslije toliko godina, još od vremena Andrića, ponovo počeli da prave komplete knjiga. Ovaj put su Novosti napravile pravi potez time što su po povoljnoj ceni omogućili ljudima da naprave komplete sa vrhunskim nazivima i autorima.''

Svoj sud ovogodišnjem sajmu knjiga i sudaru dve ideološke koncepcije iznosi Gojko Božović, glavni urednik izdavačke kuće Stubovi kulture:

''Mi nemamo problema s tim da bilo koja knjiga bude objavljena. Vrlo je važno da postoji jedna vrsta tržišta ideja, kao što postoji neka druga vrsta tržišta, i da sve knjige imaju šansu, da se o svim knjigama govori u javnosti. Mislim da je položaj književnosti u medijima i u životu uopšte katastrofalan. Tek one knjige koje izazivaju neku vrstu incidenata, bilo političkog ili ideološkog, knjige koje su zanimljive zbog autora više nego zbog sadržaja, knjige koje su provokativne zbog svoje teme, a ne zbog svojih unutrašnjih vrednosti, izbijaju na površinu. To su kao neka ekstra dela vrhunske literature za koja se može reći da su zasluženo postala deo najširih javnih priča. Mislim da je to ozbiljan problem na koji je ukazao sajam knjiga. Može se govoriti o tome da je ovaj sajam knjiga implicirao neku vrstu ideološke podele na dve Srbije. Mogao bih reći da se svakoga dana osvedočavamo kako u Srbiji postoji nekoliko paralelno postojećih Srbija. Mislim da je dobro postojanje različitih Srbija, jer je dobro da postoje različite ideje, različiti ukusi, različite vrednosti, ali mislim da bi za jedno društvo kao što je naše, koje je prošlo kroz teške traume, koje je prošlo kroz istorijska, politička i ideološka iskušenja, bilo dobro da postoji minimalni konsenzus oko nekih osnovnih stvari. U tom smislu mislim da sajam knjiga nije bio ništa posebno karakterističan u odnosu na onaj iz prošle godine, ili u odnosu na čitav niz događaja koji se dešavaju oko nas. Meni je sajam knjiga važan zbog činjenice da je u to vreme knjiga kao proizvod jedna od prve tri vesti u elektronskim medijima i jedna od glavnih vesti na naslovnim stranama naših dnevnih novina.''

Crna Gora je bila malo vidljiva na sajmu knjiga, primećuje naš sagovornik iz Sarajeva Enver Kazaz, koji je takođe video sporni plakat o jeziku. Ovako to komentariše:

''Crna Gora je dobila nezasluženo malo prostora. Vjerujem da je to s toga što je u Beogradu veoma aktivno Društvo za zaštitu srpskog jezika. Rekao bih da je to jedna stupidna, fašizirana organizacija, pogotovo po njenom plakatu koji se tobože bori za zaštitu srpskog jezika a ispoljava najobičniji rasizam. Da li je Crna Gora i crnogorska kultura zaslužila jednu takvu reakciju na svoje ideje i težnje o standardiziranju crnogorskoj jezika, ostaje otvoreno pitanje.''

Različita mišljenja o Crnoj Gori na sajmu knjiga. Prvo Čedomir Drašković, direktor Centralne narodne biblioteke Đurđe Crnojević sa Cetinja koji je bio na sajmu knjiga. Njegovi utisci su sledeći:

''Ukupna slika je bolja, prije svega zahvaljujući izlagačima sa strane, prvenstveno mislim na države iz okruženja, na bivši jugoslovenski prostor, a potom i na šire. Još jedan utisak koji mi pomalo smeta: dominiraju sa svojim velikim površinama, sa raskošnom opremom, neobičnom scenografijom, kao i prezentacijom, crkvena izdanja i institucije tog profila i ranga. Toga je mnogo i mislim da je to neukusno. Isto tako bi bilo neukusno da je mnogo milicionera na sajmu sa svojim izdanjima i u svojim uniformama. Meni pomalo smeta kada ima mnogo mantija, mnogo uniformi. Ipak je to civilna i civilizacijska smotra.''

Andrej Nikolaidis, pisac mlađe generacije, pripadnik grupe crnogorskih post-modernista, kaže:

''Nisam bio na Beogradskom sajmu knjiga, ni ove, ni bilo koje druge godine, jer me ne interesuje to što se dešava na Beogradskom sajmu knjiga. Postoje drugi načini da se sve to vidi, ne mora da se ide u Beograd. Na tom sajmu je u prethodnih deset ili petnaest godina promovisan čitav niz ideološki neprihvatljivih stvari koje smetaju meni i meni bliskim ljudima. Zvijezde tog sajma bili su ljudi koji me nikada ne bi ni pozdravili na ulici. Svakako ne bih želio učestvovati u nečemu gdje su takvi ljudi, vezani za zločinačke projekte, zvijezde. Vidio sam putem medija globalnu atmosferu kojom je odisao taj sajam i odlučio sam se tamo ne poći. Nije bilo ničega što bi meni bilo zanimljivo. Preferiram neke druge vidove prikupljanja informacija. Čitav niz ljudi koji pišu o Crnoj Gori smatra da je atmosfera i ono što se dešava na sajmu suprotna njihovim najdubljim uvjerenjima, suprotna njihovim interesima. Pisci koji su meni bliski, ta grupa post-modernista po kojima se prepoznaje nova crnogorska književnost, ne idu na beogradski sajam. Moj izdavač, Otvoreni kulturni forum sa Cetinja, koji objavljuje u saradnji sa zagrebačkim Durieux-em kako moje, tako i knjige Balše Brkovića i Ognjena Spahića, ove će godine ići na Zagrebački sajam, ali nije bio na beogradskom, kao što nije bio ni prethodnih godina.''

Čedomir Drašković:

''Što se tiče crnogorske knjige isto je kao i ranijih godina. Pune dvije velike hale, a tu i tamo poneki izdavač iz Crne Gore. Ovi manji, sitniji, razbacani po četrnaestici kao proso po velikom prostoru. Mislim da bi i o tome trebalo povesti računa, ako ne baš grupisati ih u jednoj ulici i na jednom prostoru, ali napraviti nekakvu komunikaciju i nekakav lakši uvid u to šta dolazi sa prostora Crne Gore, pa da se ne traže i teško ne nalaze po tom velikom prostoru.''

Šta o plakatima o crnogorskom i srpskom jeziku kažu naši sagovornici Čedomir Drašković i Ranko Jovović:

''To je ona malo bolje organizovana Crna Gora koja i nije organizovana iz Crne Gore, tako da to nije ništa novo. Stotinjak, ili već koliko godina unazad, znamo kako se to dešava. Nemam ništa protiv osjećanja i protiv razmišljanja svih onih koji se tako osjećaju, ali je danas i suviše mnogo profesije, mnogo više nekih utakmica da se što prije stigne do cilja, da se pri tome što više ispoltroniše, da se što više uradi da bi se na račun toga i bolje živjelo.''

''Mislim da to nije loše. Govorim srpskim jezikom. To što rade sa srpskim jezikom mislim da je veliko nasilje. Dolazim iz Nikšića. Govorio sam tim povodom o nasilju koje vrši crnogorska vlast na srpski jezik. Njegoš i Miljanov su zaista govorili srpskim jezikom i stvarali su taj jezik. To je jedna ciničan pokušaj ove vlasti da preimenuje na njihov način jezik. U tom slučaju se i cinično odgovara.''

''Neka bude srpski jezik, ali neka traje još nešto pored srpskog jezika. Valjda ima i još neki entitet, neki etnicitet, neke svoje odlike i neko svoje pravo. Gledam i slušam profesore književnosti. Pogriješiše koliko žale za srpskim, a u diplomi im piše profesori srpsko-hrvatskog. To hrvatskog su lako pregorjeli, iako je ta norma jezička zna se koliko još uvijek aktuelna. Neki koji su juče tek završili imenuju neke stvari o kojima pojma nemaju. Vrijeme starog sistemskog staro-slovenskog, jedinstvenog jezika oni nazivaju staro-srpskim jezikom. To je gomila proizvoljnosti i gluposti, nasilja da je to za ozbiljno komentarisanje ispod svakog nivoa.''

Priču o Crnoj Gori i Sajmu knjiga u Beogradu Andrej Nikolaidis, koji objašnjavajući zašto njegov izdavač ide u Zagreb a ne ide u Beograd, zaključuje na sledeći način:

''Pretpostavljam da na zagrebačkom sajmu knjiga Matija Bečković nije zvijezda i da on ne osporava postojanje crnogorskog naroda i crnogorskog jezika.''

Ove godine sajam knjiga nije uspeo da povrati svoj međunarodni prestiž kakav je imao do devedesetih godina, ali je, kažu naši sagovornici iz Sarajeva i Zagreba, otvorio širom vrata za svoje susede. Oni, ako je sudeti po našim sagovornicima, nose dobre utiske iz Beograda. Govore Saša Drah, antikvar i novinar iz Zagreba, i Enver Kazaz, književni kritičar i profesor književnosti u Sarajevu.

''Imam neki kontinuitet odlaženja na beogradski sajam, i uopće u Srbiju, u zadnjih pet godina, od pada Miloševića na ovamo. Od tada do danas to je velika razlika. I onda i danas se može govoriti o dvije Srbije, o nekoj demokratičnoj koja danas zauzima puno više prostora i onoj retro Srbiji koja je, na žalost, i dan danas prisutna, iako puno manje nego prije pet godina.''

''Te dvije Srbije očituju se na svakom koraku, iako je sajam promijenio koncept od onog u ratnim i neposredno u poratnim godinama. Bio je to zatvoreni sajam, zaista provincijalan. Sada je sajam probio tu granicu provincijalnosti i vratio se skoro onome što mi znamo prije rata o beogradskom sajmu koji je bio veličanstven, uz koji smo intelektualno odrastali, koji nas je obrazovao, koji nas je informirao o događajima u svijetu. Na sajmu je glavni događaj bio roman Radovana Karadžića, pa najava Ćosićevog romana, na štandu Derete promocija glamur fašisoidne spisovateljice kakva je Isidora Bjelica. Ako na sajmu primjetite toliki broj popova u mantijama koji prodaju najjeftiniju ideologiju, onda vam postaje jasno da te dvije Srbije uporedo na sajmu funkcioniraju. Ova agresivna Srbija Toholja, Karadžića, Ćosića, ovih iz Društva za zaštitu srpskog jezika, Rajka Petrova Noga, Bečkovića je dominantna Srbija, ona je ta koja ima najviše pokornika i posjetilaca. Ova evropska Srbija dijaloga je shvatila da je nakon silnih tragičnih događanja ovdje vrijeme za katarzu, vrijeme za pročišćenje tih odnosa, vrijeme da se kulture na južnoslavenskom prostoru pogledaju u novom svjetlu.''

Saša Drah i Enver Kazaz:

''U ovih pet godina sam stekao nove prijatelje koji spadaju u ove male nezavisne izdavače i nove autore. Oni svakako danas imaju više mjesta, jer o njihovim knjigama se više piše. Isto tako su u Večernjim novostima, na dan otvorenja sajma, bile istaknute knjige Dobrice Ćosića i Radovana Karadžića. To me na razini anegdota gotovo veseli. To je suludo. Rende je jedna od najsvježijih, najnovijih, najliberalnijih kuća tamo, a preko puta - Radovan Karadžić. Zgodno je bilo to što je na štandu Rendea bila gužva, a na štandu Karadžića nije, ali samo zato što se Karadžićeva knjiga rasprodala. Oni su čekali novu pošiljku iz štamparije. Rekao bih da je to realnost Srbije. Pisao sam za Jutarnji list nekoliko tekstova i o Radovanu Karadžići i o Kliu. Karadžića sam spomenuo kao anegdotu. Izdavačka kuća Klio i njen program je nešto vrlo ozbiljno čemu sam posvetio puno veću pažnju. Pratio sma njihov program kao i urednika. Oni su jedno divno osvježenje.''

''Na sajmu sam se osjećao dvostruko. Na jednoj strani me hvatao lagani mali strah od te agresivne Srbije s onim pitanjem koje vjerovatno svako od nas postavlja u susretu sa takvim ljudima: da li je moguć novi zločin, da li je novi zločin ponovljiv jer ratovi su počeli u kulturi, da li se u kulturi zbiva nastavak rata. Ova druga Srbija vas ohrabruje i daje vam nadu da i najtragičnije događaje možemo podnijeti na taj način da o njima razgovaramo potpuno otvoreno. Ona je Srbija umjetnosti, Srbija koja nije zaboravila sebe i svoju tradiciju. Nosim dvostruke utiske prijateljstva i odanosti, ljubavi, divnih razgovora sa ljudima iz Srbije i ovaj gorki utisak da desna Srbija na način autističnog bolesnika odbija svaki mogući dijalog.''

''Bojim se da neki definitivni sud ne bih mogao donjeti. Primjetio sam da sam puno lakše i jednostavnije komunicirao na svim mogućim razinama, od taksista, preko ljudi u hotelu, do ljudi na ulici. Prvi puta sam se osjetio gotovo kao prije rata u Beogradu. Prvi put kada smo bili u Beogradu, prije pet godina, hodali smo gotovo kao stado koje je čuvalo samo sebe. Na štand nam je tada svratio i Šešelj. Bila je to duhovita epizoda, ali nam se nije baš previše dopala.''

''Morao bih da kažem da sam vidio neke od kolega koji se bave književnom istorijom, da sam pio pivo sa Velikićem. Morao bih da kažem da beskrajno puno poštujem Drinku Gojković. Morao bih da kažem da sam na onim divnim splavovima na Dunavu proveo neko vrijeme s divnim ljudima. Ta zrnca intime ne bih dijelio sa čitaocima.''

''Bilo mi je ugodno. Kako da mi ne bude ugodno među stotinama hiljada ljudi koji su došli na sajam, što mi je uvijek neobjašnjivo. Uvijek sam se pitao kako može u jednom danu na beogradski sajam doći 100 hiljada ljudi? Što oni tamo rade? Oni kupuju knjige.''
XS
SM
MD
LG