U matematici su jedan i jedan uvijek bili dva. U životu je to mnogo drugačije. Supružnici Mladen i Stana Mimić istog dana 1998. godine ostaju bez posla. Mladen tvrdi da je pravo na rad izgubio samo što je želio slobodu formirajući odmah poslije rata udruženje građana “Milićanin”. Šta dalje, pitali su se Mimići. Mladen, profesor matematike sa 25 godina staža u struci i van nje, Stana diplomirani ekonomista, sin Miljan završavao osnovnu školu. Sve suve petice. Vukovac. Kćerka Rada tek krenula u školu.
Sjećajući se ne tako davne prošlosti, Mladen priča:
“Isti dan, baš isti dan, oba člana porodice u ’98. godine i ’99., kad je egzistencija zbilja bila teško izdrživa i kad se radilo, a kamoli kad se ne radi. A što je još gadnije, ne možeš se nigdje zaposliti, jer toliki lobi se stvori da ne smiju ljudi da ti daju posao. Znači, to hoće da ostavi apsolutno porodicu izloženu svim mogućim problemima. I da dijete pati, da dijete ima nižu vrijednost ovdje, jer nema šta dovoljno jesti, da ne može se družiti, da ne može otići na more u ono doba kad je bilo organizovano slanje na more.”
Nedovršena kuća, nešto obradive zemlje i udruženje koje okuplja desetinu istomišljenika kao pandan totalitarnom nacionalističkom režimu u mjestu, sve je što su imali Mimići. Mladen se tada proglašava biljkom:
“Elemese ja nisam mogao da snađem. Drugovi propali, gospodin baš i nisam neki po tim kriterijima gospodstva, i materijalnoga i duhovnoga, i onda sam ja tim svojim prijateljima rekao: ’Ja sam zbilja prešao, prelazim u biljke. I to da prođemo, pa da vidimo šta će biti, jal će biti drugovi, jal će gospoda, jal će vraćati to’. I ostalo tako. Ostalo je, pa su me poslije proglašavali biljka ova, biljka ona, biljka trnjina, biljka kukukurz, biljka ovo, biljka ono, kako god hoćete. Ali, eto, ja sam se stavio u biljku, jer nisam siguran na koji način da se oslovi ko. I još uvijek nisam siguran.”
Mimići slučajno nailaze na članak o proizvodnji povrća u plastenicima i odlučuju da se okušaju u poslu bez tradicije na prostoru istočne Bosne. “Možda mi je odluka da postanem biljka pomogla da dvije godine od plastenika prehranim porodicu”, kaže Mladen:
“To je bilo čudo ovdje. Ovaj naš kraj nikad nije imao te plastenike. Negdje tamo to i ima, ali ovdje nikad nije bilo. I mi smo tada uspjeli da nam pomognu sa tim plastenicima, našoj porodici, jer smo baš ostali bez posla. I to je i duhovni spas a i materijalni. Te dvije godine smo mi zbilja imali salatu, imali ovdje paradajz, imali krastavce, ono što se može sa sto kvadrata proizvesti. I skromnoj je porodici opet dovoljno da ono ima za svakodnevne potrebe. Tako da smo, eto vidiš, dvije godine s plastenikom preživi čovjek.”
Udruženje štampa bilten, lokalno glasilo u kome se, na sebi svojstven način, kritikuje jednoumlje u Milićima. U biletenu se objavljuje i namjera za ulazak u projekte farmi puževa. Stalno su na poslovima pravne pomoći zaposlena tri radnika, sve je veći broj članova udruženja. Previše slobode je dobio Mladen Mimić, tvrdila je lokalna politika. Odluka: treba ga ubiti:
“Onda su oni preduzeli, pokušali ubistvo. To je bila jedna sačekuša, klasična sačekuša. U hipu sam vidio sjenku doboga visoku, vjerovatno u zamahu da udari, i dobio sam taj jedan udarac u glavu i više se ničega ne sjećam. Šta ja znam. Evo, vidiš ovi mali kerići što skaču ovuda po dvorištu, kad sam ja jauknuo, oni su zalajali i ubica je morao da bježi i nije stigao da me dovrši, da završi posao do kraja.”
Sa bolničke postelje Mladen Mimić ipak upijeva da oragnizuje za svoju i još dvije porodice farme puževa. Farma je sada na dva dunuma zemlje, sa kapacitetom od tri tone puževa:
“Ta površina farme koju mi imamo daje garanciju za egzistenciju, za život porodice. Zbilja daje garancije.”
Niti jednog trenutka svog života, i pored svega što sam doživio, ne bih mijenjao, priča Mladen Mimić:
“Jer eto i da su me sahranili, evo godnu dana, godinu i po dana, oni ne bi me ubili. Ja sam time napravio sebi život i poslije fizičkog života.”
Supruga Stana trenutno je na Braču kao članica udruženja koje je uključeno u različite projekte zaštite prava žena. Sin Miljan je redovni student u Novom Sadu treće godine pravnog fakulteta, a kćerka Rada ove godine krenula je u gimnaziju. Sada su uspješna porodica. Kćerka Rada želi da postane poslovna žena ili glumica, da radi nešto gdje nema matematike, posebno one životne:
“Ne. Poslovna žena neka, glumica. Ne volim matematiku.”
Sjećajući se ne tako davne prošlosti, Mladen priča:
“Isti dan, baš isti dan, oba člana porodice u ’98. godine i ’99., kad je egzistencija zbilja bila teško izdrživa i kad se radilo, a kamoli kad se ne radi. A što je još gadnije, ne možeš se nigdje zaposliti, jer toliki lobi se stvori da ne smiju ljudi da ti daju posao. Znači, to hoće da ostavi apsolutno porodicu izloženu svim mogućim problemima. I da dijete pati, da dijete ima nižu vrijednost ovdje, jer nema šta dovoljno jesti, da ne može se družiti, da ne može otići na more u ono doba kad je bilo organizovano slanje na more.”
Nedovršena kuća, nešto obradive zemlje i udruženje koje okuplja desetinu istomišljenika kao pandan totalitarnom nacionalističkom režimu u mjestu, sve je što su imali Mimići. Mladen se tada proglašava biljkom:
“Elemese ja nisam mogao da snađem. Drugovi propali, gospodin baš i nisam neki po tim kriterijima gospodstva, i materijalnoga i duhovnoga, i onda sam ja tim svojim prijateljima rekao: ’Ja sam zbilja prešao, prelazim u biljke. I to da prođemo, pa da vidimo šta će biti, jal će biti drugovi, jal će gospoda, jal će vraćati to’. I ostalo tako. Ostalo je, pa su me poslije proglašavali biljka ova, biljka ona, biljka trnjina, biljka kukukurz, biljka ovo, biljka ono, kako god hoćete. Ali, eto, ja sam se stavio u biljku, jer nisam siguran na koji način da se oslovi ko. I još uvijek nisam siguran.”
Mimići slučajno nailaze na članak o proizvodnji povrća u plastenicima i odlučuju da se okušaju u poslu bez tradicije na prostoru istočne Bosne. “Možda mi je odluka da postanem biljka pomogla da dvije godine od plastenika prehranim porodicu”, kaže Mladen:
“To je bilo čudo ovdje. Ovaj naš kraj nikad nije imao te plastenike. Negdje tamo to i ima, ali ovdje nikad nije bilo. I mi smo tada uspjeli da nam pomognu sa tim plastenicima, našoj porodici, jer smo baš ostali bez posla. I to je i duhovni spas a i materijalni. Te dvije godine smo mi zbilja imali salatu, imali ovdje paradajz, imali krastavce, ono što se može sa sto kvadrata proizvesti. I skromnoj je porodici opet dovoljno da ono ima za svakodnevne potrebe. Tako da smo, eto vidiš, dvije godine s plastenikom preživi čovjek.”
Udruženje štampa bilten, lokalno glasilo u kome se, na sebi svojstven način, kritikuje jednoumlje u Milićima. U biletenu se objavljuje i namjera za ulazak u projekte farmi puževa. Stalno su na poslovima pravne pomoći zaposlena tri radnika, sve je veći broj članova udruženja. Previše slobode je dobio Mladen Mimić, tvrdila je lokalna politika. Odluka: treba ga ubiti:
“Onda su oni preduzeli, pokušali ubistvo. To je bila jedna sačekuša, klasična sačekuša. U hipu sam vidio sjenku doboga visoku, vjerovatno u zamahu da udari, i dobio sam taj jedan udarac u glavu i više se ničega ne sjećam. Šta ja znam. Evo, vidiš ovi mali kerići što skaču ovuda po dvorištu, kad sam ja jauknuo, oni su zalajali i ubica je morao da bježi i nije stigao da me dovrši, da završi posao do kraja.”
Sa bolničke postelje Mladen Mimić ipak upijeva da oragnizuje za svoju i još dvije porodice farme puževa. Farma je sada na dva dunuma zemlje, sa kapacitetom od tri tone puževa:
“Ta površina farme koju mi imamo daje garanciju za egzistenciju, za život porodice. Zbilja daje garancije.”
Niti jednog trenutka svog života, i pored svega što sam doživio, ne bih mijenjao, priča Mladen Mimić:
“Jer eto i da su me sahranili, evo godnu dana, godinu i po dana, oni ne bi me ubili. Ja sam time napravio sebi život i poslije fizičkog života.”
Supruga Stana trenutno je na Braču kao članica udruženja koje je uključeno u različite projekte zaštite prava žena. Sin Miljan je redovni student u Novom Sadu treće godine pravnog fakulteta, a kćerka Rada ove godine krenula je u gimnaziju. Sada su uspješna porodica. Kćerka Rada želi da postane poslovna žena ili glumica, da radi nešto gdje nema matematike, posebno one životne:
“Ne. Poslovna žena neka, glumica. Ne volim matematiku.”
