Pored brojnih diplomatskih događaja u čijem je središtu bio Haaški tribunal – izdvajamo posjete ovom sudu holandske kraljice Beatrix i predsjednika Republike Srspke Dragana Čavića – ove su sedmice održane i dvije statusne konferencije. U slučaju Ovčara, u kojem su trojica bivših oficira Jugoslovenske narodne armije optuženi za masakr više od 200 ratnih zarobljenika u Vukovaru, najavljeno je da bi proces mogao početi sredinom sljedeće godine.
Svoju statusnu konferenciju je Vojislav Šešelj iskoristio za nove konfrontacije sa sucima Tribunala, ali ga predraspravni sudac, Maltežanin Carmel Agius, sve češće prekida kad pokušava držati političke govore:
„Jedino što želim od vas je odgovor da ili ne na moje pitanje. Nikakvi govori, inače ću vas prekinuti.“
„Ja vam se nikada neću izjasniti sa da ili ne. I nemojte takva pitanja da mi postavljate, jer ona sa pravnom teorijom, pravnom naukom, nemaju nikakve veze.“
U raspravu oko Šešeljevog zahtjeva da mu se svi materijali dostavljaju na srpskom jeziku, tužba se uključila na neobičan način: u sudnici je pušten dio intervjua kojeg je optuženi dao jednoj zapadnoj televiziji, a koji – prema Tužilaštvu – potvrđuje da Šešelj sasvim dobro govori engleski jezik:
„Ako dođe do strane vojne intervencije, mi ćemo odmah napasti sve trupe UNPROFOR-a, napasćemo Hrvate i Muslimane svim sredstvima i zauzeti čitavu teritoriju Bosne i Hercegovine. Imamo velika podzemna skladišta, u kojima imamo šesto tenkova koje ni atomska bomba ne može ugroziti. Imamo masu drugog naoružanja. Još je komunistički diktator Tito spremao Bosnu kao veliku tvrđavu za slučaj ruskog napada na Jugoslaviju. Tako da su tamo zalihe oružja i municije.“
„You can speak English.“
„I can speak, but I don’t like to speak English.“
„Why not?“
„Because the English are enemy of our people.“
Suđenje Naseru Oriću, generalu Armije BiH, koji je optužen za kršenje zakona i običaja rata u području Srebrenice, proces je u kojem se – prema zadatku tužbe – treba dokazati da su i Srbi iz tog dijela Bosne i Hercegovine bili žrtve etničkog čišćenja. Navodeći šest tačaka optužnice i zločine koji iz njih proističu, tužilac Jan Voben je u svom uvodnom izlaganju kazao da je za te zločine Orić odgovoran i kao pojedinac i kao komandant srebreničke odbrane:
„Časni sude, ovo je predmet o jednom mladom zapovjedniku koji je postao ratni glavešina. Prihvativši svoju ulogu zapovjednika, skupio je u svojim rukama vlast i moć. Pod njegovim zapovjedništvom počinjeni su ratni zločini – ubistva i bezobzirna razaranja i pljačke.“
„Da li je Naser Orić znao da stražari u zatvoru tuku i muče zatvorenike? Dokazi Tužilaštva će pokazati da je Naser Orić vidio premlaćene, mučene zatvorenike i odabrao je da ne zaustavi premlaćivanje. On je znao za nasilno ponašanje svojih vojnika. Da li je znao za okrutno ponašanje i smrti u zatvoru? Orić je razgovarao sa zatvorenicima o mrtvim zatvorenicima koji se više ne mogu koristiti za razmjenu. Razljućeni Naser Orić, okružen svojim stražarima u zatvoru, čak je udarao zatvorenike.“
„ Orić se nije poslužio sredstvima koja si mu stajala na raspolaganju 1992. godine, 1993. godine, 1994. godine, niti 1995. godine, da se kazne odgovorni za zločine za koje se tereti u ovoj optužnici.“
Orićev branilac John Jones svoje uvodno izlaganje je počeo upozorenjem sucima da nikako ne smiju izgubiti širu sliku i kontekst u kojima su se desili zločini obuhvaćeni optužnicom:
„Počet ćemo izvođenje dokaza tako što ćemo vam predstaviti sliku Srebrenice, i to ćemo uraditi koristeći četiri riječi. Prva riječ je genocid, riječ koja će uvijek biti povezana sa Srebrenicom. Cijeli svijet zna za Srebrenicu i uništavanje njenih stanovnika, bosanskih Muslimana, od strane Srba u julu 1995. godine. Ali genocid u Srebrenici počeo je prije toga, s etničkim čišćenjem koje su počinili Srbi početkom 1992. godine, širom istočne Bosne, i nastavili kroz period koji pokriva ova optužnica. Puno prije konačnog ishoda, krvnik je stavio omču Srebrenici oko vrata. Ono što je uslijedilo, bio je najgori masakr koji se desio u Evropi od Drugog svjetskog rata. Sedam hiljada ili više nezaštićenih civila odvedeno je na gubilišta, gdje su ubijeni na kukavički i podao način, vezanih očiju, u njih je pucano s leđa i zakopani su anonimno u masovnim grobnicama – genocid.“
Ostale tri riječi koje Sudsko vijeće treba imati na umu – kazao je Orićev branilac Jones – su opsada, izgladnjivanje i bolest, kojima su se nadmoćne srpske snage u okruženju Srebrenice koristile kako bi ovo područje jednog dana pripojile „velikoj Srbiji“. Ljudi u enklavi, izgladnjeli, neprekidno na nišanu, bolesni, znali su se međusobno potući, pa i poubijati zbog samo jedne vekne hljeba. Zato je...
„Središnje pitanje u ovom predmetu jeste da li se ljude u Srebrenici moglo kontrolirati?“
Taktika tužbe je – smatra branilac optuženog – opasna i za samu istinu:
„Da li to Tužilaštvo u ovom slučaju vodi u ,dvoranu ogledala‘, gde će se od vas tražiti da verujete suprotno od onoga što nam svi ostali slučajevi ovog Tribunala govore o bosanskom sukobu. Da li se od vas traži da verujete u svet Alise u zemlji čuda, gde je crno belo, a belo crno, gde napadači tvrde da su napadnuti, a oni koji drže opsadu tvrde da su oni u opsadi?“
Svoju statusnu konferenciju je Vojislav Šešelj iskoristio za nove konfrontacije sa sucima Tribunala, ali ga predraspravni sudac, Maltežanin Carmel Agius, sve češće prekida kad pokušava držati političke govore:
„Jedino što želim od vas je odgovor da ili ne na moje pitanje. Nikakvi govori, inače ću vas prekinuti.“
„Ja vam se nikada neću izjasniti sa da ili ne. I nemojte takva pitanja da mi postavljate, jer ona sa pravnom teorijom, pravnom naukom, nemaju nikakve veze.“
U raspravu oko Šešeljevog zahtjeva da mu se svi materijali dostavljaju na srpskom jeziku, tužba se uključila na neobičan način: u sudnici je pušten dio intervjua kojeg je optuženi dao jednoj zapadnoj televiziji, a koji – prema Tužilaštvu – potvrđuje da Šešelj sasvim dobro govori engleski jezik:
„Ako dođe do strane vojne intervencije, mi ćemo odmah napasti sve trupe UNPROFOR-a, napasćemo Hrvate i Muslimane svim sredstvima i zauzeti čitavu teritoriju Bosne i Hercegovine. Imamo velika podzemna skladišta, u kojima imamo šesto tenkova koje ni atomska bomba ne može ugroziti. Imamo masu drugog naoružanja. Još je komunistički diktator Tito spremao Bosnu kao veliku tvrđavu za slučaj ruskog napada na Jugoslaviju. Tako da su tamo zalihe oružja i municije.“
„You can speak English.“
„I can speak, but I don’t like to speak English.“
„Why not?“
„Because the English are enemy of our people.“
Suđenje Naseru Oriću, generalu Armije BiH, koji je optužen za kršenje zakona i običaja rata u području Srebrenice, proces je u kojem se – prema zadatku tužbe – treba dokazati da su i Srbi iz tog dijela Bosne i Hercegovine bili žrtve etničkog čišćenja. Navodeći šest tačaka optužnice i zločine koji iz njih proističu, tužilac Jan Voben je u svom uvodnom izlaganju kazao da je za te zločine Orić odgovoran i kao pojedinac i kao komandant srebreničke odbrane:
„Časni sude, ovo je predmet o jednom mladom zapovjedniku koji je postao ratni glavešina. Prihvativši svoju ulogu zapovjednika, skupio je u svojim rukama vlast i moć. Pod njegovim zapovjedništvom počinjeni su ratni zločini – ubistva i bezobzirna razaranja i pljačke.“
„Da li je Naser Orić znao da stražari u zatvoru tuku i muče zatvorenike? Dokazi Tužilaštva će pokazati da je Naser Orić vidio premlaćene, mučene zatvorenike i odabrao je da ne zaustavi premlaćivanje. On je znao za nasilno ponašanje svojih vojnika. Da li je znao za okrutno ponašanje i smrti u zatvoru? Orić je razgovarao sa zatvorenicima o mrtvim zatvorenicima koji se više ne mogu koristiti za razmjenu. Razljućeni Naser Orić, okružen svojim stražarima u zatvoru, čak je udarao zatvorenike.“
„ Orić se nije poslužio sredstvima koja si mu stajala na raspolaganju 1992. godine, 1993. godine, 1994. godine, niti 1995. godine, da se kazne odgovorni za zločine za koje se tereti u ovoj optužnici.“
Orićev branilac John Jones svoje uvodno izlaganje je počeo upozorenjem sucima da nikako ne smiju izgubiti širu sliku i kontekst u kojima su se desili zločini obuhvaćeni optužnicom:
„Počet ćemo izvođenje dokaza tako što ćemo vam predstaviti sliku Srebrenice, i to ćemo uraditi koristeći četiri riječi. Prva riječ je genocid, riječ koja će uvijek biti povezana sa Srebrenicom. Cijeli svijet zna za Srebrenicu i uništavanje njenih stanovnika, bosanskih Muslimana, od strane Srba u julu 1995. godine. Ali genocid u Srebrenici počeo je prije toga, s etničkim čišćenjem koje su počinili Srbi početkom 1992. godine, širom istočne Bosne, i nastavili kroz period koji pokriva ova optužnica. Puno prije konačnog ishoda, krvnik je stavio omču Srebrenici oko vrata. Ono što je uslijedilo, bio je najgori masakr koji se desio u Evropi od Drugog svjetskog rata. Sedam hiljada ili više nezaštićenih civila odvedeno je na gubilišta, gdje su ubijeni na kukavički i podao način, vezanih očiju, u njih je pucano s leđa i zakopani su anonimno u masovnim grobnicama – genocid.“
Ostale tri riječi koje Sudsko vijeće treba imati na umu – kazao je Orićev branilac Jones – su opsada, izgladnjivanje i bolest, kojima su se nadmoćne srpske snage u okruženju Srebrenice koristile kako bi ovo područje jednog dana pripojile „velikoj Srbiji“. Ljudi u enklavi, izgladnjeli, neprekidno na nišanu, bolesni, znali su se međusobno potući, pa i poubijati zbog samo jedne vekne hljeba. Zato je...
„Središnje pitanje u ovom predmetu jeste da li se ljude u Srebrenici moglo kontrolirati?“
Taktika tužbe je – smatra branilac optuženog – opasna i za samu istinu:
„Da li to Tužilaštvo u ovom slučaju vodi u ,dvoranu ogledala‘, gde će se od vas tražiti da verujete suprotno od onoga što nam svi ostali slučajevi ovog Tribunala govore o bosanskom sukobu. Da li se od vas traži da verujete u svet Alise u zemlji čuda, gde je crno belo, a belo crno, gde napadači tvrde da su napadnuti, a oni koji drže opsadu tvrde da su oni u opsadi?“
