U „Oluji“ i nakon nje Donji Lapac je bio potpuno spaljen i devastiran. Od 654 uništene kuće, državnim je novcem i međunarodnom pomoći obnovljeno čak 400. Danas u toj općini živi 3500 stanovnika: 85 posto Srba povratnika i 15 posto doseljenih bosanskih Hrvata, ističe načelnik Donjeg Lapca Milan Đukić:
„To je fenomen koji je za ,Ginisovu knjigu‘. Poslije takvog prljavog međunacionalnog rata i sukoba – a to nitko nije objavio, na žalost, ni Vlada – u Donjem Lapcu nije zapisan nijedan eksces na međunacionalnoj osnovi, kojeg bi MUP promovirao kao neko kazneno djelo.“
Potvrđuje to i načelnik Policijske uprave Donji Lapac, Stjepan Sabljić:
„Stanje na području Donjeg Lapca se može ocijeniti zadovoljavajućim. Nema međunacionalnih sukoba, ove godine nije zabilježen čak nijedan prekršaj, a kamoli nekakvo kazneno djelo.“
Đukić naglašava kako u lapačkoj policiji nema nijednog zaposlenog Srbina, ali niti ijedne primjedbe na rad hrvatskih policajaca. Kao ni u osnovnoj školi, gdje većinu srpske djece uče profesori Hrvati. Bosanski Hrvat Pavo Grmača kaže da su i miješani brakovu u Lapcu normalna stvar:
„Nikakvih problema nema. Ni oni koji su došli, ni oni koji su ovdje prije bili, nikada nikom od nas riječ nisu rekli, niti mi njima. Fino pričamo, kao domaćini, kao da smo tu svi rođeni.“
Tko je onda ugrožen u Donjem Lapcu? Đukićev politički protivnik Duško Opačić:
„Ja nisam ugrožen u državi Hrvatskoj i ne želim da me Milan Đukić brani u državi Hrvatskoj. Ja sam ugrožen samo od njega. Moja familija, moje dijete, moja žena i ja smo ugroženi samo od Milana Đukića, iako smo rodbina. Samo od njega.“
Zbog suzpenzije na poslu, pravnik Opačić tužio je Đukića i sudu. I nekolicina ostalih pristaša Pupovčeve i Stanimirovićeve Samostalne demokratske srpske stranke izrazito su nezadovoljni Đukićevim vođenjem općine. Đuro Glušica:
„Zamjeram mu to što su svi očekivali da će dobiti posao, a od posla nije bilo ništa.“
„Šta je on konkretno uradio u zadnjih četiri godine? Šta je konkretno uradio? Koji je to konkretan projekat?“
Đukić potvrđuje da je najviše zaposlenih u državnoj upravi i državnim poduzećima – oko 350 – i to uglavnom bosanskih Hrvata. Srbi povratnici pokušavaju se snaći u stočarstvu. Dio ljudi radi u pet građevinskih poduzeća koja obnavljaju Lapac. Najavljuje i skoro otvaranje pogona za uzgoj i preradu pilića, te odbacuje optužbe kako općina ometa gospićkom biznismenu Ratkoviću pokretanje prve proizvodnje poznatog ličkog sira „Škripavca“:
„Mi kao lokalna samouprava smo to objeručke prihvatili, bili smo na usluzi tom gospodinu do kraja. U međuvremenu on od države Hrvatske uzima i nekadašnju tvornicu drvne industrije. Ni to ne stavlja u pogon. Ali zato mijenja krovove, farba, stavlja ograde i tako dalje i bavi se politikom. Neki dan je pet fakultetski obrazovanih, mladih kadrova otpustio, jer mu nisu obavili zadaću, a zadaća je bila – srušiti lokalnu vlast. Nudi odbornicima da im djeci kupi stanove u Beogradu, da im obezbijedi traktore, samo da tri puta uzastopno ne dođu na Vijeće, kako bi se Vijeće rušilo.“
Sve je to dovelo do još jednog lapačkog fenomena. Naime, dok je u ostalim povratničkim mjestima u Hrvatskoj gotovo uobičajeno da Srbi i Hrvati sjede u odvojenim kafićima, u Donjem su se Lapcu podijelili Srbi – Pupovčevi i Đukićevi, a mediji se zabavljaju:
„Evo neki dan je izašla novina: ,Općina ne radi kad Đukić bere šljive‘.“
Poštar Ante, bosanski Hrvat, koji na svom mopedu svakodnevno obiđe gotovo sva lapačka sela i kuće, zaključuje:
„Pa znate šta ću vam reći, slojevito je.“
Ne misli na političku situaciju, već goli život i Hrvata i Srba, bez obzira na političke opcije:
„Ovdje smo svi u istom ćupu, što se kaže, i svima nam je jednako. Sedamdeset posto je ona druga klasa. Sastavlja se kraj s krajem.“
Vidim da su šljive rodile.
„Jeste, rodile su. Peći ću rakiju.“
„Neko prodaje drva, neko pila drva, neko se malo bavi poljoprivredom, neko živi od penzije ćaćine i materine, neko ima nekog u inostranstvu, pa mu pošalje... Ali uglavnom sve je to jadno.“
Da je dobro, nije. Ali eto, šta ćeš, mora se živjeti. Meso ne treba ni spominjati da ga imamo. Nemaš ga za što uzeti, šta ćeš.“
Ovih dana zapuhale su i prve ličke bure i većini Lapčana od mesa su čak puno važnija drva. S mnogima smo razgovarali upravo dok su cijepali goleme količine bukovine:
„Ovdje je uvijek hladno.“
Jesu li se bosanski Hrvati privikli?
„Ma nećemo se ovdje nikad priviknuti. Bar ja neću. Da imam ikakvu priliku da odem odavde, otišla bih.“
Ne daj Bože, kažu, da moraš iz Lapca do doktora ili drugim poslom, jer najbliža veza sa svijetom, trideset kilometara duga cesta od Korenice preko Plješevice, dočekala je i 21. stoljeće neasfaltirana:
„Jeste li vidjeli onaj put? Zar to nije sramota?“
„Jučer smo išli u Zadar. Čitav dan izgubiš da odeš doktoru.“
„Nema nikakve autobuske linije. Ima jedna jedina za Gospić. Ovo je jedina neasfaltirana državna cesta u Lici.“
Unatoč svemu, lapački načelnik općine tvrdi da se Lapac izvukao iz ruševina i pepela i da ima temelje za budućnost:
„To su poljoprivreda, stočarstvo, voćarstvo, voda, zrak, seoski turizam. Nikako se ne treba pokunjiti i reći – nemamo ništa, nemamo života, nema perspektive... Ima. To Lapac pokazuje.“
Načelnikov optimizam za sad najiskrenije dijele djeca. Desetogodišnji Matej tvrdi da mu je u Lapcu:
„Bolje nego u Njemačkoj.“
„To je fenomen koji je za ,Ginisovu knjigu‘. Poslije takvog prljavog međunacionalnog rata i sukoba – a to nitko nije objavio, na žalost, ni Vlada – u Donjem Lapcu nije zapisan nijedan eksces na međunacionalnoj osnovi, kojeg bi MUP promovirao kao neko kazneno djelo.“
Potvrđuje to i načelnik Policijske uprave Donji Lapac, Stjepan Sabljić:
„Stanje na području Donjeg Lapca se može ocijeniti zadovoljavajućim. Nema međunacionalnih sukoba, ove godine nije zabilježen čak nijedan prekršaj, a kamoli nekakvo kazneno djelo.“
Đukić naglašava kako u lapačkoj policiji nema nijednog zaposlenog Srbina, ali niti ijedne primjedbe na rad hrvatskih policajaca. Kao ni u osnovnoj školi, gdje većinu srpske djece uče profesori Hrvati. Bosanski Hrvat Pavo Grmača kaže da su i miješani brakovu u Lapcu normalna stvar:
„Nikakvih problema nema. Ni oni koji su došli, ni oni koji su ovdje prije bili, nikada nikom od nas riječ nisu rekli, niti mi njima. Fino pričamo, kao domaćini, kao da smo tu svi rođeni.“
Tko je onda ugrožen u Donjem Lapcu? Đukićev politički protivnik Duško Opačić:
„Ja nisam ugrožen u državi Hrvatskoj i ne želim da me Milan Đukić brani u državi Hrvatskoj. Ja sam ugrožen samo od njega. Moja familija, moje dijete, moja žena i ja smo ugroženi samo od Milana Đukića, iako smo rodbina. Samo od njega.“
Zbog suzpenzije na poslu, pravnik Opačić tužio je Đukića i sudu. I nekolicina ostalih pristaša Pupovčeve i Stanimirovićeve Samostalne demokratske srpske stranke izrazito su nezadovoljni Đukićevim vođenjem općine. Đuro Glušica:
„Zamjeram mu to što su svi očekivali da će dobiti posao, a od posla nije bilo ništa.“
„Šta je on konkretno uradio u zadnjih četiri godine? Šta je konkretno uradio? Koji je to konkretan projekat?“
Đukić potvrđuje da je najviše zaposlenih u državnoj upravi i državnim poduzećima – oko 350 – i to uglavnom bosanskih Hrvata. Srbi povratnici pokušavaju se snaći u stočarstvu. Dio ljudi radi u pet građevinskih poduzeća koja obnavljaju Lapac. Najavljuje i skoro otvaranje pogona za uzgoj i preradu pilića, te odbacuje optužbe kako općina ometa gospićkom biznismenu Ratkoviću pokretanje prve proizvodnje poznatog ličkog sira „Škripavca“:
„Mi kao lokalna samouprava smo to objeručke prihvatili, bili smo na usluzi tom gospodinu do kraja. U međuvremenu on od države Hrvatske uzima i nekadašnju tvornicu drvne industrije. Ni to ne stavlja u pogon. Ali zato mijenja krovove, farba, stavlja ograde i tako dalje i bavi se politikom. Neki dan je pet fakultetski obrazovanih, mladih kadrova otpustio, jer mu nisu obavili zadaću, a zadaća je bila – srušiti lokalnu vlast. Nudi odbornicima da im djeci kupi stanove u Beogradu, da im obezbijedi traktore, samo da tri puta uzastopno ne dođu na Vijeće, kako bi se Vijeće rušilo.“
Sve je to dovelo do još jednog lapačkog fenomena. Naime, dok je u ostalim povratničkim mjestima u Hrvatskoj gotovo uobičajeno da Srbi i Hrvati sjede u odvojenim kafićima, u Donjem su se Lapcu podijelili Srbi – Pupovčevi i Đukićevi, a mediji se zabavljaju:
„Evo neki dan je izašla novina: ,Općina ne radi kad Đukić bere šljive‘.“
Poštar Ante, bosanski Hrvat, koji na svom mopedu svakodnevno obiđe gotovo sva lapačka sela i kuće, zaključuje:
„Pa znate šta ću vam reći, slojevito je.“
Ne misli na političku situaciju, već goli život i Hrvata i Srba, bez obzira na političke opcije:
„Ovdje smo svi u istom ćupu, što se kaže, i svima nam je jednako. Sedamdeset posto je ona druga klasa. Sastavlja se kraj s krajem.“
Vidim da su šljive rodile.
„Jeste, rodile su. Peći ću rakiju.“
„Neko prodaje drva, neko pila drva, neko se malo bavi poljoprivredom, neko živi od penzije ćaćine i materine, neko ima nekog u inostranstvu, pa mu pošalje... Ali uglavnom sve je to jadno.“
Da je dobro, nije. Ali eto, šta ćeš, mora se živjeti. Meso ne treba ni spominjati da ga imamo. Nemaš ga za što uzeti, šta ćeš.“
Ovih dana zapuhale su i prve ličke bure i većini Lapčana od mesa su čak puno važnija drva. S mnogima smo razgovarali upravo dok su cijepali goleme količine bukovine:
„Ovdje je uvijek hladno.“
Jesu li se bosanski Hrvati privikli?
„Ma nećemo se ovdje nikad priviknuti. Bar ja neću. Da imam ikakvu priliku da odem odavde, otišla bih.“
Ne daj Bože, kažu, da moraš iz Lapca do doktora ili drugim poslom, jer najbliža veza sa svijetom, trideset kilometara duga cesta od Korenice preko Plješevice, dočekala je i 21. stoljeće neasfaltirana:
„Jeste li vidjeli onaj put? Zar to nije sramota?“
„Jučer smo išli u Zadar. Čitav dan izgubiš da odeš doktoru.“
„Nema nikakve autobuske linije. Ima jedna jedina za Gospić. Ovo je jedina neasfaltirana državna cesta u Lici.“
Unatoč svemu, lapački načelnik općine tvrdi da se Lapac izvukao iz ruševina i pepela i da ima temelje za budućnost:
„To su poljoprivreda, stočarstvo, voćarstvo, voda, zrak, seoski turizam. Nikako se ne treba pokunjiti i reći – nemamo ništa, nemamo života, nema perspektive... Ima. To Lapac pokazuje.“
Načelnikov optimizam za sad najiskrenije dijele djeca. Desetogodišnji Matej tvrdi da mu je u Lapcu:
„Bolje nego u Njemačkoj.“
