Poslje izbora na Žabljaku reklo bi se da je još jedno odmjeravanje snaga vlasti i opozicije završeno bez pobjednika.
DPS-SDP koalicija dobila je mjesto gradonačelnika, ali će opozicija imati većinu u lokalnom parlamentu. Kada se, međutim, novo stanje uporedi sa prijašnjim, Đukanovićeva DPS i Krivokapićeva SDP ostvarile su značajan napredak, dok je opozicija ostala da tapka u mjestu, razapeta između sopstvenih obećanja i sasvim drugačije realnosti.
Prije dve godine Predrag Bulatović i njegove kolege imale su svog gradonačelnika i sigurnu većinu u parlamentu. Tada su izgubili bitku za prvog čovjeka Žabljaka, a sam Bulatović će morati dobrano da se pomuči da bi nekako skrpio razjedinjenu opozicionu većinu u lokalnom parlamentu. O tome govore i brojke. Bulatovićeva stranka je sama, prije dvije godine, dobila povjerenje skoro hiljadu glasača. Tada je, udružena s radikalima i narodnim socijalistima, dobila dvjesto glasova manje.
Osim SNP-a najveći gubitnici su liberali. Istini za volju, ni u prošlom sazivu nijesu imali odbornika, ali podatak da su sada izgubili petnaestak odsto glasova, baš kao u Tivtu i Herceg Novom, ukazuje da im saradnja sa SNP-om i srpskim strankama iz godine u godinu oduzima snagu. Za razliku od njih Đukanovićev DPS je na Žabljaku napredovao. Sada ima više glasova i, naravno, svog čovjeka za gradonačelnika. Profitirala je i Krivokapićeva SDP. Sa tridesetak glasova 2002. godine došla je do ukupno 140 i osvojila je jedno odborničko mjesto. Ustvari, da su DPS i SDP malo smanjli dozu partijskog samoljublja, da su zajednički nastupili na izborima, opozicija bi doživjela katastrofu. Izgubila bi, ne samo mjesto gradonačelnika, već i većinu u parlamentu. Ovako, Bulatović i ekipa mogu bar da uznemiravaju gradonačelnika Šljivančanina, jer će raspolagati polugama vlasti u Skupštini opštine.
Izbori na Žabljaku su igra malih brojki. No, kada se poslože rezultati lokalnih izbora od Tivta i Herceg Novog do Žabljaka mogu se uočiti neki trendovi. Početkom ove godine opozicija je prijetila da će lokalni izbori najaviti konačan kraj vladavine DPS-a i SDP-a. Sada je sasvim sigurno crnogorska opozcija mora da promijeni način igre, ako misli da ostane relevantan politički faktor. Iako opozicija priča o skoroj propasti vlasti, njihovi protivnici ne gube pozicije, niti pokazuju znake slabosti, već su čak Đukanovićeva DPS i Krivokapićeva SDP popravile rejting u odnosu na opoziciju. Ustvari, pokazalo se da opozicija u gradovima u kojima ima vlast loše upravlja, da su opozicioni lideri više okrenuti međusobnim podmetanjima i unutarkoalicionim nadgornjavanjima, nego što misle o dobrobiti građana.
Velika obećanja i velike riječi nijesu pratili veliki poduhvati, već mali, sitnosopstvenički potezi, malverzacije građevinskim dozvolama i monopoli u poslovima na nivou opštine. U tome je glavni problem. Opozicija je mislila da ima pravo da radi ono što je radila prethodna vlast i grdno je pogriješila u procjeni. Oni nijesu dobili većinu u opštinskim parlamentima da bi radila isto što i prethodna vlast, već da bi bili drugačiji. Kada u tome nijesu uspjeli ili nijesu željeli, građani su počeli da im lagano okreću leđa. Tako ispada da je vladavina opozicije na lokalnom nivou najviše koristila Đukanovićevim DPS-ovcima. Pokazalo se da oni i nijesu baš takvo “strašilo” kakvim su ih prikazivali i što je još važnije pokazalo se da njihovi oponenti nijesu ni bolji, ni sposobniji, a ni mnogo pošteniji. I u tome se, nakon lokalnih izbora, uočava još jedan crnogorski paradoks. Građani su prinuđeni da biraju, ne one koji će im najviše koristiti, jer takvih izgleda nema, već glasaju za one koji će im učiniti najmanju štetu.
DPS-SDP koalicija dobila je mjesto gradonačelnika, ali će opozicija imati većinu u lokalnom parlamentu. Kada se, međutim, novo stanje uporedi sa prijašnjim, Đukanovićeva DPS i Krivokapićeva SDP ostvarile su značajan napredak, dok je opozicija ostala da tapka u mjestu, razapeta između sopstvenih obećanja i sasvim drugačije realnosti.
Prije dve godine Predrag Bulatović i njegove kolege imale su svog gradonačelnika i sigurnu većinu u parlamentu. Tada su izgubili bitku za prvog čovjeka Žabljaka, a sam Bulatović će morati dobrano da se pomuči da bi nekako skrpio razjedinjenu opozicionu većinu u lokalnom parlamentu. O tome govore i brojke. Bulatovićeva stranka je sama, prije dvije godine, dobila povjerenje skoro hiljadu glasača. Tada je, udružena s radikalima i narodnim socijalistima, dobila dvjesto glasova manje.
Osim SNP-a najveći gubitnici su liberali. Istini za volju, ni u prošlom sazivu nijesu imali odbornika, ali podatak da su sada izgubili petnaestak odsto glasova, baš kao u Tivtu i Herceg Novom, ukazuje da im saradnja sa SNP-om i srpskim strankama iz godine u godinu oduzima snagu. Za razliku od njih Đukanovićev DPS je na Žabljaku napredovao. Sada ima više glasova i, naravno, svog čovjeka za gradonačelnika. Profitirala je i Krivokapićeva SDP. Sa tridesetak glasova 2002. godine došla je do ukupno 140 i osvojila je jedno odborničko mjesto. Ustvari, da su DPS i SDP malo smanjli dozu partijskog samoljublja, da su zajednički nastupili na izborima, opozicija bi doživjela katastrofu. Izgubila bi, ne samo mjesto gradonačelnika, već i većinu u parlamentu. Ovako, Bulatović i ekipa mogu bar da uznemiravaju gradonačelnika Šljivančanina, jer će raspolagati polugama vlasti u Skupštini opštine.
Izbori na Žabljaku su igra malih brojki. No, kada se poslože rezultati lokalnih izbora od Tivta i Herceg Novog do Žabljaka mogu se uočiti neki trendovi. Početkom ove godine opozicija je prijetila da će lokalni izbori najaviti konačan kraj vladavine DPS-a i SDP-a. Sada je sasvim sigurno crnogorska opozcija mora da promijeni način igre, ako misli da ostane relevantan politički faktor. Iako opozicija priča o skoroj propasti vlasti, njihovi protivnici ne gube pozicije, niti pokazuju znake slabosti, već su čak Đukanovićeva DPS i Krivokapićeva SDP popravile rejting u odnosu na opoziciju. Ustvari, pokazalo se da opozicija u gradovima u kojima ima vlast loše upravlja, da su opozicioni lideri više okrenuti međusobnim podmetanjima i unutarkoalicionim nadgornjavanjima, nego što misle o dobrobiti građana.
Velika obećanja i velike riječi nijesu pratili veliki poduhvati, već mali, sitnosopstvenički potezi, malverzacije građevinskim dozvolama i monopoli u poslovima na nivou opštine. U tome je glavni problem. Opozicija je mislila da ima pravo da radi ono što je radila prethodna vlast i grdno je pogriješila u procjeni. Oni nijesu dobili većinu u opštinskim parlamentima da bi radila isto što i prethodna vlast, već da bi bili drugačiji. Kada u tome nijesu uspjeli ili nijesu željeli, građani su počeli da im lagano okreću leđa. Tako ispada da je vladavina opozicije na lokalnom nivou najviše koristila Đukanovićevim DPS-ovcima. Pokazalo se da oni i nijesu baš takvo “strašilo” kakvim su ih prikazivali i što je još važnije pokazalo se da njihovi oponenti nijesu ni bolji, ni sposobniji, a ni mnogo pošteniji. I u tome se, nakon lokalnih izbora, uočava još jedan crnogorski paradoks. Građani su prinuđeni da biraju, ne one koji će im najviše koristiti, jer takvih izgleda nema, već glasaju za one koji će im učiniti najmanju štetu.
