Svetozar Stojanović, penzionisani profesor filozofije na Univerzitetu u Beogradu, početkom prošle decenije savetnik tadašnjeg predsednika tadašnje SR Jugoslavije objavio je 2. i 3. avgusta 2004. u beogradskoj "Politici" članak u dva nastavka u kojem sugeriše približavanje Demokratske stranke, predsednika Srbije Borisa Tadića i Demokratske stranke Srbije premijera Vojislava Koštunice.
Profesor Stojanović, uticajan u obema navedenim strankama, u članku pod naslovom "Kako dalje posle predsedničkih izbora" analizira političku i ekonomsku situaciju u Srbiji, njen odnos sa Zapadom, i što je interesantno, prema Crnoj Gori i Republici Srpskoj, i sugeriše mere koje bi trebalo preduzeti. Jedna od mera je kupovina preduzeća u Crnoj Gori kako bi se Crna Gora jače vezala za Srbiju. Svetozar Stojanović piše: "Pošto se i DSS i DS zalažu za opstanak i napredak Državne zajednice Srbije i Crne Gore, njihova saradnja značajno uvećava i spoljnu podršku za to. Uzgred rečeno, i sam novi predsednik Srbije svojim porodičnim poreklom i vaspitanjem oličava tešku raskidivost takve zajednice. Od njega se s pravom može očekivati i to da se kod srbijanskih preduzetnika autoritativno založi da intenzivnim kupovanjem crnogorskih preduzeća i uopšte ulaganjem u tamošnju privredu pospeše ekonomsku i drugu integraciju zemlje."
Anđelko Lojpur, profesor na Ekonomskom fakultetu u Podgorici kaže našem radiju da je pročitao članak profesora Stojanovića u "Politici". Na pitanje da li bi kao savetnik Vlade Crne Gore predložio pristanak na prodaju crnogorskih preduzeća srpskim i smatra li predlog "novim srpskim Načertanijem", kako su to već okarakterisali neki politički krugovi?
“Bojim se da je to neka politika kratkog daha i nije čudno što su neki krugovi već reagovali na taj tekst i mogu će je da ga krste tako kako ste vi kazali. Možda su čak dijelom pomalo zakasnile neke ideje koje bi direktno vodile nekom uspostavljanju jedne supremacije – možda čak i na nacionalnom nivou – nad Crnom Gorom, tako da nisam baš siguran da te teze stoje. Čak i kad bi to bilo moguće, ne mislim da bi se po tom osnovu, kroz kupovinu preduzeća, mogao uspostaviti neki vid dominacije srpskog kapitala i nekakvih interesa nad Crnom Gorom po bilo kom osnovu.”
Ekonomista Milan Kovačević iz Beograda kaže Radiju "Slobodna Evropa" da sumnja u mogućnost ispunjenja predloga profesora Stojanovića: “Mislim da je namjera tog njegovog razmišljanja dobra, ali mislim da mu teze koje bi to dobro potkrepile nisu dobre. Mi danas imamo, na žalost, u nekim pogledima više barijera između Srbije i Crne Gore, a da ne govorim tek o Kosovu. Ja se istoj toj ideji približavam na jedan drugi način. U poslednje vreme naime jako kritikujem naš novčani sistem u Srbiji. U Srbiji imamo dinare, u Crnoj Gori euro kao zvanični novac i na Kosovu euro kao zvanični novac. S druge strane tu istu tezu bih ja rađe potkrijepio našim problemom da napravimo i u Crnoj Gori i u Srbiji isti uvozni režim, da uvedemo iste carine. Planiramo iduće godine da konačno i u Srbiji uvedemo porez na dodatnu vrednost, ali se ovde planira stopa od 18 posto, a u Crnoj Gori je 17 posto, a znate da je dosta komplikovano napraviti jedno jedinstveno tržište sa različitim poreskim stopama i tako dalje. Ja lično mislim da je neminovno da se u tom pravcu na različite načine djeluje da se taj prostor regionalno prožima, a da se ekonomske granice smanjuju i tako dalje. Ali nisam siguran da političari to iskreno rade, niti sam siguran da je to urađeno na najbolji način.”
Željko Lovrinčević, iz Ekonomskog instituta u Zagrebu objašnjava Radiju "Slobodna Evropa" šta bi neko ko želi da stavi pod svoju kontrolu deo privrede jedne zemlje trebalo da kupi da bi ostvario politički uticaj.
“Ulazili su ulagači iz različitih prostora i ono što se pokazalo kod nas jako značajnim, bilo je preuzimanje trgovačkih lanaca, lanaca distribucije i bankarskog sustava. To su bile dvije ključne poluge kojima se pokušavao kontrolirati određeni prostor. Onda su ključni kanali distribucije i bankarski sustav odnosno financiranje, jer je ovo dosta primitivno razvijeno tržište u smislu financijske strukture, gdje banke u potpunosti prevladavaju. Ako ćemo govoriti iskreno, nisu se pokazali bitnima preuzimanja pojedinih firmi od strane pojedinih vlasnika iz pojedinih država, jer su tu u pitanju u mješovita i međunarodna vlast i tome slično, već ponavljam, krucijalnim su se pokazala preuzimanja bankarskog sustava i kanala distribucije.”
Šta je zapravo interes stranca? On naravno kupuje nešto da bi zaradio, to je jasno. Ima li tu još nekih drugih interesa?
LOVRINČEVIĆ: “Pitanje je tako postavljeno da je i laicima stvar jasna. Znači, profit je nekakva nadnacionalna stvar i bilo kuda da taj potencijalni budući vlasnik dolazi, on je sigurno rukovođen profitom. Pazite, svako drugo razmišljanje bi bilo najblaže rečeno pogrešno, gledano očima ekonomista, mada se ni neki drugi aspekti ne mogu ostaviti po strani. Dakle, ta briga budućeg vlasnika za profitom je, najblaže rečeno, dobrodošla. Ako on svoju buduću investiciju ne vidi kao profitabilnu, onda što mi kao domaćini odnosno kao netko tko prodaje možemo očekivati? Ja bih svaki strah na tu temu apsolutno isključio. Ako je konkretno riječ o medijima, birat ćemo među njima, kupovat ćemo novinu koja je kvalitetna. Tu je, po meni stvar jasna, neovisno od toga tko je vlasnik. Ako oni usput i proture neku stvar, opet ćemo mi doći na svoje. Na kraju krajeva, oni ne mogu ništa odatle da ponesu, sve to ostaje na dobro ili na loše građana, a onaj tko je vlasnik će to platiti gubitkom ili manjim profitom u odnosu na konkurenciju i slično.”
Može li neko preduzeće postati "veliki regionalni igrač" i samim tim politički faktor u više država tako što bi na primer bio vlasnik jakih preduzeća u recimo Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori?
KOVAČEVIĆ: Kad je riječ recimo o Sloveniji i Srbiji, tu je u stalnom usponu neko pomijeranje kapitala iz Slovenije u Srbiju i Crnu Goru. Kad je riječ o odnosima između Hrvatske i Srbije, mislim da se nekako sporije razvijaju ta prekogranična ulaganja u oba pravca. Nešto možda malo povoljnije idu od strane Hrvatske prema Srbiji i Crnoj Gori nego u obratnom pravcu. Kad je riječ o BiH, onda na žalost imamo tamo još jednu izdijeljenost unutar same BiH, a to su Republika Srpska i ostatak BiH, pa čak i po nekim kantonima. Znači, još uvijek se sporo razvija svijest da je ekonomija neminovno globalna, da ona – čim se na nju djeluje političkim metodama – počinje lošije da funkcioniše i da, na žalost, ovakvo ponašanje djeluje negativno na ubrzanje standarda stanovništva.
LOVRINČEVIĆ: Koliko je meni poznato, vrlo malo firmi se ovdje na prostoru bivše Jugoslavije bilo u stanju na neki način integrirati, međusobno iz bivših republika kupovati firme i ulagati, ali istovremeno i biti većinski vlasnici, jer je vrlo mali broj njih postao regionalnim igračima. I firme iz Slovenije koje su kupovale u Bosni, odnosno iz Hrvatske u BiH i Srbiji, u principu nisu hrvatske ili slovenske firme nego firme nekih drugih podružnica ili centrala koje su kupili veći međunarodni lanci. Stoga mi se to čini iluzornom, pomalo naivnom idejom da možete iz jedne strukture, koja je sama nezdrava, nerazvijena i tehnološki zaostala, generirati jednu strukturu na način da kupujete taj prostor, nadajući se da će on izrasti u nešto zdravo, profitabilno i transparentno. Mislim da to na neki način nije dobra ideja i da praksa pokazuje da su u principu ovaj cijeli prostor progutale najvećim mogućim dijelom regionalni igrači ili veće korporacije. Dakle, vi možete i kupiti tu tvrtku, ali će onda neka druga tvrtka izvana kupiti vas obje zajedno, jer ukoliko nisu zdrave ekonomske osnove za preuzimanje, onda će biti još lakše i za još manju vrijednost za preuzetu tvrtku, koja će još manje vrijediti jer će imati veće obaveze, a manju imovinu.
Može li vlasnik hrvatskog "Agrokora" Ivica Todorić, koji je u Srbiju već uložio 6.500.000 €, a namerava, kaže, da uloži 30.000.000 € postati u jednom monentu politički faktor u Srbiji poput Bogoljuba Karića? Može li Karić, na primer, ako kupi neko preduzeće u Kninu, postati politički faktor u Hrvatskoj kao što je postao u Srbiji?
KOVAČEVIĆ: “Pa ja mislim da može i mislim da je to sasvim u redu ako to uradi. Zato što ako neko donese u neku zemlju značajan kapital, mislim da treba uvažavati i njegove interese i njega. Kad neka velika automobilska kompanija u nekoj zemlji zaposli veliki broj ljudi, ili kad neka druga kompanija uradi nešto slično korisno za tu zemlju, onda bi trebalo da domaći političari malo osluškuju i koji su interesi te kompanije i šta bi trebalo raditi ta takvih događaja bude više.”
LOVRINČEVIĆ: Na neki način je to uobičajena situacija u međunarodnom biznisu i poslovanju, situacija gdje se događa to da su inozemni vlasnici prevladavajući u nekim strateškim djelatnostima i u nekim najvažnijim gospodarskim subjektima. Na primjer Japanci u Sjedinjenim Američkim Državama, Amerikanci u Europi ili pojedine zemlje u Evropi međusobno. To su nekako situacije koje su svakodnevne, ali ja moram pripomenuti da je tu važna jedna druga činjenica, a to je da ti vlasnici kao takvi već nemaju svoje podrijetlo, ime i prezime. Drugim riječima, vrlo je vjerojatno da sutra ni Todorić ne bude sto posto vlasnik tog koncerna, već će ga progutati netko drugi ili utopiti u mješovitom vlasništvu, a isto vrijedi i za gospodina Karića u smislu preuzimanja eventualnog vlasništva ili ulaganja u Hrvatsku. Stoga mi se čini da taj motiv primarno gledanja kroz prizmu politike na neki način ne stoji u potpunosti. Kapitali su već nekako postali internacionalni bez jasnog imena i prezimena, toliko integrirani i toliko međusobno povezani da je uopće teško govoriti o porijeklu kapitala i kontroli pojedinih subjekata nad određenim prostorom.
Može li jednu državu destabilizovati činjenica da je neko iz druge države vlasnik dobrog dela privrede, kako to često ističu stranke koje zastupaju radikalnu politiku?
LOJPUR: Ljudi iz radikalnih krugova često govore o onome što oni možda priželjkuju i što bi voljeli da se opet desi na Balkanu, ali i ja također govorim ono što bih ja volio da se desi i čini mi se da su moji argumenti jači. A to što se kapital miješa – tu sigurno ima tajkuna i sa jedne i sa druge i sa treće strane, ali neovisno od toga iz koje oni države dolaze – mislim da je to dobro, jer se na taj način probijaju barijere. Na kraju krajeva, kako kažu – biznis je biznis, stvari idu naprijed. To je nekakva igra u kojoj, po meni, svi dobijaju.
LOVRINČEVIĆ: Ono što će se ovdje dogodite, to je da ćete zapravo kroz određeno vrijeme umjesto današnjih država imati određene evropske regije, dakle prostore koji će predstavljati vrlo integrirane regije, sa naravno zajedničkom valutom, parlamentom i tako dalje, tako da će vam to biti kao da postavite pitanje – da li neka firma s Floride kontrolira neku firmu u Kaliforniji ili u Nevadi i tome slično. Tako da mislim da je to deplasirano pitanje, da to nije ni pravo pitanje nego da samo oslikava nekakvo naše razmišljanje i mentalitet koji je u potpunosti bio fokusiran na nacionalne ekonomije, koje danas-sutra u potpunosti gube na značenju i postaju ili one profitabilne, konkurentne i tehnološki jake regije koje imaju svoje specifične proizvode za ponuditi svjetskom gospodarstvu ili one koje nemaju, a ovaj koncept nacionalnih ekonomija će se u potpunosti izgubiti. Gubi se monetarna samostalnost, fiskalna samostalnost, ostaje samo nešto elemenata socijalne politike i nešto elemenata, dakle u ovom segmentu izgradnje civilnog društva, neprofitnih institucija u pojedinim nacionalnim entitetima i ništa više. I mislim da je to zapravo budućnost.
Profesor Stojanović, uticajan u obema navedenim strankama, u članku pod naslovom "Kako dalje posle predsedničkih izbora" analizira političku i ekonomsku situaciju u Srbiji, njen odnos sa Zapadom, i što je interesantno, prema Crnoj Gori i Republici Srpskoj, i sugeriše mere koje bi trebalo preduzeti. Jedna od mera je kupovina preduzeća u Crnoj Gori kako bi se Crna Gora jače vezala za Srbiju. Svetozar Stojanović piše: "Pošto se i DSS i DS zalažu za opstanak i napredak Državne zajednice Srbije i Crne Gore, njihova saradnja značajno uvećava i spoljnu podršku za to. Uzgred rečeno, i sam novi predsednik Srbije svojim porodičnim poreklom i vaspitanjem oličava tešku raskidivost takve zajednice. Od njega se s pravom može očekivati i to da se kod srbijanskih preduzetnika autoritativno založi da intenzivnim kupovanjem crnogorskih preduzeća i uopšte ulaganjem u tamošnju privredu pospeše ekonomsku i drugu integraciju zemlje."
Anđelko Lojpur, profesor na Ekonomskom fakultetu u Podgorici kaže našem radiju da je pročitao članak profesora Stojanovića u "Politici". Na pitanje da li bi kao savetnik Vlade Crne Gore predložio pristanak na prodaju crnogorskih preduzeća srpskim i smatra li predlog "novim srpskim Načertanijem", kako su to već okarakterisali neki politički krugovi?
“Bojim se da je to neka politika kratkog daha i nije čudno što su neki krugovi već reagovali na taj tekst i mogu će je da ga krste tako kako ste vi kazali. Možda su čak dijelom pomalo zakasnile neke ideje koje bi direktno vodile nekom uspostavljanju jedne supremacije – možda čak i na nacionalnom nivou – nad Crnom Gorom, tako da nisam baš siguran da te teze stoje. Čak i kad bi to bilo moguće, ne mislim da bi se po tom osnovu, kroz kupovinu preduzeća, mogao uspostaviti neki vid dominacije srpskog kapitala i nekakvih interesa nad Crnom Gorom po bilo kom osnovu.”
Ekonomista Milan Kovačević iz Beograda kaže Radiju "Slobodna Evropa" da sumnja u mogućnost ispunjenja predloga profesora Stojanovića: “Mislim da je namjera tog njegovog razmišljanja dobra, ali mislim da mu teze koje bi to dobro potkrepile nisu dobre. Mi danas imamo, na žalost, u nekim pogledima više barijera između Srbije i Crne Gore, a da ne govorim tek o Kosovu. Ja se istoj toj ideji približavam na jedan drugi način. U poslednje vreme naime jako kritikujem naš novčani sistem u Srbiji. U Srbiji imamo dinare, u Crnoj Gori euro kao zvanični novac i na Kosovu euro kao zvanični novac. S druge strane tu istu tezu bih ja rađe potkrijepio našim problemom da napravimo i u Crnoj Gori i u Srbiji isti uvozni režim, da uvedemo iste carine. Planiramo iduće godine da konačno i u Srbiji uvedemo porez na dodatnu vrednost, ali se ovde planira stopa od 18 posto, a u Crnoj Gori je 17 posto, a znate da je dosta komplikovano napraviti jedno jedinstveno tržište sa različitim poreskim stopama i tako dalje. Ja lično mislim da je neminovno da se u tom pravcu na različite načine djeluje da se taj prostor regionalno prožima, a da se ekonomske granice smanjuju i tako dalje. Ali nisam siguran da političari to iskreno rade, niti sam siguran da je to urađeno na najbolji način.”
Željko Lovrinčević, iz Ekonomskog instituta u Zagrebu objašnjava Radiju "Slobodna Evropa" šta bi neko ko želi da stavi pod svoju kontrolu deo privrede jedne zemlje trebalo da kupi da bi ostvario politički uticaj.
“Ulazili su ulagači iz različitih prostora i ono što se pokazalo kod nas jako značajnim, bilo je preuzimanje trgovačkih lanaca, lanaca distribucije i bankarskog sustava. To su bile dvije ključne poluge kojima se pokušavao kontrolirati određeni prostor. Onda su ključni kanali distribucije i bankarski sustav odnosno financiranje, jer je ovo dosta primitivno razvijeno tržište u smislu financijske strukture, gdje banke u potpunosti prevladavaju. Ako ćemo govoriti iskreno, nisu se pokazali bitnima preuzimanja pojedinih firmi od strane pojedinih vlasnika iz pojedinih država, jer su tu u pitanju u mješovita i međunarodna vlast i tome slično, već ponavljam, krucijalnim su se pokazala preuzimanja bankarskog sustava i kanala distribucije.”
Šta je zapravo interes stranca? On naravno kupuje nešto da bi zaradio, to je jasno. Ima li tu još nekih drugih interesa?
LOVRINČEVIĆ: “Pitanje je tako postavljeno da je i laicima stvar jasna. Znači, profit je nekakva nadnacionalna stvar i bilo kuda da taj potencijalni budući vlasnik dolazi, on je sigurno rukovođen profitom. Pazite, svako drugo razmišljanje bi bilo najblaže rečeno pogrešno, gledano očima ekonomista, mada se ni neki drugi aspekti ne mogu ostaviti po strani. Dakle, ta briga budućeg vlasnika za profitom je, najblaže rečeno, dobrodošla. Ako on svoju buduću investiciju ne vidi kao profitabilnu, onda što mi kao domaćini odnosno kao netko tko prodaje možemo očekivati? Ja bih svaki strah na tu temu apsolutno isključio. Ako je konkretno riječ o medijima, birat ćemo među njima, kupovat ćemo novinu koja je kvalitetna. Tu je, po meni stvar jasna, neovisno od toga tko je vlasnik. Ako oni usput i proture neku stvar, opet ćemo mi doći na svoje. Na kraju krajeva, oni ne mogu ništa odatle da ponesu, sve to ostaje na dobro ili na loše građana, a onaj tko je vlasnik će to platiti gubitkom ili manjim profitom u odnosu na konkurenciju i slično.”
Može li neko preduzeće postati "veliki regionalni igrač" i samim tim politički faktor u više država tako što bi na primer bio vlasnik jakih preduzeća u recimo Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori?
KOVAČEVIĆ: Kad je riječ recimo o Sloveniji i Srbiji, tu je u stalnom usponu neko pomijeranje kapitala iz Slovenije u Srbiju i Crnu Goru. Kad je riječ o odnosima između Hrvatske i Srbije, mislim da se nekako sporije razvijaju ta prekogranična ulaganja u oba pravca. Nešto možda malo povoljnije idu od strane Hrvatske prema Srbiji i Crnoj Gori nego u obratnom pravcu. Kad je riječ o BiH, onda na žalost imamo tamo još jednu izdijeljenost unutar same BiH, a to su Republika Srpska i ostatak BiH, pa čak i po nekim kantonima. Znači, još uvijek se sporo razvija svijest da je ekonomija neminovno globalna, da ona – čim se na nju djeluje političkim metodama – počinje lošije da funkcioniše i da, na žalost, ovakvo ponašanje djeluje negativno na ubrzanje standarda stanovništva.
LOVRINČEVIĆ: Koliko je meni poznato, vrlo malo firmi se ovdje na prostoru bivše Jugoslavije bilo u stanju na neki način integrirati, međusobno iz bivših republika kupovati firme i ulagati, ali istovremeno i biti većinski vlasnici, jer je vrlo mali broj njih postao regionalnim igračima. I firme iz Slovenije koje su kupovale u Bosni, odnosno iz Hrvatske u BiH i Srbiji, u principu nisu hrvatske ili slovenske firme nego firme nekih drugih podružnica ili centrala koje su kupili veći međunarodni lanci. Stoga mi se to čini iluzornom, pomalo naivnom idejom da možete iz jedne strukture, koja je sama nezdrava, nerazvijena i tehnološki zaostala, generirati jednu strukturu na način da kupujete taj prostor, nadajući se da će on izrasti u nešto zdravo, profitabilno i transparentno. Mislim da to na neki način nije dobra ideja i da praksa pokazuje da su u principu ovaj cijeli prostor progutale najvećim mogućim dijelom regionalni igrači ili veće korporacije. Dakle, vi možete i kupiti tu tvrtku, ali će onda neka druga tvrtka izvana kupiti vas obje zajedno, jer ukoliko nisu zdrave ekonomske osnove za preuzimanje, onda će biti još lakše i za još manju vrijednost za preuzetu tvrtku, koja će još manje vrijediti jer će imati veće obaveze, a manju imovinu.
Može li vlasnik hrvatskog "Agrokora" Ivica Todorić, koji je u Srbiju već uložio 6.500.000 €, a namerava, kaže, da uloži 30.000.000 € postati u jednom monentu politički faktor u Srbiji poput Bogoljuba Karića? Može li Karić, na primer, ako kupi neko preduzeće u Kninu, postati politički faktor u Hrvatskoj kao što je postao u Srbiji?
KOVAČEVIĆ: “Pa ja mislim da može i mislim da je to sasvim u redu ako to uradi. Zato što ako neko donese u neku zemlju značajan kapital, mislim da treba uvažavati i njegove interese i njega. Kad neka velika automobilska kompanija u nekoj zemlji zaposli veliki broj ljudi, ili kad neka druga kompanija uradi nešto slično korisno za tu zemlju, onda bi trebalo da domaći političari malo osluškuju i koji su interesi te kompanije i šta bi trebalo raditi ta takvih događaja bude više.”
LOVRINČEVIĆ: Na neki način je to uobičajena situacija u međunarodnom biznisu i poslovanju, situacija gdje se događa to da su inozemni vlasnici prevladavajući u nekim strateškim djelatnostima i u nekim najvažnijim gospodarskim subjektima. Na primjer Japanci u Sjedinjenim Američkim Državama, Amerikanci u Europi ili pojedine zemlje u Evropi međusobno. To su nekako situacije koje su svakodnevne, ali ja moram pripomenuti da je tu važna jedna druga činjenica, a to je da ti vlasnici kao takvi već nemaju svoje podrijetlo, ime i prezime. Drugim riječima, vrlo je vjerojatno da sutra ni Todorić ne bude sto posto vlasnik tog koncerna, već će ga progutati netko drugi ili utopiti u mješovitom vlasništvu, a isto vrijedi i za gospodina Karića u smislu preuzimanja eventualnog vlasništva ili ulaganja u Hrvatsku. Stoga mi se čini da taj motiv primarno gledanja kroz prizmu politike na neki način ne stoji u potpunosti. Kapitali su već nekako postali internacionalni bez jasnog imena i prezimena, toliko integrirani i toliko međusobno povezani da je uopće teško govoriti o porijeklu kapitala i kontroli pojedinih subjekata nad određenim prostorom.
Može li jednu državu destabilizovati činjenica da je neko iz druge države vlasnik dobrog dela privrede, kako to često ističu stranke koje zastupaju radikalnu politiku?
LOJPUR: Ljudi iz radikalnih krugova često govore o onome što oni možda priželjkuju i što bi voljeli da se opet desi na Balkanu, ali i ja također govorim ono što bih ja volio da se desi i čini mi se da su moji argumenti jači. A to što se kapital miješa – tu sigurno ima tajkuna i sa jedne i sa druge i sa treće strane, ali neovisno od toga iz koje oni države dolaze – mislim da je to dobro, jer se na taj način probijaju barijere. Na kraju krajeva, kako kažu – biznis je biznis, stvari idu naprijed. To je nekakva igra u kojoj, po meni, svi dobijaju.
LOVRINČEVIĆ: Ono što će se ovdje dogodite, to je da ćete zapravo kroz određeno vrijeme umjesto današnjih država imati određene evropske regije, dakle prostore koji će predstavljati vrlo integrirane regije, sa naravno zajedničkom valutom, parlamentom i tako dalje, tako da će vam to biti kao da postavite pitanje – da li neka firma s Floride kontrolira neku firmu u Kaliforniji ili u Nevadi i tome slično. Tako da mislim da je to deplasirano pitanje, da to nije ni pravo pitanje nego da samo oslikava nekakvo naše razmišljanje i mentalitet koji je u potpunosti bio fokusiran na nacionalne ekonomije, koje danas-sutra u potpunosti gube na značenju i postaju ili one profitabilne, konkurentne i tehnološki jake regije koje imaju svoje specifične proizvode za ponuditi svjetskom gospodarstvu ili one koje nemaju, a ovaj koncept nacionalnih ekonomija će se u potpunosti izgubiti. Gubi se monetarna samostalnost, fiskalna samostalnost, ostaje samo nešto elemenata socijalne politike i nešto elemenata, dakle u ovom segmentu izgradnje civilnog društva, neprofitnih institucija u pojedinim nacionalnim entitetima i ništa više. I mislim da je to zapravo budućnost.
