RSE
Da li da kažem odmah na početku našim slušaocima, možda će se mlađi prepasti, da je s druge strane telefonske linije profesor Lamija Tanović?
TANOVIĆ
Moji studenti mnogih generacija – njih ima jako puno, pokušala sam da sračunam koliko bi ih otprilike moglo biti – me znaju i nemaju razloga da se prepadnu, a nemaju razloga niti ovi koji me ne znaju, jer ja sam dobar profesor.
RSE
Na kojoj katedri predajete? Bez obzira na rad u Ministarstvu vanjskih poslova, o čemu ćemo kasnije razgovarati, vi sa Univerziteta zapravo niste ni odlazili.
TANOVIĆ
Univerzitet je uvijek bio moje opredjeljenje. Ja sam uvijek mislila da je to jako značajan posao, podizati mlade generacije, učiti ih onome što mi znamo. Ja sam profesor fizike. Dvadeset godina sam predavala te osnovne predmete fizike na Elektrotehničkom fakultetu, a zadnjih godina sam na Prirodno-matematičkom fakultetu profesor fizike čvrstog stanja i atomske i nuklearne fizike.
RSE
Evo već sam se uplašila, mada ja nisam prosjek. Kad sam završavala gimnaziju otac me je upitao šta ću studirati, a ja sam odgovorila: „Nešto što nema matematiku, fiziku, biologiju i hemiju“.
TANOVIĆ
Za to su krivi vaši profesori matematike, fizike, biologije i hemije.
RSE
Kako je moguće nekoga, hajde da kažem privoliti, mada je to ružna riječ, odnosno približiti mu nešto što je tako teško? Brojevi, formule...
TANOVIĆ
Prvo, uopšte nije teško. To je teškim napravio neki učitelj, nastavnik ili profesor koji to nije znao da rastumači djeci na njihovom nivou. Djeca vole razne igrice, djeca vole nešto da ispunjavaju. Fizika, hemija i matematika, ovo što ste sad rekli, slični su upravo tim igricama. Nema te istorije, niti ijednog drugog predmeta, možda jedino strani jezici mogu biti zanimljivi u tom smislu ako se tretira na pravi način, koji su tako slični igricama kao ova tri predmeta koja ste pomenuli. Ali rijetko kad ih učitelji, nastavnici, profesori na taj način plasiraju. Oni vrlo rano, iz svog neznanja, uplaše djecu i onda djeca imaju običaj da kažu – ja nemam talenta za matematiku, ja nemam talenta za fiziku... A to su gluposti i besmislice. Svako od nas ima talenta za sve ako se taj talent na pravi način podrži i razvije.
RSE
Ko je kriv zato što naši učitelji, nastavnici i profesori nisu spremni djeci prenijeti i približiti tu materiju?
TANOVIĆ
Kriv je naš obrazovni sistem, krivi smo mi. Mi profesori, koji pravimo učitelje, nastavnike i profesore srednjih škola, nismo uspjeli da ih naučimo kako će ispravno učiti svoje đake. Dobro, mi imamo izgovor, kažemo – sistem je takav, plan i program je takav, u planu i programu nema puno metodologije nastave i tako dalje. Naši budući nastavnici i profesori imaju dva sata takozvanog hospitovanja, a to je trening u školi, u toku svoje karijere. Za dva sata se ništa ne može naučiti. Ja sam bila u nekim zapadnim zemljama, tamo kad završite fakultet za budućeg nastavnika ili profesora, ne možete ući u učionicu dok godinu dana ne provedete u praksi, učeći sa jako iskusnim kolegama, prisustvujući raznim vidovima nastave. Oni vas ocjenjuju, procjenjuju i od te ocjene zavisi hoćete li dobiti posao u nekoj školi. Mogli ste imati sve brilijantne ocjene u onom teoretskom, studijskom dijelu, međutim ako taj praktični dio u trajanju od godinu dana niste savladali kako treba, nikada vas neće pustiti u učionicu. Mi smo, međutim, naš sistem koncipirali naopako. Damo dva sata prakse našim budućim nastavnicima i onda ih pustimo da se naprosto po svom nahođenju snađu u učionici, a oni se očito dobro ne snalaze i to je jedan zatvoreni krug u kome ne znate odakle da krenete. Očito bi trebalo početi s obrazovanjem pravih nastavnika.
RSE
Vi imate običaj reći da je mlada generacija nešto na šta treba računati, jer se mlada generacija ne može slomiti, ne može pokvariti. Međutim, ima jedna stvar koja je evidentna u BiH, a to je da mlada generacija, odnosno pripadnici te generacije žele napustiti BiH.
TANOVIĆ
Da, više od sedamdeset posto njih. Ja tu djecu razumijem, to je generacija djece koja su otpatila rat, koja je vidjela sve te grozote, koja je čekala kraj rata s velikom nadom da će onda sve biti dobro, da će sve biti krasno, međutim to dobro i krasno se nije desilo. Naš ulazak u normalan život ide jako sporo, ide jako teško. Ta djeca su još uvijek prvo siromašna, polovica mojih studenata je gladna, ko zna u kojim uslovima žive, naši studentski domovi su nikakvi. Ja sam bila student iz studentskog doma i vjerujem da su uslovi u studentskim domovima danas mnogo gori od onih u kojima sam ja bila prije skoro četrdeset godina. Sve to obeshrabruje mladi svijet i dobro je da su oni takvi, da se ne mire. Mnogi od njih pokušaju to da promijene, međutim mi smo zbilja ekstravagantno društvo, u kome je vrlo teško nešto promijeniti. I čim vide da to ne ide, naravno oni su vitalniji od nas starijih, oni traže drugi put. Možda su te nove generacije prilično okrenute sebi, malo sebičnije, možda je to tako, ali inače je to tako s novim generacijama, i traže mjesto gdje će bolje živjeti.
RSE
Koliko se na nivou države BiH uopšte raspravlja o svemu tome? To znači još nekoliko desetina godina nadoknađivanja onog najboljeg ljudskog materijala koji je već zbog rata otišao, dakle devedesetih, a sada odlazi novi val.
TANOVIĆ
Izuzev korištenja tih podataka u neke deklarativne svrhe, da bi se podcrtala naša situacija, dakle da se kaže taj zapanjujući podatak da toliko puno mladih ljudi želi da ode, država BiH vrlo malo može da radi. Prvo zato što je, kao što sam rekla, država BiH vrlo ekstravagantno uređena. Ona nema ograne koji se brinu za mlade ljude. Ona tek u zadnje vrijeme pokušava intenzivnije da se bavi oblastima koje zanimaju mlade ljude. Vi vrlo dobro znate da do relativno nedavno BiH nije imala ministarstvo za obrazovanje na nivou države. Imala je puno ministarstava za obrazovanje na nižim nivoima, ali su bila tako raspoređena da se nije znalo ko šta radi. U okviru Ministarstva civilnih poslova imamo jedan sektor koji je zadužen za koordinaciju obrazovanja na nivou države, a ako je išta vezano za mladost, to je obrazovanje. Onda recimo sport. Ili općenito ministarstvo za mlade. Mi nemamo ništa za mlade. U zadnje vrijeme se pokušava napraviti neki koordinacioni odbor, tako ga zovu. To vam je nekakva ad hoc grupa. Jedan predstavnik je iz RS-a, jedan iz FBiH, pa neke nevladine organizacije mladih i tako dalje. To je tijelo koje je praktično neformalno, nema snagu, nema mogućnost da nešto uradi, da nešto predloži, da nešto izvrši i tako dalje. Šta onda očekivati od države koja se institucionalno nije pobrinula za mlade?
RSE
Posljednjih dvije ili tri godine je glavna tema među ljudima od obrazovanja bila reforma obrazovanja u BiH.
TANOVIĆ
Jeste. Bio je Zakon o visokom obrazovanju. On je početak, on je ishodište reforme. Tu ima nekoliko problema. Imate, recimo, prvo činjenicu da u državi kao što je BiH, koja se diže iz pepela, iz rata, s puno rana, mi smo ranjeni, država nam je ranjena, sve nam je ranjeno, imate jako puno prioriteta. Naš oporavak poslije rata jako intenzivno kontroliše, supervizira, usmjerava međunarodna zajednica. Mi tu možemo nešto reći, ali da li će nas slušati, u to nismo baš sigurni. U tim silnim prioritetima, na žalost, obrazovanje je došlo nekako na kraj. Naime, popravljene su kuće, popravljene su i škole, fasade, prozori i tako dalje, popravljeni su univerziteti, međutim suština tog cijelog procesa nije dotaknuta do prije otprilike godinu i po, možda dvije. Vrlo kasno smo počeli nešto da radimo sa obrazovanjem, a obrazovanje je naša budućnost. Mi smo živjeli u sistemu u kojem vaši roditelji vama nisu mogli da ostave fabriku, niti akcije, niti hotel, ali su vam ostavljali obrazovanje. Roditeljih iz tih poslijeratnih generacija su se trudili da svojoj djeci obezbijede obrazovanje. Da imaju zanat, da imaju školu. Škola je bila najvažnija stvar na svijetu. To vjerovatno znate iz vlastitog iskustva.
Svako od nas zna koliko nam je škola bila važna. U drugim dijelovima svijeta to nije tako. Međutim, ovdje je to nekako, u toj masi važnih stvari, došlo, na žalost, negdje pred sam kraj i mi smo u tom međuvremenu izgubili jako puno generacija. One nisu obrazovane kako valja. Naše mlade, naročito osnovce, ne znam da li ih je iko učio da žive u BiH. Ko zna šta su ih učili. Na žalost mnoge generacije u ovoj zemlji nisu naučene šta im je domovina i to će se nama vraćati. To je uvijek dugoročna investicija. Isto tako u visokom obrazovanju, o kojem ja najviše znam. Mada se također zgražavam nad činjenicom da je ta međunarodna zajednica, koja je tu bila vrlo intenzivno prisutna s vrlo značajnim mandatom, uopšte mogla da dozvoli „dvije škole pod jednim krovom“. Možete zamisliti tog imena – „dvije škole pod jednim krovom“? Ja sam u Travniku vidjela gimnaziju čija je polovina savršeno renovirana, a druga polovina ostala maltene u ruinama. Te dvije polovice su odvojene jednom strašno ružnom žičanom pregradom, kroz koju se te dvije skupine mladih ljudi gledaju, totalno odvojeni. To je jedan strašni aparthejd. Zar je moguće da je dopušteno da takve škole egzistiraju? Mislim da je bolje uopšte nemati školu nego imati takvu.
RSE
Mogu li se uopšte sagledati posljedice?
TANOVIĆ
Ne, ne mogu se sagledati posljedice. Za to je još jako rano. Ali mnoge stvari se sad pokušavaju popraviti. OSCE je počeo ozbiljno da radi na obrazovanju, tu se neke stvari pokušavaju zakonski uobličiti. Mada, mi se ovdje uvijek čudimo, zašto čekati da se neko dogovori ako neće da se dogovori? Pa toliko stvari je nametnuto u ovoj zemlji. Devedeset posto zakona i pravila po kojima sada živimo je neko donio mimo nas. Zašto onda i to ne donijeti mimo nas? Zar nije naivno očekivati da se tamo neki dogovore?
RSE
Da li bi predstavnici međunarodne zajednice, što god se skrivalo iza tog imena, imali više uspjeha u BiH, odnosno da li bi BiH danas izgledala bolje i ljepše da su oni od početka krenuli „oštrije“?
TANOVIĆ
Bi, naravno. To je bilo vrlo važno. Mislim da je bilo naivno očekivati da će odjednom, pošto je neko tamo sjeo i potpisao neki papir koji se zove Dejtonski sporazum, te strane, ili ne znam kako da ih nazovem, puno njih je potpisivalo te papire, sad odjednom početi da sarađuju, da će početi da se ponašaju drugačije nego malo prije toga, malo poslije jednog užasnog, strašnog, nevjerovatnog rata. Zašto bi neko uopšte odjednom promijenio stil svog ponašanja? Znači u takvoj situaciji je trebalo puno toga nametnuti. Međunarodna zajednica je prvo rekla – evo, dobro, sad su oni potpisali i sad će nas slušati. Pa su onda vidjeli da oni apsolutno ništa ne slušaju. Pa su onda, malo pomalo, sve to isplementirali, odnosno oni sami nametali. Međutim, to je prouzrokovalo strašno kašnjenje, sa svim svojim posljedicama. Kao što je, recimo, razmišljanje međunarodne zajednice da interveniše u BiH prouzročilo strašne posljedice. Sve to što su oni uradili je bilo peRSEktno, kao što je sad peRSEktno sve što oni rade, samo sa tragičnim zakašnjenjem i posljedicama koje to zakašnjenje proizvodi.
RSE
Vi ste očigledno potpuno „in“ kad je u pitanju obrazovanje, univerzitet, vaši studenti, vaša nauka i tako dalje. Napravili ste, međutim, u vašem život i „izlet“ u diplomatiju. Kako je uopšte došlo do toga da vi odete u Dansku?
TANOVIĆ
Ja sam u Dansku otišla prije rata po svom poslu. U Danskoj sam završila svoju doktorsku disertaciju sedamdesetih godina, poslije toga sam s njima intenzivno sarađivala, imali smo neke zajedničke projekte od kojih je jedan počeo 1991. godine. Treba li smo da pripremimo jedno zajedničko istraživanje koje je finansirala Evropska komisija i ja sam se povom toga tamo našla. U Danskoj nikada ne prikazuju ove krajeve, međutim jedan dan sam na televiziji ugledala Sarajevo, Holiday Inn hotel i neku pucnjavu. Bila sam šokirana da uopšte Danci prikazuju Sarajevo i shvatila sam da se dešava nešto strašno. Onda sam htjela nešto da uradim. Tamo su počeli dolaziti naši ljudi, izbjeglice. Ja sam od prilike osoba koja većinu stvari u životu radi srcem, mada sam isto tako racionalna. To su bili strašno teški trenuci, ti ljudi su dolazili u nemogućim situacijama, s najlon-kesama, unakaženih lica... U Dansku je dolazilo jako puno bivših logoraša. Ja sam nekako u njima prepoznavala normalne bosanskohercegovačke građane, bez obzira što su bili dovedeni u tako tešku i za njih vjerovatno vrlo ponižavajuću situaciju, i pokušala sam pomoći. To je sve.
RSE
Vi ste to radili kao privatna osoba ili ste imali neku pomoć ili podršku danskih ili bosanskohercegovačkih vlasti?
TANOVIĆ
Ja sam vrlo rano, negdje u aprilu ili maju 1992. godine, naišla na grupu naših ljudi na ulici u Kopenhagenu, s njima otišla u te sabirne centre i od tad sam dolazila svaki dan. Međutim, moj profesionalni svijet je bio jako odijeljen od svijeta vlasti, ja sam se bavila fizikom, tako da nisam znala kome da se obratim i šta da radim. Onda sam se sjetila našeg kolege, odnosno kolege mog supruga, gospodina Rusmira Mahmutčehajića, koji je tada imao neku poziciju u Vladi.
RSE
Bio je potpredsjednik Vlade BiH.
TANOVIĆ
Da. On je elektroinžinjer s nekim naučnim bekgraundom, tako da smo mi s njim bili i u profesionalnim odnosima. Prvo smo njemu pisali i pitali ga šta da radimo, da li možemo nazad. Država nam je u nevolji, šta da se radi. On nam je odgovorio da je vrlo teško vratiti se nazad, jer ništa ne radi, nema aviona, nema vozova i tako dalje, ali da možemo dosta pomoći otamo gdje smo. Posavjetovao nas je šta da radimo, da odemo u danski Parlament i da kažemo o čemu se radi. U to vrijeme u Danskoj nisu znali šta je to Bosna i Hercegovina. Za njih je BiH bila neko čudno ime. Oni su znali jako puno o Jugosaviji, voljeli Jugoslaviju, imali jugoslavensko-danska društva prijateljstva, prevodili „Na Drini ćupriju“ i svašta nešto, ali BiH je za njih bila nešto abstraktno. I to je bio neki početak. Vrlo skoro se jedan od naših mlađih kolega s fakulteta, a to je Zlatko Lagumdžija, također našao u nekoj sličnoj poziciji u vlasti i onda sam komunicirala s njim i molila ga da nam da instrukcije kako da to sve odradimo. On je tad, uz neke konsultacije, rekao da bismo mogli dobiti neki papir, neku akreditaciju, da ne kucamo na vrata danskih institucija praznih ruku. Znate, vrlo je teško pokucati na vrata Parlamenta i reći – ja sam taj i taj, došao sam da vam pričam o BiH. Znači, on je smatrao da bi bilo dobro da imamo neki status. Onda mi je on, odnosno tadašnja Vlada poslala papir u kojem su me imenovali volonterskim predstavnikom Vlade BiH u Danskoj, pa su tamo nabrojali razna pitanja, za ovo, za ono i tako dalje. I ja sam onda na osnovu tog papira mogla prvo pismeno da se obraćam raznim važnim ljudima u Danskoj, da tražim sastanke, da razgovaram s njima, da vidim šta možemo uraditi s tom masom ljudi koja je dolazila svaki dan, to su bili brodovi i brodovi.
RSE
Kad se vi konačno vraćate u Sarajevo?
TANOVIĆ
Ja se vraćam u Sarajevo jako kasno. Godine 1994. sam dobila zeleno svjetlo da pravimo ambasadu, do tada je to bio informacioni ured koji sam ja lično finansirala, koji je bio volonterski. Ja sam ustvari trebala da se vratim 1996. godine, kad je rat završen. Međutim, ambasada je bila ozvaničena i tako dalje, sve je bilo organizovano, ali niko drugi od diplomata, osim mene, nije bio ustoličen. Kad imate jednog diplomatu u ambasadi, to po diplomatskim pravilima znači da taj diplomata ne može ni na jednu minutu napustiti zemlju, jer ako napusti zemlju, neko ga mora zamijeniti. Ja sam od 1996. godine cijelo vrijeme tražila da dođe neko drugi ko je profesionalac. Međutim, bio je Dejton, trebalo se dogovoriti, pa su mi stalno govorili da se strpim još koji mjesec i tako dalje i ja sam ostala do početka 2001. godine. Tih pet godina, od 1996. do 2001. godine, si ne mogu oprostiti. Mislim da je to mogao da radi bilo ko drugi.
RSE
Vi ste profesor prirodnih nauka, niste završili diplomatsku školu. Kako ste uopšte obavljali taj posao? Gdje se naučili pravila ponašanja? Postoji li neka knjiga gdje se to može pročitati i tome slično?
TANOVIĆ
Znate, mi iz prirodnih nauka smo prirodno talentirani. Naravno, postoje knjige. Onaj ko je naučio da čita knjige, sve može naći u knjigama. Postoji jako puno knjiga o diplomatskom protokolu, ako je protokol u pitanju, a on jeste osjetljiv i treba ga znati. Ko je naučio da čita knjige, njemu nije problem naučiti dosta stvari. Mada sam se ja stalno osjećala hendikepirano. Ja prije svega u životu jako cijenim profesiju. Znači, za mene je liječnik liječnik, obućar obućar i tako dalje. Onaj ko je završio svoj zanat je za mene jako značajan. Ja taj zanat nisam završila. Međutim, u nauci sam imala veoma bogatu međunarodnu saradnju. Kao naučnik sam do tada imala već jako puno gostujućih pozicija, kao gostujući profesor ili gostujući istraživač, od Amerike, preko Engleske, Njemačke, Danske i tako dalje. Bila sam predstavnik prvih Tempus aktivnosti u bivšoj Jugoslaviji ispred BiH. Vjerovatno sam prva osoba iz BiH koja je vodila dva projekta u jugoslavensko-američkoj naučnoj saradnji. Na univerzitetu je međunarodna saradnja malo skromnija. Na univerzitetu mi to sve možemo u farmerkama da odradimo, ali je u osnovi sve isto. Konferencije su takve, susreti su takvi, prijemi su takvi. U diplomatiji je to mao drugačije, ima mnogo više glamura. Kod nas su dva i dva uvijek četiri, a u diplomatiji mogu biti i tri i četiri i po, pet... I to je za mene bilo zbunjujuće, iako mi nije bilo neobično. Kolege ambasadori iz Češke Republike, Slovačke pobaltskih zemalja i tako dalje, svi su oni bili univerzitetski profesori, neko matematike, neko biologije, neko ekonomije...
RSE
Šta kaže protokol, kako se mora jedna ambasadorica obući da bi stigla na dvor?
TANOVIĆ
Nema tu puno razmišljanja, tačno dobijete propis, tačno dobijete sve napisano kako ćete se obući, kako ćete se ponašati, gdje ćete hodati, gdje ćete ući, ko će vas gdje dočekati... Dakle, sve je propisano i vi se u osnovi ne možete zbuniti. Postoje, recimo, godišnji susreti sa kraljicom. Kraljica obično u prvih par dana januara, oko nove godine, prima diplomatski kor. Nakon standardne pomenade, tokom koje vas provode pored postrojene garde i tako dalje, „parkiraju“ vas u neku dvoranu, gdje onda počinje jedna opuštenija atmosfera, mada ni tu ne možete da razgovarate sa kraljicom ako vas kraljevski protokol nije predvidio da s njom razgovarate. Vi se, znači, morate negdje javiti i imati razlog, jer ona ne može da razgovara sa stotinu ambasadora. Naravno, ona ima dva pomoćnika – svog supruga i svog sina, budućeg kralja, pa ako vas ne zapadne ona, može vas zapasti sin ili neko drugi.
RSE
Što je otprilike sličnog ranga.
TANOVIĆ
To je ipak niži rang. Jedno je razgovarati s njom, a jedno s njenim sinom ili suprugom. Njen suprug obično bira neke neobavezne teme. S njom se može razgovarati vrlo konkretno, o njenoj posjeti, o tome šta bi to značilo za tu određenu zemlju i tako dalje. I sa njenim sinom se može dosta ozbiljno razgovarati, jer je on budući kralj. Po meni bi trebao da postoji poseban diplomatski protokol i obuka za diplomate koji služe u kraljevinama, jer je to zbilja nešto vrlo drugačije, vrlo neobično. Mada moram priznati, kada uporedite Dansku i Englesku, da su to nebo i zemlja. Danci su u svom protokolu mnogo opušteniji, mnogo normalniji, koliko se u tim prilikama može biti, za razliku od britanskog protokola koji je mnogo striktniji, mnogo glamurozniji.
RSE
Tokom posjete kraljice Elizabete Francuskoj, Jacques Chirac je dirnuo kraljicu dva puta tokom razgovora, pa mu je to sva britanska štampa zamjerila. Bilo je na naslovnim stranama kako taj „primitivni Francuz“ ne zna da se kraljica ne smije dirnuti.
TANOVIĆ
To se u Danskoj nikad ne bi desilo. Danska kraljica slobodno šeta po gradu, naravno uz pratnju, a to je obično neka gospođa koja vrlo liči na nju, fino uređena. Ja sam sedamdesetih godina bila u Kopenhagenu i tad se ona mogla češće sresti na ulici. Sada malo rjeđe, vjerovatno zbog godina, ali i dalje sasvim normalno hoda po gradu. To je inače karakteristika Skandinavije, svak ima svoju ulogu u društvu, i kraljica ima svoj posao i ona ga obavlja na najbolji način. Svi Danci su beskrajno zaljubljeni u svoju kraljicu, oni vole kraljicu i kraljevsku familiju.
RSE
A ona je onda vladar koji se slobodno kreće svojim gradom, jer je narod voli.
TANOVIĆ
Jeste, svako je voli. Ona je jedna vrlo pametna i obrazovana osoba koja je čitav svoj život ustvari posvetila učeći kako da najbolje služi svom narodu. To je sve lijepo promišljeno i ne mislim da je to lagan posao.
RSE
Da, „podjednako kao političari na Balkanu“.
TANOVIĆ
To je dijametralno različito.
RSE
Vi ste sada u Ministarstvu vanjskih poslova.
TANOVIĆ
Da, vodim Odjel za međunarodnu naučnu, tehničku, obrazovnu, kulturnu i sportsku saradnju. To je Odjel s najdužim imenom na svijetu.
RSE
Morate li to svaki put reći kada vas neko pita šta radite?
TANOVIĆ
Šta ću, moram. Kao kad morate reći Bosna i Hercegovina, ne smijete reći samo Bosna.
RSE
Imate li puno posla?
TANOVIĆ
Imam beskrajno puno posla. To je zato što je jedna državna institucija, koja je imala 26 visoko obrazovanih ljudi i tradiciju funkcionisanja od nekih dobrih četrdeset godina, pretvorena u jedan mali Odjel jednog državnog Ministarstva koje baš i nema neki osjećaj za to što taj Odjel radi. Mora da se pitaju – šta li oni tamo rade? Znači, to sve je svedeno na jako mali broj ljudi, sedam, od kojih nikad svi nisu tu, uvijek neko fali, čeka se neko novi i tako dalje. Neupitna je naša saradnja u tim oblastima koje sam pomenula sa svakom državom s kojom imamo diplomatske odnose. Mi bismo automatski, čim uspostavimo diplomatske odnose, trebali praviti planove, sporazume, programe saradnje. Nema tu prepreka. Zašto ne bismo recimo s Argentinom imali sporazum o kulturnoj saradnji? Kad vidite koliko je to država, to je užasan broj sporazuma, programa... Programi su nešto što je konkretno, traju dvije godine i kaže se tačno – toliko i toliko kulturnih grupa dolazi da se predstavi ovdje, toliko i toliko odavde ide tamo i tako dalje. Već samo taj dio je ogroman posao. A sporazumi se sklapaju u oblasti obrazovanja, kulture, nauke... Imamo naučno-tehničku saradnju sa Slovencima, sa Italijanima, spremamo sa Mađarima, s ciljem da radimo zajedničke projekte. Ulazimo u Evropu, a u Evropi je sve zajedničko, ništa više ne možete sami raditi. Zatim imate čitav niz mogućnosti da bilateralno pošaljete neke mlade ljude da studiraju u Češkoj Republici, u Maleziji, u Indiji, u Koreji, u Letoniji, u Finskoj i tako dalje. Tu ima puno toga da se uradi. Zatim imate sve ovo što radimo vizavi evropskih integracija. Ova Bolonjska deklaracija, vjerujte nikad ne bi bila potpisana da nije bilo ovog Odjela. Lisabonska konvencija također ne. Jer, mi smo dugo vremena bili jedina, mala, tanka institucija ili dio neke institucije na državnom nivou, koja ima nekakve veze s obrazovanjem, naukom, kulturom. Sad već imamo Komisiju koja pravi strategiju kulturne politike BiH, međutim donedavno toga nije bilo, a to je bio post-prijemni uslov za ulazak BiH u Vijeće Evrope, mi smo bili obavezni da to napravimo. Ali kad mi imamo te entitete, kantone, nije bilo nikog na nivou države da to pokrene. Mi smo to pokrenuli i doveli do jednog nivoa koji obećava da će dati neke rezultate.
RSE
Recite mi za kraj ovog razgovora šta znači vaše ime?
TANOVIĆ
Moje ime ima dva značenja. Jedan grad u Grčkoj se zove Lamija i engleski pjesnik Keats je izučavao starogrčku mitologiju i našao jedno ružno tumačenje tog imena.
RSE
Nemojte ga onda reći, recite samo ovu ljepšu varijantu.
TANOVIĆ
Lamija, pretpostavljam na arapskom, znači svjetlost. Znači to je neko ko nosi svjetlost.
RSE
Nomen est omen. Puno vam hvala što ste se družili sa slušaocima Radija Slobodna Evropa.
Da li da kažem odmah na početku našim slušaocima, možda će se mlađi prepasti, da je s druge strane telefonske linije profesor Lamija Tanović?
TANOVIĆ
Moji studenti mnogih generacija – njih ima jako puno, pokušala sam da sračunam koliko bi ih otprilike moglo biti – me znaju i nemaju razloga da se prepadnu, a nemaju razloga niti ovi koji me ne znaju, jer ja sam dobar profesor.
RSE
Na kojoj katedri predajete? Bez obzira na rad u Ministarstvu vanjskih poslova, o čemu ćemo kasnije razgovarati, vi sa Univerziteta zapravo niste ni odlazili.
TANOVIĆ
Univerzitet je uvijek bio moje opredjeljenje. Ja sam uvijek mislila da je to jako značajan posao, podizati mlade generacije, učiti ih onome što mi znamo. Ja sam profesor fizike. Dvadeset godina sam predavala te osnovne predmete fizike na Elektrotehničkom fakultetu, a zadnjih godina sam na Prirodno-matematičkom fakultetu profesor fizike čvrstog stanja i atomske i nuklearne fizike.
RSE
Evo već sam se uplašila, mada ja nisam prosjek. Kad sam završavala gimnaziju otac me je upitao šta ću studirati, a ja sam odgovorila: „Nešto što nema matematiku, fiziku, biologiju i hemiju“.
TANOVIĆ
Za to su krivi vaši profesori matematike, fizike, biologije i hemije.
RSE
Kako je moguće nekoga, hajde da kažem privoliti, mada je to ružna riječ, odnosno približiti mu nešto što je tako teško? Brojevi, formule...
TANOVIĆ
Prvo, uopšte nije teško. To je teškim napravio neki učitelj, nastavnik ili profesor koji to nije znao da rastumači djeci na njihovom nivou. Djeca vole razne igrice, djeca vole nešto da ispunjavaju. Fizika, hemija i matematika, ovo što ste sad rekli, slični su upravo tim igricama. Nema te istorije, niti ijednog drugog predmeta, možda jedino strani jezici mogu biti zanimljivi u tom smislu ako se tretira na pravi način, koji su tako slični igricama kao ova tri predmeta koja ste pomenuli. Ali rijetko kad ih učitelji, nastavnici, profesori na taj način plasiraju. Oni vrlo rano, iz svog neznanja, uplaše djecu i onda djeca imaju običaj da kažu – ja nemam talenta za matematiku, ja nemam talenta za fiziku... A to su gluposti i besmislice. Svako od nas ima talenta za sve ako se taj talent na pravi način podrži i razvije.
RSE
Ko je kriv zato što naši učitelji, nastavnici i profesori nisu spremni djeci prenijeti i približiti tu materiju?
TANOVIĆ
Kriv je naš obrazovni sistem, krivi smo mi. Mi profesori, koji pravimo učitelje, nastavnike i profesore srednjih škola, nismo uspjeli da ih naučimo kako će ispravno učiti svoje đake. Dobro, mi imamo izgovor, kažemo – sistem je takav, plan i program je takav, u planu i programu nema puno metodologije nastave i tako dalje. Naši budući nastavnici i profesori imaju dva sata takozvanog hospitovanja, a to je trening u školi, u toku svoje karijere. Za dva sata se ništa ne može naučiti. Ja sam bila u nekim zapadnim zemljama, tamo kad završite fakultet za budućeg nastavnika ili profesora, ne možete ući u učionicu dok godinu dana ne provedete u praksi, učeći sa jako iskusnim kolegama, prisustvujući raznim vidovima nastave. Oni vas ocjenjuju, procjenjuju i od te ocjene zavisi hoćete li dobiti posao u nekoj školi. Mogli ste imati sve brilijantne ocjene u onom teoretskom, studijskom dijelu, međutim ako taj praktični dio u trajanju od godinu dana niste savladali kako treba, nikada vas neće pustiti u učionicu. Mi smo, međutim, naš sistem koncipirali naopako. Damo dva sata prakse našim budućim nastavnicima i onda ih pustimo da se naprosto po svom nahođenju snađu u učionici, a oni se očito dobro ne snalaze i to je jedan zatvoreni krug u kome ne znate odakle da krenete. Očito bi trebalo početi s obrazovanjem pravih nastavnika.
RSE
Vi imate običaj reći da je mlada generacija nešto na šta treba računati, jer se mlada generacija ne može slomiti, ne može pokvariti. Međutim, ima jedna stvar koja je evidentna u BiH, a to je da mlada generacija, odnosno pripadnici te generacije žele napustiti BiH.
TANOVIĆ
Da, više od sedamdeset posto njih. Ja tu djecu razumijem, to je generacija djece koja su otpatila rat, koja je vidjela sve te grozote, koja je čekala kraj rata s velikom nadom da će onda sve biti dobro, da će sve biti krasno, međutim to dobro i krasno se nije desilo. Naš ulazak u normalan život ide jako sporo, ide jako teško. Ta djeca su još uvijek prvo siromašna, polovica mojih studenata je gladna, ko zna u kojim uslovima žive, naši studentski domovi su nikakvi. Ja sam bila student iz studentskog doma i vjerujem da su uslovi u studentskim domovima danas mnogo gori od onih u kojima sam ja bila prije skoro četrdeset godina. Sve to obeshrabruje mladi svijet i dobro je da su oni takvi, da se ne mire. Mnogi od njih pokušaju to da promijene, međutim mi smo zbilja ekstravagantno društvo, u kome je vrlo teško nešto promijeniti. I čim vide da to ne ide, naravno oni su vitalniji od nas starijih, oni traže drugi put. Možda su te nove generacije prilično okrenute sebi, malo sebičnije, možda je to tako, ali inače je to tako s novim generacijama, i traže mjesto gdje će bolje živjeti.
RSE
Koliko se na nivou države BiH uopšte raspravlja o svemu tome? To znači još nekoliko desetina godina nadoknađivanja onog najboljeg ljudskog materijala koji je već zbog rata otišao, dakle devedesetih, a sada odlazi novi val.
TANOVIĆ
Izuzev korištenja tih podataka u neke deklarativne svrhe, da bi se podcrtala naša situacija, dakle da se kaže taj zapanjujući podatak da toliko puno mladih ljudi želi da ode, država BiH vrlo malo može da radi. Prvo zato što je, kao što sam rekla, država BiH vrlo ekstravagantno uređena. Ona nema ograne koji se brinu za mlade ljude. Ona tek u zadnje vrijeme pokušava intenzivnije da se bavi oblastima koje zanimaju mlade ljude. Vi vrlo dobro znate da do relativno nedavno BiH nije imala ministarstvo za obrazovanje na nivou države. Imala je puno ministarstava za obrazovanje na nižim nivoima, ali su bila tako raspoređena da se nije znalo ko šta radi. U okviru Ministarstva civilnih poslova imamo jedan sektor koji je zadužen za koordinaciju obrazovanja na nivou države, a ako je išta vezano za mladost, to je obrazovanje. Onda recimo sport. Ili općenito ministarstvo za mlade. Mi nemamo ništa za mlade. U zadnje vrijeme se pokušava napraviti neki koordinacioni odbor, tako ga zovu. To vam je nekakva ad hoc grupa. Jedan predstavnik je iz RS-a, jedan iz FBiH, pa neke nevladine organizacije mladih i tako dalje. To je tijelo koje je praktično neformalno, nema snagu, nema mogućnost da nešto uradi, da nešto predloži, da nešto izvrši i tako dalje. Šta onda očekivati od države koja se institucionalno nije pobrinula za mlade?
RSE
Posljednjih dvije ili tri godine je glavna tema među ljudima od obrazovanja bila reforma obrazovanja u BiH.
TANOVIĆ
Jeste. Bio je Zakon o visokom obrazovanju. On je početak, on je ishodište reforme. Tu ima nekoliko problema. Imate, recimo, prvo činjenicu da u državi kao što je BiH, koja se diže iz pepela, iz rata, s puno rana, mi smo ranjeni, država nam je ranjena, sve nam je ranjeno, imate jako puno prioriteta. Naš oporavak poslije rata jako intenzivno kontroliše, supervizira, usmjerava međunarodna zajednica. Mi tu možemo nešto reći, ali da li će nas slušati, u to nismo baš sigurni. U tim silnim prioritetima, na žalost, obrazovanje je došlo nekako na kraj. Naime, popravljene su kuće, popravljene su i škole, fasade, prozori i tako dalje, popravljeni su univerziteti, međutim suština tog cijelog procesa nije dotaknuta do prije otprilike godinu i po, možda dvije. Vrlo kasno smo počeli nešto da radimo sa obrazovanjem, a obrazovanje je naša budućnost. Mi smo živjeli u sistemu u kojem vaši roditelji vama nisu mogli da ostave fabriku, niti akcije, niti hotel, ali su vam ostavljali obrazovanje. Roditeljih iz tih poslijeratnih generacija su se trudili da svojoj djeci obezbijede obrazovanje. Da imaju zanat, da imaju školu. Škola je bila najvažnija stvar na svijetu. To vjerovatno znate iz vlastitog iskustva.
Svako od nas zna koliko nam je škola bila važna. U drugim dijelovima svijeta to nije tako. Međutim, ovdje je to nekako, u toj masi važnih stvari, došlo, na žalost, negdje pred sam kraj i mi smo u tom međuvremenu izgubili jako puno generacija. One nisu obrazovane kako valja. Naše mlade, naročito osnovce, ne znam da li ih je iko učio da žive u BiH. Ko zna šta su ih učili. Na žalost mnoge generacije u ovoj zemlji nisu naučene šta im je domovina i to će se nama vraćati. To je uvijek dugoročna investicija. Isto tako u visokom obrazovanju, o kojem ja najviše znam. Mada se također zgražavam nad činjenicom da je ta međunarodna zajednica, koja je tu bila vrlo intenzivno prisutna s vrlo značajnim mandatom, uopšte mogla da dozvoli „dvije škole pod jednim krovom“. Možete zamisliti tog imena – „dvije škole pod jednim krovom“? Ja sam u Travniku vidjela gimnaziju čija je polovina savršeno renovirana, a druga polovina ostala maltene u ruinama. Te dvije polovice su odvojene jednom strašno ružnom žičanom pregradom, kroz koju se te dvije skupine mladih ljudi gledaju, totalno odvojeni. To je jedan strašni aparthejd. Zar je moguće da je dopušteno da takve škole egzistiraju? Mislim da je bolje uopšte nemati školu nego imati takvu.
RSE
Mogu li se uopšte sagledati posljedice?
TANOVIĆ
Ne, ne mogu se sagledati posljedice. Za to je još jako rano. Ali mnoge stvari se sad pokušavaju popraviti. OSCE je počeo ozbiljno da radi na obrazovanju, tu se neke stvari pokušavaju zakonski uobličiti. Mada, mi se ovdje uvijek čudimo, zašto čekati da se neko dogovori ako neće da se dogovori? Pa toliko stvari je nametnuto u ovoj zemlji. Devedeset posto zakona i pravila po kojima sada živimo je neko donio mimo nas. Zašto onda i to ne donijeti mimo nas? Zar nije naivno očekivati da se tamo neki dogovore?
RSE
Da li bi predstavnici međunarodne zajednice, što god se skrivalo iza tog imena, imali više uspjeha u BiH, odnosno da li bi BiH danas izgledala bolje i ljepše da su oni od početka krenuli „oštrije“?
TANOVIĆ
Bi, naravno. To je bilo vrlo važno. Mislim da je bilo naivno očekivati da će odjednom, pošto je neko tamo sjeo i potpisao neki papir koji se zove Dejtonski sporazum, te strane, ili ne znam kako da ih nazovem, puno njih je potpisivalo te papire, sad odjednom početi da sarađuju, da će početi da se ponašaju drugačije nego malo prije toga, malo poslije jednog užasnog, strašnog, nevjerovatnog rata. Zašto bi neko uopšte odjednom promijenio stil svog ponašanja? Znači u takvoj situaciji je trebalo puno toga nametnuti. Međunarodna zajednica je prvo rekla – evo, dobro, sad su oni potpisali i sad će nas slušati. Pa su onda vidjeli da oni apsolutno ništa ne slušaju. Pa su onda, malo pomalo, sve to isplementirali, odnosno oni sami nametali. Međutim, to je prouzrokovalo strašno kašnjenje, sa svim svojim posljedicama. Kao što je, recimo, razmišljanje međunarodne zajednice da interveniše u BiH prouzročilo strašne posljedice. Sve to što su oni uradili je bilo peRSEktno, kao što je sad peRSEktno sve što oni rade, samo sa tragičnim zakašnjenjem i posljedicama koje to zakašnjenje proizvodi.
RSE
Vi ste očigledno potpuno „in“ kad je u pitanju obrazovanje, univerzitet, vaši studenti, vaša nauka i tako dalje. Napravili ste, međutim, u vašem život i „izlet“ u diplomatiju. Kako je uopšte došlo do toga da vi odete u Dansku?
TANOVIĆ
Ja sam u Dansku otišla prije rata po svom poslu. U Danskoj sam završila svoju doktorsku disertaciju sedamdesetih godina, poslije toga sam s njima intenzivno sarađivala, imali smo neke zajedničke projekte od kojih je jedan počeo 1991. godine. Treba li smo da pripremimo jedno zajedničko istraživanje koje je finansirala Evropska komisija i ja sam se povom toga tamo našla. U Danskoj nikada ne prikazuju ove krajeve, međutim jedan dan sam na televiziji ugledala Sarajevo, Holiday Inn hotel i neku pucnjavu. Bila sam šokirana da uopšte Danci prikazuju Sarajevo i shvatila sam da se dešava nešto strašno. Onda sam htjela nešto da uradim. Tamo su počeli dolaziti naši ljudi, izbjeglice. Ja sam od prilike osoba koja većinu stvari u životu radi srcem, mada sam isto tako racionalna. To su bili strašno teški trenuci, ti ljudi su dolazili u nemogućim situacijama, s najlon-kesama, unakaženih lica... U Dansku je dolazilo jako puno bivših logoraša. Ja sam nekako u njima prepoznavala normalne bosanskohercegovačke građane, bez obzira što su bili dovedeni u tako tešku i za njih vjerovatno vrlo ponižavajuću situaciju, i pokušala sam pomoći. To je sve.
RSE
Vi ste to radili kao privatna osoba ili ste imali neku pomoć ili podršku danskih ili bosanskohercegovačkih vlasti?
TANOVIĆ
Ja sam vrlo rano, negdje u aprilu ili maju 1992. godine, naišla na grupu naših ljudi na ulici u Kopenhagenu, s njima otišla u te sabirne centre i od tad sam dolazila svaki dan. Međutim, moj profesionalni svijet je bio jako odijeljen od svijeta vlasti, ja sam se bavila fizikom, tako da nisam znala kome da se obratim i šta da radim. Onda sam se sjetila našeg kolege, odnosno kolege mog supruga, gospodina Rusmira Mahmutčehajića, koji je tada imao neku poziciju u Vladi.
RSE
Bio je potpredsjednik Vlade BiH.
TANOVIĆ
Da. On je elektroinžinjer s nekim naučnim bekgraundom, tako da smo mi s njim bili i u profesionalnim odnosima. Prvo smo njemu pisali i pitali ga šta da radimo, da li možemo nazad. Država nam je u nevolji, šta da se radi. On nam je odgovorio da je vrlo teško vratiti se nazad, jer ništa ne radi, nema aviona, nema vozova i tako dalje, ali da možemo dosta pomoći otamo gdje smo. Posavjetovao nas je šta da radimo, da odemo u danski Parlament i da kažemo o čemu se radi. U to vrijeme u Danskoj nisu znali šta je to Bosna i Hercegovina. Za njih je BiH bila neko čudno ime. Oni su znali jako puno o Jugosaviji, voljeli Jugoslaviju, imali jugoslavensko-danska društva prijateljstva, prevodili „Na Drini ćupriju“ i svašta nešto, ali BiH je za njih bila nešto abstraktno. I to je bio neki početak. Vrlo skoro se jedan od naših mlađih kolega s fakulteta, a to je Zlatko Lagumdžija, također našao u nekoj sličnoj poziciji u vlasti i onda sam komunicirala s njim i molila ga da nam da instrukcije kako da to sve odradimo. On je tad, uz neke konsultacije, rekao da bismo mogli dobiti neki papir, neku akreditaciju, da ne kucamo na vrata danskih institucija praznih ruku. Znate, vrlo je teško pokucati na vrata Parlamenta i reći – ja sam taj i taj, došao sam da vam pričam o BiH. Znači, on je smatrao da bi bilo dobro da imamo neki status. Onda mi je on, odnosno tadašnja Vlada poslala papir u kojem su me imenovali volonterskim predstavnikom Vlade BiH u Danskoj, pa su tamo nabrojali razna pitanja, za ovo, za ono i tako dalje. I ja sam onda na osnovu tog papira mogla prvo pismeno da se obraćam raznim važnim ljudima u Danskoj, da tražim sastanke, da razgovaram s njima, da vidim šta možemo uraditi s tom masom ljudi koja je dolazila svaki dan, to su bili brodovi i brodovi.
RSE
Kad se vi konačno vraćate u Sarajevo?
TANOVIĆ
Ja se vraćam u Sarajevo jako kasno. Godine 1994. sam dobila zeleno svjetlo da pravimo ambasadu, do tada je to bio informacioni ured koji sam ja lično finansirala, koji je bio volonterski. Ja sam ustvari trebala da se vratim 1996. godine, kad je rat završen. Međutim, ambasada je bila ozvaničena i tako dalje, sve je bilo organizovano, ali niko drugi od diplomata, osim mene, nije bio ustoličen. Kad imate jednog diplomatu u ambasadi, to po diplomatskim pravilima znači da taj diplomata ne može ni na jednu minutu napustiti zemlju, jer ako napusti zemlju, neko ga mora zamijeniti. Ja sam od 1996. godine cijelo vrijeme tražila da dođe neko drugi ko je profesionalac. Međutim, bio je Dejton, trebalo se dogovoriti, pa su mi stalno govorili da se strpim još koji mjesec i tako dalje i ja sam ostala do početka 2001. godine. Tih pet godina, od 1996. do 2001. godine, si ne mogu oprostiti. Mislim da je to mogao da radi bilo ko drugi.
RSE
Vi ste profesor prirodnih nauka, niste završili diplomatsku školu. Kako ste uopšte obavljali taj posao? Gdje se naučili pravila ponašanja? Postoji li neka knjiga gdje se to može pročitati i tome slično?
TANOVIĆ
Znate, mi iz prirodnih nauka smo prirodno talentirani. Naravno, postoje knjige. Onaj ko je naučio da čita knjige, sve može naći u knjigama. Postoji jako puno knjiga o diplomatskom protokolu, ako je protokol u pitanju, a on jeste osjetljiv i treba ga znati. Ko je naučio da čita knjige, njemu nije problem naučiti dosta stvari. Mada sam se ja stalno osjećala hendikepirano. Ja prije svega u životu jako cijenim profesiju. Znači, za mene je liječnik liječnik, obućar obućar i tako dalje. Onaj ko je završio svoj zanat je za mene jako značajan. Ja taj zanat nisam završila. Međutim, u nauci sam imala veoma bogatu međunarodnu saradnju. Kao naučnik sam do tada imala već jako puno gostujućih pozicija, kao gostujući profesor ili gostujući istraživač, od Amerike, preko Engleske, Njemačke, Danske i tako dalje. Bila sam predstavnik prvih Tempus aktivnosti u bivšoj Jugoslaviji ispred BiH. Vjerovatno sam prva osoba iz BiH koja je vodila dva projekta u jugoslavensko-američkoj naučnoj saradnji. Na univerzitetu je međunarodna saradnja malo skromnija. Na univerzitetu mi to sve možemo u farmerkama da odradimo, ali je u osnovi sve isto. Konferencije su takve, susreti su takvi, prijemi su takvi. U diplomatiji je to mao drugačije, ima mnogo više glamura. Kod nas su dva i dva uvijek četiri, a u diplomatiji mogu biti i tri i četiri i po, pet... I to je za mene bilo zbunjujuće, iako mi nije bilo neobično. Kolege ambasadori iz Češke Republike, Slovačke pobaltskih zemalja i tako dalje, svi su oni bili univerzitetski profesori, neko matematike, neko biologije, neko ekonomije...
RSE
Šta kaže protokol, kako se mora jedna ambasadorica obući da bi stigla na dvor?
TANOVIĆ
Nema tu puno razmišljanja, tačno dobijete propis, tačno dobijete sve napisano kako ćete se obući, kako ćete se ponašati, gdje ćete hodati, gdje ćete ući, ko će vas gdje dočekati... Dakle, sve je propisano i vi se u osnovi ne možete zbuniti. Postoje, recimo, godišnji susreti sa kraljicom. Kraljica obično u prvih par dana januara, oko nove godine, prima diplomatski kor. Nakon standardne pomenade, tokom koje vas provode pored postrojene garde i tako dalje, „parkiraju“ vas u neku dvoranu, gdje onda počinje jedna opuštenija atmosfera, mada ni tu ne možete da razgovarate sa kraljicom ako vas kraljevski protokol nije predvidio da s njom razgovarate. Vi se, znači, morate negdje javiti i imati razlog, jer ona ne može da razgovara sa stotinu ambasadora. Naravno, ona ima dva pomoćnika – svog supruga i svog sina, budućeg kralja, pa ako vas ne zapadne ona, može vas zapasti sin ili neko drugi.
RSE
Što je otprilike sličnog ranga.
TANOVIĆ
To je ipak niži rang. Jedno je razgovarati s njom, a jedno s njenim sinom ili suprugom. Njen suprug obično bira neke neobavezne teme. S njom se može razgovarati vrlo konkretno, o njenoj posjeti, o tome šta bi to značilo za tu određenu zemlju i tako dalje. I sa njenim sinom se može dosta ozbiljno razgovarati, jer je on budući kralj. Po meni bi trebao da postoji poseban diplomatski protokol i obuka za diplomate koji služe u kraljevinama, jer je to zbilja nešto vrlo drugačije, vrlo neobično. Mada moram priznati, kada uporedite Dansku i Englesku, da su to nebo i zemlja. Danci su u svom protokolu mnogo opušteniji, mnogo normalniji, koliko se u tim prilikama može biti, za razliku od britanskog protokola koji je mnogo striktniji, mnogo glamurozniji.
RSE
Tokom posjete kraljice Elizabete Francuskoj, Jacques Chirac je dirnuo kraljicu dva puta tokom razgovora, pa mu je to sva britanska štampa zamjerila. Bilo je na naslovnim stranama kako taj „primitivni Francuz“ ne zna da se kraljica ne smije dirnuti.
TANOVIĆ
To se u Danskoj nikad ne bi desilo. Danska kraljica slobodno šeta po gradu, naravno uz pratnju, a to je obično neka gospođa koja vrlo liči na nju, fino uređena. Ja sam sedamdesetih godina bila u Kopenhagenu i tad se ona mogla češće sresti na ulici. Sada malo rjeđe, vjerovatno zbog godina, ali i dalje sasvim normalno hoda po gradu. To je inače karakteristika Skandinavije, svak ima svoju ulogu u društvu, i kraljica ima svoj posao i ona ga obavlja na najbolji način. Svi Danci su beskrajno zaljubljeni u svoju kraljicu, oni vole kraljicu i kraljevsku familiju.
RSE
A ona je onda vladar koji se slobodno kreće svojim gradom, jer je narod voli.
TANOVIĆ
Jeste, svako je voli. Ona je jedna vrlo pametna i obrazovana osoba koja je čitav svoj život ustvari posvetila učeći kako da najbolje služi svom narodu. To je sve lijepo promišljeno i ne mislim da je to lagan posao.
RSE
Da, „podjednako kao političari na Balkanu“.
TANOVIĆ
To je dijametralno različito.
RSE
Vi ste sada u Ministarstvu vanjskih poslova.
TANOVIĆ
Da, vodim Odjel za međunarodnu naučnu, tehničku, obrazovnu, kulturnu i sportsku saradnju. To je Odjel s najdužim imenom na svijetu.
RSE
Morate li to svaki put reći kada vas neko pita šta radite?
TANOVIĆ
Šta ću, moram. Kao kad morate reći Bosna i Hercegovina, ne smijete reći samo Bosna.
RSE
Imate li puno posla?
TANOVIĆ
Imam beskrajno puno posla. To je zato što je jedna državna institucija, koja je imala 26 visoko obrazovanih ljudi i tradiciju funkcionisanja od nekih dobrih četrdeset godina, pretvorena u jedan mali Odjel jednog državnog Ministarstva koje baš i nema neki osjećaj za to što taj Odjel radi. Mora da se pitaju – šta li oni tamo rade? Znači, to sve je svedeno na jako mali broj ljudi, sedam, od kojih nikad svi nisu tu, uvijek neko fali, čeka se neko novi i tako dalje. Neupitna je naša saradnja u tim oblastima koje sam pomenula sa svakom državom s kojom imamo diplomatske odnose. Mi bismo automatski, čim uspostavimo diplomatske odnose, trebali praviti planove, sporazume, programe saradnje. Nema tu prepreka. Zašto ne bismo recimo s Argentinom imali sporazum o kulturnoj saradnji? Kad vidite koliko je to država, to je užasan broj sporazuma, programa... Programi su nešto što je konkretno, traju dvije godine i kaže se tačno – toliko i toliko kulturnih grupa dolazi da se predstavi ovdje, toliko i toliko odavde ide tamo i tako dalje. Već samo taj dio je ogroman posao. A sporazumi se sklapaju u oblasti obrazovanja, kulture, nauke... Imamo naučno-tehničku saradnju sa Slovencima, sa Italijanima, spremamo sa Mađarima, s ciljem da radimo zajedničke projekte. Ulazimo u Evropu, a u Evropi je sve zajedničko, ništa više ne možete sami raditi. Zatim imate čitav niz mogućnosti da bilateralno pošaljete neke mlade ljude da studiraju u Češkoj Republici, u Maleziji, u Indiji, u Koreji, u Letoniji, u Finskoj i tako dalje. Tu ima puno toga da se uradi. Zatim imate sve ovo što radimo vizavi evropskih integracija. Ova Bolonjska deklaracija, vjerujte nikad ne bi bila potpisana da nije bilo ovog Odjela. Lisabonska konvencija također ne. Jer, mi smo dugo vremena bili jedina, mala, tanka institucija ili dio neke institucije na državnom nivou, koja ima nekakve veze s obrazovanjem, naukom, kulturom. Sad već imamo Komisiju koja pravi strategiju kulturne politike BiH, međutim donedavno toga nije bilo, a to je bio post-prijemni uslov za ulazak BiH u Vijeće Evrope, mi smo bili obavezni da to napravimo. Ali kad mi imamo te entitete, kantone, nije bilo nikog na nivou države da to pokrene. Mi smo to pokrenuli i doveli do jednog nivoa koji obećava da će dati neke rezultate.
RSE
Recite mi za kraj ovog razgovora šta znači vaše ime?
TANOVIĆ
Moje ime ima dva značenja. Jedan grad u Grčkoj se zove Lamija i engleski pjesnik Keats je izučavao starogrčku mitologiju i našao jedno ružno tumačenje tog imena.
RSE
Nemojte ga onda reći, recite samo ovu ljepšu varijantu.
TANOVIĆ
Lamija, pretpostavljam na arapskom, znači svjetlost. Znači to je neko ko nosi svjetlost.
RSE
Nomen est omen. Puno vam hvala što ste se družili sa slušaocima Radija Slobodna Evropa.