Sporazumom, koji je postignut u vojnoj bazi Rajt-Peterson u američkom gradiću Dejton, BiH je podijeljena na dva entiteta, Federaciju BiH i Republiku Srpsku. Potpisnici sporazuma su se obavezali da međusobne odnose regulišu prema Povelji UN-a, Završnom helsinškom aktu i drugim dokumentima OSCE, kao i na međusobno poštivanje suvereniteta i rješavanje nesporazuma isključivo na miroljubiv način.
Dejtonski mirovni sporazum obilježio je dvanaesti rođendan, a jedino zbog čega mu vrijedi čestitati jeste činjenica da je zaustavio krvoproliće, stav je građana BiH:
«Zavisi šta je ko očekivao od Dejtona, znate. Oni što su mislili da će biti normalna država su, naravno, razočarani.»
"Spriječio je dalji rat - i gotovo. Ali uredbe, odluke Dejtonskog ugovora su vrlo kontradiktorne - to je jasno više svakome kao dan.»
«Pa pozitivan je mir koji je donio Dejton, ali negativne su stvari koje su se desile poslije mira.»
«Nije donio baš mnogo pozitivnih stvari koje bi mogle da obezbijede građanima jedan normalan život, siguran.»
«Penzioneri vade iz kanti da jedu.»
Od očekivanja da BiH postane država u punom kapacitetu danas imamo političku krizu, najgoru od potpisivanja sporazuma. Građani strahuju od sukoba, žive na ivici siromaštva. Iako su Aneksom 6. Dejtonskog sporazuma ljudska prava zaštićena i zagarantovana, BiH nije daleko odmakla u njihovom ostvarenju, kaže Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora RS-a:
«Građani BiH danas ne mogu biti zadovoljni u potpunosti ljudskim pravima u praksi, dakle onako kako ih oni ostvaruju. Pogotovu mislim na i dalje prisutne probleme kada su u pitanju povratnici - ono što zovemo održivi povratak, zatim na jednu sistematsku, tihu, pritajenu diskriminaciju onih koji predstavljaju etničke manjine u sredinama gdje žive.»
Činjenica da se i 12 godina od prestanka rata govori o povratku i statusu izbjeglih dovoljan je argument da još jedan značajan segment sporazuma nije implementiran - Aneks 7. Istina, imovina je vraćena, ali pretpostavke za život nisu uspostavljene. Iz perspektive Mirhunise Zukić, predsjednice Saveza izbjeglica BiH, život povratnika izgleda ovako:
«Imamo 40.000 evidentiranih beskućnika u BiH, imamo jedan posto povratnika i raseljenih lica koji rade na cijelom prostoru BiH, imamo pod jednim krovom dvije škole koje egzistiraju u gotovo cijelom dijelu Federacije, zatim imamo zdravstvo neriješeno. Prema tome, Dejtonski sporazum u ovakvom okviru i ovakvoj koncepciji kojom je zaštito kompletno prava ljudska svih ljudi u BiH, pa naročito izbjeglica, jednostavno nije uspio.»
Ni ekonomski aspekt nije dao željene rezultate, smatra bivši ministar trezora BiH Ante Domazet. Zemlja je, između ostalog, pala na testu javnih preduzeća, što je sastavni dio sporazuma:
«Osnivanje javnih korporacija kao pokušaj da se veliki poslovni sistemi, prije svega u infrastrukturi - željeznica, elektropivreda itd. - konstituiraju i tu su rezultati više nego skromni, i tu je podijeljenost zemlje ostala problematičnom i onemogućava njen ubrzaniji razvoj.»
Dejton je pao i na pitanju građana, odnosno na nepostojanju te kategorije u ustavu zemlje koja se na njemu bazira. Diskriminacija se može spriječiti samo promjenama, vjeruje profesor Omer Ibrahimagić:
«Da bismo mi bili građani BiH, mi moramo ukinuti član 4. i član 5. postojećeg ustava BiH koji je oduzeo aktivno i pasivno biračko pravo Srbima u Federaciji i Hrvatima i Bošnjacima u RS-u u pogledu izbora predstavnika u Dom naroda i člana Predsjedništva BiH.»
Ni američki ambasador u BiH Čarls Ingliš nije krio razočarenje razvojem BiH:
«Od 1995. godine moja vlada je uvijek vjerovala da će konačno rješenje ovog tragičnog poglavlja u vašoj historiji biti multietnička i skladna BiH unutar euroatlantske zajednice. Nadali smo se da ćete biti svijetli primjer vrijednosti jednakosti i suživota. Sada je sve to ugroženo. Ono na čemu se naporno radilo 12 godina podriva se povratkom nacionalizma i povratkom propalim i ispraznim strategijama podjele i žrtve. To se ne smije dozvoliti. Morate odbraniti ono što ste teško stekli i zahtijevati više od svojih lidera. To je jedini put naprijed.»
No, Dejtonski sporazum uspio je samo u onim segmentima gdje se domaće institucije nisu mnogo pitale. Zato i danas imamo međunarodne policijske i vojne snage, visokog predstavnika i ustav na engleskom jeziku, kojeg nikad nije prevela i ratificirala državna skupština. Da sve ne bude crno: vlasti u BiH, ipak, jedan aneks provode bez pogovora - sporazum o crti razgraničenja među entitetima.
Da li Srbija zloupotrebljava Dejtonski sporazum?
U Hrvatskoj smatraju da Dayton treba dograditiDa li Srbija zloupotrebljava Dejtonski sporazum?
Dvanaesta godišnjica parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma protiče i u znaku sve češćeg povezivanja iz Beograda Republike Srpske i kosovskog statusa. Zbog toga je pet svetskih sila nedavno Beogradu uputilo demarš sa upozorenjem da te stvari ne treba povezivati. I na 12 - tu godišnjicu potpisivanja Dejtonskog sporazuma srpski premijer Vojislav Koštunica ponovio je da je “Srbija potpisinik, a samim tim i garant Dejtonskog sporazuma, što govori da ima puno i legitimno pravo da insistira na doslovnom sprovođenju i poštovanju ovog sporazuma". Koštunica je takođe ponovio da “Srbija temeljeći svoju politiku na punom poštovanju međunarodnog prava, podjednako insistira i na punom poštovanju Rezolucije 1244 kada je reč o budućem statusu Kosova.”
Beograd je oštro kritikovao i odluke međunarodnog predstavnika u Bosni i Hercegovini Miroslava Lajčaka koje je on sproveo u cilju funkcionalnosti države. No, portparol Koštuničine Demokratske stranke Srbije Andreja Mladenović kaže da se Beograd samo zalaže za poštovanje Dejtonskog sporazuma onako kako je napravljen a da se problemi koji se možda javljaju u funkciosanju vlasti moraju da prevazilaziti dogovorom:
“Srbija ni jednim jedinim potezom, ni jednom jedinom rečju, nije dovela u pitanje postojanje Dejtonskog sporazuma. Mislimo da je on izuzetno bitan i da kao takav mora da opstane. I da ga treba na neki način dograđivati tako da bude funckionalniji, da država bolje funkcioniše ali ne dovođenjem u pitanje entiteta, odnosno Republike Srpske i njenog postojanja i funkcionisanja.”
Portparol DSS-a Andreja Mladenović kaže dalje da Beograd, odnosno njegov pregovarački tim nijednom nije davao primer susednih zemalja u pregovorima o kosovskom statusu:
“Ono što jeste zanimljivo je da se na primeru Srbije da je dozovljeno da se jednoj državi koja je međunarodno priznata, koja ima demokratsko uređenje, da joj se na taj način oduzme 15 odsto njene teritorije, da je to nešto što je potpuno prihvatljivo. A kada je reč o Bosni i Hercegovini onda je to država kojoj se garantuje njen integritet, suverenitet, njene međunarodno priznate granice i to je potpuno normalna stvar. Srbiji se to ne garantuje a sa druge strane kada Srbija traži da se poštuje Dejtonski sporazum, odnosno uređenje upravo te Bosne i Hercegovne, Srbija se optužuje da ima neke druge interese.”
Međutim, Zapad je izjave srpskog premijera o Kosovu i Republici Srpskoj shvatio i kao mogućnost da će Beograd u slučaju odluke o nezavisnosti Kosova insistirati na istom pravu i Srba u Republici Srpskoj. A što je uslovilo da Velika Britanija, SAD, Francuska, Nemačka i Italija nedavno uruče Beogradu i demarš. Upravo na percepciju koju stvaraju izjave srpskih zvaničnika upozorava i Živorad Kovačević, predsednik Evropskog pokreta u Srbiji i dugogodišnji diplomata. Srbija ima pravo kao jedan od garanta Dejtonskog sporazuma da razgovora o tim pitanjima ali povezivanje I stavljanje u istu ravan interesa za Republiku Srpsku i Kosovo nije dobro, kaže za naš program Kovačević na pitanje da li Srbija zlopuotrebljava Dejtonski sporazum:
“Čak nisam ni siguran da postoji takva namera da se to zloupotrebi ali bez obzira na to, percepcije su nekada bitnije od realnosti. Ako je percepcija na Zapadu da mi želimo da ta pitanja povežemo, da ih iskoristimo i druga percepcija za otvaranjem pitanja priključivanja atlantskim integracijama na određeni način može da bude vezana za nas sve blagonakloniji odnos prema Rusiji zbog toga što nas ona podržava u pitanju Kosova, to je nešto nad čim se treba zamisliti i mislim da to jednostavno nije mudro.”
Pravljenje paralele između Republike Srpske i Kosova za stručnjaka za međunarodno pravo Vojina Dimitrijevića nije zloupotreba već upotreba Dejtonskog sporazuma. Ne bih govorio o zloupotrebi kao jednom nastojanju, kaže Dimitrijević za naš program, ali napominje da se tu gubi iz vida u kojoj se meri nešto može izjednačiti:
“Da li možemo da dokažemo i pokažemo da je situacija u Republici Srpskoj istovetna sa situacijom Kosova s obzirom na predistoriju, s obzirom na to kako je došlo do rešenja u Bosni i Hercegovini i s obzirom na to šta je tome prethodilo. Tako da mislim da to neće uspeti ali ne smatram da je to zloupotreba. Jer na kraju krajeva takvo je tumačenjue nacionalnog interesa u Srbiji, koji nažalost nije tumačenje interesa države Srbije nego, još od Miloševića pa I danas, postoji uverenje da je ovo Vlada svih Srba.”
Većina političkih analitičara ističe da je Dayton uspio zaustaviti rat,ali ne i osigurati temelje za funkcioniranje suvremene države BiH, zbog čega ga treba postupno i promišljeno dograditi. Neki otvoreno govore i o nužnosti trećeg entiteta.
ZagrebDvanaest godina od potpisivanja Daytonski je sporazum s jedne strane premalo živ, a s druge – previše, ističe za naš radio savjetnik predsjednika Republike Hrvatske za vanjsku politiku Tomislav Jakić:
«Premalo živ u smislu da on nije ispunio ono što su neki, danas je to očito, od njega očekivali. A to je da osim toga, što će prekinuti rat, u čemu je uspio, postavi i temelje za funkcionirajuću, normalnu državu Bosnu i Hercegovinu.U tom smislu Dayton je zakazao i možemo reći da nije živ.»
Po Jakićevoj ocjeni , previše je, pak, živ u kratkoročni, partikularnim političkim interesima Republike Srpske koja se u potpori svojoj dnevnoj politici stalno poziva na Dayton:
«Kao na potporu svojim aktivnostima koje su u osnovi suprotne, ako ne slovu, a ono svakako duhu Daytona»
Šef diplomacije u Tuđmanovo doba, danas politički analitičar i vanjskopolitički savjetnik Hrvatske stranke prava dr Mate Granić upozorava na otvorenu podršku Beograda i Ruske Federacije Republici Srpskoj:
«To je novi momenat kojeg tada, 1995.godine kad je Sporazum potpisivan, nije bilo, kada Ruska Federacija nije imala tu snagu. Znači, sigurno je da je sada teže postići jedan sporazum o nadogradnji Daytona i sigurno je sada da nakon Kosova možemo očekivati i zaoštravanje u BiH.»
Treći entitet je za Granića nužnost:
«Treći entitet ili četvrti - tri + distrikt Sarajevo itd...postaje nešto što postaje realno. Hrvati su potpuno nezadovoljni sa sadašnjom situacijom. Mislim da su Bošnjaci propustili priliku da jednostavno, izbjegavanjem bilo kakve majorizacije u Federaciji, naprave Hrvate zadovoljnim i da se onda model jedne decdentralizirane Bosne i Hercegovine protegne na cijelu BiH. Sada kada je u odnosima političkih snaga gotovo nemoguće ukinuti Republiku Srpsku, nemoguće radi vrlo jasne podrške Ruske Federacije, sigurno je da će, vrlo vjerojatno, Hrvati tražiti 3, 4 ili više entiteta. A u praksi se to može svesti na 3+1. I da će to biti slijedeći zahtjev, ne samo Srba nego vjerojatno i Hrvata.»
Profesor Ivo Banac odbacuje ideje o trećem entitetu, no slaže se da situaciju u BiH dodatno kompliciraju snage koje pitanje Kosova žele povezati s pitanjem Bosne i Hercegovine:
«I sad se nalazimo u jednoj mlitavoj, mokroj, močvarnoj krizi iz koje izgleda nema izlaza. Najgori izlaz bi bio neke vrste oružanog sukoba koji bi mogao početi možda na jugu, možda na Kosovu, pa se onda proširiti...»
RSE: A treći entitet?
Banac: Ne,od toga ništa .Ove priče da se hrvatska politika, mislim zagrebačka politika, zalaže za treći entitet, a koje se lansiraju na razne načine, preko raznih lobija, u vidu tzv. tajnih dogovora između Zagreba i Beograda, držim provokativnima. Ja mislim da to jednostavno nije rješenje, jer ako dualizam nije ništa riješio kako će onda trijalizam nešto riješiti?! To je samo umnožavanje problema.