U Bosni i Hercegovini je nakon rata od zaostalih mina stradalo 1.500 lica. U Hrvatskoj su od 1991. godine poginule 474 osobe. NATO je nedavno dostavio informacije Srbiji o lokacijama gde su bačene kasetne bombe tokom njegove intervencije 1999. godine. Procenjuje se da će na Balkanu biti potrebno najmanje još 10 godina da se reši ovaj problem.
Na prostoru bivše Jugoslavije najteža situacija je u Bosni i Hercegovini, zatim u Hrvatskoj. Mina još ima i u delu Albanije, blizu granice sa Kosovom, kaže za naš program Ijen Mansfeld iz Međunarodnog centra za deminiranje sa sedištem u Ženevi:
„Nakon rata mnogo toga je učinjeno na rešavanju ovog problema. Međunarodne organizacije, počev od Ujedinjenih nacija, Evropske unije, OEBS-a i NATO-a, pružile su pomoć. Međutim, nedostatak mapa o područjima gde su postavljene mine otežava njihovo uklanjanje.“
Da li je problem u izostanku volje ljude ili su u pitanju objektivne teškoće?
„Tradicionalno, kao što je to bio slučaj u II svetskom ratu, na primer, ljudi postavljaju mine da bi se odbranili i onda obeleže to područje, čak i postave ograde. Naravno, tu su i mape i ostala dokumentacija. To, međutim, nije činjeno tokom poslednjih ratova u bivšoj Jugoslaviji. Mine su postavljane nasumice, u malom broju na najrazličitijim područjima. Zato je najvažnije da se u prvoj fazi dobije što više informacija o lokaciji mina. I Bosna i Hercegovina i Hrvatska su uspostavile nacionalni program za čišćenje od mina, tako da je situacija sada mnogo bolja.“
* * * * *
U Bosni i Hercegovini je nakon rata od zaostalih mina stradalo 1.500 lica. Procenjuje se da ima još oko 220.000 mina i neeksplodiranih sredstava na oko 2.000 kvadratnih kilometara teritorije. Mada država nastoji da reši ovaj problem, ranjeni od eksplozija mina ističu da to nije dovoljno i da se često osećaju zaboravljenima. Beleži Selma Boračić:
Omer Jahić, povratnik u Bratunac, prije sedam godina, kada se vratio u svoju kuću, nastradao je od eksplozije bombe zaostale iz rata. Omer je jedna od 1.500 osoba koje su nakon rata u Bosni i Hercegovini nastradale od zaostalih eksplozivnih sredstava. Omer naglašava da je imao sreću što je ostao živ i bez težih posljedica:
„Bio sam jedan od prvih povratnika i naletio sam na eksplozivnu napravu. Bio sam povrijeđen, međutim, dobro sam prošao. Hvala Bogu pa sam ostao živ. Dolazilo je par organizacija, nekakvi demineri, i samo obilježili mjesta gdje se eksplozivne naprave nalaze. Kao, navodno, trebaju velika sredstva da se to očisti. Čeka se nekakav donator još od 2000. godine.“
Ermin Jusufović iz Lukavca je još jedna žrtva zaostalih eksplozivnih naprava. Imao je 16 godina kada je 1997. godine nastradao od zaostale mine. Izgubio je desnu nogu, ali je – kako kaže – zahvalan Bogu što je preživio:
„Ja sam 1997. godine obavljao neke poljoprivredne poslove sa svojim bratom i nagazio na zaostalu minu ispred linije Armije BiH ovdje u svom mjestu. Ostao sam bez desne noge do koljena i zadobio još mnogo teških rana. Ostao sam stopostotni invalid. Međutim, preživio sam hvala Bogu. „
Početkom rata u BiH, Siniša Todorović iz Banjaluke, koji je tada imao 14 godina, nagazio je na zaostalu tromblonsku minu i prilikom eksplozije ostao bez noge i zadobio mnogo povreda po cijelom tijelu. Na početku je bilo teško, ali – kaže – vremenom se navikao na gubitak:
„Imao sam 14 godina kad sam nastradao od zaostale tromblonske mine. Ostao sam bez desne potkoljenice, bilo mi je povrijeđeno čelo i zadobio sam masu povreda po cijelom tijelu.“
Od kraja rata do danas, prema podacima Centra za uklanjanje mina BiH, od eksplozivnih naprava stradalo je više od 1.500 ljudi. Pomoćnik direktora Centra Ahdin Orahovac navodi da se ta brojka znatno smanjuje:
„U posljednjih tri-četiri godine se radi o oko četrdesetak žrtava godišnje, dok je 1996. godine to bilo oko 40-50 žrtava mjesečno.“
Za civilnu žrtvu rata u Federaciji BiH sa stopostotnim invaliditetom novčana naknada iznosi 480 KM mjesečno, dok je u Republici Srpskoj to oko 600 KM.
Nastradali koji nose ortopedska pomagala, moraju ih mijenjati svake tri do četiri godine. Cijena pomagala je i do deset puta veća od primanja koje žrtve imaju. Sva pomoć države sastoji se u tome da im za neka od ovih pomagala plati 70 odsto od cijene:
„Od države ne dobivamo baš neku pretjeranu pomoć. Primamo invalidninu. Međutim, što se tiče ortopedskih pomagala, fakulteta, stipendija i nekih drugih stvari koje čine život invalida, tu država apsolutno ne pomaže.“
„I čovjeku bez hendikepa je teško, a kamoli osobi kojoj nedostaje dio tijela ili koja je oduzeta.“
Iz Mreže preživjelih od mina u BiH ističu kako je država zanemarila osnovne potrebe ovih ljudi:
„Bosna i Hercegovina nikada nije razmišljala i nikada nije donijela nikakve adekvatne odluke o tome kako osobama s invaliditetom prilagoditi školovanje, kako im omogućiti određena zanimanja. U Bosni i Hercegovini je nezaposleno otprilike 40 posto građana Bosne i Hercegovine, a što se tiče osoba s invaliditetom radi se o oko 80 posto.“
U BiH se još uvijek nalazi oko 220.000 mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava, koje su rasprostranjene na skoro 2.000 kvadratnih kilometara, što zauzima otprilike 3,6 odsto ukupne teritorije. Orahovac kaže da je posebno teška situacija u stotinu naselja sa oko 15.000 stanovnika:
„Radi se o područjima koja su u vreme rata bila linije razgraničenja. Minska polja nisu svugdje obilježena, dakle nije se moguće pouzdati u to da su na svakom mjestu postavljene oznake.“
Do kraja ove godine bi trebala biti završena državna strategija protivminskog djelovanja do 2019. godine, koja će pokazati koliko je novca potrebno za uklanjanje mina zaostalih iz rata u BiH. Govori član Komisije za deminiranje BiH Mustafa Alikadić:
„BiH obezbjeđuje godišnje iz raznih izvora u prosjeku oko 50-60 miliona KM za deminiranje. Većinu sredstava osiguravamo iz donatorskih izvora. Da bi završili posao potrebno nam je nešto malo manje od milijarde KM.“
* * * * *
Od 1991. godine u Hrvatskoj je od mina stradalo 1.878 ljudi, od toga 474 osobe smrtno. Minski sumnjiva i obeležena područja obuhvataju skoro dva posto hrvatske kopnene teritorije, na kojoj je još uvek zakopano oko 300.000 mina i drugih eksplozivnih naprava. Iako je 2010. godina bila zacrtana kao godina do koje bi Hrvatska trebalo da bude potpuno očišćena od mina, stručnjaci upozoravaju da bi, uprkos vrlo razvijenom sistemu deminiranja, dosadašnjim tempom, zbog nedostatka novca, celi posao mogao da traje još 35 do 40 godina. Iz Zagreba, Ankica Barbir Mladinović:
Od mina u Hrvatskoj najčešće stradavaju poljoprivrednici i seljaci koji idu u šumu po drva. Najnoviji slučaj dogodio se prošle subote kraj Vinkovaca kad su dva poljoprivrednika traktorom nagazila na minu. Na sreću su preživjeli, ali teško su ozlijeđeni. Zamjenik načelnika Policijske uprave vukovarsko-srijemske Miroslav Janić kaže da je njiva bila propisno označena, ali oni su je orali, unatoč opasnosti:
„Nama se to tu često događa. Pogotovu u dijelu gdje je prolazila linija bojišnice. Građani su nestrpljivi, dugo im je čekati da im se te površine deminiraju i onda idu na blef, sami deminiraju, rade, obrađuju, unatoč riziku. Znalo se dogoditi da obrađuju rizičnu površinu nekoliko godina i tek onda aktiviraju minu.“
Zamjenik ravnatelja Hrvatskog centra za razminiranje Mirko Ivanušić također tvrdi da Hrvatska ima vrhunsku bazu podataka, precizne karte i vidljive oznake na svim sumnjivim terenima, s više od 13.000 velikih oznaka minske opasnosti:
„Na sve te rubne dijelove je postavljeno 1.350 tabli upozorenja na minsku opasnost. Svim javnim poduzećima, svim ministarstvima, svim turističkim organizacijama, nacionalnim parkovima, Državnoj upravi za zaštitu i spašavanje, policijskim upravama, županijama, općinama i tako dalje, svima njima su dostavljene karte na CD-ROM-ovima i svi oni točno znaju gdje postoji ta minska opasnost.“
Okućnice su prve očišćene, polja se još čiste, a – ovisno o novcima – doći će na red i šume. Mirko Ivanušić:
„Šume trenutno jesu najveća opasnost, jer su zapravo u strukturi minski sumnjivog prostora 54 posto upravo šume, a 17 posto poljoprivredno zemljište.“
Po okončanju ratnih operacija procjenjivalo se da je u Hrvatskoj bilo minirano čak 11.000 kvadratnih kilometara, skoro 20 posto teritorija. No, zahvaljujući podacima koje je hrvatska strana proteklih godina dobivala od UN-a, bivše JNA, pojedinaca s pobunjene srpske strane i suradnjom u regiji, danas su procjene puno realnije i kreću se oko dva posto teritorija, od čega je blizu trećine očišćeno, a za deminiranje su još ostala točno 994 kvadratna kilometara minski sumnjive površine. Predsjednik Hrvatskog centra za razminiranje Oto Jungwirth:
„Površina od 994 kvadratna kilometra je ogromna; 111 gradova i općina ima minski sumnjive površine. Odnos između miniranog i minski sumnjivog je negdje u principu 1:10.“
Savjetnica u Ministarstvu vanjskih poslova Dijana Pleština, također ističe da informacije više nisu tako velik problem. Hrvatska je osmislila i vlastiti sistem financiranja i 90 posto troškova razminiranja snosi sama, najviše iz budžeta, a dio plaćaju i zainteresirana javna poduzeća. Samo desetak posto pokriva se stranim donacijama. Prošle je godine za čišćenje od mina, edukaciju i rehabilitaciju žrtava izdvojeno iz budžeta oko četiri milijuna eura. No, sve je to premalo za imalo brži tempo:
„Pretpostavljamo da je za uklanjanje mina potrebno oko milijardu eura. To jeste jako veliki novac, to je točno. Međutim, ukoliko se nastavi ovakvim tempom, uklanjanje će trajati, nažalost, još nekih 30 do 40 godina.“
Hrvatska raspolaže vrhunskim pirotehničarima, a proizveden je čak i domaći stroj za deminiranje. Nisu dostatni jedino novci, a njih nema jer, prema ocjeni savjetnice Pleštine, još uvijek nema dovoljno snažne političke volje kojom bi se čišćenje mina uvrstilo u istinski državni prioritet:
„U Hrvatskoj imamo vjerojatno najsigurniji sustav na svijetu. Raspolažemo sa sve tri postojeće tehnologije. Jedna je ljudska, druga su psi, a treća su strojevi.“
U dosadašnjim hrvatskim crnim brojkama stradalih od mina – blizu 2.000 ljudi – 69 je djece i 35 pirotehničara. Mirko Ivanušić kaže da država snosi troškove liječenja i rehabilitacije:
„Ali osoba koja strada negdje na označenom prostoru, kao što je poljoprivrednik, ne dobiva nikakvu naknadu od države. Dobio bi je u slučaju da se recimo ustanovi da prostor na kojem je nagazio na minu nije bio obilježen. Međutim, takvog prostora je vrlo malo, jer je skoro sav prostor definiran i označen.“
Četrdesetogodišnji Franjo Popić iz Petrinje, prije sedam godina je, nažalost, naišao baš na neoznačen prostor. Na livadi preko puta kuće, želio je sa susjedom prokopati mali kanal za odvodnjavanje:
„Ušli smo u neobilježeno minsko polje i traktorom zakačili minu. Jedan čovjek je poginuo, a ja sam ostao stopostotni invalid. Povrijedilo mi je noge, otkinulo čitavu desnu ruku, dio glave, prsni koš, leđa.“
Tužio je državu, jer teren nije bio označen, ali već je sedam godina po sudovima i još ništa. Franjo je ogorčen i na različit tretman žrtava:
„Deset godina sam bio u II gardijskoj brigadi i da sam stradao od mine za vrijeme radnog vremena imao bih pet puta veća primanja. Imam mirovinu od 2.000 kuna, a da sam stradao u vrijeme radnog vremena imao bih 10.000 kuna. To je sramota ove države. Invalidnina je tri puta manja i nemaš nikakva prava. Tretiraju te kao civilnu žrtvu i nemaš nikakva prava. Invalidnina iznosi 3.000 kuna, a da sam nastradao u vrijeme radnog vremena imao bih 10.000 kuna. To je sramota. Ista mina, razumijete. Ista mina, a nemaš nikakva prava.“
* * * * *
Srbija se za to vreme suočava sa zaostalih kasetnih bombi iz vremena NATO intervencije. Iako su vlasti u Beogradu još 2003. godine započele razminiranja zemljišta, nedavni podaci koje je Severnoatlantska alijansa dostavila Srbiji, u mnogome će pomoći u ovom poslu. Do sada je povređeno i poginulo nekoliko desetina lica. Želimir Bojović:
Zvaničnici NATO-a nedavno su predali dokumenta vlastima u Srbiji, iz kojih se vidi gde je Severnoatlantska alijansa bacila na hiljade kasetnih bombi tokom vazdušne intervencije nad Srbijom 1999. godine. Veruje se da je iz aviona ratnih vazduhoplovstava Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Holandije bačeno više od 2.000 kasetnih bombi sa 380.000 raspršenih delova tokom tromesečne operacije NATO. Zvaničnici Severnoatlantske alijanse izjavili su nakon intervencije da je najmanje pet odsto bombi promašilo metu, što znači da se širom Srbije i Kosova još uvek nalazi skoro 20.000 neeksplodiranih raspršenih delova kasetnih bombi.
Eksperti ističu da su kasetne bombe zaostale na više lokacija na područjima Niša, Kopaonika, Kuršumlije, Sjenice, Kraljeva i sela Vladimirci kod Šapca. Kasetnim bombama zagađeno je 23 miliona kvadratnih metara, a za njihovo uklanjanje potrebno je obezbediti oko 20 miliona evra, izjavio je direktor Centra Vlade Srbije za razminiranje Petar Mihajlović. On je rekao da je od kasetnih bombi do sada razminirano tri miliona kvadratnih metara, sa kojih su uklonjene 273 kasetne bombe. Međutim, iako su podaci o izbačenim kasetnim bombama dostavljeni zvaničnicima u Srbiji, trenutno se ni na jednoj od tih lokacija ne izvode deminerski radovi, kaže Mihajlović:
„U ovom trenutku se ni na jednoj lokaciji koja je zagađena kasetnim bombama ne obavlja razminiranje. Tih 23 miliona kvadratnih metara procenjene zagađene površine se nalazi u šest područja, sa više mikro-lokacija. Donatori ove godine nisu pokazivali veći interes za čišćenje kasetnih bombi i u ovom trenutku se razminiranje u Srbiji ne vrši.“
Ipak, Centar za razminiranje na listi prioriteta ima nekoliko lokacija na kojima trenutno radi. Petar Mihajlović:
„Jedan od prioriteta je uklanjanje mina s pograničnog područja sa Hrvatskom, u selima Jamena i Morović, i tu se radovi i u ovom trenutku izvode.“
Profesor na Fakultetu za civilnu odbranu Zoran Dragišić kaže za Radio Slobodna Evropa da su sve lokacije sa zaostalim kasetnim bombama i drugim neeksplodiranim projektilima veoma opasne za građane i da će za njihovo čišćenje biti potrebno puno vremena i novca:
„Svaka od tih lokacija će morati da bude detaljno pregledana kako bi građani mogli slobodno da se kreću po tim lokacijama i da ih koriste. To će biti veoma težak i veoma složen posao. Nadam se da će nam NATO pomoći, odnosno, pre svega bi bilo jako važno da dobijemo pomoć od država koje su proizvođači tih bombi, jer su njihovi stručnjaci svakako najbolje obučeni da te bombe demontiraju.“
U pograničnom delu Srbije i Kosova, tačnije u selu Merdare, koje je smešteno na samoj administrativnoj granici sa Kosovom, još uvek ima zaostalih kasetnih bombi. Sava Paunović, jedan od meštana, kaže za Radio Slobodna Evropa da svoje njive, koje se nalaze u tampon zoni, ne obrađuje još od 1999. godine, jer se sumnja da u zemlji još uvek ima neeksplodiranih bombi:
„Ja sam praktično bezemljaš. Nisam dobio nikakvu nadoknadu, nemam nikakva primanja. Pa i da mi dozvole da orem, nijedan kombajn neće rizikovati da to požnje.“
Vojni analitičar Aleksandar Radić kaže da su kasetne bombe veoma opasne i da i najmanja nepažnja može izazvati fatalan ishod:
„Do sada je bilo desetak žrtava kasetnih bombi, što mrtvih, što teško povređenih. Tehnologija proizvodnje kasetnih bombi je takva da im obezbeđuje dugotrajan opstanak tokom kojeg zadržavaju svoje smrtonosne sposobnosti.“
Kasetne bombe nisu opasne samo za građane, već i za onekoji se profesionalno bave razminiranjem. Branislav Kapetanović, bivši oficir Vojske Jugoslavije, 2000. godine nastrado je pokušavajući da deaktivira jednu zaostalu kasetnu bombu u blizini Sjenice:
„Kasetna bomba je bila u grmlju, nije se dobro videla, samo se videlo da se nešto žuti. Kad sam prišao i razgrnuo grmlje, verovatno je došlo do pomeranja kasetne bombe i do detonacije. Izgubio sam obe ruke i obe noge, obe bubne opne su mi pukle, imao sam velika oštećenja očiju, zadobio sam povrede glave i povrede pluća.“
Petar Mihajlović ističe da u regionu postoje deminerski kapaciteti za obavljanje tog složenog posla, naglašavajući da u Srbiji postoje tri preduzeća registrovana za taj posao, da ih u Hrvatskoj ima preko 40, a u Bosni i Hercegovini oko 30. Na pitanje kada bi čitava teritorija Srbije mogla biti očišćena od kasetnih bombi i drugih ubojitih sredstava, Mihajlović odgovara:
„Očekujemo da će se minska polja očistiti do kraja 2009. godine, kasetne bombe u narednih 10 do 15 godina. Ni sve avionske bombe i drugi projektili se neće moći iskopati pre proteka nekih desetak godina.“
* * * * *
Na Kosovu je od mina poginulo oko 100 lica, a 400 ih je ranjeno. U Prištini ističu da su ostala neraščišćena područja na granici sa Albanijom, Crnom Gorom i Makedonijom. Beleži Gezim Baxhaku:
Pripadnici Kosovskog zaštitnog korpusa, iz Brigade civilne zaštite, od 200. godine, kada su preuzeli posao razminiranja, uspeli su da očite površinu od 6.148.802 kvadratnih metara, kaže za naš program pukovnik Skender Hodža, načelnik Štaba Brigade civilne zaštite Kosovskog zaštitnog korpusa. Pre nego što je Kosovski zaštitni korpus preuzeo na sebe obavezu razminiranja, taj posao su na Kosovu obavljale posebno obučene jedinice KFOR-a, ali i specijalizovane organizacije koje se bave tim poslovima. Tačniji podaci veličine površine koju su oni deminirali nisu poznati. Pukovnik Skender Hodža:
„Podaci koje imamo i koje smo dobili od UNMIK-a i KFOR-a o tačnoj površini koju su minirale srpske snage nisu precizni, ali se uglavnom radi o oblastima na granici sa Albanijom, Makedonijom i Crnom Gorom.“
Pukovnik Hodža ističe kako se za deminiranje ne izdvajaju posebna sredstva iz budžeta Kosova. Sredstva koja su predviđena za Korpus se koriste i za razminiranje:
„Sve operacije deminiranja se finansiraju iz budžeta Kosovskog zaštitnog korpusa.“
Na početku je bilo donacija od strane pojedinih vlada, međutim, uglavnom se radilo o staroj opremi:
„Imali smo problema sa opremom koja je bila donacija pojedinih država i koja je uglavnom bila zastarala. Međutim, sada je iz kosovskog budžeta obezbeđena nova oprema“, kaže pukovnik Hodža i dodaje:
„Treba istaći da smo do sada pronašli 4.250 neeksplodiranih eksplozivnih naprava i da je izvršeno više od 700 kontrolisanih eksplozija.“
Veliki je broj onih koji su zbog mina izgubili živote ili ostali invalidi:
„Imali smo više od 100 slučajeva u kojima su ljudi od mina izgubili živote. Dok je više od 400 onih koji su ostali invalidi.“
* * * * *
Postavlja se pitanje koliko će potrajati uklanjanje neeksplodiranih sredstava na prostoru bivše Jugoslavije? Ijen Mansfeld iz Međunarodnog centra za deminiranje sa sedištem u Ženevi:
„Teško je to proceniti. Kao što sam rekao, potrebno je prikupiti sve više informacija. Na sreću, broj žrtava se smanjuje. To znači da je podučavanje stanovništva u ugroženim područjima kako da se ponaša dalo pozitivan rezultat. Naravno, veoma je važno u kojoj meri su vlasti posvećene rešavanju problema, zatim koliko ima novca na raspolaganju, kao i stručnih timova za deminiranje, angažmana domaćih i stranih nevladinih i drugih organizacija.“
U svetu svake godine strada oko 15.000 ljudi od zaostalih bombi iz ratova u skoro 70 zemalja. Osim žrtava, zaostala minska polja ugrožavaju i poljoprivrednu proizvodnju. Problem je tim veći, ako se ima u vidu da je uglavnom reč o siromašnim zemljama. Tako je u Avganistanu najmanje 700 kvadratnih kilometara pod minama, koje su locirane. Problem je što se za mnogo veći broj neeksplodiranih sredstava uopšte ne zna lokacija. Oko 300 lica u ovoj zemlji svakog meseca pogine ili je ranjeno od eksplozije mina. Ijen Mansfeld iz Međunarodnog centra za deminiranje sa sedištem u Ženevi:
„Verovatno se između 60 i 70 zemalja u svetu suočava sa problemom neaktiviranih mina i neeksplodiranih eksplozivnih naprava. Posebno su ugroženi Avganistan, Kambodža, Angola, Mozambik, Irak. U ovu grupu zemalja spada i Bosna. Biće potrebne godine da se neutrališu područja pod minama. Ostale zemlje su manje pogođene. Na primer, Albanija ima jedno ili dva područja na granici sa Kosovom. U poslednjih šest-sedam godina vlasti u Tirani rade na deminiranju i uglavnom su uspele da očiste taj teren. U međuvremenu, ostvaren je i progres u prevenciji. Konvenciju iz Otave iz 1997. godine o zabrani postavljanja mina do sada je potpisalo 155 zemalja, tako da je manje-više iskorenjena legalna prodaja mina. Nemam podatke o eventualnom ilegalno prometu eksplozivnih sredstava. Istovremeno, u poslednih pet godina je smanjen broj žrtava, jer su u mnogim od ugroženih zemalja ustanovljeni nacionalni programi deminiranja. Međutim, posao nije ni izbiliza završen. Ima zemalja kojima je itekako potrebna međunarodna pomoć.“
Koji su ključne teškoće u zemljama kao što je Avganistan?
„Prvi problem je, kao što sam rekao, nedostatak informacija gde su mine sve postavljene. Zbog toga je utvrđivanje njihovih lokacija na terenu kao što je Avganistan veoma mukotrpan i dugotrajan posao. Ova zemlja je bila najpre pod okupacijom Sovjetske armije koja je oko 10 godina minirala čitava područja oko svih većih gradova, praveći neku vrstu zaštitnog prstena kako bi sprečila napade mudžahedina. Islamski pobunjenici su pak kontrolisali ruralna područja na kojima su postavljali zasede, uključujući i mine, da bi zatim brzo menjali lokaciju. Nakon povlačenja Sovjetske armije, različite frakcije mudžahedina su se međusobno borile, postavljajući nasumice mine po celoj zemlji, tako da smo nakon dvadesetogodišnjeg ratovanja još u fazi prikupljanja informacija o minskim poljima. Tu je i problem edukacije ljudi kako da se čuvaju, jer je mnogo izbeglica koje su u stalnom pokretu zbog sukoba koji još uvek nisu okončani.“
Da li su od zaraćenih strana ostali bilo kakvi pisani tragovi, mape?
„Veoma malo. Od Sovjetske armije ostale su neke mape. Međutim, nakon njenog povlačenja na tim područjima su nastavljene borbe odnosno postavljene nove mine, tako da ti podaci iz sovjetskog perioda nisu od velike koristi. Inače, u većini zemalja moja organizacija, kao i ostale koje čiste minska polja, moraju da sprovedu sopstvenu istragu gde su eksplozivna sredstva sve locirana da bismo se obezbedili i tako izbegli nove žrtve. Naravno, da su ta područja i dalje opasna, ali ako su ljudi koji u njihovoj blizini žive obučeni kako da se ponašaju, a zatim dobiju određenu opremu, kao što su detektori, mogu se izbeći neželjene posledice.“
Da li se uopšte može govoriti o trajnom rešavanju ovog problema?
„Svet je tokom devedesetih godina uvideo da je postavljanje mina veliki problem. Reč je o oružju koje se koristi nasumice i odnosi žrtve i posle 15-20 godina. Zato je i doneta pomenuta Rezolucija u Otavi. Međutim, bez obzira na pomake, mnogo toga ima da se uradi. Čak i ako bismo jednog dana uklonili svaku minu na planeti, ostaje problem žrtava, oko 15.000 ljudi pogine godišnje od eksplozija mina, zatim ranjeni kojima je potrebna pomoć do kraja života. Prema Ugovoru iz Otave, države potpisnice imaju obavezu da za deset godina očiste teren od mina. Mnoge su uspele da manje-više reše problem, kao što je Albanija, ali državama koje imaju veliki problem, poput Avganistana, biće sigurno potrebno produženje roka.“