Doktor Branislav Kocman iz kirurškog tima zagrebačke bolnice Merkur, koji je prije tri dana presadio jetru dvojici visokourgentnih pacijenata, kaže da je korist od članstva u Eurotransplantu najvidljivija upravo u hitnim situacijama. Ističe da su prve dvije zatražene jetre stigle u Zagreb za 48 sati, a treća za svega šest:
"Čim smo vidjeli o čemu se radi, odmah smo definirali potražnju. Tražili smo u jutro, a ponudu smo dobili već oko 23 sata."
Koordinatorica u nacionalnom Centru za transplantacije, Mirela Bušić, kaže da se u Hrvatskoj u posljednjih mjeseci može doista govoriti o pravom zamahu transplantacijske medicine, a od članstva u Eurotransplantu najviše su profitirali pacijenti koji dugo čekaju na nove organe:
"To su prvenstveno pacijenti koji su na presađivanje bubrega čekali desetak i više godina, te urgentni pacijenti koji čekaju na presađivanje jetre."
U Hrvatskoj živi oko 3000 ljudi s presađenim organima, a na transplantaciju bubrega, jetre, srca, koštane srži i drugih organa čeka oko 900 ljudi.
Jedan od njih je i 40-godišnji Zoran Šuša iz Poreča, koji novi bubreg čeka već 21 godinu:
"To je točno polovica moga života. Čeka se kompatibilni bubreg. Svaki drugi dan moram na dijalizu - u ponedjeljak, srijedu i petak. Transplantacija traje od 16:00 do 21 sat. Mnogi pacijenti, pogotovo stariji, loše se osjećaju poslije dijalize, pa ih treba voziti kući. Oni iz Poreča se moraju ustati u četiri sata u jutro da bi u 7:00 bili u Puli. Kući dođu oko 15:00 časova. To je dosta naporno."
Članstvo u Eurotransplantu daje mu nadu da će mu se možda lakše naći kompatibilan bubreg i konačno prestati muke s dijalizom:
"To malo ulijeva nadu jer kod njih vjerojatno nema pacijenata koji toliko dugo čekaju na transplantaciju. Automatski se dolazi brže na red. Ne vjerujem da vani ima toliko ljudi koji čekaju i po 20 godina. Prvi bubreg koji je došao u Hrvatsku je transplantiran pacijentu iz Pule, koji je bio 31 godinu na dijalizi."
Koordinatorica Bušić kaže da je u ovoj godini obavljeno više od 200 transplantacija, dio zahvaljujući i razmjeni organa u Eurotransplantu:
"Hrvatska je do sada dobila 23 bubrega, a četiri su poslana u zemlje Eurotransplanta. Za sada smo primili šest jetri, a četiri su poslane u Eurotransplant. To je apsolutno pozitivan balans organa u korist Hrvatske."
Doktor Kocman pojašnjava da suštinski problem ukupnog broja doniranih organa u Hrvatskoj i dalje ostaje jer dobiveni organi iz Eurotransplanta moraju se i vratiti:
"Nije pitanje članstva u Eurotransplantu, nego broj donora i razvoj transplantacijskog dijela. Ukupno čekanje pacijenata se smanjuje, i to značajno, ali, ako smo uzeli 600 bubrega iz Eurotransplanta, moramo dio i vratiti."
Zrinka Mach-Medved iz Zajednice udruga dijaliziranih i transplantiranih bubrežnih bolesnika u Hrvatskoj, naglašava da svijest o potrebi doniranja organa u Hrvatskoj ipak raste. Još prije godinu dana organ svog umrlog člana obitelji odbijalo je dati 25 posto obitelji, ali već danas je situacija bolja i s otprilike 15 donora na milijun stanovnika, Hrvatska se približila Njemačkoj:
"Statistika kaže da 18 posto obitelji ne žele donirati organe svojih pokojnih. To može biti i neznanje. Donorska kartica nije nešto što je zakonom regulirano. Bez obzira što neko ima pretpostavljeni pristanak, liječnici još uvijek pitaju obitelj za odobrenje."
Udruge namjeravaju pokrenuti niz edukacijskih programa po srednjim školama, a Zrinka Mach-Medved, kojoj je prije nekoliko godina i samoj presađen bubreg, dodaje da više edukacije ne bi škodilo i samim zdravstvenim djelatnicima:
"Neke bolnice, koje još uvijek mogu utvrđivati moždane smrti, ne dojavljuju o potencijalnim donorima. Nama ne dojavljuje donore trećina bolnica u kojim imamo transplantacijske koordinatore."
