Prvi su se prošlog tjedna pobunili studenti Prirodoslovno-matematičkog fakulteta i tvrdili da će ih čak 250 izgubiti godinu zbog lošeg provođenja Bolonjske deklaracije. Onda je na vidjelo izbilo i nezadovoljstvo na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, čiji su studenti također zaprijetili organiziranjem, ukoliko im uprava ne odobri pravo upisa na višu godinu bez jednog položenog ispita:
„Više je problema s tom Bolonjom nego dobroga. Sada ne znam da li upisujem prvu ili drugu godinu. Ostale su mi jezične vježbe i radi njih sada ne bih mogla upisati drugu godinu.“
„Svi su zbunjeni i niko ništa ne zna. Mislim da to ne znaju ni profesori.“
„Skratili su nam ispitni rok početkom devetog mjeseca sa četiri tjedna na tri, a onda je većina ljudi očekivala da će moći prebaciti jedan ispit, a došla je odluka da se ne može ništa prebaciti.“
„Do danas nisam znala hoću li pasti ili ne. Onda su mi rekli da neću, ali da se neću upisati u peti semestar, nego ponovo u treći i četvrti, ali da to neće biti pad. Onda svaki put, da mi ne ponište stipendiju, moram nositi potvrdu da nisam pala. Gluposti. Ne znam što će na kraju biti. Na kraju će me valjda upisati na peti semestar.“
Prorektorica zagrebačkog sveučilišta Ljiljana Pintar priznaje da je ukupan sustav poprilično nespreman „za Bolonju“, ali ni studente ne lišava odgovornosti:
„Bolonjski proces je doista proces i on zahtijeva određeno vrijeme i razumijevanje. Bilo bi loše kada bi ovo što se sada dogodilo na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu postalo model rješavanja određenih situacija. Ovo što se događa može biti djelomično i rezultat nerazumijevanja i nepoznavanja određenih uvjeta, preteških, možda neprilagođenih programa, ali isto tako može velikim dijelom biti i rezultat nesavjesnoga rada pojedinih studenata koji nisu shvatili osnovnu poentu Bolonje i Bolonjskog procesa, a to je redovitost u radu.“
Sveučilišni profesor Gvozden Flego, bivši, a kako se očekuje i novi opozicijski kandidat za budućeg ministra znanosti, unatoč užarenoj studentskoj jeseni, ne misli da je riječ o „krahu Bolonjskog procesa“:
„Nikako nije krah Bolonjskog procesa jer se cijela stvar zove proces i on se mora po definiciji i razvijati. Riječ je o tome da smo se neadekvatno pripremali, što se do sada pokazuje. Imali smo dvije godine za pripremu od trenutka donošenja zakona, ili četiri godine za pripremu od trenutka potpisivanja deklaracije, od ulaženja u proces. Studenti su upisivali studij, a da uopće nisu znali s kojim će zanimanjem studij završavati. Studenti su upisivali studij a da se ministarstvo nije konzultiralo s poslodavcima, kakve profile poslodavci trebaju i što bi sve trebalo ugraditi u određena zanimanja, pa studenti i dan danas ne znaju što će biti potrebno tržištu rada nakon tro-godišnjeg visokog obrazovanja, a koliko nakon peto-godišnjeg. S toga mislim da Bolonjski proces kod nas proživljava dosta ozbiljne poteškoće, ali se nadam da su one u procesu savladive i da će uskoro, ako ne sada, onda do sljedeće akademske godine, sljedeća vlada obaviti onaj dio posla koji je trebao biti obavljen prije uvođenja samog procesa.“
Profesor Goran Muic sa zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, čiji su se studenti prvi pobunili, tvrdi da će unatoč početnom nezadovoljstvu studenti u konačnici ipak biti na dobitku. Navodi da je upravo na tom fakultetu već nakon dvije godine Bolonjskog sustava poboljšan postotak prolaznosti, što je bio i najveći problem starog sustava:
„Na prvoj godini studija prolaznost na svakom kolegiju se kreće oko 60 posto. A na drugoj godini čak 67 posto. Čim vi potičete njihovo kontinuirano učenje to povećava i njihovu efikasnost polaganja ispita.“
Većina studenata uglavnom je zbunjena:
„To ne znaju ni oni, a kamoli i mi.“
„Nema nikakvih pravila.“
„Mi ništa ne znamo.“
„Mislim da je to bilo previše na brzinu napravljeno. Ne bih to mogla nazvati procesom. Mislim da je to bilo napravljeno z brda z dola.“
„Još se taj sustav nije dovoljno razvio. Valjda će biti bolje u budućnosti.“
„Više je problema s tom Bolonjom nego dobroga. Sada ne znam da li upisujem prvu ili drugu godinu. Ostale su mi jezične vježbe i radi njih sada ne bih mogla upisati drugu godinu.“
„Svi su zbunjeni i niko ništa ne zna. Mislim da to ne znaju ni profesori.“
„Skratili su nam ispitni rok početkom devetog mjeseca sa četiri tjedna na tri, a onda je većina ljudi očekivala da će moći prebaciti jedan ispit, a došla je odluka da se ne može ništa prebaciti.“
„Do danas nisam znala hoću li pasti ili ne. Onda su mi rekli da neću, ali da se neću upisati u peti semestar, nego ponovo u treći i četvrti, ali da to neće biti pad. Onda svaki put, da mi ne ponište stipendiju, moram nositi potvrdu da nisam pala. Gluposti. Ne znam što će na kraju biti. Na kraju će me valjda upisati na peti semestar.“
Prorektorica zagrebačkog sveučilišta Ljiljana Pintar priznaje da je ukupan sustav poprilično nespreman „za Bolonju“, ali ni studente ne lišava odgovornosti:
„Bolonjski proces je doista proces i on zahtijeva određeno vrijeme i razumijevanje. Bilo bi loše kada bi ovo što se sada dogodilo na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu postalo model rješavanja određenih situacija. Ovo što se događa može biti djelomično i rezultat nerazumijevanja i nepoznavanja određenih uvjeta, preteških, možda neprilagođenih programa, ali isto tako može velikim dijelom biti i rezultat nesavjesnoga rada pojedinih studenata koji nisu shvatili osnovnu poentu Bolonje i Bolonjskog procesa, a to je redovitost u radu.“
Sveučilišni profesor Gvozden Flego, bivši, a kako se očekuje i novi opozicijski kandidat za budućeg ministra znanosti, unatoč užarenoj studentskoj jeseni, ne misli da je riječ o „krahu Bolonjskog procesa“:
„Nikako nije krah Bolonjskog procesa jer se cijela stvar zove proces i on se mora po definiciji i razvijati. Riječ je o tome da smo se neadekvatno pripremali, što se do sada pokazuje. Imali smo dvije godine za pripremu od trenutka donošenja zakona, ili četiri godine za pripremu od trenutka potpisivanja deklaracije, od ulaženja u proces. Studenti su upisivali studij, a da uopće nisu znali s kojim će zanimanjem studij završavati. Studenti su upisivali studij a da se ministarstvo nije konzultiralo s poslodavcima, kakve profile poslodavci trebaju i što bi sve trebalo ugraditi u određena zanimanja, pa studenti i dan danas ne znaju što će biti potrebno tržištu rada nakon tro-godišnjeg visokog obrazovanja, a koliko nakon peto-godišnjeg. S toga mislim da Bolonjski proces kod nas proživljava dosta ozbiljne poteškoće, ali se nadam da su one u procesu savladive i da će uskoro, ako ne sada, onda do sljedeće akademske godine, sljedeća vlada obaviti onaj dio posla koji je trebao biti obavljen prije uvođenja samog procesa.“
Profesor Goran Muic sa zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, čiji su se studenti prvi pobunili, tvrdi da će unatoč početnom nezadovoljstvu studenti u konačnici ipak biti na dobitku. Navodi da je upravo na tom fakultetu već nakon dvije godine Bolonjskog sustava poboljšan postotak prolaznosti, što je bio i najveći problem starog sustava:
„Na prvoj godini studija prolaznost na svakom kolegiju se kreće oko 60 posto. A na drugoj godini čak 67 posto. Čim vi potičete njihovo kontinuirano učenje to povećava i njihovu efikasnost polaganja ispita.“
Većina studenata uglavnom je zbunjena:
„To ne znaju ni oni, a kamoli i mi.“
„Nema nikakvih pravila.“
„Mi ništa ne znamo.“
„Mislim da je to bilo previše na brzinu napravljeno. Ne bih to mogla nazvati procesom. Mislim da je to bilo napravljeno z brda z dola.“
„Još se taj sustav nije dovoljno razvio. Valjda će biti bolje u budućnosti.“
