RSE: Gospodine Nikoliću, prethodnih dana ste imali zanimljivu i oštru prepisku sa političkom grupacijom Srpska lista. Ako zanemarimo kvalifikacije iznesene u toj polemici Vi ste, između ostalog, ustvrdili da dio političkih predstavnika Srba traži dvojno državljanstvo u cilju rušenja Crne Gore. Na šta ste precizno mislili?
NIKOLIĆ: Stvar je sasvim prosta. Prvo, Srbija može dati državljanstvo onima u Crnoj Gori koji se izjašnjavaju kao Srbi jednostrano i ne vidim kako to neko može uopšte spriječiti. Upravo je u srpskom parlamentu u toku kampanja traženja većine koja bi pokazala i podržala amandmane na njihov zakon i o tome čitamo svaki dan, ali to je još uvijek marketinška stvar. Međutim, u svakom slučaju to Srbima u Crnoj Gori ne bi mnogo koristilo. Možda sada radi nekakvog ponosa, ali samo to i ništa više. Možda bi mogli glasati u Srbiji, ako im ona to dozvoli, ali pitanje je kome bi to u ovom političkom trenutku u Srbiji bilo od koristi, pa je sada, kako vidimo i sadašnja srpska vlast dosta rezervisana prema tom pitanju, jer ne znam kakva bi bila disperzija tih glasova u Srbiji iz Crne Gore, jer je taj zahtjev njihov sljedeći korak. S druge strane, pak i ono zbog čega se vodi cijela priča jeste pitanje sticanja crnogorskog državljanstva za takozvane „terazijske Crnogorce“ što ne zavisi od volje političara u srpskom parlamentu, a ti bi glasovi već sjutra mogli biti pogubni po Crnu Goru. To ne bi bili njeni glasovi za Crnu Goru, nego protiv nje. To bi zapravo bio nekakav uvod Srba u Crnu Goru ili još jedna drastična promjena etničkog sastava u Crnoj Gori iz koje bi se moglo izroditi svašta. Zatim, tu je i neriješeno kosovsko pitanje, pa ko zna šta se sve i od te strane može desiti i mogu li se očekivati i otuda neki novi Crnogorci. To ne bi bili Crnogorci nego Srbi. Kada takve opasnosti po Crnu Goru ne bi bilo vjerujem da bi se problem lako bilateralno riješio. Ovako, Crna Gora je uložila toliko truda za svoju državnost i neće nikada više dozvoliti da bude srušena i u novom Ustavu ugrađuje takve mehanizme zaštite da se njena državnost kroz ovako očigledne namjere više nikada ne dovede u pitanje. Ne interesuju njih dupli pasoši radi lakše komunikacije ili lakšeg putovanja. Zna se da će „Moravom proteći još dosta vode“ dok budu dobili takve olakšice. Moraju ispuniti još mnogo uslova prema međunarodnoj zajednici, ispuniti uslove Haškog tribunala i riješiti 44 slučaja sa haških protjernica i još mnogo, mnogo toga.
RSE: Da li dvojno državljanstvo može omogućiti političarima u Crnoj Gori takvu zaštitu da sprovode politiku druge države u Crnoj Gori?
NIKOLIĆ: U početku mislim ne svim političarima, niti svakoj stranci koja se za to zalaže. U početku bi bilo dosta haotično stanje među njima samima kao što je i sada u odnosu na ovo pitanje, ali mislim da bi protokom vremena moglo doći do nekakve drugačije situacije. To zaista mislim. Zamislite samo što bi za Crnu Goru značilo kada bi samo posustala na putu ka evroatlantskim integracijama. Znamo da u Crnoj Gori ima dosta snaga koje se tome protive iako su sada deklarativno svi za. Ova današnja Crna Gora to ne smije dozvoliti, ona ne smije više rizikovati da bude ničiji vazal ili ničiji talac u političkom smislu ili ovisnik u ekonomskom smislu. Isuviše su se tu negativna iskustva nakupila i ne smijemo dozvoliti nikome u njoj da je dovede u poziciju ovisnika, da je neko koči i tako dalje. Ona mora sama i bez uticaja sa bilo koje strane, bez uticaja od bilo koga da kreira svoj put u evropsku budućnost. Valja se uvijek sjetiti da sve političke snage koje su bile protiv Crne Gore nezavisne i samostalne, one koje danas pritiskaju za to dvojno državljanstvo, misleći prije svega na jedan smjer, smjer sjever-jug i to zbog pokušaja obnavljanja referenduma o državno pravnom statusu o kojem očigledno neprestano sanjaju.
RSE: Iako je HGI u koaliciji sa DPS-om i SDP-om očekivali se da ova vrsta polemike i argumenti koje ste Vi iznijeli saopšti nekoj od političara iz koalicionih stranaka. Zašto, po Vama, niko iz DPS-a i SDP-a ne želi da uđe u polemiku sa Srpskom Listom po pitanju dvojnog državljanstva, identitetskim pitanjima, kao i o pitanjima lojalnosti Crnoj Gori? Da li se radi o politici ne zamijeranja ili nečemu drugom?
NIKOLIĆ: Na vaše pitanje ću odgovoriti i počeću s kraja. Prvo, po nama polemiku oko dvojnog državljanstva jednako vodi i DPS i SDP i HGI, baš kao i svi oni sa druge strane, pa i cijela plejada javnih ličnosti i to uopšte nije sporno. Ovo pitanje je postalo naročio aktuelno i pokrenuto je od strane srpskog bloka onoga trenutka kada je postalo jasno da se Crna Gora neće uobličiti kao druga srpska država nego samo kao svoja i ponajviše kao građanska. I kada je to postalo jasno počele su se „vaditi stvari iz naftaline“ i tražiti prava koja imaju Hrvati u Crnoj Gori, a oni nemaju. I što je neko mislio da ćemo mi ostati nijemi? Ali zaboravljaju da je Hrvatima njihova matica to pravo dala njenim Ustavom još prije deceniju i po i to da bi ovdje opstali i da bi im pružila makar kakvu šansu za spas od progona ili nestanka koji se onda nije mogao isključiti i to upravo od ovih koji danas to pravo traže, a i dalje su nepopravljivi sljedbenici one iste ideologije užasa i protivnici Crne Gore. I ko kaže da Božo Nikolić kao poslanik HGI, stranke koja je listom bila za suverenu Crnu Goru, nema prava da o tome iznosi svoj sud, ma nemojte molim vas. Hrvati, iako malobrojni, u Crnoj Gori su unijeli toliko toga. Unijeli su 60% ukupne crnogorske kulturne baštine što im daje ovdje svako moguće pravo i ne mislimo da bi trebali stajati po strani i nemati stav o bilo čemu u Crnoj Gori koja je i naša kao i drugih naroda u njoj. Mi smo kao stranka potpuno autonomni u odlučivanju. Naravno, vodimo računa o tome što misle naši koalicioni partneri i nastojimo da usaglasimo stavove o svim delikatnim pitanjima, ali isto tako mi smo i politički reprezenti svog naroda, imao sopstveni stav o svakom pitanju i sasvim slobodno ga iznosimo i tako mislimo i kada je u pitanju dvojno državljanstvo.
RSE: Očekujete li da vlast ne problematizuje posjedovanje dvojnog državljanstva građana hrvatske nacionalnosti u Crnoj Gori?
NIKOLIĆ: Ne, mada se čovjek nikada ne može zakleti. Ovo je ipak osjetljivo političko pitanje. O ovom slučaju bilo je dosta priče sa našom maticom. Crnogoraca ima i jedan broj u Hrvatskoj, međutim, ne znam zašto bi vlast problematizovala ovo pitanje. Mi smo ovdje u malom broju. Veliki smo po kulturi. Zašto smo ovdje samo u ovolikom broju to je stvar za neku drugu emisiju, ako je bude. Drugo, Hrvati ovdje Crnu Goru priznaju i njeni su lojalni građani. Svi do jednoga su glasali za njenu suverenost i nijesu napravili bilo koji problem, premda je Crna Gora ’97. godine pravila nama probleme. Ne naravno sad Crna Gora. Tu su stečena prava kako bi se to uradilo sada nakon decenije i po posjedovanje tog prava bez obzira što je Crna Gora samostalna država. To bi prilično zakomplikovalo stvari. Četvrto, ako bi i bilo pokušaja valjalo bi da Hrvatska promijeni svoj Ustav i zakon i to bi vrlo teško išlo i na kraju da li bi se to pitanje sa srpske strane uopšte potezalo da referendum u Crnoj Gori nije uspio. Pa naravno da ne bi, jer Srbija bi i dalje bila mediteranska zemlja.
RSE: Koliko su tokom pisanja novog Ustava i u sadašnjem predlogu novog Ustava uzeti u obzir zahtjevi Hrvatske građanske inicijative?
NIKOLIĆ: Naši zahtjevi su uglavnom ugrađeni. Tu se radi, u dijelu o osnovnim odredbama i u poglavlju o manjinskim pravima, naročito napominjem dio oko zastupljenosti manjina u najvećim tijelima države. Onaj četvrti zahtjev Venecijanske komisije koji se odnosi na potpuno normiranje manjinskih prava u ovim, kako je to bilo normirano u takozvanoj Maloj povelji Srbije i Crne Gore uglavnom ispunjen, samo u nešto drugačijoj formi. Ono što je u ovoj fazi bilo značajno to je takođe urađeno, a to je stvaranje ustavnog osnova za vraćanje onog famoznog člana 23, 24 u Zakon o manjinama koja su pala pred Ustavnim sudom, a odnosila se na takvozvane zagarantovane mandate manjina. No, mi mislimo da bi nakon donošenja novog Ustava to treba potpuno revidirati Zakon o manjinama kao i čitav set drugih zakona, izbornom zakonodavstvu i još mnogo toga drugog i to je u planu. Interesantno je da su se sa našim formilacijama oko zastupljenosti složili Bošnjaci i zastupnik albaniskih partija, ali mi ni do danas nije jasno zašto su zadnji sastanak 30. juna njihovi članovi Odbora napustili Ustavni odbor. Ja ovog trenutka ispred sebe držim njihove zahtjeve u pisanoj formi iz kojih se to može dokazati da su slažu sa alternativama HGI-ja, a ugrađeno je nešto njihovo kao srazmjerna zastupljenost u organima i tako dalje. Nije mi jasno zašto su napustili sastanak bez obrazloženja i propustili da razgovaramo i dogovaramo i dogovorimo se i oko preambule, jezika i o stečenim pravima pravima i tako dalje kada je za to postojala volja. Za ostale koji su napustili Odbor nije mi čudno. Neki su podnosili nove čitave ustave i nije ih bilo briga za primjedbe svih primljenih savjeta Savjeta Evrope i Venecijanske komisije koje smo mi uvažvali svuda gdje je to bilo moguće. Nije mi jasno zašto su se sastali nasamo sa onima koji Crnu Goru ni dan danas ne priznaju i dan danas strijeme onoj pogubnoj ideologiji devedesetih godina. Sjetimo se samo Bukovice, Štrbaca, deportacije Muslimana, Kaluđerskog Laza, logora Murinj. A to je prije svega njihov problem i nadam se da će se da će svom narodu dati „vjeru i vodu“. Međutim, ne mogu reći da mi nije žao zbog svega toga. U parlamentu Crne Gore Muslimana i Bošnjaka u Crnoj Gori ima 7, a u nacionalnoj partiji imate dva poslanika. U ministarstvima i javnom sektoru da i ne nabrajam. Kod Albanaca taj omjer je 4 : 1 u parlamentu. Imaju čak jednog ministra i zbog svoje posebnosti mnogo toga drugog što ostali narodi u Crnoj Gori još uvijek nemaju. Ovo govori dosta toga. Što se nas tiče mi ne vidimo ništa loše ni ako bi se dopunila i preambula, pa se osim Crnogoraca pobrojali i ostali autohtoni narodi. Što se nas tiče mi ne vidimo ništa loše ni ako bi se preformulisao član 30 Predloga Ustava, pa se pobrojali i drugi jezici, ali naravno da se ne dira prvi stav člana 13 da jezik u službenoj upotrebi ostane crnogorski po nazivu države. Naravno, nemamo ništa ni oko stečenih prava ako ni oko retroaktvne primjene manjinskih prava. Sve su to zahtjevi Bošnjaka Muslimana o kojima su trebalo ostati da svi o tome razgovaramo i nađemo rješenje prije nego je predlog Ustava i zakona proslijeđen poslanicima. Ovako će sve biti mnogo teže, ali nadajmo se da će se naći zadovoljavajuće rješenje. HGI smatra da obavezno treba pobrojati vjerske zajednice u Crnoj Gori, ukljućujući i Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Mi naprosto mislimo da Crna Gora neće biti ni manje ni više građanska, ako se vjerske zajednice pobroje. Ona je u svakom slučaju definisana kao sekularna država. Takođe mislim da bi trebalo dodati rubrum pravo na život i član u skladu sa preporukom Venecijanske komisije, ali ipak treba prvo sačekati mišljenje Venecijanske komisije oko predloga Ustava. Ono što stvarno jeste žalosno to je što nam uvijek treba neko ko će nas „biti po prstima“ jer nikako da se urazumimo.
RSE: Da li bi po Vama moglo doći do podizanja tenzija ukoliko referendum bude način za usvajanje Ustava?
NIKOLIĆ: Ne osim samo „pucnji iz prazne puške“ čega ima i sad. I svi ovi požari, ovi najnoviji grafiti u Tivtu kao „Ubij, zakolji da Hrvat ne postoji“, ovi nemiri po tribinama, što mislite, to svakako treba smjestiti u isti koncept. Ali sve je ipak drugačije danas nego prije petnaestag godina. Međutim, ko zna može li se sve isključiti kada su u pitanju ovi prostori.
RSE: Kakav je po Vama položaj Hrvata u Crnoj Gori, koje su to oblasti u kojima je potencijalna ugroženost najvidljivija?
NIKOLIĆ: Naš položaj u Crnoj Gori još nije svakako dobar, ali jeste bolji nego juče, a to zbog toga što Crna Gora tek sada uči da postane i pravna država, uči da postane i da poštuje prava manjina. Između ostalog, treba da sprečava ove fašističke grafite i kojekakve ispade o kojima je bilo riječi. U godinama rata nije bilo oblasti života gdje nijesmo bili ugroženi. Progoni, prijetnje, otpuštanje s posla su bili normalna pojava. Mi smo čak i sretni što smo preživjeli. Ja mislim da nije nepoznato da se samo iz Tivta iselilo oko 500 ljudi. Što bi tu trebalo uraditi još veće? Naravno, ne možemo tu svrstati svu Crnu Goru, bilo je i one razumne koja zaslužuje naše poštovanje samo su bili u manjini, ali da bih potpuno odgovorio na vaše pitanje moram napomenuti samo par važnih stvari iz bliske prošlosti. Recimo, ’48.godine na prvom poslijeratnom popisu naših Srba u Crnoj Gori je bilo 1,8%. Vidite li kakav je omjer danas i kako je došlo do drastične promjene etničkog stastava, naročito na prostorima Boke gdje od pamtivijeka žive Hrvati. U najvećem broju tu živimo. Treba li poslije ovih činjenica ići dalje u neko obrazloženje posljedica ove činjenice do te mjere da nas ovdje neke grupe nazivaju pokatoličenim Srbima, a sačuvaj Bože da pomenu veličinu naše kulturne baštine. Naravno da je to pratio strah naročito izražen kroz nasilsnu asimilaciju protokom vremena dovelo do pada o svijesti i identitetu, a sve ostale negativnosti, a ljudska prava su u ono vrijeme bila „španska sela“. Teško je sve to sada i brzo povratiti, ali radi se na tome i pomaka ima, međutim, danas su Hrvati u Crnoj Gori još uvijek najnezaposlenija skupina. Još nas nema u strukturama državne vlasti i javnom sektoru ali premda na zajedničnoj listi sada kroz DPS uz moje prisustvo došli smo do po prvi put i do parlamenta Crna Gore, što će reći da smo makar politički oživjeli. Nadam se da tu stvar neće stati i da kažemo da ja neću biti prvi i posljednji.
RSE: Da li ste zadovoljni odnosom države Hrvatske prema Hrvatima u Crnoj Gori?
NIKOLIĆ: Odgovor na ovo pitanje je djelimično. Iako sam svjestan da tu postoji dosta stvari koje koče, a koje su u sferi čiste politike, ipak mislim da bi se moglo biti nešto bolje. Prije svega mislim na više brige i pomoći oko zapošljavanja. Mislim da to može i da je to za nas ovdje veoma važna stvar. Takođe nam više mogu pomoći oko izražaja naše kulturne baštine i svega što tu spada. Mi inače imamo veoma dobru komunikaciju sa našom ambasadom u Podgorici i Konzulatom u Kotoru koji nam i inače pomažu po svim tim pitanjima, ali ponavljam, sve bi to moglo ići i mnogo više i mnogo brže.
