Ovaj protokol potpisan je kako bi bio omogućen nesmetan pristup pripadajućim pravima, ali i izvršeno racionaliziranje upotrebe smještajnih kapaciteta za osobe pod privremenim prihvatom i osobe koje su podnijele zahtjev za azil u Bosni i Hercegovini za vrijeme dok su uživale status privremenog prihvata u BiH.
Ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH Safet Halilović uputio je Vijeću ministara aneks, uz Prijedlog budžeta Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, u kojem predlaže osiguravanje dodatnih 108 miliona KM za realiziranje održivog povratka u 2008. godini. Kako se ističe u saopćenju, Vijeće ministara BiH na narednoj bi sjednici trebalo raspravljati o okvirnom budžetu za period od 2008. do 2010. godine. Pod pretpostavkom ovogodišnjeg nivoa ulaganja, u ovoj i naredne tri godine, mogao bi biti osiguran održivi povratak oko 18.000 porodica. Prema aneksu na Prijedlog budžeta Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH za narednu godinu, trebalo bi osigurati dodatnih 58,8 miliona KM za obnovu stambenih jedinica izbjeglica i raseljenih osoba u BiH, 46,2 miliona KM za održivi povratak i nešto više od 3,2 miliona KM za prioritetnu elektrifikaciju stambenih jedinica za potrebe već realiziranog povratka, kaže se u saopćenju Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH.
Aktuelni pokazatelji Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, kako se navodi, svjedoče o blizu 40.000 porodica ili 135.000 osoba koje trebaju pomoć u rekonstrukciji i održivom povratku, za što je potrebno osigurati više od milijardu KM. Na osnovu podataka prikupljenih putem regionalnih centara Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, od nadležnih općinskih službi, kantona, entiteta i Distrikta Brčko i na osnovu ostalih raspoloživih informacija, Ministarstvo je sačinilo pregled izdvajanja finansijskih sredstava za održivi povratak, prema kojem je za ove namjene u 2007. godini, iz svih raspoloživih budžeta, od općinskog do državnog nivoa i donatorskih izvora, planirano izdvajanje oko 171 milion KM.
Protesti zbog (ne)povrata vojnih stanova
Predstavnici Udruženja vojnih penzionera Republike Srpske zatražili su od entitetskih institucija da se uključe u rješavanje povrata vojnih stanova u Federaciji BiH, upozoravajući da će na jesen organizovati proteste, ukoliko ne bude pomaka u rješavanju njihovih problema.
Predsjednik Udruženja vojnih penzionera RS-a Milorad Kutlešić izjavio je na konferenciji za novinare da su nedavno uputili i pismo Visokom predstavniku u BiH Miroslavu Lajčaku s predlogom da poništi sporni član 3A, kojim bi bio omogućen povrat 220 vojnih stanova u Federaciji, ali da do sada odgovor nisu dobili. Kutlešić je takođe rekao:
„Ti naši stanovi bi trebali ili da se vrate ili da sada naša vlada, odnosno ministarstvo u čijem je djelokrugu taj posao ili ne znam ko već, makar na osnovu ove vojne imovine koja je oduzeta odnosno stavljena na raspolaganje, na neki način iznađe mogućnost izgradnje ili kupovine jednog dijela stanova i na taj način ovim ljudima obezbijedi stambeni prostor.“
On je osudio i ponudu za novčanu nadoknadu za stanove koje su prijeratni korisnici otkupili, ali prema zakonu nemaju pravo njihovog povrata:
„Ako su oni nas eliminisali i mi nemamo pravo na te stanove, onda se postavlja pitanje na osnovu čega oni nama sada nude nekakvu novčanu nadoknadu? Znači, nemam pravo na stan, koji sada vrijedi 90.000 ili 100.000 evra, međutim, oni nama nude 27.000 evra, što je jedna totalna kontradiktornost.“
Jovo Vukobrad, iz istog udruženja, navodi kako se građani koji nastoje vratiti vojni stan, praktično stalno vrte u krug:
„Opština donese negativno rješenje, kanton tu odluku poništi i vrati opštini. Opština ponovo odbije i ukoliko kanton potvrdi odluku opštine, onda se čovjek žali i onda to ide na federalne sudove. A onda federalni sud ili Ustavni sud BiH to sve poništi i ponovo vraća opštini. Tako da proces traje od 12 do 15 godina.“
Na ljetovanju u domovini
Veliki broj građana Bosne i Hercegovine koji sada žive van njenih granica, ljetne mjesece koriste za posjetu rodnom kraju. Jedan od njih je i Banjalučanin Bakir Prlja, predsjednik Saveza BH udruženja u Švedskoj. Njegovu posjetu rodnom gradu iskoristili smo kako bi saznali kako su Bosanci i Hercegovci oraganizovani u Švedskoj, te na koji način se gleda na situaciju u Bosni i Hercegovini i Banja Luci. S njim je razgovarao Erduan Katana:
Uglavnom zahvaljujući proteklom ratu, danas u Švedskoj živi oko 70.000 građana Bosne i Hercegovine. O načinu na koji su organizovani, Bakir Prlja kaže:
„Krovna organizacija (Savez BH udruženja u Švedskoj) ima preko 12.000 članova. Imali smo kancelariju u Štokholmu, a sad smo se preselili u Norrköping. To je jedna ozbiljna organizacija, koja ima zaposlene, koja ima svakodnevne kontakte s našim ljudima, sa 70 udruženja u 70 različitih gradova, što je jedna dosta dobra mreža, možda najjača u čitavoj dijaspori. Iz naše centralne kancelarije se komunicira s tim udruženjima, udovoljava se njihovim potrebama. Finansira nas švedska država. Uz strogu kontrolu švedske vlade, jedan dio tih sredstava se koristi za njegovanje vlastite kulture i tradicije, a jedan dio za integraciju u švedsko društvo. Dužni smo da radimo i jedno i drugo. Tako da to dosta dobro funkcioniše u Švedskoj. U našoj organizaciji su okupljeni ljudi svih nacionalnosti. Bošnjaka je najviše, jer 80 posto bosanskohercegovačke dijaspore u Švedskoj čine Bošnjaci. Dio bosanskohercegovačkih građana u Švedskoj drugih nacionalnosti se priključio nama, a dio se priklonio Svesrpskom i Svehrvatskom savezu, koji pripadaju Beogradu i Zagrebu. Postoje određene nesuglasice na nivou Predsjedništva i Vijeća ministara oko toga kako definisati dijasporu da bi ona bila bosanskohercegovačka, tako da će sada u Vijeću ministara biti osnovana komisija Saveza dijaspore, gdje će ući svi. To neće biti ministarstvo za dijasporu, ali će u jednom segmentu vršiti tu funkciju da će pokušavati na bolji način da ima kontakt sa dijasporom i da iskoristi kapacitete koje dijaspora ima. Zanemaruje se ogroman kapacitet koji postoji među omladinom, koji su došli u dijasporu još dok su išli u osnovnu školu, a sada su pozavršavali fakultete, menadžerske škole, rade na izuzetno dobrim položajima, u velikim švedskim firmama, izuzetno su dobri stručnjaci, govore strane jezike, pružaju sve što Bosni i Hercegovini nedostaje. Međutim, čini mi se da naši političari to ne cijene i da će se u budućnosti te komisije pri Vijeću ministara morati prepoznavati to što vrijedi. Bosna i Hercegovina ne traži takve resurse i kadrove, iako su joj potrebni i zato situacija i jeste takva kakva jeste.
U BH dijaspori posebno su zabrinuti zbog ponašanja domaćih političara prema rješavanju njihovog statusa. Nevjerovatno je, kaže Prlja, da se političari u našoj zemlji ne mogu dogovoriti ni oko potpisivanja sporazuma sa drugim državama oko dvojnog državljanstva, zbog čega bi Bosna i Hercegovina mogla ostati bez velikog broja svojih građana:
„Taj famozni član u zakonu koji oduzima pravo našim građanima da budu državljani Bosne i Hercegovine ako prime državljanstvo druge zemlje, treba promijeniti. To treba da bude u interesu svih. Neshvatljivo je da naši građani u dijaspori, od kojih su većina Bošnjaci, gube pravo na bosanskohercegovačko državljanstvo ukoliko uzmu državljstvo zemlje u kojoj žive. Ta politika se proteže od 1992-1993. godine. Time bi, faktički, proces etničkog čišćenja bio završen. Žalosno je da poslije 15 godina ta politika nije nestala. Dakle, ljudi u tvojoj državi rade na tome da ti ne budeš državljanin te države. Protiv toga ćemo se boriti i siguran sam da će se taj član zakona promijeniti i da će svi ti ljudi ostati državljani BiH i imati pravo glasa.“
Na pitanje zašto se sve manji broj ljudi želi vratiti u Bosnu i Hercegovinu, odnosno zašto se mali broj Banjalučana, kojih u Švedskoj ima oko 25.000, ne vraća, Prlja kaže:
„U godinama odmah poslije rata (1997-1998), po našem prvom dolasku u Banjaluku, u naš rodni grad, mi smo imali puno više nade nego što imamo danas. To je vrlo jednostavno objasniti. Mi koji smo protjerani iz ovog grada, bili smo žrtve jedne politike koja je bila u svakom slučaju destruktivna. Očekivali smo da ćemo poslije rata naići na jednu potpuno drugu politiku, da će svako priznati svoju grešku i da će se na neki način situacija stabilizovati i da ćemo, ipak, na neki način moći da se vratimo i da živimo bar približno onako kako smo živjeli prije rata. Međutim, već dugo godina mi dolazimo u ovaj grad, već osam-devet godina, i stalno očekujemo da će biti nešto bolje. Međutim, nažalost, taj entuzijazam i nada da će to biti kao što je nekad bilo, sve je manja i manja. Promijenjena je etnička struktura grada, naseljeno je puno novih ljudi i to čovjek može da prihvati u smislu da se desilo to što se desilo. Međutim, dešava se to da je zvanična politika danas ovdje u Banjaluci drugačija, metode nisu iste, međutim opstrukcija i jedno raspoloženje, jedan ambijent ovdje pokazuje da se zapravo ništa nije promijenilo, da se ondašnja politika i dan danas nastavlja, da je opstrukcija apsolutno prisutna, da se radi sve na tome da se dijelovi grada gdje je živjelo nesrpsko stanovništvo utope u jedan drugi ambijent. Jednostavno nam se pokušava reći – vi ovdje niste dobrodošli, ovdje vama više nije mjesto. Međutim, mi to nikada nećemo prihvatiti, i ubuduće ćemo se boriti, koliko je u našim mogućnostima, da ostanemo tu i da, bar jednim dijelom, budemo prisutni u gradu u kojem smo rođeni.“
Najviše nam, objašnjava Prlja, smeta licemjerje, koje je prisutno kod opštinskih struktura u Banjaluci, koje posljednjih godina finansiraju organizaciju „Dana dijaspore“, ali one stvari koje smetaju ljudima koji su otišli iz ovog grada, i pored obećanja, ne žele da riješe:
„Ono što se moglo uraditi, to je da se promijene nazivi dijelova grada i ulica. Ne u smislu da bi eliminisali nešto što je srpsko ili da bi bilo nešto što je bošnjačko ili hrvatsko. Ali onaj minimum koji smo mi tražili prije šest-sedam godina, gdje su bili prisutni svi gradski oci, predsjednik skupštine i gradonačelnik, da se izbace ti fašistički simboli. Glavne ulice u Banjaluci se zovu po četničkim vojvodama iz II svjetskog rata. Niko nema ništa protiv da se zovu po nekom književniku, bez obzira kojem narodu pripadao, srpskom ili bilo kojem drugom, međutim, oni uporno drže nazive ulica po tim vojvodama i neće da ih promijene, što je siguran znak da tu nema dobre volje, niti namjere da se na tom polju nešto kvalitetno napravi u Banjaluci. Fašizam ne može biti prisutan nigdje u Evropi, glede toga su doneseni zakoni u svim evropskim zemljama. Međutim, ovdje je to prisutno i to se uporno drži. Taj prvi mali evropski korak, koji bi bio dobar za sviju, nije učinjen. Da ne govorimo o zapošljavanju. S jedne strane imamo jednu lijepu priču za javnost, a s druge strane jednu žalosnu realnost, koja ni u kom slučaju nije za nas svijetla. Mi to doživljavamo kao jednu opstrukciju i jednu veoma tužnu stvarnost i realnost za nas koji smo u inostranstvu, koji smo izbjeglice.“
Prema riječima Prlje, u ovakvim okolnostima ne postoje ni šanse da se jedan broj Banjalučana, koji se snašao u Švedskoj, vrati i investira nešto u svoj grad:
„Dok se ne promijeni politička i ukupna situacija u Banjaluci, nikome ne pada na pamet da dođe ovdje. Ta želja apsolutno ne postoji. Mada bi, sigurno, puno toga moglo da se uradi. Tamo nema ljudi koji imaju neke velike novce, ali u svakom slučaju imaju dovoljno da bi ovdje mogli da pokrenu malu privredu, određene zanatske djelatnosti. Puno je mladih ljudi s univerzitetskim diplomama, koji govore po dva-tri strana jezika. Sve bi se to moglo iskoristiti da se stvori jedan ukupni kapacitet u Banjaluci. Međutim, niti omladini, niti ljudima koji imaju sredstva ne pada na pamet da dolaze, zbog političke situacije koja je u Banjaluci katastrofalna. Osim onih „Dana dijaspore“, što je, po meni, formalno, ne postoji stvarna veza preko koje bi se ti kapaciteti mogli da pretoče ovdje u Banjaluku, da se ljudima omogući da investiraju kapital i da se ujedno ti ljudi vrate u svoj rodni grad. Međutim, nama se čini da će gradske vlasti Banjaluke radije žrtvovati taj kapital koji bi mogao ući u Banjaluku da bi vršili opstrukciju povratka tih ljudi.“
Sa gorčinom Prlja konstatuje da ih gradske vlasti u Banjaluci još jedino vole kao turiste koji ostave nešto više novaca po banjalučkim roštiljnicama i kafanama. Ako se bude išlo ovim trendom, ne samo u Banjaluci, već i u Bosni i Hercegovini, i ako se ne promijeni politička situacija, za 10 godina ovdje nećemo biti više ni turisti, zaključuje Prlja:
„Međutim, stvari mogu da se promijene. Ove sad ustavne promjene i dešavanja u BiH, ako to krene pravim smjerom, onda se nadamo da će i ostalo da povuče za sobom, da se promijeni i taj politički ambijent i da zaista jednom, poslije 15 godina, taj antagonizam među tim političarima prestane, da ljudi shvate da žive u Evropi, da ljudi shvate da mogu opet živjeti zajedno i da svaka nacija u BiH može biti zaštićena, jer danas postoje evropski mehanizmi koji to omogućuju. Biti u EU ili biti kandidat, biti u NATO-u, to podrazumijeva i monitoring Evrope. Tako da su čiste izmišljotine političara koji govore da ako izgube policiju, treba da se sele. Ponovo preko medija lažu i plaše narod. Ponavlja se ista situacija. A nemoguće je dovesti mlade ljude, da oni pokušaju da okrenu situaciju, da vrate ljude u realnost, da ljudi počnu da žive normalno, kao i sav svijet u Evropi. Nemoguće je, jer oni odmah posegnu za medijima, za plašenjem naroda i starim metodama, koje su jednom dovele do rata. Te metode se ponovo ponavljaju. Nama koji smo vani je pomalo nejasno zašto Visoki predstavnik i sve međunarodne institucije koje postoje, to tolerišu? Zašto ponovo dozvoljavaju da određene televizije isto govore, na isti način plaše ljude, homogeniziraju se, ponovo se prave nove vođe koje trebaju narod da ,spase‘ od nekoga. Nama, gledajući njihove medije kako rade i na koji način funkcionišu, nije jasno da oni to ovdje dozvoljavaju, da to na neki način ne sankcionišu, a takva politika je jednom dovela do rata. Na ovim prostorima se uvijek može svašta desiti ako se na vrijeme ne spriječi. Mislim da će se to jednom dovesti u red. Ipak ćemo shvatiti da se ne mogu praviti plemena, ponovo stvarati vođe i ratnohuškačka retorika. Međutim, realnost je, nažalost, danas takva i zbog toga kod nas ima malo pesimizma.“
Dvije povratničke priče
Primjer „održivog povratka“ iz Konjica i priča o povratku u Istočnu Bosnu. Reporteri su Mirsada Ćosić i Alen Bajramović:
Četiri brata iz porodice Podrum, Miralem, Osman, Alija i Ferid, nakon povratka u svoje rodno selo Glavatičevo u konjičkoj općini, pokrenuli su porodični biznis – organska proizvodnja zdrave hrane. Jedan od braće Podrum, Ferid, kaže:
„Ja sam se vratio 1996. godine. Moj brat i ja smo bili među prvima koji smo ušli u Glavatičevo. Opredijelili smo se da radimo proizvodnju zdrave hrane. Počeli smo s jagodom, a sada radimo i krompir, kupus, grah. Ne pridodajemo nikakve hemikalije. Kako Bog dadne, tako ostane.“
Ferodov brat Miralem:
„Zasadili smo tri duluma, 12.000 komada.“
Uz povratnički život i dobru volju, dobro dođe i pomoć sa strane, kažu braća Podrum:
„Dobili smo jedan kredit od opštine, nešto od ovih mikro organizacija. S plasmanom robe, hvala Bogu, nismo imali problema. Na kućnom pragu imamo više pazara nego na pijaci. Nas su četiri brata i složno radimo, jer složna braća kuću grade. Ako nema šale i smijeha, nema ni rada. Ako su svi zadovoljni i posao ide dobro.“
Može se solidno živjeti od svog rada, kažu, sretni što su se vratili na svoje imanje. Dobili su i certifikat koji potvrđuje kvalitet organske proizvodnje, a namjera im je proširivati proizvodnju zdrave hrane.
Enver Kazić, prvi je povratnik u Rogaticu, grad u kojem je prije rata živjelo 68 posto Bošnjaka, a trenutno ih je samo trideset i petoro. Iako je vratio prije više od pet godina, ni do danas nije uspio obnoviti porušenu kuću:
„Dobio sam donaciju u građevinskom materijalu, ali ne mogu da ga ugradim, nemam od čega, nikad mi ništa nisu dali. Nisam dobio ni deku. Valjda su te donacije završavale na nekom drugom mjestu.“
Povratak u Istočnu Bosnu je sistemski promašaj, smatra predsjednik regionalnog odbora Saveza izbjeglih i raseljenih osoba BiH u Goraždu Himzo Bajrović. O razlozima zbog kojih se u regiju sa više od 100.000 Bošnjaka prije rata do danas vratilo tek oko 12.000, Bajrović kaže:
„Veliki broj Bošnjaka živi u Sarajevu. Oni su dobili izuzetnu nagradu za to što su u Sarajevu, a ne podršku da se vrate tamo gdje su ranije živjeli. Bolje prolaze oni koji se ne vrate. Oni su u svakom pogledu nagrađeni. Pa i u Republici Srpskoj su bolje prošli oni koji neće da se vrate nego oni koji su se vratili.“
Rat je završen, ali etničko čišćenje i dalje traje, kroz dodjelu donacija za povratak, izgradnju puteva, ali i diskriminaciju povratnika u ostvarivanju prava na penziono i zdravstveno osiguranje, te upošljavanje:
„Ako se nešto ne preuzme, neće biti dobro za BiH. Još jedan veliki kriminal i lopovluk je distribucija struje. Uvijek se uradi projekat za određenu sumu, a kad dođe donacija, ona je pet puta veća.“
Zbog alarmantne situacije, regionalni odbrao zahtjeva da se pomoć, umjesto za nastavak obnove kuća, usmjeri ka onima koji su se vratili. Član odbora Muhamed Bukva:
„Sigurno da postoji još jedan mali broj ljudi koji se nisu vratili, ali to je jedan mali broj. Treba više obratiti pažnju na održivost povratka nego na izgradnju i obnovu.“
Član odbora Jovan Jovanović:
„Mi se slažemo da treba da se obnovi svaka kuća, međutim to, bar kada je u pitanju regija Istočne Bosne, više nije prioritet. Prioritet je održiv povratak, kako bi se zadržali oni ljudi koji su se već vratili. Jer, oni nemaju od čega da žive i oni napuštaju mjesta gdje su se vratili i više to, malo pomalo, postaje neko tiho etničko čišćenje.“
Ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH Safet Halilović uputio je Vijeću ministara aneks, uz Prijedlog budžeta Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, u kojem predlaže osiguravanje dodatnih 108 miliona KM za realiziranje održivog povratka u 2008. godini. Kako se ističe u saopćenju, Vijeće ministara BiH na narednoj bi sjednici trebalo raspravljati o okvirnom budžetu za period od 2008. do 2010. godine. Pod pretpostavkom ovogodišnjeg nivoa ulaganja, u ovoj i naredne tri godine, mogao bi biti osiguran održivi povratak oko 18.000 porodica. Prema aneksu na Prijedlog budžeta Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH za narednu godinu, trebalo bi osigurati dodatnih 58,8 miliona KM za obnovu stambenih jedinica izbjeglica i raseljenih osoba u BiH, 46,2 miliona KM za održivi povratak i nešto više od 3,2 miliona KM za prioritetnu elektrifikaciju stambenih jedinica za potrebe već realiziranog povratka, kaže se u saopćenju Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH.
Aktuelni pokazatelji Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, kako se navodi, svjedoče o blizu 40.000 porodica ili 135.000 osoba koje trebaju pomoć u rekonstrukciji i održivom povratku, za što je potrebno osigurati više od milijardu KM. Na osnovu podataka prikupljenih putem regionalnih centara Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, od nadležnih općinskih službi, kantona, entiteta i Distrikta Brčko i na osnovu ostalih raspoloživih informacija, Ministarstvo je sačinilo pregled izdvajanja finansijskih sredstava za održivi povratak, prema kojem je za ove namjene u 2007. godini, iz svih raspoloživih budžeta, od općinskog do državnog nivoa i donatorskih izvora, planirano izdvajanje oko 171 milion KM.
Protesti zbog (ne)povrata vojnih stanova
Predstavnici Udruženja vojnih penzionera Republike Srpske zatražili su od entitetskih institucija da se uključe u rješavanje povrata vojnih stanova u Federaciji BiH, upozoravajući da će na jesen organizovati proteste, ukoliko ne bude pomaka u rješavanju njihovih problema.
Predsjednik Udruženja vojnih penzionera RS-a Milorad Kutlešić izjavio je na konferenciji za novinare da su nedavno uputili i pismo Visokom predstavniku u BiH Miroslavu Lajčaku s predlogom da poništi sporni član 3A, kojim bi bio omogućen povrat 220 vojnih stanova u Federaciji, ali da do sada odgovor nisu dobili. Kutlešić je takođe rekao:
„Ti naši stanovi bi trebali ili da se vrate ili da sada naša vlada, odnosno ministarstvo u čijem je djelokrugu taj posao ili ne znam ko već, makar na osnovu ove vojne imovine koja je oduzeta odnosno stavljena na raspolaganje, na neki način iznađe mogućnost izgradnje ili kupovine jednog dijela stanova i na taj način ovim ljudima obezbijedi stambeni prostor.“
On je osudio i ponudu za novčanu nadoknadu za stanove koje su prijeratni korisnici otkupili, ali prema zakonu nemaju pravo njihovog povrata:
„Ako su oni nas eliminisali i mi nemamo pravo na te stanove, onda se postavlja pitanje na osnovu čega oni nama sada nude nekakvu novčanu nadoknadu? Znači, nemam pravo na stan, koji sada vrijedi 90.000 ili 100.000 evra, međutim, oni nama nude 27.000 evra, što je jedna totalna kontradiktornost.“
Jovo Vukobrad, iz istog udruženja, navodi kako se građani koji nastoje vratiti vojni stan, praktično stalno vrte u krug:
„Opština donese negativno rješenje, kanton tu odluku poništi i vrati opštini. Opština ponovo odbije i ukoliko kanton potvrdi odluku opštine, onda se čovjek žali i onda to ide na federalne sudove. A onda federalni sud ili Ustavni sud BiH to sve poništi i ponovo vraća opštini. Tako da proces traje od 12 do 15 godina.“
Na ljetovanju u domovini
Veliki broj građana Bosne i Hercegovine koji sada žive van njenih granica, ljetne mjesece koriste za posjetu rodnom kraju. Jedan od njih je i Banjalučanin Bakir Prlja, predsjednik Saveza BH udruženja u Švedskoj. Njegovu posjetu rodnom gradu iskoristili smo kako bi saznali kako su Bosanci i Hercegovci oraganizovani u Švedskoj, te na koji način se gleda na situaciju u Bosni i Hercegovini i Banja Luci. S njim je razgovarao Erduan Katana:
Uglavnom zahvaljujući proteklom ratu, danas u Švedskoj živi oko 70.000 građana Bosne i Hercegovine. O načinu na koji su organizovani, Bakir Prlja kaže:
„Krovna organizacija (Savez BH udruženja u Švedskoj) ima preko 12.000 članova. Imali smo kancelariju u Štokholmu, a sad smo se preselili u Norrköping. To je jedna ozbiljna organizacija, koja ima zaposlene, koja ima svakodnevne kontakte s našim ljudima, sa 70 udruženja u 70 različitih gradova, što je jedna dosta dobra mreža, možda najjača u čitavoj dijaspori. Iz naše centralne kancelarije se komunicira s tim udruženjima, udovoljava se njihovim potrebama. Finansira nas švedska država. Uz strogu kontrolu švedske vlade, jedan dio tih sredstava se koristi za njegovanje vlastite kulture i tradicije, a jedan dio za integraciju u švedsko društvo. Dužni smo da radimo i jedno i drugo. Tako da to dosta dobro funkcioniše u Švedskoj. U našoj organizaciji su okupljeni ljudi svih nacionalnosti. Bošnjaka je najviše, jer 80 posto bosanskohercegovačke dijaspore u Švedskoj čine Bošnjaci. Dio bosanskohercegovačkih građana u Švedskoj drugih nacionalnosti se priključio nama, a dio se priklonio Svesrpskom i Svehrvatskom savezu, koji pripadaju Beogradu i Zagrebu. Postoje određene nesuglasice na nivou Predsjedništva i Vijeća ministara oko toga kako definisati dijasporu da bi ona bila bosanskohercegovačka, tako da će sada u Vijeću ministara biti osnovana komisija Saveza dijaspore, gdje će ući svi. To neće biti ministarstvo za dijasporu, ali će u jednom segmentu vršiti tu funkciju da će pokušavati na bolji način da ima kontakt sa dijasporom i da iskoristi kapacitete koje dijaspora ima. Zanemaruje se ogroman kapacitet koji postoji među omladinom, koji su došli u dijasporu još dok su išli u osnovnu školu, a sada su pozavršavali fakultete, menadžerske škole, rade na izuzetno dobrim položajima, u velikim švedskim firmama, izuzetno su dobri stručnjaci, govore strane jezike, pružaju sve što Bosni i Hercegovini nedostaje. Međutim, čini mi se da naši političari to ne cijene i da će se u budućnosti te komisije pri Vijeću ministara morati prepoznavati to što vrijedi. Bosna i Hercegovina ne traži takve resurse i kadrove, iako su joj potrebni i zato situacija i jeste takva kakva jeste.
U BH dijaspori posebno su zabrinuti zbog ponašanja domaćih političara prema rješavanju njihovog statusa. Nevjerovatno je, kaže Prlja, da se političari u našoj zemlji ne mogu dogovoriti ni oko potpisivanja sporazuma sa drugim državama oko dvojnog državljanstva, zbog čega bi Bosna i Hercegovina mogla ostati bez velikog broja svojih građana:
„Taj famozni član u zakonu koji oduzima pravo našim građanima da budu državljani Bosne i Hercegovine ako prime državljanstvo druge zemlje, treba promijeniti. To treba da bude u interesu svih. Neshvatljivo je da naši građani u dijaspori, od kojih su većina Bošnjaci, gube pravo na bosanskohercegovačko državljanstvo ukoliko uzmu državljstvo zemlje u kojoj žive. Ta politika se proteže od 1992-1993. godine. Time bi, faktički, proces etničkog čišćenja bio završen. Žalosno je da poslije 15 godina ta politika nije nestala. Dakle, ljudi u tvojoj državi rade na tome da ti ne budeš državljanin te države. Protiv toga ćemo se boriti i siguran sam da će se taj član zakona promijeniti i da će svi ti ljudi ostati državljani BiH i imati pravo glasa.“
Na pitanje zašto se sve manji broj ljudi želi vratiti u Bosnu i Hercegovinu, odnosno zašto se mali broj Banjalučana, kojih u Švedskoj ima oko 25.000, ne vraća, Prlja kaže:
„U godinama odmah poslije rata (1997-1998), po našem prvom dolasku u Banjaluku, u naš rodni grad, mi smo imali puno više nade nego što imamo danas. To je vrlo jednostavno objasniti. Mi koji smo protjerani iz ovog grada, bili smo žrtve jedne politike koja je bila u svakom slučaju destruktivna. Očekivali smo da ćemo poslije rata naići na jednu potpuno drugu politiku, da će svako priznati svoju grešku i da će se na neki način situacija stabilizovati i da ćemo, ipak, na neki način moći da se vratimo i da živimo bar približno onako kako smo živjeli prije rata. Međutim, već dugo godina mi dolazimo u ovaj grad, već osam-devet godina, i stalno očekujemo da će biti nešto bolje. Međutim, nažalost, taj entuzijazam i nada da će to biti kao što je nekad bilo, sve je manja i manja. Promijenjena je etnička struktura grada, naseljeno je puno novih ljudi i to čovjek može da prihvati u smislu da se desilo to što se desilo. Međutim, dešava se to da je zvanična politika danas ovdje u Banjaluci drugačija, metode nisu iste, međutim opstrukcija i jedno raspoloženje, jedan ambijent ovdje pokazuje da se zapravo ništa nije promijenilo, da se ondašnja politika i dan danas nastavlja, da je opstrukcija apsolutno prisutna, da se radi sve na tome da se dijelovi grada gdje je živjelo nesrpsko stanovništvo utope u jedan drugi ambijent. Jednostavno nam se pokušava reći – vi ovdje niste dobrodošli, ovdje vama više nije mjesto. Međutim, mi to nikada nećemo prihvatiti, i ubuduće ćemo se boriti, koliko je u našim mogućnostima, da ostanemo tu i da, bar jednim dijelom, budemo prisutni u gradu u kojem smo rođeni.“
Najviše nam, objašnjava Prlja, smeta licemjerje, koje je prisutno kod opštinskih struktura u Banjaluci, koje posljednjih godina finansiraju organizaciju „Dana dijaspore“, ali one stvari koje smetaju ljudima koji su otišli iz ovog grada, i pored obećanja, ne žele da riješe:
„Ono što se moglo uraditi, to je da se promijene nazivi dijelova grada i ulica. Ne u smislu da bi eliminisali nešto što je srpsko ili da bi bilo nešto što je bošnjačko ili hrvatsko. Ali onaj minimum koji smo mi tražili prije šest-sedam godina, gdje su bili prisutni svi gradski oci, predsjednik skupštine i gradonačelnik, da se izbace ti fašistički simboli. Glavne ulice u Banjaluci se zovu po četničkim vojvodama iz II svjetskog rata. Niko nema ništa protiv da se zovu po nekom književniku, bez obzira kojem narodu pripadao, srpskom ili bilo kojem drugom, međutim, oni uporno drže nazive ulica po tim vojvodama i neće da ih promijene, što je siguran znak da tu nema dobre volje, niti namjere da se na tom polju nešto kvalitetno napravi u Banjaluci. Fašizam ne može biti prisutan nigdje u Evropi, glede toga su doneseni zakoni u svim evropskim zemljama. Međutim, ovdje je to prisutno i to se uporno drži. Taj prvi mali evropski korak, koji bi bio dobar za sviju, nije učinjen. Da ne govorimo o zapošljavanju. S jedne strane imamo jednu lijepu priču za javnost, a s druge strane jednu žalosnu realnost, koja ni u kom slučaju nije za nas svijetla. Mi to doživljavamo kao jednu opstrukciju i jednu veoma tužnu stvarnost i realnost za nas koji smo u inostranstvu, koji smo izbjeglice.“
Prema riječima Prlje, u ovakvim okolnostima ne postoje ni šanse da se jedan broj Banjalučana, koji se snašao u Švedskoj, vrati i investira nešto u svoj grad:
„Dok se ne promijeni politička i ukupna situacija u Banjaluci, nikome ne pada na pamet da dođe ovdje. Ta želja apsolutno ne postoji. Mada bi, sigurno, puno toga moglo da se uradi. Tamo nema ljudi koji imaju neke velike novce, ali u svakom slučaju imaju dovoljno da bi ovdje mogli da pokrenu malu privredu, određene zanatske djelatnosti. Puno je mladih ljudi s univerzitetskim diplomama, koji govore po dva-tri strana jezika. Sve bi se to moglo iskoristiti da se stvori jedan ukupni kapacitet u Banjaluci. Međutim, niti omladini, niti ljudima koji imaju sredstva ne pada na pamet da dolaze, zbog političke situacije koja je u Banjaluci katastrofalna. Osim onih „Dana dijaspore“, što je, po meni, formalno, ne postoji stvarna veza preko koje bi se ti kapaciteti mogli da pretoče ovdje u Banjaluku, da se ljudima omogući da investiraju kapital i da se ujedno ti ljudi vrate u svoj rodni grad. Međutim, nama se čini da će gradske vlasti Banjaluke radije žrtvovati taj kapital koji bi mogao ući u Banjaluku da bi vršili opstrukciju povratka tih ljudi.“
Sa gorčinom Prlja konstatuje da ih gradske vlasti u Banjaluci još jedino vole kao turiste koji ostave nešto više novaca po banjalučkim roštiljnicama i kafanama. Ako se bude išlo ovim trendom, ne samo u Banjaluci, već i u Bosni i Hercegovini, i ako se ne promijeni politička situacija, za 10 godina ovdje nećemo biti više ni turisti, zaključuje Prlja:
„Međutim, stvari mogu da se promijene. Ove sad ustavne promjene i dešavanja u BiH, ako to krene pravim smjerom, onda se nadamo da će i ostalo da povuče za sobom, da se promijeni i taj politički ambijent i da zaista jednom, poslije 15 godina, taj antagonizam među tim političarima prestane, da ljudi shvate da žive u Evropi, da ljudi shvate da mogu opet živjeti zajedno i da svaka nacija u BiH može biti zaštićena, jer danas postoje evropski mehanizmi koji to omogućuju. Biti u EU ili biti kandidat, biti u NATO-u, to podrazumijeva i monitoring Evrope. Tako da su čiste izmišljotine političara koji govore da ako izgube policiju, treba da se sele. Ponovo preko medija lažu i plaše narod. Ponavlja se ista situacija. A nemoguće je dovesti mlade ljude, da oni pokušaju da okrenu situaciju, da vrate ljude u realnost, da ljudi počnu da žive normalno, kao i sav svijet u Evropi. Nemoguće je, jer oni odmah posegnu za medijima, za plašenjem naroda i starim metodama, koje su jednom dovele do rata. Te metode se ponovo ponavljaju. Nama koji smo vani je pomalo nejasno zašto Visoki predstavnik i sve međunarodne institucije koje postoje, to tolerišu? Zašto ponovo dozvoljavaju da određene televizije isto govore, na isti način plaše ljude, homogeniziraju se, ponovo se prave nove vođe koje trebaju narod da ,spase‘ od nekoga. Nama, gledajući njihove medije kako rade i na koji način funkcionišu, nije jasno da oni to ovdje dozvoljavaju, da to na neki način ne sankcionišu, a takva politika je jednom dovela do rata. Na ovim prostorima se uvijek može svašta desiti ako se na vrijeme ne spriječi. Mislim da će se to jednom dovesti u red. Ipak ćemo shvatiti da se ne mogu praviti plemena, ponovo stvarati vođe i ratnohuškačka retorika. Međutim, realnost je, nažalost, danas takva i zbog toga kod nas ima malo pesimizma.“
Dvije povratničke priče
Primjer „održivog povratka“ iz Konjica i priča o povratku u Istočnu Bosnu. Reporteri su Mirsada Ćosić i Alen Bajramović:
Četiri brata iz porodice Podrum, Miralem, Osman, Alija i Ferid, nakon povratka u svoje rodno selo Glavatičevo u konjičkoj općini, pokrenuli su porodični biznis – organska proizvodnja zdrave hrane. Jedan od braće Podrum, Ferid, kaže:
„Ja sam se vratio 1996. godine. Moj brat i ja smo bili među prvima koji smo ušli u Glavatičevo. Opredijelili smo se da radimo proizvodnju zdrave hrane. Počeli smo s jagodom, a sada radimo i krompir, kupus, grah. Ne pridodajemo nikakve hemikalije. Kako Bog dadne, tako ostane.“
Ferodov brat Miralem:
„Zasadili smo tri duluma, 12.000 komada.“
Uz povratnički život i dobru volju, dobro dođe i pomoć sa strane, kažu braća Podrum:
„Dobili smo jedan kredit od opštine, nešto od ovih mikro organizacija. S plasmanom robe, hvala Bogu, nismo imali problema. Na kućnom pragu imamo više pazara nego na pijaci. Nas su četiri brata i složno radimo, jer složna braća kuću grade. Ako nema šale i smijeha, nema ni rada. Ako su svi zadovoljni i posao ide dobro.“
Može se solidno živjeti od svog rada, kažu, sretni što su se vratili na svoje imanje. Dobili su i certifikat koji potvrđuje kvalitet organske proizvodnje, a namjera im je proširivati proizvodnju zdrave hrane.
Enver Kazić, prvi je povratnik u Rogaticu, grad u kojem je prije rata živjelo 68 posto Bošnjaka, a trenutno ih je samo trideset i petoro. Iako je vratio prije više od pet godina, ni do danas nije uspio obnoviti porušenu kuću:
„Dobio sam donaciju u građevinskom materijalu, ali ne mogu da ga ugradim, nemam od čega, nikad mi ništa nisu dali. Nisam dobio ni deku. Valjda su te donacije završavale na nekom drugom mjestu.“
Povratak u Istočnu Bosnu je sistemski promašaj, smatra predsjednik regionalnog odbora Saveza izbjeglih i raseljenih osoba BiH u Goraždu Himzo Bajrović. O razlozima zbog kojih se u regiju sa više od 100.000 Bošnjaka prije rata do danas vratilo tek oko 12.000, Bajrović kaže:
„Veliki broj Bošnjaka živi u Sarajevu. Oni su dobili izuzetnu nagradu za to što su u Sarajevu, a ne podršku da se vrate tamo gdje su ranije živjeli. Bolje prolaze oni koji se ne vrate. Oni su u svakom pogledu nagrađeni. Pa i u Republici Srpskoj su bolje prošli oni koji neće da se vrate nego oni koji su se vratili.“
Rat je završen, ali etničko čišćenje i dalje traje, kroz dodjelu donacija za povratak, izgradnju puteva, ali i diskriminaciju povratnika u ostvarivanju prava na penziono i zdravstveno osiguranje, te upošljavanje:
„Ako se nešto ne preuzme, neće biti dobro za BiH. Još jedan veliki kriminal i lopovluk je distribucija struje. Uvijek se uradi projekat za određenu sumu, a kad dođe donacija, ona je pet puta veća.“
Zbog alarmantne situacije, regionalni odbrao zahtjeva da se pomoć, umjesto za nastavak obnove kuća, usmjeri ka onima koji su se vratili. Član odbora Muhamed Bukva:
„Sigurno da postoji još jedan mali broj ljudi koji se nisu vratili, ali to je jedan mali broj. Treba više obratiti pažnju na održivost povratka nego na izgradnju i obnovu.“
Član odbora Jovan Jovanović:
„Mi se slažemo da treba da se obnovi svaka kuća, međutim to, bar kada je u pitanju regija Istočne Bosne, više nije prioritet. Prioritet je održiv povratak, kako bi se zadržali oni ljudi koji su se već vratili. Jer, oni nemaju od čega da žive i oni napuštaju mjesta gdje su se vratili i više to, malo pomalo, postaje neko tiho etničko čišćenje.“