Dostupni linkovi

Crnogorsko sušno ljeto


Željko Vidaković, vlasnik i direktor podgoričkog preduzeća „Ekoplant“ govori o problemima crnogorske poljoprivrede, odnosu države prema ovoj privrednoj grani, ali i aspektima kontrole uvoza poljoprivrednih proizvoda koji nijesu samo ekonomske prirode, već mogu pogubno uticati i na zdravlje nacije.


RSE:
Za crnogorske poljoprivrednike ljeto 2007. će svakako ostati upamćeno po velikoj suši. Kakve će, po Vama biti posljedice, koje se izgleda već javljaju u formi povećanja cijena?

VIDAKOVIĆ: Suša je ove godine u Crnoj Gori zaista elementarna nepogoda po mnogim pokazateljima, ali plašim se da će na ovom nivou agrarnog razvoja, odnosno opremljenosti sistema za navodnjavanje, računa se da je svega par procenata obradivih hektara uključeno pod navodnjavanje za razliku od Evropske unije ili zemlje okruženje gdje se govori o desetinama ili 50,.60 pa do 80posto imaju okolne zemlje, čak i Albanija, pod sistemom za navodnjavanje, a u Crnoj Gori je taj sektor zaista na vrlo slabom nivou razvoja i pokrivenosti, iako su nekada ogromna sredstva izdvajana za to, tako da se bojim da nećemo moći narednih godina slične suše proglašavati u kontinuitetu elementarnim nepogodama ukoliko se već od ove godine podsticajnim mjerama poljoprivredni proizvođači ne podstaknu da instaliraju sisteme za navodnjavanje da ne zavise više od klimatskih faktora. Suša će se svakako osjetiti i na pijacama, odnosno na zelenim tržnicama kroz povećanje cijena poljoprivrednih proizvoda, tako da nije samo suša u Crnoj Gori suša je velika i u regionu, po mojim saznanjima to se u Crnoj Gori kreće na nekom nivou od nekih 10 do 15 miliona eura, dok je preko 40 miliona eura suša u Hrvatskoj. Slično će biti i u drugim zemljama ex Jugoslavije i možemo očekivati povećanje cijena koje će uticati vjerovatno i na inflatornu stopu.

RSE: Već ste pomenuli sisteme za navodnjavanje. Nije li paradoksalno, čak i žalosno, da su domaći poljoprivrednici u Crnoj Gori početkom 21. vijeka, u kome bi trebalo da upravo ti sistemi uveliko funkcionišu, primorani da zagledani u nebo prizivaju kišu?

VIDAKOVIĆ: U pravu ste. To su prave riječi i paradoksalno i žalosno da u 21. vijeku, kada se u zapadnoj Evropi ide u automatizaciju, kompjuterizaciju već postavljenih sistema za navodnjavanje mi treba da se bavimo tek magistralnim vodovima. Tek da kopamo bunare, da pravimo kanale za navodnjavanje i stare kanale izrađene prije 40, 50 godina, da ih čistimo kao što je nedavno urađeno u okolini Podgorice u Lješkopolju da kanal koji je urađen pedesetih godina prošlog vijeka bude poslije dužeg vremena stavljen ponovo u funkciju uz vrlo malo korišćenje poljoprivrednih površina koje se u jako malom procentu navodnjavaju, tako da su najveći njegov korisnik ribnjaci, što je naravno žalosno. Mora se nešto pokrenuti u Ministarstvu poljoprivrede i Poljoprivrednom instututu, kao nosiocima razvoja i progresa u Crnoj Gori, da se moraju postaviti stvari na svoje mjesto i da se moraju konsultovati i inostrani stručnjaci, jer očito da mi domaćih nemamo u sektorima navodnjavanja, odnosno, melioracije, koji bi Crnu Goru bez mnogo pametovanja i izmišljanja „tople vode“ doveli na listu razvijenih ili makar srednje razvijenih država Balkana sa procentom navodnjavanih površina. Mi smo sada poslije svega nekoliko procenata od ukupnih površina koje se navodnjavaju. Da nije „Plantaža 13. Jula“ sa nekih 2000 hektara koje su sve pod sistemom za navodnjavanje, oni ove godine sigurno nijesu osjetili sušu kao ni mnogi drugi proizvođači, ali rijetki u Zeti i Bijelopavlićima koji imaju sisteme za navodnjavanje „kap po kap“ ili mikro-prskalice, to su izuzeci koji pokazuju da ogroman broj drugih ljudi zavisi od Boga, kako kaže narod, odnosno od neba i gledaju kao njihovi đedovi u nebo kada će pasti kiša što je žalosno u 21. vijeku.

RSE: Ministarstvo poljoprivrede navodno priprema paket mjera kako bi se ublažile posljedice ovogodišnje suše i odnosiće se na poljoprivredne proizvođače i prehrambrenu industriju, a jedan dio bi trebalo da bude dugoročnog karaktera, navodno, zbog klimatskih promjena? Da li ove mjere stižu na vrijeme i kakav bi po Vama trebalo da bude sadržaj tog paketa mjera?

VIDAKOVIĆ: Za ovogodišnju sušu će, ukoliko bude izdvojeno u značajnoj mjeri makar nekih pet, šest miliona što je, nadam se, realno očekivati od tih desetak koje Crna Gora po meni ima štete doći će na vrijeme ako se uplate u toku ove godine da ne bi suša imala mulitiplikovan uticaj na iduću proizvodnju, jer suša u voćarskoj proizvodnji ima uticaj i na iduću godinu, idući rod To je poznato proizvođačima i jedino ima za tu godinu u ratarsko-povrtarskoj proizvodnji što će ove godine svakako uticati i od krompira pa do povrtarskih kultura koje se gaje u zetsko bijelopavlićkoj ravnici. Sa tim mjerama Ministarstvo poljoprivrede kasni zato što nije smijelo da se dođe do toga da naša poljoprivredna proizvodnja, a pogotovo povrtarstvo, ratarstvo i voćarstvo zavisi od klimatskih nepogoda ili ovako kada se zna da kompletno zbog efekta staklene bašte imaćemo na čitavoj planeti Zemlji, a pogotovo u ovom regionu Mediterana sve izraženije sušne godine i sve veće i veće klimatske ekstreme kao ove godine u temperaturama od preko 40 stepeni i naravno ne možemo planirati i pričati o poljoprivredi kao razvojnoj šansi Crne Gore, jednom od stubova razvoja i tako dalje, a ovako tretirati crnogorski agrar, sa tako malo pomoći, sa tako malim učešćem agro budžeta u ukupnom budžetu.

RSE: U medjuvremenu je stupio na snagu i CEFTA Sporazum koji je Crnu Goru potpuno otvorio ka 30-omilionskom tržištu?

VIDAKOVIĆ: Otvaranje Crne Gore je neminovnost, ali ga poljoprivrednici dočekuju nespremni. To je zato što je poljoprivrednik, pogotovo privatni poljoprivredni proizvođač u svijetu poštovan farmer, kod nas pogrdno nazvan seljak, toliko bio zapostavljan od strane države u čitavom prethodnom periodu od 50 godina da nije ni čudo da danas zavisimo i od suše, odnosno od neba, a zavisimo i od jednog kamiona zato što smo mala država, da jedan šleper paradajza bukvalno rečeno može poremetiti značajno cijene na toj podgoričkoj kvazi-berzi na Tuškoj pijaci koja reguliše kakvo-takvo tržište poljoprivrednih proizvoda u Crnoj Gori. Crna Gora mora primijeniti ono što radi razvijena Evropa već odavno, a to je da se zaštitimo necarinskim barijerama, ako smo već među prvima ušli u CEFTA-u. To je ono što odavno rade sve visoko razvijene zemlje, a to je primjena ovih barijera što na trgovinskoj politici mnogih zemalja je takva da štite svoje domaće proizvođače tim finim nevidljivim mjerama koje su naravno poznate u nauci i domaćim stručnjacima, ali je muka što se ne primijenjuju kod nas u praksi. Moramo zaštititi domaću proizvodnju uz sve veće podsticaje, dok kako tako se ne stave na noge sve veći broj poljoprivrednih prizvođača poput svijetlog primjera mesne industrije koju faktički nijesmo imali zadnjih desetak godina. Danas već imamo proizvode koje i sami tražimo u našim marketima. Mislim da se tim putem mora ići, pogotovo u povrtarstvu, pogotovo voćarstvu, nekim individualnim sektorima gdje je poljoprivredni proizvođač bio decenijama zapostavljen, a čak ni prema njemu ni Poljoprivredni institut, najstarija naučna ustanova u Crnoj Gori koja ove godine slavi sedamdesetu godišnjicu je faktički ovakvom agrarnom politikom vođenom i u samom njemu, a i van njega došao maltene pred ukidanje ili samoukidanje i prerastanje u fakultet. Bojim se da crnogorska poljoprivred ne postane manje značajna, skoro beznačajna. Da ne bude na nivou nekih država poput Monaka ili San Marina koji nemaju poljoprivrednog zemljišta, za razliku od Crne Gore koja po glavi stanovnika ima obradivog poljoprivrednog zemljišta među najvišim u Evropi.

RSE: Da li u Crnoj Gori postoji uvid u sorte koje se uvoze? Kakav je sadni materijal, sjeme? Da li to prolazi nekakve testove? Da li postoji mogućnost da se u Crnu Goru uveze za nas nepoznata i neispitana sorta jabuke sa ko-zna-kakvim svojstvima ili čak i genetski modifikovana hrana Mnoštvo je pitanja koja se mogu sažeti u jedno. Da li u Crnoj Gori postoji kontrola kvaliteta i svojstava uvozenih poljoprivrednih proizvoda i repro-materijala?

VIDAKOVIĆ: Biotehnički institut vrši kontrolu sadnog materijala sa fitosanitarnog aspekta u Crnoj Gori, međutim, to je sada jedno dosta veliko pitanje, traži mnogo vremena. Ukratko, smatram da kao i u drugim slično razvijenim zemljama i u Crnoj Gori praktično i teroretski postoji i ne postoji to jer taj uvoznik koji to uvozi nije, siguran sam, motivisan da u ovoj situaciji uveze takvo genetski modifikovano sjeme, odnosno proizvod ako zna da je to zabranjeno, da su drastične kazne, a imamo primjera u okruženju gdje su čitava polja uništavana, desetine i stotine hektara. Smatram da se ipak u Crnoj Gori to do sada nije dešavalo i da se nadam se neće desiti. Ipak, Biotehnički institut bi trebalo da bude daleko bolje organizovan i opremljen. On se tek zadnjih par godina opremio nekim savremenim aparatima i uređajima da može kontrolisati te karantinske fitosanitarne bolesti i štetočine koje ne bi trebalo dozvoliti da uđu i kojih nemamo u Crnoj Gori. Drugo je pitanje koliko se na tome radi. Donesen je zakon u Crnoj Gori, Zakon o sadnom materijalu koji je poslije dugo, dugo godina, više desetina godina, regulisao da se mogu nove sorte i voća i vinove loze i povrća uvoziti u Crnu Goru, a ne samo njihovi plodovi jer smo mi imali besmislenu situaciju da smo decenijama naši trgovci mogi uvoziti najnovije plodove, kako su to ljudi u šali govorili „versaće“ jabuke. Jabuke sa etiketom. Svaki plod jabuke iz Italije ima svoju etiketu, ali mi nijesmo mogli, poljoprivredni proizvođači ili konkretno rasadničari, uvesti tu sadnicu, zamislite nonsens, a da naši proizvođači mogu kupiti domaću jabuku istog kvaliteta. Po starom zakonu to nije moguće i donesen je zakon prije godinu i po dana. Još nijesu rađena podzakonska akta. Faktički zakon je donesen, ali kao da nije jer i dalje se primijenjuju neka prevaziđena stara akta i jedino se još nije tako drastično brane uvoziti te nove sorte kako su nekada bile, ali nije samo to pitanje. Ima mnogo drugih pitanja koji proizlaze iz problema novih zakona koje je trebalo regulisati novim zakonskim aktima, ali evo čekamo još uvijek i mi poljoprivredni proizvođači strpljivo da se nađe vremena i načina u Ministarstvu poljoprivrede i Biotehničkom institutu da se to reguliše.

RSE: Da li u Crnoj Gori postoji neka vrsta, zelenog kartela koji ima monopol nad uvozom poljoprivrednih proizvoda i kakve su posljedice njegovog djelovanja?

VIDAKOVIĆ: Ja lično ne znam da postoji, osim što kao i drugi građani Crne Gore osjećam neregulisano tržište poljoprivrednih proizvoda. Po novinskim naslovima kao da postoji neki kartel ili zatvoren krug moćnih privilegovanih ljudi koji mogu uvoziti poljoprivredne proizvode u Crnoj Gori, ali posljedice su kao što vidite pogubne kako za proizvođače tako i za džepove kupaca. Svakako da se makar i sama sumnja mora ispitati od strane državnih organa i razotkriti ukoliko nešto postoji, i da se demistifikuje, a te priče stave ad akta. Jer naš narod kaže: „Đe ima dima ima i vatre“. Bojimo se i mi poljoprivredni proizvođači da „ima i vatre u tom dimu“ koji se već odavno vija nad Crnom Gorom oko uvoza poljoprivredih proizvoda i želimo da se to konačno jednom razjasni, a postoje državni organi koji su zaduženi da se pozabave s tim i da se to pitanje skine s dnevnog reda. Uz još veću molbu i insistiranje nas poljoprivrednih proizvođača, a to je da se konačno uspostavi tržište poljoprivrednih proizvoda u Crnoj Gori, veleprodaja, da se ovaj anahroni sistem koji na jedan vulgaran način odvraća mnoge mlade ljude da se bave poljoprivrednom proizvodnjom, pogotovo povrća i voća, a to je ta famozna, fantomska tuška pijaca gdje se na jedan najprimitivniji način plasira na veliko povrće i voće iz domaće proizvodnje, ali i iz uvoza, da se konačno stavi pod krov i da se to uredi već jednom kada se govori o toj berzi poljoprivrednih proizvoda u Crnoj Gori ili tom Distributivnom centru koji je izgrađen prije nekoliko godina, odnosno prije pet, šest godina, a zadnjih godina se u njemu odvijaju jedanput ili dvaput godišnje sajamske manifestacije. Ove godine se počelo u njemu sa nekim otkupom, ali opet to nije ono što smo željeli. To nije cjelogodišnji život tog Distributivnog centra ili berze poljoprivrednih proizvoda kako je i najavljivan - kao najveća investicija u poljoprivredi Crne Gore koja će preporoditi, a da da je zaista tako i zaživjela, ja sam siguran da bi tako regulisana berza povrća i voća u Crnoj Gori bila generator razvoja sektora biljne proizvodnje u Crnoj Gori kao što je to bila i jeste zadnjih 130 godina u Holandiji.
XS
SM
MD
LG