Web Cafee: Nenad PEJIC
Nisam mogao izbjeći sjećanje na te dane u prošlu nedjelju kada sam se sa svojim kolegama približavao rampi na granici koja dijeli Moldaviju od njene odmetnute regije Transnistrije. Najprije jedna rampa (ista onakva koja je nekad stajala na želježnicim prugama) koju vojnik gurne da auto prodje. Onda on zatvori rampu i uzme ti putovnice, pogleda da li imaš nešto u gepeku, proviri u auto, zatraži ti da otvoriš osobnu torbu i odnese putovnice u neku kućicu. Vozač zatim ode do jednog šaltera, pa do drugog, i vrati se nazad spreman da nastavi put. Rampa se otvori i ti prodješ. Tako si prošao carinsku kontrolu. Onda se otvori jedna druga rampa ti je prodješ i on rampu zatvori. E sad si na pasoškoj kontroli. Opet ode u kućicu i vrati ti putovnice. Onda otvori rampu na izlazu i pusti te da prodješ. Platio sam "vizu" 6 leja ili pola dolara. Moj domaćin je odahnuo jer tu nekad traže, bez razloga – da im platiš više, čak 100 leja - skoro 9 dolara.Na glavnom trgu zgrada parlamenta i ispred nje veliki spomenik Lenjinu. Ispred gradske vijećnice, koja je velika onako u sovjetskom stilu, takodjer veliki spomenik Lenjinu. Na obje zgrade zastava države koja ne postoji – Pridnjestrovljska Moldavska Republika. Na okolnim zidovima parole pisane velikim slovima: BRATSTVO-JEDINSTVO-PONOS-MIR-NAROD.
Na ulazu u lokalni park jedan od onih komunističkih spomenika koji ima dva poprsja na kamenu. Gledam da vidim ko su ti ljudi ali je neko odnio ploču na kojoj su pisala imena heroja. Ljudi obučeni kao u Rusiji šezdesetih, siromašno. Cijevi sa gasom još vrlo često idu preko, a ne ispod ulice. Trgovi veliki i neuredjeni, ulice neobilježene, ne baš čiste. Išao sam u posjetu jednoj radio stanici koja prenosi program Radija Slobodna Evropa. Poslužili su nam kavu i vodu ali nisu imali čaše za vodu pa smo pili vodu iz šoljica. Bila je naravno nesnosna vrućina ali su napravili promaju da nam bude ugodnije. Nose košulje od najlona i hvale naš program. Neugodno mi je gledati takvo siromaštvo. Čine sve moguće da se ugodno osjećamo ali raspolažu sa tako malo načina da je to tužno.
U Transnistriji dominiraju mediji iz Rusije, tamošnja državna tiskovna agencija je u istoj zgradi gdje i ministarstvo infomiranja. Da ne bude zabune. Ovdje se ne igraju demokracije. Jedna osoba drži pod kontrolom sve ekonomske tokove i, naravno, bliska je prvom čovjeku ove samoproglašene republike. Slučajno ili ne, ime kompanije je – Sherrif. U zemlji koja nema gotovo ničega izgradio je stadion i kompleks oko njega na koji je potrošio, sam kaže, 15 milijuna eura. Iskreno – izgleda odlično.
Jedan od naših domaćina u Transnistriji, Grigori Volovoi, je za mene heroj. Ima sobu otprilike 4x4 metra. U jednom kutu kompjuter na kojem radi novinar koji izdaje tjednu novinu zvanu NOVA GAZETA, na drugom je on koji je osim vlasnika radija, urednika, novinara ujedno i predsjednik ovdašnje nevladine organizacije, a za trećim kompjuterom je novinar koji radi za radio. Na podu linoleum, na zidu šarene tapete. On emitira naš program na ruskom jeziku i ne smije da emitira ništa na rumunjskom/moldavskom, jeziku zemlje kojoj bi morao pripadati. Ima dosta problema i ovako ali se dosjetio: kako tamošnji zakon kaže da za sadržaj odgovara onaj ko EMITIRA program, on je zatražio i dobio od Moldavije (dakle ne od Transnistrije) dozvolu da ima predajnik sa druge strane rijeke koju ne kontrolira vlast odmetnute regije. Tako, kad mu nešto prigovore – on ih uputi u Moldaviju jer odande se program emitira, on ga "samo" proizvodi.
Na onom moskovskom putovanju ranih sedamdesetih prošlog stoljeća vidio sam na drugom katu sveučilišta Lomonosov grupu studenata koja je igrala šah. Htio sam malo sa njima popričati bez nekog cilja. Čim su čuli da sam iz Jugoslavije odmah su pokupili figure i tablu i pobjegli bez da su i partiju šaha dovršili. Bio sam, očigledno, iz "sumnjive" zemlje.
Mislio sam da je komunizam definitivno mrtav i zato sam još šokiran da u Transnistriji on još živi. Bilo je to putovanje u prošlost. Neka im je bog na pomoći.
Email me Nenad Pejic