U presudi se navodi kako je dokazano da je Šimšić 25. jula 1992. godine, u grupi od oko deset pripadnika srpske vojske i policije, učestvovao u napadu na selo Velji Lug, opština Višegrad. U okviru ovog napada ubijeno je sedam osoba, a kuće i privredni objekti Bošnjaka zapaljeni. Više desetina civila Bošnjaka odvedeno je i protivzakonito zatvoreno u prostorije Osnovne škole Hasan Veletovac u Višegradu.
U drugoj polovini juna 1992. godine, vršeći dužnost stražara koji je obezbjeđivao više stotina zatvorenih civila Bošnjaka u prostorijama zgrade Osnovne škole Hasan Veletovac, zajedno sa drugim pripadnicima srpske vojske, policije i paravojnih formacija, Šimšić je učestvovao u ubistvima, prisilnom nestanku i mučenjima zatvorenika, te pomagao u prisiljavanju na seksualni odnos djevojaka i mlađih žena. Osuđeni je tako u nekoliko navrata izdvajao djevojke i mlađe žene i odvodio ih radi podvođenja drugim pripadnicima srpske vojske koji su ih višestruko silovali, premlaćivali i ponižavali.
U presudi se navodi i da je Šimšić omogućio Milanu Lukiću i drugim pripadnicima srpske vojske da uđu u prostorije Osnovne škole Hasan Veletovac kojom prilikom su oni izveli jednog civila Bošnjaka iz prostorije u kojoj je bio zatvoren sa ostalim civilima. Milan Lukić je nožem zaklao ovog civila, a zatim su njegovu odsječenu glavu ubacili među ostale zatvorene civile.
Šimšića je su oslobodio optužbi da je neutvrđenog datuma u junu 1992. godine, iz prostorije u kojoj su bili zatvoreni civili Bošnjaci u Vatrogasnom domu u Višegradu, izveo pet djevojaka i pet mlađih žena, kako bi ih odveo u susjednu prostoriju gdje ih je zatim zajedno sa dvojicom srpskih vojnika tukao, a zatim naizmjenično silovao.
Vrijeme koje je Šimšić proveo u pritvoru od 24. januara 2005. godine će se uračunati u izrečenu kaznu zatvora.
Veljko Čivša, branilac Bobana Šimšića, nije bio zadovoljan ovakvom presudom, nazvavši je “logičnim epilogom klasičnog političkog procesa:
“Boban Šimšić nije mogao biti osuđen dok Apelaciono vijeće nije izbacilo iz spisa oslobađajuće dokaze, koji su postojali u prvostepenom postupku.”
Nezadovoljstvo presudom izrazile su i članice Udruženja “Žena žrtva rata”, među kojima i jedna zaštićena svjedokinja sa suđenja Bobanu Šimšiću. Dok je izricana presuda, ova svjedokinja je bila vidno potresena, a u jednom trenutku joj je i pozlilo.
“Trebao je dobiti doživotnu”, komentar je koji je izrekla uplakana nakon što je saopćena presuda.
Boban Šimšić (39) dobrovoljno se predao u januaru 2005. godine. Optužnica protiv njega potvrđena je 8. jula 2005, a glavni pretres je počeo dva mjeseca nakon toga. U julu 2006. godine prvostepeno Sudsko vijeće osudilo ga je na pet godina zatvora, ali je presuda odlukom Apelacionog vijeća poništena u januaru ove godine te je pokrenut obnovljeni postupak već u martu.
Ovo je sedma pravosnažna presuda pred Odjelom za ratne zločine Suda BiH. Osuđeni nema prava žalbe na ovu odluku.
U drugoj polovini juna 1992. godine, vršeći dužnost stražara koji je obezbjeđivao više stotina zatvorenih civila Bošnjaka u prostorijama zgrade Osnovne škole Hasan Veletovac, zajedno sa drugim pripadnicima srpske vojske, policije i paravojnih formacija, Šimšić je učestvovao u ubistvima, prisilnom nestanku i mučenjima zatvorenika, te pomagao u prisiljavanju na seksualni odnos djevojaka i mlađih žena. Osuđeni je tako u nekoliko navrata izdvajao djevojke i mlađe žene i odvodio ih radi podvođenja drugim pripadnicima srpske vojske koji su ih višestruko silovali, premlaćivali i ponižavali.
U presudi se navodi i da je Šimšić omogućio Milanu Lukiću i drugim pripadnicima srpske vojske da uđu u prostorije Osnovne škole Hasan Veletovac kojom prilikom su oni izveli jednog civila Bošnjaka iz prostorije u kojoj je bio zatvoren sa ostalim civilima. Milan Lukić je nožem zaklao ovog civila, a zatim su njegovu odsječenu glavu ubacili među ostale zatvorene civile.
Šimšića je su oslobodio optužbi da je neutvrđenog datuma u junu 1992. godine, iz prostorije u kojoj su bili zatvoreni civili Bošnjaci u Vatrogasnom domu u Višegradu, izveo pet djevojaka i pet mlađih žena, kako bi ih odveo u susjednu prostoriju gdje ih je zatim zajedno sa dvojicom srpskih vojnika tukao, a zatim naizmjenično silovao.
Vrijeme koje je Šimšić proveo u pritvoru od 24. januara 2005. godine će se uračunati u izrečenu kaznu zatvora.
Veljko Čivša, branilac Bobana Šimšića, nije bio zadovoljan ovakvom presudom, nazvavši je “logičnim epilogom klasičnog političkog procesa:
“Boban Šimšić nije mogao biti osuđen dok Apelaciono vijeće nije izbacilo iz spisa oslobađajuće dokaze, koji su postojali u prvostepenom postupku.”
Nezadovoljstvo presudom izrazile su i članice Udruženja “Žena žrtva rata”, među kojima i jedna zaštićena svjedokinja sa suđenja Bobanu Šimšiću. Dok je izricana presuda, ova svjedokinja je bila vidno potresena, a u jednom trenutku joj je i pozlilo.
“Trebao je dobiti doživotnu”, komentar je koji je izrekla uplakana nakon što je saopćena presuda.
Boban Šimšić (39) dobrovoljno se predao u januaru 2005. godine. Optužnica protiv njega potvrđena je 8. jula 2005, a glavni pretres je počeo dva mjeseca nakon toga. U julu 2006. godine prvostepeno Sudsko vijeće osudilo ga je na pet godina zatvora, ali je presuda odlukom Apelacionog vijeća poništena u januaru ove godine te je pokrenut obnovljeni postupak već u martu.
Ovo je sedma pravosnažna presuda pred Odjelom za ratne zločine Suda BiH. Osuđeni nema prava žalbe na ovu odluku.
