Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Sve bolesti zdravstva


Mirjana RAKELA, Aida ÐUGUM, Biljana JOVICEVIC, Branko VUCKOVIC, Enis ZEBIC, Daša Pavlovic

Bosna i Hercegovina je po mnogo čemu specifična država. Tako je i je zdravstveni sustav sastavljen od 13 fondova zdravstvene zaštite i 13 ministarstava, što ga čini toliko kompliciranim da se tek rijetki usude to nazvati sustavom. Može li se pacijent, recimo iz Banja Luke, liječiti u Sarajevu i obratno?

Jedna država, dva entiteta, 13 fondova zdravstvene zaštite

Dva entiteta i Distrikt Brčko, imaju potpuno različito ustrojen zdravstveni sektor. Zbog toga najčešće trpe pacijenti, jer građani Bosne i Hercegovine nemaju istu medicinsku zaštitu na cijeloj teritoriji države. Predsjednik Ljekarske komore Kantona Sarajevo Bećir Heljić kaže:

„Ovo je nefunkcionalno, neracionalno i s aspekta pružanja zdravstvene zaštite apsolutno neodrživo. Recimo, uzmite da ste vi iz Banjaluke i razboljeli ste se u Sarajevu, vama niko ne može pružiti zdravstvenu zaštitu. Isto tako ukoliko ste iz Sarajeva, a razboljeli ste se u Banjaluci, Brčkom ili u Zapadnom Mostaru.“

Zbog nepostojanja Ministarstva zdravstva na državnom nivou, novac koji se odvaja za ovu oblast, neracionalno se troši. Uslovi u kojima rade zaposleni u zdravstvu i njihov status nisu na zavidnom nivou. Zbog toga su česti štrajkovi, a najduži u Federaciji BiH nedavno je završen. Trajao je skoro tri mjeseca, dok je u Hercegovačko-neretvanskom kantonu još u toku. Osnovni zahtjev je između ostalog i ujednačavanje plaća za sve zdravstvene radnike u ovom entitetu, kaže predsjednik Strukovnog sindikata zdravstva HNK Osman Tufek:

„To što tražimo je jedinstven problem na nivou Federacije BiH. Neshvatljivo je da hirurg specijalista ima 720 KM platu i da sestra za noćni rad dobiva sedam maraka. Možete onda misliti kakve su nam plate.“

Ako je situacija zdravstvenih radnika tako teška, kako li se osjećaju oni koji zavise od njihovog rada. Svaki medicinski radnik bi trebao da se prema pacijentima sa zdravstvenim osiguranjem ponaša jednako. Međutim, to u Bosni i Hercegovini nije slučaj. Brojne su pritužbe građana o korupciji u zdravstvenim ustanovama, gdje pojedini doktori za svoje usluge očekuju „nagradu“ ili, drugim riječima – mito. O tome govori primjer porodilje u jednoj bosanskohercegovačkoj bolnici:

„Kad sam rađala prvo dijete, porod je bio normalan, sve je bilo u redu. Međutim, nakon poroda, ustanovljeno je da mu nisu dovoljno razvijena pluća, pa je moralo u inkubator. Doktor ga je morao oživljavati. Sutradan je doktor bukvalno otvoreno rekao da hoće pare. A i prije smo morali davati pare, jer ako ne platiš, doktor vas neće pregledati kako treba, pa čak ni primiti.“

Rješavanje problema korupcije u oblasti zdravstva, svima bi trebalo biti prioritet. Dosadašnji odnos pacijenata prema doktorima, morao bi se takođe promijeniti, kaže predsjednik Ljekarske komore Kantona Sarajevo Bećir Heljić:

„Rješavanje boljeg statusa uposlenika u zdravstvu, bolje plaće, nisu rješenje za korupciju. U rješavanju problema korupcije građani neće u potpunosti da sarađuju sa nama. Kod nas u Kliničkom centru, ko bi god napisao i potpisao da je nešto ostvario kroz korupciju, protiv tog čovjeka bi se poduzele sankcije. To još niko neće da uradi, odnosno rijetko gdje.“

Korupcija (ni)je problem u Hrvatskoj

Najglasniji zagovornici ove pozitivne ocjene su predstavnici hrvatskih vlasti. Evo što je nedavno rekao premijer Ivo Sanader, otvarajući novi transplantacijski centar u Zagrebu:

„Prijedlog rebalansa proračuna u kojemu smo ove godine, dakle već tim rebalansom, povećali ulaganje u zdravstvo za tri milijarde kuna više nego što je to bilo 2006. godine, svjedoči koja je naša orijentacija i opredjeljenje – da hrvatsko zdravstvo ide naprijed, da bude u korak s naprednim zemljama Evrope i svijeta.“

Ne dijele svi premijerov optimizam. Andro Vlahušić, ravnatelj je Dubrovačke bolnice, a bio je ministar zdravstva u drugoj polovici mandata Račanove vlade. On vjeruje da se ozbiljne pomake nabolje može postići ukidanjem pet stvari koje hrvatskom zdravstvu više nisu potrebne:

„Zdravstvene iskaznice, uputnice, recepti, klasične rendgenske snimke i izvještaji. Današnja tehnologija omogućava da pacijent bude u centru pažnje, da liječnici i medicinske sestre imaju više prostora i vremena za rad s pacijentima, a ovo su relikti iz 20. stoljeća. Druga stvar koja je potrebna, to je značajno ulaganje u infrastrukturu – negdje oko sedam milijardi kuna, kako bi se napravile i rekonstruisale sve bolnice, kako bi u njima bili primjereni uvjeti. Najjednostavnije rečeno, minimum uvjeta je da svaka bolesnička soba ima toalet. Kao što soba u svakom hotelu s jednom zvjezdicom ima toalet, tako ga valjda treba imati i svaka bolesnička soba.“

Greške se dešavaju svugdje, pa i u medicini. Međutim, priča dvadesetogodišnjeg Rabljana Miroslava Maškarina je gotovo kafkijanska po svojoj grotesknosti. Zbog komplikacija tijekom operacije slijepog crijeva, moralo mu se amputirati jednu nogu, a druga je jedva spašena. On je tužio bolnicu za višemilijunsku odštetu. Jesu li takve tužbe jedini način da se uvede više reda u zdravstvo, pitali smo liječnika i predsjednika Savjeta za zdravstvo Socijaldemokratske partije Hrvatske Rajka Ostojića:

„Mislim da je sređivanje stanja u Hrvatskoj državi, dakle i u zdravstvu i pravosuđu neminovnost. A jedan od tih, barem sadašnjih, tranzicijskih perioda će biti i i te velike tužbe. Da li će te tužbe biti višemilijunske ili manjemilijunske, to će odrediti pravosudni sustav, ali ja osobno nemam ništa protiv toga.“

Po percepciji javnosti, zdravstvo je uz pravosuđe i političke stranke jedna od triju korupcijskih rak rana hrvatskog društva. Mario Harapin iz Hrvatskog radija se nakon završenog studija medicine, umjesto zdravstvom, nastavio baviti novinarstvom, i on kaže kako treba reagirati i na najniže iznose:

„Vjerujem da kada bi policija i Državno odvjetništvo na tome malo više poradili na tom pitanju, to bi se prije otkrilo. Treba reagirati na svakih 100 eura koje netko da ili koje netko traži.“

Doktor Vlahušić tvrdi gotovo dijametralno suprotno:

„U zdravstvu, osim u par kirurških djelatnosti, nema korupcije skoro uopće. Tako da je percepcija potpuno kriva. Ali, naravno, kada su ljudi bolesni, žele dobiti najbolje u pravom trenutku, tako da se onda pojačava taj percepcijski odnos.“

Interesantan i konstruktivan je pristup doktora Ostojića:

„Korupcija postoji, korupcija je temelj velikih listi čekanja, kako na dijagnostičke, tako i na terapijske zahvate, i treba promijeniti nekoliko aspekata. Prvo, sve liste čekanja trebaju biti javne, trebaju se staviti na internet i biti dostupne svim hrvatskim građanima. Drugo, nažalost, postoje neki specijalisti i specijalizacije koji imaju monopol, tako da treba školovati što je moguće više liječnika na one specijalizacije koje su sada usko grlo, tipa kardiokirurgija, neurokirurgija, traumatologija, okulistika, dakle dozvoliti da mladi ljudi uđu u arenu tih specijalizacija i na taj način povećati konkurenciju i kvalitete. Moje osobno mišljenje je da svatko onaj koji brani monopol, indirektno dozvoljava i korupciju.“

U Podgorici niko ne podiže slušalicu

U Ministarstvu zdravlja, rada i socijalnog staranja nam niko ne diže kontakt telefon, kao ni ministar zdravlja Miodrag Radunović i njegov portparol svoje mobilne. Ni pokušaj da uspostavimo kontakt preko više mail adresa s internet stranice Ministarstva zdravlja, bio je bezuspješan.

Novoimenovana direktorica Kliničko-bolničkog centra u Podgorici Olja Miljanović, na telefonski poziv nam je odgovorila, ali samo da bi saopštila da je na odmoru, da to nije urgentno i da ova tema može sačekati. Na našu molbu da nam sugeriše koga drugog iz KBC-a da zovemo, prvo je negodovala, potom uputila na izvjesnog doktora Radovića iz Centra za nauku, uz opasku da zovemo preko centrale i da mu slučajno ne kažemo da je ona rekla da je on dužan da nam odgovori ako ne želi. Sa centrale Kliničko-bolničkog centra su nas prespojili na odjeljenje za nauku, ali ni tamo nam niko nije dizao slušalicu.

Da li se nakon ovoga čuditi što je gospođa koja je operisala tumor na dojci, imala sljedeću epizodu na konzilijumu uoči zakazivanja operacije:

„Nije lijepo od ljekara da kaže: ,Koja ono bi sisa?‘. trebao bi ljubaznije da priđe rješavanju problema, a ne ,Koja bi sisa?‘. To me je tako ponizilo da sam ostala bez riječi. Nisam mogla ništa progovoriti, samo sam rekla ,Desna‘.“

Ova gospođa, koja se, da ne bude zabune, nacionalno izjašnjava kao Crnogorka, nakon ovoga se odlučila na operaciju u Srbiji, gdje joj je urađena mastektomija. Ni naša sljedeća sagovornica nema puno povjerenja u crnogorski zdravstveni sistem:

„Mislim da se ljekari danas bave svojim poslom samo zbog zvanja i novca, da tu više nema humanosti. Svaka čast izuzetcima, koji vjerovatno postoje, ali mislim da se u najvećem broju sve to svelo na čistu zaradu.“

Kada biste morali, da li biste se radije liječili ovdje ili negdje drugo? U Srbiji, kako se to obično ovdje radi?

„Nisam sigurna ni da je tamo situacija mnogo bolja nego kod nas.“

Pacijenti iz Crne Gore su se, uglavnom, kada se neki ozbiljniji zahvati i liječenja bili u pitanju, slali u Beograd. A to se u pojedinim slučajevima ili na zahtjev pacijenata čini i danas. Bivši crnogorski predsjednik i premijer Milo Đukanović, prošle je godine, u toku referendumske kampanje, komentarišući jedan od zvučnih argumenata unionista koji su građane plašili da više neće moći da se liječe u Beogradu, polušaljivo je rekao da bi mogao izvući zaključak da pojedini ljudi u Crnoj Gori cijelog života čekaju da se razbole da bi išli u Beograd da se liječe.

I gospođa koja se više puta operisala u Crnoj Gori i Srbiji, priznaje da bi radije otišla na liječenje u Beograd, mada je prilikom nedavne operacije u KBC-u u Podgorici imala dobar tretman i pozitivno iskustvo:

„Naročito što se tiče ljekara. I sestre su dobre, iako bi mogle biti malo i bolje.“

Da li se nešto promijenilo u odnosu na ranije?

„Jeste, stanje se mnogo poboljšalo.“

A kako na stanje u zdravstvenom sistemu gledaju oni koji ga čine? Hirurg, doktor Žarko Borović, inače funkcioner opozicione stranke Pokret za promjene, kaže da je riječ o apatiji i letargičnosti i da tu činjenicu, po njegovom sudu, ne mogu opovrgnuti ni pojedinačni, ni sjajni rezultati, bilo operativni ili dijagnostički:

„Ova apatija i letargija o kojima pričam, posljedica su jednog zaista ignorantskog odnosa države prema zdravstvenim radnicima, koji se ogleda u ponižavajuće niskim primanjima, kako ljekara, a pogotovo medicinskih sestara.“

Ministarstvo zdravlja je nedavno, skoro pompezno, najavilo povećanje zarada medicinarima od 30 odsto. Suštinski to iznosi ovoliko:

„Prevedeno u realne cifre, to iznosi, prevedeno na platu ljekara, oko 100 eura, a prevedeno na platu medicinske sestre, oko 50 eura.“

Drug krupni problem, prema dr. Boroviću, je potpuna politizacija zdravstva:

„Počevši od ministra zdravlja preko direktora bolnica, od Kliničkog centra do maltene regionalnih i seoskih ambulanti, niko ne može biti postavljen na rukovodeće mjesto ako nije član vladajuće strukture.“

Kakva je infrastruktura? Može li dr. Žarko Borović operisati u Podgorici, u uslovima kakve bi imao negdje u razvijenom svijetu?

„Mogu zaista reći da, po mnogim stvarima, pratimo neke evropske standarde, znači što se tiče operacionih sala i tako dalje. Međutim, operacije i liječenja rade ljudi, i ne samo profesionalci i humanisti, nego zadovoljni profesionalci i zadovoljni humanisti, i zadovoljni medicinski radnici uopšte.“

S druge strane, endokrinolog, doktor Božidar Bojović, ukazuje da se u crnogorskom zdravstvenom sistemu veoma malo pažnje posvećuje prevenciji bolesti:

„Ako se ne utiče na primarnu zdravstvenu zaštitu, posljedice toga su tragične i više nego što se može zamisliti. Evo vam primjer. Prema podacima Fonda zdravstva Crne Gore, od troškova u liječenju šećerne bolesti, samo sedam odsto odpada na lijekove, a 93 odsto troškova ide na liječenje komplikacija šećerne bolesti. „

U posljednjih desetak godina, u Crnoj Gori otvorene su brojne privatne ordinacije i klinike. Kao i svugdje, kažu naši sagovornici, postoje dobre i loše. Endokrinolog dr. Božidar Bojović:

„Privatni zdravstveni sektor još uvijek uopšte nije uključen u sistem zdravstva. Neophodno je da se oni stave u jedan sasvim korektan odnos u sistemu zdravtsva i onda se može očekivati i poboljšanje kvaliteta i kvalitetnija zdravstvena zaštita.“

Evropa je još uvek daleko

Da li je zdravstvo u Srbiji počelo hvatati korak sa Evropom. Po nekim tvrdnjama jest, no opremljenost zdravstvenih institucija i usluga i dalje je ispod evropskog standarda. Slušate Branka Vučkovića:

Ministarstvo zdravlja Republike Srbije započelo je sveobuhvatne reforme u zdravstvu, koje podrazumevaju značajne investicije u obnovu objekata i njihovo opremanje, racionalizaciju troškova, ali i znatno bolji i efikasniji tretman pacijenata nego do sada. Kako to izgleda, na primer, u Zdravstvenom centru u Subotici, pitali smo doktora Nebojšu Rakića, direktora te ustanove:

„Predviđeno je da smanjimo broj kreveta sa 800 na 670. Međutim, po mom ličnom mišljenju, mi bismo bez problema funkcionisali i sa 550 kreveta, bez ikakvih ograničenja. Opremljeni smo mnogo više nego pre pet godina, ali je to daleko od onoga što bi bilo idealno.“

Ministar zdravlja Republike Srbije Tomica Milosavljević je nedavno najavio da će to ministarstvo do 2010. godine uložiti u zdravstvo još 500 miliona evra i da će tokom ove i naredne godine biti rekonstruisani svi domovi zdravlja u Srbiji. Samo je obnova infrastrukture Zdravstvenog centra Zaječar koštala tri miliona evra, a nova medicinska oprema vredna je skoro milion evra. Koliko je taj zdravstveni centar odmakao u procesu približavanja zdravstvenim standardima Evropske unije, pitali smo doktora Mirka Veljkovića, direktora tog centra:

„Kada je usvojen Zakon o zdravstvenoj zaštiti, kada smo dobili kredit iz Evropske investicione banke i iz NIP-a, to je mnogo uticalo na nas da se pokrenemo sa mrtve tačke i da se žurno približavamo standardima Zapadne Evrope. Šta to znači? Uvodimo novu tehnologiju i nove metode lečenja, izvršili smo rekonstrukciju bolnice i organizovali smo rad na isti način kako je organizovan u Zapadnoj Evropi, uključujući primenu novih metoda i informacijskog sistema.“

Po navodima doktora Bojana Jovanovića, direktora Opšte bolnice u Leskovcu, i u tom gradu u toku su obimni radovi na obnovi zdravstvenih ustanova, ali on ističe da još uvek postoji otpor prihvatanju evropskih standarda u zdravstvu:

„Teško ide s edukacijom korisnika usluga, ali bogami i s edukacijom zdravstvenih radnika. Da bi ušli u EU, zahtevi su ogromni. Narod, odnosno korisnici usluga moraju da shvate da ova bolnica može da im pruži ono što im je najpotrebnije. A što se tiče zdravstvenih radnika, moraju da nauče da pružaju kvalitetne usluge korisnicima. Međutim, u svemu tome postoji oportunizam i s jedne i s druge strane, jer je to već godinama učmalo. Bilo je mnogo problema – nedostatak novca, ratovi i tako dalje. Letargija je duboka.“

Doktor Rakić kaže da je subotički Zdravstveni centar u proteklih nekoliko godina dobio najsavremeniju opremu, koja je, uz stručne kadrove, znatno podigla nivo zdravstvene zaštite na severu Srbije:

„Evo, na svu sreću, u zadnjih četiri-pet godina, kada se sve malo probudilo iz tog nekog mrtvila i kada su se u našoj državi setili da i zdravstvo postoji, polako su počela raznorazna opremanja, i od strane ministarstva i od pokrajinskog sekretarijata. Mi smo uspeli da evo sad finaliziramo tokom prošle godine nabavku te takozvane endoskopske opreme, jer endoskopska hirurgija ustvari čini težište te dnevne hirurgije.“

Ni u Srednjoj Evropi ne teče med i mlijeko

Suvremen i djelotvoran zdravstveni sustav, problem je i u pojedinim članicama Evropske unije. Naravno, nije svugdje isto, primjerice i njemački liječnici i medicinske sestre su danima prosvjedovali zbog potplaćenosti, u Velikoj Britaniji reforme laburista nisu donijele neke značajnije rezultate, ali posebna je teška situacija u mlađim članicama Unije –Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj. Kako riješiti kvadraturu kruga, da zdravstvena njega ostane besplatna za sve, što određuju na primjer češki ustav, da pacijenti ne plaćaju participaciju, da sve bude na evropskoj razini, a ne kao bolnice trećeg svijeta, a još i da porezi ne budu veći nego u Skandinaviji, muku muče sve postkomunističke zemlje.

Celu tranziciju, svih 18 godina, jedini efekat su sve nezadovoljniji pacijenti i sve ogorčeniji lekari, koji ili hvataju put pod noge i idu u gastarbajtere, otkako se za njih 2004. godine otvorila ona stara Evropa, ili štrajkuju, kao već skoro tri meseca poljski u čitavoj polovini bolnica, ili pak uspešno muzu sistem kao češki.

Očajno češko nadležno ministarstvo, zajedno sa zdravstvenim osiguranjem, ovih dana je smislilo kako da im dolija – ubuduće će ljekar davati pacijentu da svojim potpisom potvrdi da je lekar zaista obavio sve te preglede i terapiju za koju se sprema da naplati od države novac.

Ministri zdravstva u Srednjoj Evropi su vrlo lako kvarljiva i potrošna roba. Izdrže u Češkoj u proseku maksimalno godinu i po dana. A imidž jednog od najpopularnijih političara, posle dolaska na tu funkciju pre dve godine, za tili čas se istopio i poljskom ministru, čuvenom kardiologu Zbigniew Religi. Lekari mu štrajkuju u trećini do polovini bolnica još od sredine maja, traže veće plate i pristojne uslove rada. A neki su, umesto da operišu i leče pacijente, demonstrativno izašli jednog dana na ulice da peru kola i pokažu da bi tako zaradili više. Letos su ih podržale bolničarke. One su čak uspele, doduše na prevaru, pod izgovorom da žele da predaju peticiju, da prodru u kancelariju poljskog mepijera Jaroslawa Kaczynskog. Njih četiri su se u njoj nekoliko dana lepo razbaškarile i započele i štrajk glađu, dok je nekoliko desetina ostalih razvilo, kao bela vojska, šatore i glasno tražilo da probleme zdravstva s njima rešava lično premijer.

Lekari i bolničarke, a kamoli pacijenti, u susednoj Češkoj i Slovačkoj nisu ni izdaleka tako glasni, ali im se zapravo isto hvata kao i poljskim lekarima i sestrama. Budžet i pare od obaveznog zdravstvenog osiguranja nisu na naduvavanje, a ni država baš sa njima ne gazduje domaćinski. Dok se neko odlučno, hirurški, ne poduhvati oštrog radikalnog reza i reforme, zdravstvo će biti u krizi. U bolnice će ulaziti sudski izvršitelji, a pacijenti deliti šuškave krune i zlote u kovertama da na vreme, ali preko reda, stignu na operaciju. Jedna od poljskih bolničarki u štrajku:

„To se nakupilo već godinama. Uvek su nam nešto obećavali i pozivali nas da se smirimo, jer sada nije trenutak, jer su sada izbori, pa će biti posle izbora. A posle izbora se završi na onom – obećanje, ludom radovanje.“

Građani govore

I na kraju Teme tjedna. Kako reformirani ili nereformirani zdravstveni sustav vide sami građani u državama regije. Što kažu o svojim liječnicima građani Sarajeva:

„Ne znam ni šta da vam kažem. Sve zavisi na koga čovjek naiđe. Ima zaista odličnih doktora i sestara, a ima i groznih.“

„Ponašaju se svakako. Vjerovatno, ako im nešto daš da će učiniti sve.“

„Baš sam prije par dana imao operaciju na otorinolaringologiji i sve je bilo super, i higijena i usluga. Stvarno nemam riječi.“

„Nije loše. Ako se platiš, prije dođeš na red i sve se završava. Ako ne platiš, čekaš red. Sve se odlaže dok se koverta ne uruči. Kad se uruči, onda ide.“

„Privatniku ide ko može, ko ne može, čeka.“

U Zagrebu gotovo identični odgovori o stanju u zdravstvu:

„Negdje je bolje, negdje je lošije.“

„Loše je. Manjak ljudi, manjak novaca. Kažem iz iskustva.“

Kakva je situacija u hrvatskom zdravstvu?

„Dobra je. Svi su k‘o bog, u redu su.“

„Fali novaca, to se vidi na svakom koraku, po opremi, prostorijama… Baš se vidi da su potrebna velika ulaganja.“

I neki građani Kragujevca će reći kao i naši prethodni sugovornici u Zagrebu ili Sarajevu. Ima zadovoljnih i nezadovoljnih stanjem u zdravstvu u Srbiji:

„Ja kao roditelj mogu da kažem da sam apsolutno nezadovoljna stanjem u zdravstva. Ponašanje lekara opšte prakse u dečjim dispanzerima, u školskim dispanzerima i uopšte u domovina zdravlja, neprofesionalno je, a s druge strane i neljudsko. Ljude leče ,odokativnim‘ metodama, površno i netemeljno, a to zaista može imati ozbiljne posljedice.“

„Opremljenost zdravstva je na jednom zavidnom nivou.“

„Vrlo mi smeta njihova nekultura. Pa ni lekova nema dovoljno. Ako je lek skuplji, onda morate da ga kupite.“

„Primećuje se da su ambulante i urednije i čistije, i ljubazniji su.“

„Osnovni uslov je da se uvedu evropski standardi. Oprema se polako obavlja, međutim, potrebne su i evropske plate za zdravstvene radnike. A i građani bi morali da prihvate evropski standard usluga. Znači, nema više besplatnog zdravstva za nikog od nas.“

Anketa

Na naše pitanje, kako iskorijeniti mito i korupciju, posjetitelji naše web stranice su ovako odgovorili – njih 32 posto smatra da je to moguće učiniti samo kažnjavanjem onih koji primaju mito, 27 posto naših slušatelja i čitatelja smatra da će to biti moguće prevladati usvajanjem evropskih standarda, dok ih 22 posto drži da će javnim objavljivanjem poznatih slučajeva korupcija i mito u zdravstvo biti iskorijenjeni. Njih 19 posto smatra da su veće plaće u zdravstvu način na koji će se izbjeći mito i korupcija , dok ni jedan od posjetitelja naše web stranice ne smatra da rješenje problema u daljnjoj privatizaciji zdravstva.
XS
SM
MD
LG