Faruk BORIC, Oslobodenje
Spilman nije lično silovao niti ubijao, utvrdio je sud, nego je tek u svjesnoj zavjeri čuvao stražu kolegama iz jedinice. Narednik Pol Kortez i vojnik Džejms Barker već su priznali krivicu i osuđeni na 90 i 100 godina, dok vođu operacije i likvidatora porodice Al-Džamabijat Stivena Grina čeka suđenje pred civilnim sudom u Luizijani i vjerovatna smrtna kazna.Spilmanovih 110 godina zatvora, kao i slične presude iz američke sudske prakse, nekada su se činile pogodnim za smještanje u fioku bizarnosti. Međutim, ova presuda otvara mogućnost promatranja iz mnogo različitih uglova.
Prvi se tiče rata, onog u Iraku, za kojeg danas 70 posto Amerikanaca tvrdi da je bio greška nad greškama, zasnovan na neprovjerenim informacijama, rat iz kojega se brojni američki klinci, nabrijani na oružje i ubijanje, vraćaju ili u kovčezima ili kao ratni zločinci.
„Mrzim vladu. Vi ste ga poslali u Irak i sada se ovo događa“, riječi su Spilmanove sestre Pejdž Gerlah nakon izricanja presude.
Dalje, zločin, uči nas i naše iskustvo, nije posljedica rata niti njegova kolateralna šteta, kako će ga relativizirati militanti i desničari (i ne samo oni), već njegovo ubojito oružje protiv neprijatelja. Sjetimo se samo mladog lica Lindi England na fotografijama iz zatvora Abu Graib, koja se branila kako je psihičko i seksualno maltretiranje zarobljenika nešto što su njeni pretpostavljeni opravdavali i podsticali.
Da ne uzimamo radikalnije primjere iz svjetske povijesti, prisjetimo se našeg posljednjeg rata i eufemistično nazvanog etničkog čišćenja, u kojem su mnogi očevi i muževi odlazili u pljačkaško-silovateljske pohode, a navečer se vraćali u postelje kraj svojih žena ubijeđeni da rade za nacionalnu stvar.
„Još ne vjerujem optužbama, još sam ponosna na njega“, reći će novinarima Spilmanova majka netom nakon podizanja optužbe prošle godine.
Naravno, postoji svemirska razlika između majčinskog nevjerovanja da vlastito dijete može počiniti najmonstruozniji zločin (a može), i (zlo)čina žene Radovana Stankovića - monstruma osuđenog za sistematska silovanja u Karamanovoj kući kraj Foče i još bjegunca - koja je preživjele svjedokinje, žrtve silovanja, nakon izrečene presude na Sudu BiH, nazvala – najgorim šljamom. Tu je u pitanju nedostatak civilizacijskih manira, iskazivanje mržnje iza koje se nemušto skriva ubijeđenost da nema ništa lošeg u silovanju neprijateljskih žena. Ne spada to čak ni u prevaru.
Presude ratnim zločincima, mnogo manje od one Spilmanove i kvantitativno i kvalitativno, jer ne doprinose mnogo na podizanju svijesti o zločinu počinjenom u nečije ime, nisu jedino što traži komentar. Nažalost, u našem društvu postoje i ona mirnodopska silovanja, ništa manje šokantna i gnusna, a koja se, po slovu zakona i presude, sankcionišu sa godinicom ili dvije zatvora, kao što je bio slučaj sa pijanim balavim silovateljima šesnaestogodišnjakinje s posebnim potrebama u klozetu tuzlanskog Mejdana.
Negiranje i amnestiranje ovakvih zločina - što je najčešće izraženo kroz ignorantsko-podrugljivi stav svakolike javnosti o žrtvama „koje su dobile što su tražile“ - nema političku, već psihopatološku pozadinu. Tim gore jer se protiv takvog oboljenja u društvu još teže boriti.
