Web Caffe: Nenad PEJIC
Prije dva dana Savjet sigurnosti Ujedinjenih Nacija donio je odluku da pošalje 26.000 vojnika u Sudan i njenu zapadnu provinciju Darfur, gdje vladine paramilitarne grupe teroriziraju i ubijaju domaće stanovništvo već četiri godine. U pravu je bio britanski ambasador Emyr Jones Parry kada je na sjednici uoči glasanja rekao: "Katastrofa u Darfuru neće biti završena kad se digne 15 ruku Savjeta sigurnosti da glasaju za ovu odluku." Već je 200.000 ljudi ubijeno i oko 2,5 milijuna napustilo domove. Sve je počelo 2003., kada su Afrikanci digli oružje protiv vlade koja ih je tretirala "kao građane niže vrste". Kako su u vladi dominirali etnički Arapi, eto razloga za pobunu. Misija UN neće, međutim, imati ovlašćenja da kreira mir nego samo da ga čuva. Dakle, ako ga neko narušava, UN će samo – gledati. Da li vas to na nešto podsjeća?Sjećate li se ubijanja u Rwandi i tamošnjeg genocida 1994-e godine? Ili, šta ćete se sjećati Rwande, sjećate li se rata u BiH i Hrvatskoj? Sve je bilo isto. I tada je UN poslala PROMATRAČE da gledaju kako JNA napada, osvaja, uništava i ubija. I tada su jedni imali dobro organizirane paramilitarne i vojne jedinice (Srbija i JNA) koji su ubijali ljude samo zato što su druge etničke pripadnosti (Srebrenica, Vukovar), drugi su ih štitili u Ujedinjenim nacijama (embargo na oružje), ne zato što ih vole nego zato što im je to bio interes (Rusija, Francuska). Kao što je sada Kini interes da zaštiti vladu u Sudanu jer Kina uvozi jednu trećinu nafte iz Sudana! Uz Kinu je bila i Rusija.
Stručnjaci, poput Simona Serfatyja iz Centra za međunarodne odnose u Washingtonu kažu da je odluka u stvari polovična. Sjedinjene Države i Evropa su ovom rezolucijom prošli "test volje" ali nisu prošli "Darfur test": "Mi imamo i snage i legitimitet da DJELUJEMO u Sudanu mimo volje UN. Ali, ako to već nećemo da uradimo onda ja prihvaćam svaku vrstu akciju, pa i ovu rezoluciju, da se kriza zaustavi!" On ne misli naravno da će rezolucija zaustaviti ubijanja ali rezonuje logikom - bolje išta nego ništa. Tako smo postali "promatrači genocida" kako su to definirali u naslovu urednici jučerašnjeg Wall Street Journal. Tako je na početku bilo i u BiH i Hrvatskoj. Bojim se da nama koji smo bili na nišanu ta logika "bolje išta nego ništa" nije mnogo pomogla. Ono "išta" je značilo ništa.
Ali zašto je to svijet indiferentan prema onome šta se desava danas u Darfuru kao što je na početku bio indiferentan prema onome šta se dešavalo u BiH? Svijet naravno djeluje onda kad se poklope isti interesi i onoliko koliko se ti interesi poklope. Intervencija u BiH je počela onog trenutka kad je javnost, pritisnuta izvještavanjem iz BiH, zaprijetila da ugrozi Clintonov mandat. Danas nema TV kamera u Darfuru i nema opasnosti da priče stignu do naših domova, dakle neće ugroziti ničiji mandat. 200.000 ubijenih je za nas – tek brojka. Da nam sa ekrana pokažu tragediju JEDNE obitelji – plakali bi, a kad znamo da je 200.000 ljudi ubijeno – ne tiče nas se!!!
Paul Slovic, profesor psihologije na sveučilištu u Oregonu, SAD, kaže da naša želja za akcijom da se nešto zaustavi ili spriječi "počinje da slabi kod broja DVA!" U Izraelu je 2005-e godine vršeno istraživanje u kojem je dokazano da su ljudi daleko spremniji donirati novac JEDNOM djetetu koje ima rak nego kad rat ima njih OSMORO. U Švedskoj je jedno drugo istraživanje dalo iste rezultate. Ljudi su bili spremni dati novac JEDNOM djetetu radije nego DVOJE djece. Takvi smo mi – ljudska biće: plačemo za tragedijom jednog čovjeka, ravnodušni smo na tragediju tisuća.
Većina ljudi koji su pobjegli od rata iz BiH nisu od kuće otišli sa namjerom da ostanu u izbjeglištvu više od 10-15 dana "dok se sve ne smiri", pa su tako u žurbi i ponijeli nepotrebne stvari, a iza sebe ostavili potrebne. Poput onog mog prijatelja sa početka priče koji je to isto uradio 1992-e godine. Većina je mislila da im "svijet neće dati".
Ali svijet nema volje da spriječava ratove niti genocide. Radije ponavlja svoje greške. Jučer Rwanda i Bosna, danas Darfur, ko je slijedeći?
Email me Nenad Pejic