Dostupni linkovi

Hodočašće ljubavi


Boro Kezić objašnjava šta za njega simbolišu to hodočašće i crkveno vjenčanje:

«Meni i supruzi ove godine je 30 godina otkako se znamo. Mi smo krenuli zajedno u srednju medicinsku školu 1976./77. godine, tako da smo od prvog razreda zajedno. To je bila prva ljubav - i prva ljubav ostala do sada. Od toga smo 20 godina u braku. Baš u aprilu ove godine je bilo od kada smo se prije 20 godina u Dubrovniku civilno vjenčali. Ove godine smo to krunisali našim crkvenim vjenčanjem 28. 7. Ujedno, mojim dolaskom pješke ovamo, u rodni kraj, i našim ponovnim viđenjem, smo se odlučili da to bude vrhunac naše ljubavi.»

Boro Kezić krenuo je na hodočašće ljubavi ujutro 7. juna, prošavši kroz Švicarsku, Austriju, Italiju, Sloveniju i Hrvatsku do svog zavičaja u BiH. Svaki dan prelazio je 40-tak kilometara, a za 39 dana puta dobio je 350 sms poruka podrške rodbine i prijatelja.

U Švicarskoj i Austriji ljudi su ga zaustavljali i pitali gdje ide. Kada bi im odgovorio, reagovali su, kaže, oduševljeno. U Sloveniji, priznaje Boro, nešto hladniji doček. Topliji prijem ponovo u Bosni i Hercegovini:

«Kad sam malo ušao u Bosnu, onda je to bilo malo intenzivnije. Ipak, moram da kažem da Bosanci imaju posebnu dušu, imaju posebno srce. Ljudi su počeli da sviraju, da mi mašu iz auta i da me pitaju. To mi je u Bosni dalo malo više motivacije i života.»

Po dolasku u zavičaj, u crkvi gdje je kršten čekala ga je supruga Sonja. I pomalo neobično za bosanskohercegovačke prilike, Sonja, porijeklom Srpkinja i pravoslavka, i Boro, Hrvat i katolik, vjenčali su se u katoličkoj crkvi u Mišin Hanu kod Banjaluke. Ovim činom, ističu oboje, htjeli su ne samo da potvrde svoju ljubav već i da spoje porodice koje se 15 godina nisu vidjele. Svima koji imaju sluha za čovječnost, kažu Kezići, htjeli su prenijeti poruku da ni rat ne mora da razdvoji ljude. Sonja se sjeća kako su doživjeli ratne godine:

«Bilo nam je jako bolno. Naravno, nije to prošli bez emocija ni kod nas, ali po ničemu nismo željeli da ljude imenujemo ili da ih slovimo po nacionalnoj osnovi. Znači, bilo nam je bolno zbog toga što se dešavalo na svim područjima, bilo gdje da se to desilo, bilo u kojem kraju ove naše divne zemlje što je bila - i ostala je divna bez obzira na sve. Znači, prije svega nam je bio cilj da mi moramo da funkcionišemo i da se volimo.»

Boro Kezić:

«Velika želja i naš cilj je bio da se stvarno pokaže da i u današnje vrijeme nacionalnost ne igra ulogu u životu, niti treba da igra, nego samo treba da igra ljudskost, čovječnost i poštovanje. Čovjek čista obraza i sa srcem i sa dušom može da ide na sva područja. I uvijek su nam, gdje god dođemo, vrata otvorena.»

Recept za sretniju ljubav i brak, kaže bračni par Kezić, nažalost još nije izmišljen. Ali, upitate li Sonju ili Boru kako su uspjeli, oboje će reći isto:

«Poštovanje jednog prema drugom, i iz toga se gradi i ljubav.»

Boro i Sonja Kezić vraćaju se u Švicarsku, svoj drugi dom, punih srca. Za sobom ostavljaju ponovo spojene porodice, čije niti će, uvjeravaju, nastaviti da tkaju njihova djeca Jovana i Benjamin.
  • 16x9 Image

    Maja Bjelajac

    U skoro dvije decenije novinarske karijere, izvještavala i istraživala o temama iz kulture, politike i društva za najveće medije u Republici Srpskoj o od 2006. radi kao dopisnik RSE iz Banjaluke.

XS
SM
MD
LG