Mirza Čengić trenutno živi u Holandiji i nije zadovoljan kontaktom BiH i dijaspore:
«Ja imam u planu da se vratim u BiH, pošto je ipak to moja domovina i ja se najbolje osjećam ovdje. Međutim, problem BiH je većinom ekonomski. Samim time pokušao bih nešto organizovati da se omogući nekakva finansijska stabilnost u BiH. Ali, u svakom slučaju bih se volio vratiti pošto je ipak to moja domovina.»
Teže je ostvariti kontakte sa domovinom kada je grupa u inostranstvu malobrojnija, smatra Zenon Duljković:
«Pa za sad nemam, ali nikad se ne zna, možda me privuče nešto ovamo.»
Elvira Berberović, iz studentskog udruženja „Colegijum Bosnjakum» iz Austrije, kaže da će se vratiti u svoju zemlju, ali kada uslovi za život u njoj budu bolji:
«S obzirom da sam ja tek prije dvije godine otišla u Austriju i još uvijek studiram, nadam se da ću se kad tad vratiti u Bosnu, ali ukoliko to bude neka ponuda za posao koja će me ispunjavati. Ukoliko to bude bolja vani, hm...»
Njihovi vršnjaci koji su ostali da studiraju i žive u Bosni i Hercegovini kažu da imaju mali otklon prema mladima iz dijaspore. Razlog je, kako tvrde, što pokušavaju da mijenjaju stvari sa distance. Azelea Vilić, studentkinja žurnalistike u Sarajevu:
«Jednostavno, ne mogu se mijenjati stvari otamo. I onda smo mi malo osjetljivi na to i zato drugačije reagujemo i malo ih posmatramo. Dijaspora se uvijek uzima u nekom negativnom kontekstu kao dijaspora i svi smo onako osjetljivi na to, baš onako delikatno, tako da u suštini nemam ništa protiv tih ljudi, naravno. To su mladi ljudi koji su iz određenih razloga bili prisiljeni da napuste ovu zemlju, ali također mi ovdje na neki način pokušavmo promijeniti stvari i nije, naravno, lako i dobro su nam došle neke ideje, s tim ne budu previše pretenciozne jer smo mi jako osjetljivi.»
Adna Halilović studira u Sjedinjenim Američkim Državama:
«Da se vratim itekako mislim, ali ništa trenutno zbog toga što mislim da rekonstrukcija još uvijek je u fazi, da još treba puno progresa, pogotovo u mome smjeru biohemije i farmaceutske industrije itd. Ali ko zna, planiram, ali ništa trenutno.»
Mladi Bosanci i Hercegovci koji žive u Španiji, u toj zemlji nemaju svoje udruženje. Čak su i bilateralni odnosi između BiH i Španije veoma loši. Kenan Terzić otišao je u Španiju da studira, ali će svoja znanja, kaže, primjenjivati u BiH:
«Naravno da mislim da se vratim u BiH. To mi je cilj. Zbog toga sam i otišao, znači da stičem novo znaje koje ću ovdje primijeniti. Mislim da svi mladi koji su otišli iz BiH treba da se vrate jer ovdje postoje ideje, postoje mogućnosti razvoja - i definitivno postoji želja, postoji patriotizam među ljudima koji su vani. Znači, sve to možemo spojiti, možemo se udružiti ovdje, možemo promijeniti, možemo donijeti nove promjene.»
Zejna Kaunić već četrnaest godina živi u Holandiji. Otkada je izašla iz opkoljenog Sarajeva, razmišlja o tome da se vrati:
«Imala sam šansu čak da isprobam taj moj povratak, da se tako izrazim. Došla sam na pola godine prakse prošle godine. Radila sam za organizaciju 'Vings of houp' koja se bavi psihosocijalnom podrškom djece i njihovih roditelja u postratnom društvu. Znači, ja sam već živjela ovdje pola godine i to mi je još više ojačalo tu želju i tu odluku da hoću da se vratim. Mislim da je u Bosni mnogo mogućnosti za moju struku, ima i posla. Sada jedino što mi preostaje je da nađem posao, konkretno da se zaposlim i da se vratim.»
Aleksandar Ralić studira u Francuskoj i poručuje:
«Čim završim studije, ova Bosna me može čekati.»
«Ja imam u planu da se vratim u BiH, pošto je ipak to moja domovina i ja se najbolje osjećam ovdje. Međutim, problem BiH je većinom ekonomski. Samim time pokušao bih nešto organizovati da se omogući nekakva finansijska stabilnost u BiH. Ali, u svakom slučaju bih se volio vratiti pošto je ipak to moja domovina.»
Teže je ostvariti kontakte sa domovinom kada je grupa u inostranstvu malobrojnija, smatra Zenon Duljković:
«Pa za sad nemam, ali nikad se ne zna, možda me privuče nešto ovamo.»
Elvira Berberović, iz studentskog udruženja „Colegijum Bosnjakum» iz Austrije, kaže da će se vratiti u svoju zemlju, ali kada uslovi za život u njoj budu bolji:
«S obzirom da sam ja tek prije dvije godine otišla u Austriju i još uvijek studiram, nadam se da ću se kad tad vratiti u Bosnu, ali ukoliko to bude neka ponuda za posao koja će me ispunjavati. Ukoliko to bude bolja vani, hm...»
Njihovi vršnjaci koji su ostali da studiraju i žive u Bosni i Hercegovini kažu da imaju mali otklon prema mladima iz dijaspore. Razlog je, kako tvrde, što pokušavaju da mijenjaju stvari sa distance. Azelea Vilić, studentkinja žurnalistike u Sarajevu:
«Jednostavno, ne mogu se mijenjati stvari otamo. I onda smo mi malo osjetljivi na to i zato drugačije reagujemo i malo ih posmatramo. Dijaspora se uvijek uzima u nekom negativnom kontekstu kao dijaspora i svi smo onako osjetljivi na to, baš onako delikatno, tako da u suštini nemam ništa protiv tih ljudi, naravno. To su mladi ljudi koji su iz određenih razloga bili prisiljeni da napuste ovu zemlju, ali također mi ovdje na neki način pokušavmo promijeniti stvari i nije, naravno, lako i dobro su nam došle neke ideje, s tim ne budu previše pretenciozne jer smo mi jako osjetljivi.»
Adna Halilović studira u Sjedinjenim Američkim Državama:
«Da se vratim itekako mislim, ali ništa trenutno zbog toga što mislim da rekonstrukcija još uvijek je u fazi, da još treba puno progresa, pogotovo u mome smjeru biohemije i farmaceutske industrije itd. Ali ko zna, planiram, ali ništa trenutno.»
Mladi Bosanci i Hercegovci koji žive u Španiji, u toj zemlji nemaju svoje udruženje. Čak su i bilateralni odnosi između BiH i Španije veoma loši. Kenan Terzić otišao je u Španiju da studira, ali će svoja znanja, kaže, primjenjivati u BiH:
«Naravno da mislim da se vratim u BiH. To mi je cilj. Zbog toga sam i otišao, znači da stičem novo znaje koje ću ovdje primijeniti. Mislim da svi mladi koji su otišli iz BiH treba da se vrate jer ovdje postoje ideje, postoje mogućnosti razvoja - i definitivno postoji želja, postoji patriotizam među ljudima koji su vani. Znači, sve to možemo spojiti, možemo se udružiti ovdje, možemo promijeniti, možemo donijeti nove promjene.»
Zejna Kaunić već četrnaest godina živi u Holandiji. Otkada je izašla iz opkoljenog Sarajeva, razmišlja o tome da se vrati:
«Imala sam šansu čak da isprobam taj moj povratak, da se tako izrazim. Došla sam na pola godine prakse prošle godine. Radila sam za organizaciju 'Vings of houp' koja se bavi psihosocijalnom podrškom djece i njihovih roditelja u postratnom društvu. Znači, ja sam već živjela ovdje pola godine i to mi je još više ojačalo tu želju i tu odluku da hoću da se vratim. Mislim da je u Bosni mnogo mogućnosti za moju struku, ima i posla. Sada jedino što mi preostaje je da nađem posao, konkretno da se zaposlim i da se vratim.»
Aleksandar Ralić studira u Francuskoj i poručuje:
«Čim završim studije, ova Bosna me može čekati.»
