Željka MIHALJEVIC
RSE: Evo vi meni kažite, s obzirom da ja znam da ljudi za čuvanje blaga dolaze s područja srednje Bosne a imamo toliko nezaposlenog svijeta u Livnu, što biste poručili onima koji kukaju da nemaju para?RADIĆ: E, upravo to. Prije možda i mjesec i po meni je trebao čovjek. Ja sam ponudio jednoga našega ovdje iz Komorana, dav’o mu 800 maraka plaću. I kaže da to nije za njega. Prošlo dva, tri dana, traži on od mene da zapali. Nema čovjek cigare. Ja mu kažem:’Ima u trafici, ima u kafiću, ima u trgovini, možeš uzeti.’ ’E nemam za šta.’ ’Pa nudio sam ti novac, što ne uzmeš?’ ’Ne mogu ja hodati za kravama.’ A sa područja Bosne, posebice okolina Travnika gore, masa je ljudi ovdje. U ovo vrijeme, koliko ja znam, promijenilo je se možda par stotina ljudi, a svake sezone momci dođu tude ili ljudi čak oženjeni. Imaju 400, 500 maraka plaću, smještaj, hranu - nemate možda ni vi više.
RSE: Da li pomaže iko u obitelji?
RADIĆ: U obitelji pomažu, normalno, mada sam i ja imao jednoga iz Travnika ozgo, poslao sam ga malo kući da pomogne starcima oko sijena i tako. Imam jednog momčića, plaćam ga 400 maraka sa hranom.
RSE: I evo, hajdemo ovako reći - u ova ružna, gruba vremena, kada ljudi zaziru od ljudi, kada zlo je svugdje, na sve strane, kako je vama ovdje s ovim blagom, na ovim prostranstvima Livanjskog polja?
RADIĆ: Prije svega, ovo blago što sad vidite, ako nema čovjek volju i ne može zavoljeti ovo blago kao da su ljudi sa njim, on to ne može raditi. Znači, treba se opredijeliti za to. A savjetov’o bi’ svakome ko ima momčića sa sebom, svoga posebice, da ne treba ovo izbjegavati. Dok ima 100 komada na broju, njemu se isplati bolje nego da radi ne znam gdje. A ono što kaže, koliko ostane, ti moraš ručati ili bio kod blaga ili u kući. Radio, ne radio, jesti’se nešto mora. I sad ja kažem ovo posebice k’o morsko blago - tu je masa blaga, i da ide i po 70 maraka, ono se isplati - opet ima preko dvije tisuće mjesečno ko god to krene.
