Osječki novinar i svjedok ratnih događanja u Osijeku i okolici devedesetih godina, Goran Flauder, vjeruje da bi sve bilo drukčije da Josip Reihl Kir nije ubijen:
„Mislim da je rat apsolutno mogao biti drugačiji da Kir nije ubijen. Ono što je Kir uspijevao preko dana napraviti, ukloniti barikade iz sela sa srpskom većinom, to su neki Jastrebovi, a znam ih i osobno jer su mi to pričali, mijenjali preko noći. Oni su dolazili noću, vukli se kroz žbunje i trave, pucali po tim barikadama i po prvim seoskim kućama ne bi li izazvali napetost i nagnali te Srbe da opet stave barikade.“
Flauder kaže da mu je Kir o tome i osobno pričao, svega nekoliko dana prije ubojstva:
„Rekao je da nailaze na strašne probleme kada dolaze u srpska sela, da ih je naoružala JNA, ali da ti Srbi pristaju vratiti sve oružje hrvatskoj policiji ali pod uvjetom da oružje vrati i HDZ. Kir mi je rekao da ima puno više problema sa HDZ-ovcima i sa Glavašem. Kada bi uspio sa Glavašem dogovoriti da mu vrati oružje, on bi osigurao mir jer bi Srbi u tim selima, u koje je on odlazio, svoje oružje vratili. Zato tvrdim da bi rat bio puno manjeg intenziteta. Nekome je rat trebao.“
A trebao je, kaže Flauder, i Tuđmanu i Miloševiću da poboljšaju etničku sliku svojih država:
„To sve je bilo dogovoreno i to se nije moglo provesti bez rata. Zato je Kir smetao. Zato je Tuđman, drugi dan nakon Kirovog ubojstva, smijenio ministra Bojkovca jer je on insistirao da se provede istraga i utvrdi ko je odgovoran za Kirovu smrt.“
I novinar riječkog Novog Lista, Boris Pavelić, podsjeća da je zapovjednik osječke policije u ljeto 1991. godine, među rijetkima, pokušavao spriječiti najgore, no, 16 godina poslije teško je, kaže Pavelić, tvrditi bi li u tome i uspio:
„Ali sumnja i neka izgubljena nada ipak ostaju jer se sa dosta indicija može govoriti o tome da je Reihl Kir ostao živ da bi on, koji se gotovo očajnički trudio da smiri te tenzije, možda i uspio. Nakon što je ubijen, to je postalo isključeno.“
Kolumnist Jutarnjeg lista i politički analitičar, Ivan Zvonimir Čičak – Ništa ne bi bilo drukčije i da Kira nisu ubili:
„To je samo jedna epizoda. Planovi su bili preveliki da bi on bilo što spriječio. Tuđmanu i Miloševiću je bilo stalo do rata i točka. Krajnji cilj rata nije bilo stvaranje države, nego preseljenje stanovništva i podjela Bosne. Sve što je bilo na putu toga je bilo pregaženo.“
Profesor Žarko Puhovski - s Raihl Kirom ipak bi bilo drukčije, zato su ga i ubili:
„Veoma je vjerojatno da bi njegovo preživljavanje značilo drugačiju situaciju ili drugačije rečeno - da je njegova smrt upravo vezana uz to što se smatralo opasnim da on preživi za one koji su htjeli rat.“
Nekadašnja saborska zastupnica, Gordana Ajduković, srpkinja iz Osijeka, koja je nakon Kirove smrti pod pritiscima napustila Hrvatsku, danas prorektorica za nastavu na beogradskom Sveučilištu Braće Karić, izjavila je nedavno Hrvatskoj Televiziji kako je uz ubijene Kira, Zobundžiju i Kneževića bilo dogovoreno da tog 1. srpnja 1991. godine na sastanak sa Srbima u Tenji ide i Mato Arlović i ondašnjim osječki gradonačelnik Zlatko Kramarić, ali su obojica to jutro otkazali put:
„Meni je ostalo trajno pitanje zašto smo krenuli u jednom sastavu, a dogovorili se da ćemo ići u drugom. To je prva stvar koja me godinama muči i na koju tražim sama sebi odgovor.“
Novinar Pavelić vjeruje da bi novo suđenje Antunu Gudelju konačno rasvijetlilo pozadinu Kirova ubojstva:
„Jedan svjedok je u listopadu 2003. godine dao iskaz istražnom sudcu Županjskog suda u Vukovaru rekavši da je vidio, uoči samoga ubojstva, Branimira Glavaša u odori na kobnome punktu kako raspoređuje policajce, kako im govori da ne stoje s obje strane ceste jer će poubijati jedni druge, da stanu s jedne strane ceste, što sugerira da je čovjek znao što se sprema i što će se dogoditi. Ima mnogo konkretnih naznaka da je Gudeljovom rukom možda upravljao netko drugi. Mislim da je to iznimno važno rasvijetliti jer bi te spoznaje u dobroj mjeri osvijetlile događaje iz 1991. godine u Slavoniji.“
„Mislim da je rat apsolutno mogao biti drugačiji da Kir nije ubijen. Ono što je Kir uspijevao preko dana napraviti, ukloniti barikade iz sela sa srpskom većinom, to su neki Jastrebovi, a znam ih i osobno jer su mi to pričali, mijenjali preko noći. Oni su dolazili noću, vukli se kroz žbunje i trave, pucali po tim barikadama i po prvim seoskim kućama ne bi li izazvali napetost i nagnali te Srbe da opet stave barikade.“
Flauder kaže da mu je Kir o tome i osobno pričao, svega nekoliko dana prije ubojstva:
„Rekao je da nailaze na strašne probleme kada dolaze u srpska sela, da ih je naoružala JNA, ali da ti Srbi pristaju vratiti sve oružje hrvatskoj policiji ali pod uvjetom da oružje vrati i HDZ. Kir mi je rekao da ima puno više problema sa HDZ-ovcima i sa Glavašem. Kada bi uspio sa Glavašem dogovoriti da mu vrati oružje, on bi osigurao mir jer bi Srbi u tim selima, u koje je on odlazio, svoje oružje vratili. Zato tvrdim da bi rat bio puno manjeg intenziteta. Nekome je rat trebao.“
A trebao je, kaže Flauder, i Tuđmanu i Miloševiću da poboljšaju etničku sliku svojih država:
„To sve je bilo dogovoreno i to se nije moglo provesti bez rata. Zato je Kir smetao. Zato je Tuđman, drugi dan nakon Kirovog ubojstva, smijenio ministra Bojkovca jer je on insistirao da se provede istraga i utvrdi ko je odgovoran za Kirovu smrt.“
I novinar riječkog Novog Lista, Boris Pavelić, podsjeća da je zapovjednik osječke policije u ljeto 1991. godine, među rijetkima, pokušavao spriječiti najgore, no, 16 godina poslije teško je, kaže Pavelić, tvrditi bi li u tome i uspio:
„Ali sumnja i neka izgubljena nada ipak ostaju jer se sa dosta indicija može govoriti o tome da je Reihl Kir ostao živ da bi on, koji se gotovo očajnički trudio da smiri te tenzije, možda i uspio. Nakon što je ubijen, to je postalo isključeno.“
Kolumnist Jutarnjeg lista i politički analitičar, Ivan Zvonimir Čičak – Ništa ne bi bilo drukčije i da Kira nisu ubili:
„To je samo jedna epizoda. Planovi su bili preveliki da bi on bilo što spriječio. Tuđmanu i Miloševiću je bilo stalo do rata i točka. Krajnji cilj rata nije bilo stvaranje države, nego preseljenje stanovništva i podjela Bosne. Sve što je bilo na putu toga je bilo pregaženo.“
Profesor Žarko Puhovski - s Raihl Kirom ipak bi bilo drukčije, zato su ga i ubili:
„Veoma je vjerojatno da bi njegovo preživljavanje značilo drugačiju situaciju ili drugačije rečeno - da je njegova smrt upravo vezana uz to što se smatralo opasnim da on preživi za one koji su htjeli rat.“
Nekadašnja saborska zastupnica, Gordana Ajduković, srpkinja iz Osijeka, koja je nakon Kirove smrti pod pritiscima napustila Hrvatsku, danas prorektorica za nastavu na beogradskom Sveučilištu Braće Karić, izjavila je nedavno Hrvatskoj Televiziji kako je uz ubijene Kira, Zobundžiju i Kneževića bilo dogovoreno da tog 1. srpnja 1991. godine na sastanak sa Srbima u Tenji ide i Mato Arlović i ondašnjim osječki gradonačelnik Zlatko Kramarić, ali su obojica to jutro otkazali put:
„Meni je ostalo trajno pitanje zašto smo krenuli u jednom sastavu, a dogovorili se da ćemo ići u drugom. To je prva stvar koja me godinama muči i na koju tražim sama sebi odgovor.“
Novinar Pavelić vjeruje da bi novo suđenje Antunu Gudelju konačno rasvijetlilo pozadinu Kirova ubojstva:
„Jedan svjedok je u listopadu 2003. godine dao iskaz istražnom sudcu Županjskog suda u Vukovaru rekavši da je vidio, uoči samoga ubojstva, Branimira Glavaša u odori na kobnome punktu kako raspoređuje policajce, kako im govori da ne stoje s obje strane ceste jer će poubijati jedni druge, da stanu s jedne strane ceste, što sugerira da je čovjek znao što se sprema i što će se dogoditi. Ima mnogo konkretnih naznaka da je Gudeljovom rukom možda upravljao netko drugi. Mislim da je to iznimno važno rasvijetliti jer bi te spoznaje u dobroj mjeri osvijetlile događaje iz 1991. godine u Slavoniji.“
