Gordana
Povodom svjetskog Dana izbjeglica ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH Safet Halilović, izjavio je da pravo na povratak, kao osnovno ljudsko pravo, u BiH još nije iskoristilo 180.000 raseljenih osoba i 400.000 građana koji se nalaze u 40 zemalja svijeta.„Osnovno ljudsko pravo je pravo na povratak. Nažalost, moramo konstatirati da to pravo još nije iskoristilo oko 180.000 raseljenih osoba unutar BiH i oko 400.000 Bosanaca i Hercegovaca koji se nalaze u oko 40 zemalja svijeta. Danas, gotovo 12 godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, u Bosnu i Hercegovinu se – prema zadnjim zvaničnim statistikama – vratilo više od milion osoba. Rezultati povratka, kroz brojeve gledano, nisu loši. Međutim, još se oko polovine raseljenih osoba i izbjeglica nalazi izvan svojih domova. S druge strane, oni koji su se vratili imaju dosta problema kao što su nizak životni standard, problemi sa održivim povratkom, obrazovanjem i tako dalje. Uvjeti reintegriranja nisu na zadovoljavajućoj razini. Međutim, ono što posebno ohrabruje, to je da interesovanje za povratak u BiH ne opada. Aktuelni pokazatelji o broju podnesenih zahtjeva za registriranje potencijalnih korisnika pomoći na osnovu javnog poziva Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice svjedoče o više od 40.000 porodica, odnosno oko 135.000 osoba koje se žele vratiti u svoje domove. Kako bismo svijest o veličini ovog problema podigli na viši nivo, stalno ponavljamo da je za održivi povratak ovih ljudi potrebno više od milijardu konvertibilnih maraka. U Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice smo posljednjih mjeseci obavili čitav niz razgovora sa predstavnicima različitih institucija i organizacija pokušavajući ih animirati da pomognu povratnicima, jer sredstva predviđena u budžetima na svim nivoima u našoj zemlji nisu dovoljna za realizaciju povratka, na šta smo mi u više navrata upozoravali javnost. Mi smo napravili detaljnu analizu stanja u oblasti povratka, sa financijskim procjenama za svaku općinu. Svjesni smo da se u naredne tri-četiri godine moramo maksimalno angažirati kako bismo svakoj osobi koja to želi omogućili povratak. Svjesni smo, također, da to neće biti nimalo lak posao. Želim podsjetiti da mi imamo strategiju za realizaciju aneksa VII Dejtonskog sporazuma, kao jednog od ključnih dokumenata u djelovanju Ministarstva i Vijeća ministara u ovoj oblasti. Naime, prvi cilj strategije jeste osigurati povratak raseljenih osoba i izbjeglica i u okviru toga cilja BiH je napravila značajan rezultat – povratak više od milion osoba.
Drugi cilj jeste osigurati povrat imovine i stanarskih prava. Bosna i Hercegovina je veoma uspješno provela proces povrata imovine i stanarskih prava. Taj posao smo realizirali 99,7 posto. Treći strateški cilj jeste rekonstrukcija stambenog fonda. Prema službenim pokazateljima, u BiH je od ukupno oko 445.000 potpuno srušenih ili devastiranih stambenih jedinica, obnovljeno oko 260.000, što je blizu 45 posto. Četvrti strateški cilj je osigurati uvjete održivosti povratka. Najslabiji rezultati ukupnog procesa povratka i reintegriranja, ostvareni su upravo na ovom planu. U složenoj ustavnopravnoj situaciji podjele nadležnosti i finansiranja, kakva je danas u našoj zemlji, veoma je teško napraviti progresivne korake, koji bi vodili jednom sistemskom rješenju pitanja prava na zdravstvo, školstvo, socijalnu zaštitu, zapošljavanje, deminiranje i tako dalje, što su sve elementi održivog povratka.“
Predstavnik UNHCR-a za BiH Džejms Linč (James Lynch) je kazao da je mnogo toga postignuto u oblasti povratka i održivog ostanka u BiH, ali da je potrebno i dalje ulagati napore u povratak raseljenih osoba, posebno u oblasti zbrinjavanja ljudi iz kolektivnog smještaja:
„Generalna skupština je u 2000. godini donijela odluku kojom se 20. juni proglasio svjetskim Danom izbjeglica i to je ustvari priznanje svega onoga kroz šta izbjeglice prolaze. To jest da se posveti što više pažnje izbjegličkim pitanjima i također da se priznaju ona dostignuća koja izbjeglice donose zajednicama. Kada sam počeo da radim za UNHCR, broj izbjeglica je bio jako veliki. Do sada se taj broj veoma smanjio i sada imamo u cijelom svijetu negdje oko osam miliona izbjeglica. Budući da ste upoznati s ovim konfliktima koji se dešavaju u posljednje vrijeme, vjerujem da znate odakle najveći broj izbjeglica potiče. Ljudi više ne bježe iz svojih država, znači ne postaju izbjeglice, već se interno raseljavaju, i njihov broj se veoma povećava. Ministar Halilović je spomenuo pitanja koja se tiču izbjeglica i raseljenih osoba u BiH. To sam govorio prošle godine i to kažem i sada – dosta toga je postignuto, ali i dosta toga još treba uraditi.“
Slavko Marin, zamjenik ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH:
„Povratak je, po mom razumijevanju stvari i po mom ukupnom sagledavanju procesa koji se trebaju dogoditi u BiH, jedno od najvažnijih političkih pitanja. Iz tih razloga ću samo konstatirati ono što je rekao ministar i svi dosadašnji sugovornici – da povratak nije završen. Ovo naglašavam iz razloga što se i u medijima i u različitim sredinama javnog života može čuti kako je povratak gotov, kako je povratak već pri kraju, a vidjeli ste koje brojke vam govore o broju povratnika, o broju zainteresiranih i koliko ljudi ima status izbjeglice danas. To su sve činjenice koje govore da povratak nije završen i da je on, po mom osobnom sudu, sada u svom najvećem zamahu, kada mu treba dati najveći poticaj. S tim u vezi želim poslati jednu zamolbu, jednu poruku predstavnicima međunarodne zajednice za dodatnu financijsku pomoć, jer neće imati svrhu ni sve ono što je do sada učinjeno ukoliko posao ne dovedemo do kraja. Rezultat koji sada imamo, uz svu pomoć koju smo dobili od međunarodne zajednice, uz naprezanje domaćih institucija odnosno njihovih financijskih kapaciteta, on neće imati svoje efekte ukoliko posao ne dovedemo do kraja. I svako razuman, ko se domaćinski ponaša, shvatit će ovu moju zamolbu kao jednu potrebu da nastavimo zajedno dalje kako smo radili svih proteklih 10 godina, jer samo uz pomoć međunarodne zajednice i dodatno naprezanje institucija Bosne i Hercegovine i njihovih proračuna, proces povratka će moći biti priveden kraju. Pokazalo i na početku da ovo Ministarstvo ima viziju, kada je ministar je preko Vijeća ministara tražio veće učešće proračuna BiH u potpori ovoga projekta. Vjerujem da ćemo u vremenu koje je ispred nas, u narednim proračunima, u narednim godinama i u našem mandatu uspjeti nametnuti kao krucijalno pitanje, da će i proračun BiH i ostalih institucija koje sudjeluju u financiranju ovog projekta, biti daleko značajniji. U ovoj godini nam je zasigurno prioritet riješiti, odnosno u značajnoj mjeri riješiti pitanje kolektivnih centara, jer to je za Bosnu i Hercegovinu i za ljude koji žive u tim smještajima zaista najteža, najružnija i najnekorektnija slika koja odražava stanje života tih ljudi koji su u kolektivnim centrima. Mi smo to prepoznali i kroz financijske potencijale koje imamo, taj projekat će se u ovoj godini maksimalno poduprijeti.“
Mario Nenadić, pomoćnik ministra, naglašava da Bosna i Hercegovina, osim što ima svoje građane nastanjene širom svijeta, takođe pruža gostoprimstvo izbjeglicama iz drugih zemalja:
„Da podsjetim da je BiH, na sreću, ratificirala međunarodne konvencije o izbjeglicama. Dakle, mi smo potpisnici Konvencije o izbjeglicama, Konvencije o ljudskim pravima i drugih važnih, međunarodnopravnih dokumenta. Bosna i Hercegovina je zemlja koje je prihvatila značajan broj izbjeglih – Bošnjaka, Albanaca, Roma i Srba s Kosova, također jedan dio izbjeglih Srba iz Republike Hrvatske, ali mi smo i zemlja u kojoj danas boravi i jedan broj ,pravih‘ izbjeglica – kako ih mi zovemo – koji su prošli klasičnu azilantsku proceduru. Dakle, sve skupa nešto više od 20.000 osoba se još uvijek nalazi u Bosni i Hercegovini. U trenucima koji su za nas bili izuzetno teški, dok smo se borili za povratak naših ljudi, rekonstrukciju imovine, rekonstrukciju infrastrukture, stvaranje uvjeta za održivost, suočili smo se sa ovim, veoma odgovornim poslom. Nekih 70.000 osoba je u par mjeseci došlo i prošlo kroz Bosnu i Hercegovinu upravo u vrijeme kad je intenzitet povratka i povrata imovine bio najjači u Bosni i Hercegovini – 1999. i 2000. godine. Dakle, važno je danas sjetiti se i ovih ljudi i napomenuti da smo mi, kroz ove naše obveze prema međunarodnim konvencijama, stvorili bolje uvjete za prihvat stranaca u Bosni i Hercegovini nego što možemo u ovom trenutku pružiti svim povratnicima u Bosni i Hercegovini. Riješili smo pitanje zdravstva, njihova djeca imaju besplatno školovanje u BiH, imaju neke oblike socijalne zaštite, za one koji se ne mogu smjestiti u individualnim smještajima smo osigurali smještaj u prihvatnim centrima. Posebno je značajno napomenuti za kraj da je upravo prije par dana UNHCR zatvorio svoja tri terenska ureda – u Tuzli, Mostaru, Banjaluci. Ostao je samo centralni ured u Sarajevu. Računajući kakav nam je sve ove godine UNHCR bio partner, to je zaista velika šteta za Bosnu i Hercegovinu. I mislim da je na svjetski Dan izbjeglica zaista važno napomenuti koliko značajnu pomoć je UNHCR pružio Bosni i Hercegovini tokom čitavog ovog perioda.“
Tokom obilježavanja Međunarodnog dana izbjeglica, u nadležnom ministarstvu Vijeća ministara BiH, predstavljen je i jedan od prvih povratnika – Izaim Hadžikadunić iz Makljenovca kod Doboja:
„Ja sam Izaim Hadžikadunić, predsjednik mjesne zajednice Makljenovac, opština Doboj, jedan od prvih povratnika. Naša mjesna zajednica je prokrčila put povratku, istina u početku spontanom, a kasnije organizovanom. Prvi povratak u našu zajednicu desio se u januaru mjesecu 1996. godine, kada smo mi svojim rukama čistili mine, prokrčili sebi put i došli u našu zajednicu. To je bio jedan junački poduhvat, ne razmišljajući o posljedicama koje bi mogle proizići iz toga. Nažalost, od 1996. godine do sada, 11 naših građana je smrtno stradalo na tim minskim poljima i 15 građana naše zajednice su postali trajni invalidi. Ovdje se uglavnom većinom priča o izbjeglicama, ja vam pričam o povratnicima. Znači, vratili smo se na svoje, uz ogromne probleme, koje dan danas imamo. Zajednica je još uvijek kontaminirana minskim poljima, infrastruktura nam je u katestrofalnom stanju, a najveći problem je to što smo nezaposleni. Prije rata smo svi bili zaposleni u industriji Doboja, međutim, do dana današnjeg niko se nije vratio na svoje radno mjesto.“
Povom Dana izbjeglica u Banjaluci je održana rasprava o položaju izbjeglih Srba iz hrvatske koji se nalaze u Bosni i Hercegovini, preciznije u Republici Srpskoj:
Predsjednik Udruženja Srba izbjeglih iz Hrvatske Petar Džodan smatra da će najmanje 7.000 do 10.000 izbjeglica koje izgube svoj status zbog dobijenog bosanskohercegovačkog državljanstva postati socijalni slučajevi:
„Ljudi sa državljanstvom BiH više ne mogu biti izbjeglice, što je logično, ali nije logično da nisu ostvarili prava koja im pripadaju. To je imovinsko pravo na slobodu kretanja, pravo na povrat privatne imovine, pravo glasa, pravo na državljanstvo u Hrvatskoj, gdje su i rođeni. Postoji još niz otvorenih problema.“
Pomoćnik ministra za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Drago Vuleta, navodi kako još nema rješenja za zabrinjavajući problem osoba koje su u praksi i dalje izbjeglice, bez obzira na dobijeno državljanstvo:
„Mi se pitamo, nakon ukidanja tog statusa, u koji ih status stvrstati i kako pomoći tim ljudima.“
Ombudsmen BiH Vito Popović, mišljenja je kako su izbjeglice iz Hrvatske i dalje najugroženija kategorija, naročito kada je u pitanju poništavanje ugovora o zamjeni imovine, te primjena Sarajevske deklaracije iz 2005. godine:
„Ono što bi trebalo uraditi jeste da se putem nadležnih organa na nivou Bosne i Hercegovine, u što je moguće kraćem roku ili što je moguće bržem postupku da se prije svega potpišu sporazumi o pružanju pravne pomoći i omogući izbjeglim i raseljenim licima da se presude koje su donesene ovdje u Republici Srpskoj ili u Bosni i Hercegovini poštuju i izvršavaju na teritoriji Republike Hrvatske, odnosno da se oni standardi iz oblasti prava po osnovu penzija poštuju i na teritoriji Republike Hrvatske, odnosno da se ostvari takozvani potpuni reciprocitet kao jedan od osnovnih i temeljnih principa Povelje UN-a.“
Zvanični podaci Ministarstva za izbjeglice kažu da u Republici Srpskoj još uvijek ima oko 9.000 lica izbjeglih iz Hrvatske, dok u izbjegličkim udruženjima tvrde da taj broj iznosi oko 30.000.
Počela isplata stare devizne štednje u RS
U Republici Srpskoj, u petak je počela isplata stare devizne štednje u pojedinačnim iznosima do 1.000 KM deviznim štedišama čiji su zahtjevi za verifikaciju potraživanja obrađeni zaključno sa 6. junom, potvrdio je ministar finansija Aleksandar Džombić.
Džombić je rekao novinarima u Banjaluci da splata obuhvata oko 2.480.000 KM za 3.200 verificiranih štediša i vršiće se posredstvom 23 komercijalne banke, od kojih su 14 sa područja Federacije BiH, a devet sa područja Republike Srpske, kod kojih su stare devizne štediše otvorile tekuće račune ili štedne knjižice u konvertibilnim markama.
Opština Zvornik je poptpisala Ugovor sa Agencijom Ujedinjenih nacija za razvoj o izgradnji 27 stambenih objekata. Zvornik je jedna od 12 opština u BiH koje će na ovaj način djelimično riješiti stambeni problem povratnika. Govori načelnik opštine Zoran Stevanović:
„Stambeni objekti se rade po principu ,ključ u ruke‘, s priključcima na infrastrukturu, znači struju, vodu i kanalizaciju, tamo gdje je ima, i očekujemo da krajem ove, eventualno početkom sledeće godine svi budu useljivi. Osam i po hiljada eura po jednoj stambenoj jedinici – iako, to neće biti fikasan iznos. Naime, u zavisnosti od broja članova domaćinstva će se sređivati više prostorija za život. Ide po jedna spavaća soba na svakog člana domaćinstva. Opština sa UNDP-jem u svemu ovome učestvuje sa 150 hiljada konvertibilnih maraka iz svog budžeta, koje su predviđene za ovakve zajedničke projekte.“
O svom životu nakon povratka u Bosansko Grahovo govori povratnik Pero Jakšić, koji je učestvovao na nedavno održanom prvom kongresu izbjeglih, raseljenih i povratnika. Na pitanje od čega živi, on kaže:
„Za sad se bavim poljoprivredom, pokušavam uvesti ove nove pristupe proizvodnje zdrave hrane – EKO, zatim pčelarstvom i tako dalje. Već tri godine sam u Grahovu. Prošao sam skoro cijelu Jugoslaviju u periodu izbjeglištva. Jedino nisam bio u Sloveniji i Makedoniji. U svim ostalim, našim nekadašnjim republikama sam i živio i radio. Naš narod ovdje je jako vezan za svoje ognjište. Najljepše uspomene svih nas su vezane za naše domove iz kojih smo izbjegli. I najvjerovatnije da je to bilo presudno u tome svemu. Trenutačna situacija je nalik na naučnoj fantastici. Kao da nas je došla neka izvanzemaljska civilizacija, okupirala nas i onda se povukla. I mi se sad vraćamo na zgarišta i pokušavamo pronaći neku iskru od koje ćemo napraviti nekakav napredak. Situacija je jako teška, da ne kažem očajna. Trudimo se da nam dani približno izgledaju kao u civilizovanom svijetu. Znači, nema zaposlenja, omladina je prepuštena sama sebi. Jedan od jako ružnih primjera koji nam se desio, znači toj grahovskoj omladini, bilo je uvođenje i ubrzo zatim ukidanje internet kluba zbog nezainteresovanosti vlasti da nam omoguće nekakav normalan život.“
O utiscima s prvog kongresa izbjeglica:
„Kongres ima u sebi jednu pozitivnu energiju koja bi, ako se nastavi, mogla donijeti nekakve rezultate, koji bi ukazali na rješenja koja su nam jako, jako potrebna da izađemo iz ovog vrzinog kola u kojem se Bosna i Hercegovina nalazi. Mislio sam da su se ovakvi kongresi prije dešavali, međutim, sada vidim da je ovo prvi.“