Dostupni linkovi

Potraga za Goranom Hadžićem


Informaciju o ovoj akciji koja nije urodila plodom, objavile su internet E-novine, navodeći da su pretražena skladišta Stari Doboš, nedaleko od Vrdnika, zatim skladište na Mišeluku, kod Novog Sada, a da je prioritet bilo bivše vojno skladište pogonskog goriva na Paragovu, u blizini Sremske Kamenice, dok vlasti Srbije informaciju nisu ni potvrdile, ni demantovale.
Glavni urednik E-novina Dario Aćimović tvrdi međutim za naš program da su podatke o toj akciji ovom mediju izneli veoma ozbiljni izvori i da nema mesta sumnji u verodostojnost informacije:

“Izvori su vrlo pouzdani, radi se o dva nezavisna izvora. Znači, o informaciji sa lica mesta koja je potom potvrđena iz nezavisnog izvora vrlo vrlo bliskog istrazi odnosno potrazi za haškim beguncem. Tako da što se nas tiče, ne postoji nikakva sumnja u verodostojnost te informacije.”

Predsednik Odbora za bezbednost Skupštine Vojvodine Tomislav Bogunović kaže da on lično nema saznanja o jučerašnjoj potrazi za haškim beguncem Hadžićem:


“Ne mogu da potvrdim niti da demantujem jer ne znam za to. Ono što je posao upravo ljudi koji treba da nađu i pronađu haške optuženike je posao svih nas. Ako je to rađeno na obroncima Fruške Gore - ja pozdravljam tu akciju, ali činjenica je da smo te ljude viđali po kafićima u Novom Sadu, da su slobodno pili kafu u ono vreme kada su mogli biti uhvaćeni, predati i procesuirani Haškom tribunalu, znači već odavno.”

Goran Hadžić skriva se već tri godine i, izuzev pojedinih medijskih špekulacija o tome da se skriva u Rusiji i Belorusiji, odnosno u jednom od fruškogorskih manastira, u javnosti o njemu za to vreme, praktično, nije bilo nikakvih informacija. Ovaj poratni savetnik u Naftnoj industriji Srbije, koji je tokom ratnih godina od magacionera u Borovu dogurao do predsednika samoproglašene Republike Srpske Krajine, a zatim i SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, sve do 13. jula 2004. godine mirno je živeo u porodičnoj kući u novosadskom naselju Telep, kada je nestao bez traga. Tog dana je, naime, poslednii put snimljen kamerom kako sa torbom u ruci, sa vozačem, napušta kuću u Novom Sadu, i to svega sedam sati nakon što je iz Haškog tribunala vlastima bila dostavljena optužnica protiv njega, zajedno sa tačnom lokacijom gde se nalazi. Sve je to bila i osnova za pojedina ukazivanja iz međunarodne zajednice o mogućnosti da država, ili neki segmenti društva, možda štite optužene.
Naša je obaveza da svi haški optuženici budu izvedeni pred lice pravde i mi tome moramo da udovoljimo, jer bez toga neće biti rešeni problemi koje imamo – kaže predsednik vojvođanskog odbora za bezbednost Bogunović:


“Posao ljudi koji treba da ih nađu je upravo taj da se ti ljudi što pre pronađu, ne samo tih ljudi koji to treba da urade nego čitavog građanstva. Svi građani ne mogu više biti taoci tih ljudi.”

Goranu Hadžiću, koji je nakon nedavnog hapšenja generala Zdravka Tolimira, jedan od preostale petorice haških begunaca, da podsetimo, u optužnici od 14 tačaka, stavljaju se na teret, pored ostalog, ubistva stotina hrvatskih civila u selima Dalj, Erdut, Klisa – koja je u većini slučajeva počinila paravojska Željka Ražnatovića Arkana – kao za ubistvo 264 hrvatska zarobljenika iz vukovarske bolnice koje su na farmi "Ovčara" 1991. streljali pripadnici lokalne teritorijalne odbrane, te zločin u selu Lovas oktobra 1991, kada su pripadnici paravojne formacije "Dušan Silni" primorali 50 hrvatskih civila da uđu u minsko polje na obodima sela i zapucali na njih, kada je život izgubio 21 zarobljenik.
Nakon objavljivanja optužnice i Hadžićevog bekstva, ostala je upamćena izjava njegove suruge da je Hadžić otišao na more da se malo odmori od svega, dok se – citiram – sve ne stiša.
XS
SM
MD
LG