Za razliku od 21. maja prošle godine kada su crnogorske ulice bile preplavljene ljudima, crvenim zastavama i kada se u vazduhu moglo osjetiti uzbuđenje i euforija zbog referendumske odluke o osamostaljenju prva godišnjica crnogorske nezavisnosti proslavljena je u dosta mlakoj atmosferi. Iako su u glavnom gradu upriličene manifestacije poput koncerta Gorana Bregovića na platou ispred spomenika Svetom Petru Cetinjskom i nastupa moskovske Filharmonije u Crnogorskom Narodnom Pozorištu, a ulicama se gotovo nije moglo primijetiti da se radi o specijalnom danu. Politički analitičar Svetozar Jovićević takođe primijećuje da među običnim građanima nije bilo elana niti entuzijazma što je, kako kaže, veoma zabrinjavajuće:
„Jer je tako prisustvo, jednog takvog elana neophodno za društvo u razvoju. Toga, čini mi se, ipak nema. I ostalo je pitanje zašto toga nema. Ne vjerujem da su ljudi koji su iskreno za suverenost da su oni razočarani u tom smislu. Razočarani su time što su mnogi nerealno očekivali da se sve može, da se mnogo toga može desiti za godinu dana. Naravno, da ne može, ali ono što mene brine, što ja ne vidim uprkos nekim pozitivnim pomacima, ja ne vidim spremnost društvene elite, političke elite da se suoči na nečim što odavno već opterećuje našu stvarnosti i bez čega se po mom dubokom uvjerenju ne može napraviti pravi prodor u ozdravljenju društva u bilo kom smislu i u ekonomskom smislu“.
Miodrag Živković, lider Liberalne partije koji je bio aktivno uključen u referendumsku kampanju, kaže da je do kasno u noć slavio prvo godišnjicu nezavisnosti, ali dodaje da ga ne čudi što euforije nije bilo ni na ulicama Crne Gore jer su, tvrdi on, Demokratska partija socijalista, članovi i simpatizeri te stranke, na referendum gledali samo kao na još jednu izbornu trku:
„Definitivno, kod Demokratske partije socijalista, kod njihove elite koja vodi tu stranku, kod njihovog članstva, nema svijesti da je Crna Gora stekla državnu nezavisnost. Na žalost, oni su doživjeli referendum 21. maja kao obične izbore. Ono što treba mijenjati u Crnoj Gori svakako je da treba mijenjati tu svijest, jer ne možemo govoriti o dominantnoj svijesti o nezavisnoj državi kada mi i dan danas, na žalost, imamo tablice na automobilima ovakve kakve imamo. Mi nemamo pasoše, mi nemamo lične karte. U jednoj ozbiljnoj državi sve se to radi puno ozbiljnije“.
On smatra da je dio problema i što su neki ljudi koji su iskreno iščekivali crnogorsku nezavisnost ogorčeni i nezadovoljni onim što je učinjeno u posljednjoj godini, ta da ne vide prepuno razloga za slavlje:
„Svakako da ima i toga, većina ljudi veoma teško živi, međutim, moramo shvatiti da se ne može uopšte građanstvu ili jednom narodu pripisati da on nešto artikuliše. Ipak to zavisi od političke elite koja vodi jednu zemlju. Da je njima bio interes i da je njima bilo stalo da ovaj praznik se proslavi na pravi način kako to doliči svakako da bi se to desilo. Očigledno, njima nije stalo, jer kada njima to ništa ne predstavlja teško možete očekivati da nešto ostalima pradstavlja“.
Na Cetinju, istorijskoj prijestonici Crne Gore koje je bilo nezaobilazno odredište suverenističkih lidera, uoči referenduma 21. Maj je protekao kao i svaki drugi dan. Nije bilo čak ni protokolarnih manifestacija. Rade Džaković, koordinator navladine organizacije „Cetinje i Evropa“, kaže da ga to uopšte ne čudi jer je stanje na Cetinju, kaže on, mjerilo demokratizacije Crne Gore u posljednjih godinu dana:
„Tačno je da je poručeno da je Cetinje sačuvalo obraz Crne Gore i sve je ostalo na tome. Nakon referenduma, poslije nedjelju dana odnešena je Očna klinika, a vlast je spriječila donošenje zakona u avgustu nakon referenduma o prijestonici. Sada je zaboravila na njena obećanja. Obećanje stanova Univerzitetu umjetnosti, ambasada, Hrama hrišćanskog pomirenja, Salona „13. Novembra“, Bijenala, parkova, a oni u to vrijeme oteše jezero, a sad spremaju i žičaru koja ide na Lovćen da služi samo da se iz Kotora dovede do Mauzoleja i da se ljudi opet vrate nazad. No, ovaj grad pripada čovječanstvu bez obzira na plemensku zavist i balkanske obmane. On se opredijelio kao i uvijek za čovještvo i vjerujemo da će tako biti i ubuduće, bez obzira što današnja vlast proba da ga zaboravi, čak i da se poslije godinu dana ne sjeti da je ono dalo možemo skoro reći najveći doprinos da Crna Gora postane samostalna“.
„Jer je tako prisustvo, jednog takvog elana neophodno za društvo u razvoju. Toga, čini mi se, ipak nema. I ostalo je pitanje zašto toga nema. Ne vjerujem da su ljudi koji su iskreno za suverenost da su oni razočarani u tom smislu. Razočarani su time što su mnogi nerealno očekivali da se sve može, da se mnogo toga može desiti za godinu dana. Naravno, da ne može, ali ono što mene brine, što ja ne vidim uprkos nekim pozitivnim pomacima, ja ne vidim spremnost društvene elite, političke elite da se suoči na nečim što odavno već opterećuje našu stvarnosti i bez čega se po mom dubokom uvjerenju ne može napraviti pravi prodor u ozdravljenju društva u bilo kom smislu i u ekonomskom smislu“.
Miodrag Živković, lider Liberalne partije koji je bio aktivno uključen u referendumsku kampanju, kaže da je do kasno u noć slavio prvo godišnjicu nezavisnosti, ali dodaje da ga ne čudi što euforije nije bilo ni na ulicama Crne Gore jer su, tvrdi on, Demokratska partija socijalista, članovi i simpatizeri te stranke, na referendum gledali samo kao na još jednu izbornu trku:
„Definitivno, kod Demokratske partije socijalista, kod njihove elite koja vodi tu stranku, kod njihovog članstva, nema svijesti da je Crna Gora stekla državnu nezavisnost. Na žalost, oni su doživjeli referendum 21. maja kao obične izbore. Ono što treba mijenjati u Crnoj Gori svakako je da treba mijenjati tu svijest, jer ne možemo govoriti o dominantnoj svijesti o nezavisnoj državi kada mi i dan danas, na žalost, imamo tablice na automobilima ovakve kakve imamo. Mi nemamo pasoše, mi nemamo lične karte. U jednoj ozbiljnoj državi sve se to radi puno ozbiljnije“.
On smatra da je dio problema i što su neki ljudi koji su iskreno iščekivali crnogorsku nezavisnost ogorčeni i nezadovoljni onim što je učinjeno u posljednjoj godini, ta da ne vide prepuno razloga za slavlje:
„Svakako da ima i toga, većina ljudi veoma teško živi, međutim, moramo shvatiti da se ne može uopšte građanstvu ili jednom narodu pripisati da on nešto artikuliše. Ipak to zavisi od političke elite koja vodi jednu zemlju. Da je njima bio interes i da je njima bilo stalo da ovaj praznik se proslavi na pravi način kako to doliči svakako da bi se to desilo. Očigledno, njima nije stalo, jer kada njima to ništa ne predstavlja teško možete očekivati da nešto ostalima pradstavlja“.
Na Cetinju, istorijskoj prijestonici Crne Gore koje je bilo nezaobilazno odredište suverenističkih lidera, uoči referenduma 21. Maj je protekao kao i svaki drugi dan. Nije bilo čak ni protokolarnih manifestacija. Rade Džaković, koordinator navladine organizacije „Cetinje i Evropa“, kaže da ga to uopšte ne čudi jer je stanje na Cetinju, kaže on, mjerilo demokratizacije Crne Gore u posljednjih godinu dana:
„Tačno je da je poručeno da je Cetinje sačuvalo obraz Crne Gore i sve je ostalo na tome. Nakon referenduma, poslije nedjelju dana odnešena je Očna klinika, a vlast je spriječila donošenje zakona u avgustu nakon referenduma o prijestonici. Sada je zaboravila na njena obećanja. Obećanje stanova Univerzitetu umjetnosti, ambasada, Hrama hrišćanskog pomirenja, Salona „13. Novembra“, Bijenala, parkova, a oni u to vrijeme oteše jezero, a sad spremaju i žičaru koja ide na Lovćen da služi samo da se iz Kotora dovede do Mauzoleja i da se ljudi opet vrate nazad. No, ovaj grad pripada čovječanstvu bez obzira na plemensku zavist i balkanske obmane. On se opredijelio kao i uvijek za čovještvo i vjerujemo da će tako biti i ubuduće, bez obzira što današnja vlast proba da ga zaboravi, čak i da se poslije godinu dana ne sjeti da je ono dalo možemo skoro reći najveći doprinos da Crna Gora postane samostalna“.
