Predsjednik Transparency International Hrvatska, Antun Zoran Petrović, ističe da je od svih predizbornih kampanja u samostalnoj hrvatskoj državi najpoštenija, u financijskom smislu, bila predsjednička kampanja Stjepana Mesića 2005. godine:
„Najtransparentnija kampanja ikada do sada provedena u Hrvatskoj bila je predsjednička kampanja Stjepana Mesića 2005. godine, u kojoj je on objelodanio sve svoje donacije, naveo čak i imena donatora, njihove adrese. Potpuno je poštivao Zakon o izboru predsjednika republike, premda taj zakon nema apsolutno nikakvih kaznenih mjera.“
Početkom ove godine stupio je na snagu Zakon o financiranju političkih stranaka u Hrvatskoj, no mnogi smatraju da je loš, te da i dalje pruža velik prostor za manipulacije, a većina građana vjeruje da će se stranke čak i oglušiti o njegove odredbe:
„Prema istraživanju koja smo proveli među hrvatskom građanima početkom svibnja, svega 21,5 posto njih očekuje da će hrvatske političke stranke poštivati Zakon o financiranju političkih stranaka i neovisnih lista tijekom predizborne kampanje za Parlament u studenom ove godine. Smatramo da je taj podatak poražavajući i zabrinjavajući, ali pokazuje da građani imaju vrlo nisku razinu povjerenja u stranke.“
U izjavama našem radiju i domaćim postajama ljudi ističu da ne vjeruju zbog lošeg iskustva:
„Sumnjam da će to biti tako transparentno i da će biti poznato, kao i do sada.“
„Tehnika je vrlo jasna. Stranke ne trpe da stave svoje ključne ljude na ključna privredna mjesta, izbijaju razne afere, a dio tih sredstava iz tih afera sigurno ide u financiranje stranaka. Ljudi koji su ključni u tim aferama nisu žrtveni janjci, nego se prebacuju na nova radna mjesta, koja su možda još bolja nego ranija.“
Profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, Ivan Grdešić:
„Ljudi znaju da novac dolazi sa svih strana iz inozemstva i jedno vrijeme od državnih poduzeća. Djelomično je to stavljeno pod kontrolu, ali taj osjećaj da su crni fondovi politike uvijek na djelu, je ostao.“
Psihologinja Mirjana Krizmanić:
„Iskustvo nas uči da nam to ne govore. Iskustvo nas uči da nam često lažu, da nam govore neistinu. Jedan ministar je rekao - Ja ne lažem, ja samo ponekada ne govorim istinu. I sami priznaju da nam lažu, pa kako ćemo im onda vjerovati. Ne ispunjavaju obećanja, ne informiraju nas o detaljima. Ni za one prošle izbore nismo dobili detaljne podatke o tome ko je koju stranku i u kojem iznosu financirao. Čudi me da 21,2 posto ljudi uopće vjeruje da će to biti transparentno, ili da ćemo o tome nešto znati.“
Voditelj Centra za politička istraživanja, doktor Anđelko Milardović, smatra da bi Zakon o financiranju političkih stranaka trebalo obavezno doraditi:
„U Japanu kompanije ulažu u kampanju i onda se zna da stranke, koje dođu na vlast, moraju uzvratiti kompanijama. To je daleko poštenije, a ne ovako. Ne zna se tko koga financira i ne znamo za koga vlada radi - za građane ili za klijente.“
Od dvadesetak zaustavljenih Zagrepčana samo je jedan izjavio da slabo vjeruje političarima. Svi ostali im uopće ne vjeruju:
„Do sada nisu ispunili ništa što su obećavali.“
„Lažu svi.“
„Samo pripovijedaju kako bi nešto trebalo analizirati, ispitati, poboljšati, a nikako da se to desi. Uvijek se stoji na istom mjestu.“
„Ma kakvi, vidite kakvo je stanje. Nekada, ako su imali oni, imali smo i mi.“
„Ne vjerujemo hrvatskim političarima.“
„Vjerujem samo mami.“
„Najtransparentnija kampanja ikada do sada provedena u Hrvatskoj bila je predsjednička kampanja Stjepana Mesića 2005. godine, u kojoj je on objelodanio sve svoje donacije, naveo čak i imena donatora, njihove adrese. Potpuno je poštivao Zakon o izboru predsjednika republike, premda taj zakon nema apsolutno nikakvih kaznenih mjera.“
Početkom ove godine stupio je na snagu Zakon o financiranju političkih stranaka u Hrvatskoj, no mnogi smatraju da je loš, te da i dalje pruža velik prostor za manipulacije, a većina građana vjeruje da će se stranke čak i oglušiti o njegove odredbe:
„Prema istraživanju koja smo proveli među hrvatskom građanima početkom svibnja, svega 21,5 posto njih očekuje da će hrvatske političke stranke poštivati Zakon o financiranju političkih stranaka i neovisnih lista tijekom predizborne kampanje za Parlament u studenom ove godine. Smatramo da je taj podatak poražavajući i zabrinjavajući, ali pokazuje da građani imaju vrlo nisku razinu povjerenja u stranke.“
U izjavama našem radiju i domaćim postajama ljudi ističu da ne vjeruju zbog lošeg iskustva:
„Sumnjam da će to biti tako transparentno i da će biti poznato, kao i do sada.“
„Tehnika je vrlo jasna. Stranke ne trpe da stave svoje ključne ljude na ključna privredna mjesta, izbijaju razne afere, a dio tih sredstava iz tih afera sigurno ide u financiranje stranaka. Ljudi koji su ključni u tim aferama nisu žrtveni janjci, nego se prebacuju na nova radna mjesta, koja su možda još bolja nego ranija.“
Profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, Ivan Grdešić:
„Ljudi znaju da novac dolazi sa svih strana iz inozemstva i jedno vrijeme od državnih poduzeća. Djelomično je to stavljeno pod kontrolu, ali taj osjećaj da su crni fondovi politike uvijek na djelu, je ostao.“
Psihologinja Mirjana Krizmanić:
„Iskustvo nas uči da nam to ne govore. Iskustvo nas uči da nam često lažu, da nam govore neistinu. Jedan ministar je rekao - Ja ne lažem, ja samo ponekada ne govorim istinu. I sami priznaju da nam lažu, pa kako ćemo im onda vjerovati. Ne ispunjavaju obećanja, ne informiraju nas o detaljima. Ni za one prošle izbore nismo dobili detaljne podatke o tome ko je koju stranku i u kojem iznosu financirao. Čudi me da 21,2 posto ljudi uopće vjeruje da će to biti transparentno, ili da ćemo o tome nešto znati.“
Voditelj Centra za politička istraživanja, doktor Anđelko Milardović, smatra da bi Zakon o financiranju političkih stranaka trebalo obavezno doraditi:
„U Japanu kompanije ulažu u kampanju i onda se zna da stranke, koje dođu na vlast, moraju uzvratiti kompanijama. To je daleko poštenije, a ne ovako. Ne zna se tko koga financira i ne znamo za koga vlada radi - za građane ili za klijente.“
Od dvadesetak zaustavljenih Zagrepčana samo je jedan izjavio da slabo vjeruje političarima. Svi ostali im uopće ne vjeruju:
„Do sada nisu ispunili ništa što su obećavali.“
„Lažu svi.“
„Samo pripovijedaju kako bi nešto trebalo analizirati, ispitati, poboljšati, a nikako da se to desi. Uvijek se stoji na istom mjestu.“
„Ma kakvi, vidite kakvo je stanje. Nekada, ako su imali oni, imali smo i mi.“
„Ne vjerujemo hrvatskim političarima.“
„Vjerujem samo mami.“
