RSE: Gospodine Rakčeviću, bezmalo je godinu dana od referenduma koji je Crnu Goru odredio kao nezavisnu i suverenu državu. Ako bismo podvukli crtu u pokušaju da sumiramo jednogodišnji učinak crnogorske ekonomije kakav bi bio rezultat?
RAKČEVIĆ: Ja prije svega želim da kažem da se po mom viđenju utvrdilo da su šanse Crne Gore realno veće ukoliko bude sama odlučivala o svojoj sudbini. Mislim da je neosporno vidljivo u nekoliko nivoa da je Crna Gora otišla naprijed više nego što je otišla da je zarobljena nekim problemima koje bi neosporno postojali da smo ostali u onakvoj vrsti zajednice. Mislim da je vrlo važno da je u Crnoj Gori u proteklom periodu, proteklih godinu dana, ostvarena politička stabilnost, makroekonomska stabilnost, da imamo realno sve bolji bankarski servis, rejting Crne Gore je poboljšan... Neosporno je da smo i ranije imali stimulativan porez na dobit. Te su stvari važne u kombinaciji sa dobrim vjetrom koji imamo u jedrima, tako da je došlo do jačanja interesa investitora za ulaganja u Crnu Goru. Neosporno je da je od 21.maja prošle godine došlo do rasta nekretnina, što je odraz ove povećane tražnje koja je indukovana po mom mišljenju kombinacijom ovih faktora, političko-ekonomskom stabilnošću tako da su to stvari koje su neosporno poboljšane i treba zahvaliti sigurno značajnoj mjeri ostvarenoj državnoj nezavisnosti Crne Gore. Međutim, sigurno je da postoji sijaset stvari koje su po inerciji ostale iste ili su pogoršane i te stvari takođe treba vidjeti.
RSE: Crna Gora je u ekonomskom smislu potpuno otvorena, što se prije svega odnosi na mogućnost uvoza koji se često ocjenjuje kao nekontrolisan. Među kritičare ovakvog pristupa se svrstavate i Vi zbog stava da je domaću nejaku proizvodnju koja tek staje na svoje noge ipak potrebno zaštititi:
RAKČEVIĆ: Tačno je to da je neophodno voditi realnu ekonomiju. Ja jesam za tržište jer boljeg mehanizma za verifikaciju nečije uspješnosti, nečijih napora – nema. Mislim da između realnosti i knjiškog pristupa postoji velika razlika. Ja ne vidim danas u svijetu da postoji realno nesmetano kretanja roba, nesmetano kretanje ljudi, mislim da se i sa time građani Crne Gore često suočavaju, ne možete se slobodno kretati, ne možete slobodno zasnivati radni odnos. Isto je tako i sa robama. I primijećujem, nije to problem primijetiti, da postoji veliki nesklan između retorike, priče onih koji pričaju o liberalnoj ekonomiji, o slobodnom kretanju roba i njihovih djela. Ja u principu više volim da vidim kako neko funkcioniše i više volim da vjerujem onome što čini nego onome što priča. Imamo sijaset primjera zaštite i u toj i u konstalaciji realnih odnosa za pristup koji je dominantan u Crnoj Gori pogrešan. Mi imamo danas robnu razmjenu koja je jednosmjerna ulica, robnu razmjenu u kojoj u Crnu Goru može ući sve sa gotovo nultim carinskim stopama, a na drugoj strani nemamo reciprocitet. Ja se zalažem za reciprocitet. Ako neko vama sprečava ono malo što možete da izvezete na teritoriju okolnih država ili u neku drugu državu sa visokim carinskim stopama koje su 30, 50% ili tome slično, a na drugoj strani vi robama tog partnera dajete prioritet nultim carinskim stopama onda to nije reciprocitet. Jedno od najvažnijih uloga Vlade bi trebalo da bude da obezbijedi reciprocitet proizvođačima i fer konkurenciju. Ja ne mislim da je to tako.
RSE: Kako pomiriti izvjesni protekcionizam koji Vi zagovarate sa Srednjoevropskim ugovorom o slobodnoj trgovini (CEFTA) koji je Crna Gora potpisala prošle godine i da li je domaća ekonomija dovoljno konkurentna, odnosno spremna za CEFTA aranžman koji bi trebalo da zaživi već sredinom ove godine?
RAKČEVIĆ: Ja ne smatram da je zagovaranje realne ekonomije protekcionizam. Ponavljam da treba biti realan u ekonomskim odnosima i trgovini sa okruženjem u razmjeni roba. Smatram da realna ekonomija treba da polazi od dugoročnog interesa Crne Gore, njenih nacionalnih interesa proizvođača i privrede. Od građana, a ne od kratkoročnih interesa onih koji prodaju ili uvoznika. Što se tiče CEFTA-e i regionalnog povezivanja smatram da to može biti samo dobro za Crnu Goru ukoliko to bude realizovano onako kako je opredjeljeno. Mi smo i ranije imali i sada je važno imati sporazum o slobodnoj trgovini, međutim, on se primjenjivao na parče. Imali smo u moru primjera da se ne primjenjuje. Ja se sada nadam da će CEFTA značiti neku šansu za Crnu Goru u principu ne samo zbog geografske bliskosti, nego i u jednom dijelu i jezika i smatram da to tržište ukupno jeste dovoljno respektabilno, a da je otprilike na nekom sličnom nivou razvijenosti, tako da manji stepen nečega što se zove subvencioniranje i po meni nefer trgovina, tako da u mnogo čemu postoji sličnosti između tržišta proizvođača u ovom državama koje bi činile sistem CEFTA i mislim da je to dobro za Crnu Goru.
Specijalizacija za siromaštvo
RSE: Ne treba biti ekonomski stručnjak da bi se uvidjela činjenica da crnogorska proizvodnja čak ni u segmentima gdje realno postoje značajni potencijali ne može da pokrije ni sopstvene potrebe. Šta bi trebalo uraditi da bi domaća proizvodnja doživjela tako priželjkivanu ekspanziju i da li se tu negdje nalazi i lijek za hroničnu boljku crnogorske ekonomije, spoljnotrgovinski deficit?
RAKČEVIĆ: Crna Gora negdje do devedesetih godina prošlog vijeka nije kuburila sa spoljnotrgovinskim deficitom, odnosno ako bi se uzele usluge ono što smo imali kao prihode od pomorske privrede i od turizma mi smo bili sa Slovenijom u jednom periodu i Hrvatskom jedina od republika bivše Jugoslavije koji su imali krajem devedesetih godina izvjesni suficit. Međutim, dijelim viđenje koje je ovdje izrečeno i mislim da bi trebalo učiniti nešto da se podstakne crnogorski izvoz. Upravo je to jedan od temeljnih tačaka gdje postoji različitost u viđenjima. Ja smatram da sa postojećim konceptom koji je dominantan u Crnoj Gori da se Crna Gora u suštini specijalizuje za proizvođača sirovina, specijalizuje se za siromaštvo. Da pojasnim, mi prodajemo zemljište, prodajemo prostor i to dobro prodajemo prostor i to je najviši predmet interesa danas i po tom osnovu najviše kapitala dolazi u Crnu Goru. Ali zar ne bi bilo bolje da mi prodajemo oplemenjeni prostor, prostor u kome bi prodavali apartmane, u kome bi prodavali hotele, odnosno krevete u nekim hotelima sa četiri ili pet zvjezdica. Zar ne bi bilo bolje da mi to radimo, nego da neko na našem zemljištu radi hotele, da dovodi drugu radnu snagu, da u te hotele ubacuje druga vina, druge sireve, druge proizvode i da taj novac samo van Crne Gore. Ili drugi primjer, prodajemo drvnu masu bez ikakvih ograničenja dolazi do sječe šuma. Ne bi li bilo bolje da Crna Gora obezbijedi, pomogne svojim proizvođačima namještaja modernog, stilskog ili već čega da na takav način izvozimo umjesto trupaca gotove proizvode. Crna Gora u ovom času prodaje aluminijske trupce, a zar ne bi bilo bolje da prodajemo hiljade proizvoda od aluminijuma koji bi se proizvodili u malom u srednjem biznisu i bili vezani sa dobrim posljedicama, pozitivnim posljedicama na hiljade tih proizvodnih pogona koji bi bili naslonjeni na Kombinat aluminijuma. Na ovakav način specijalizacijom za siromaštvo Crna Gora neće daleko otići i to je po meni pogrešan koncept. Bilo bi dobro upravo zarad rješavanja boljke crnogorske ekonomije spoljnotrgovinskog deficita, zbog značajnog debalansa, zbog vrlo slabog izvoza upravo poraditi na jačanju industrije, usluga jer samo na takva način sa pažnjom prema izvoznicima, sa pažnjom prema sopstvenoj proizvodnji ćemo imati posljedice povećane zaposlenosti, spremnosti za tržišnu utakmicu, na ovakav način izloženi nelojalnoj konkurenciji mislim da sami sebe dugoročno kopamo raku.
RSE: Da li se slažete s ocjenama da je nepravedno i paradoksalno da KAP kao privatna kompanija u stranom vlasništvu dobija domaću struju po povoljnoj i garantovanoj cijeni, a da finansijski iznureni građani snose sve troškove nabavke preskupe uvozne struje?
RAKČEVIĆ: Lično sam bio protivnik prodaje Kombinata aluminijuma na način na koji je to odrađeno. Mislim da sada beremo plodove pogrešnih odluka u prošlosti i da je to realno dosta teško sada rješavati. Inače, imate faktičku situaciju da je to bila i kupovina nekih monopolskih pozicija prilikom privatizacije, da je slična bila situacija sa nekim drugim sistemima, međutim, generalno rečeno problem nedostatka električne energije mora biti rješavan. Sada smo tu gdje jesmo i strah me da opet ne napravimo greške koje će skupo koštati neke naredne generacije.
Privatizacija
RSE: U posljednje vrijeme je veoma aktuelna i dilema u vezi evenutalne privatizacije Termoelektrane Pljevlja i Rudnika uglja, odnosno sugestije da se Elektroprivreda, odnosno proizvođači električne energije ne privatizuju.
RAKČEVIĆ: Moje je mišljenje isto kao i prije nekoliko godina kada sam kao predsjednik Socijaldemokratske partije iznosio stav i borio se za stav da u planovima privatizacije se da poseban status nekim vrlo važnim sistemima kao što su Elektroprivreda, kao što je Luka Bar, kao što je Željeznica, aerodromi, „Jugopetrol“ ili „Telekom“. Da podsjetim, tada je Socijaldemokratska partija kao konstruktivni dio vlasti bukvalno uslovljavala da je nemoguće doći do privatizacije tih sistema bez ozbiljne rasprave u kojoj bi trebali zagovornici privatizacije da daju ozbiljnu analizu šta će Crna Gora dobiti sa takvim privatizacijama. U međuvremenu promijenilo se to da su dva od tih sistema koje sam pomenuo privatizovali i mislim da bi bilo korektno prema crnogorskoj javnosti dati analizu društvenih efekata, ne efekata vlasnika, jer je neosporno da vlasnici „Jugopetrol“-a i „Telekom“-a imaju itekako interesa i normalno oni rade za profit, ali ono što je važno prilikom prodaje tih sistema je koji su bili benefiti korisni za državu Crnu Goru i za građane Crne Gore. Imam utisak da se radilo o kupovini monopolskih pozicija i da su efekti od prodaje „Jugopetrol“-a, od prodaje „Telekom“-a društveni efekti, ukupni efekti po državu Crnu Goru bili značajno manji od onog što se očekivalo. I neosporno je da se to monopolske pozicije kao i svaki monopol žele sačuvati zato i čujemo povišene tonove na svaki nagovještaj da se javi konkurencija „Jugopetrol“-u ili „Telekom“-u ili nekom od mobilnih provajdera. Neosporno je da u načelnoj priči i u mnoštvu primjera privatna svojina jeste efikasnija, međutim, čim privatizujete neke od firmi i prodajete je kupcu koji ima dominantno državno vlasništvo. Recimo, prodajete mobilnu telefoniju sa pričom da je neophodno privatizovati zbog lošeg upravljanja ili sličnim argumentima, onda prodajete firmama koje imaju dominantno vlasništvo, recimo, norveškoj kompaniji ili tome slično. Osim toga, svakako treba praviti razliku između proizvođača električne energije po mom viđenju i distributera. Sistem prenosa bi vjerovatno i moguće po mom viđenju mogao se privatizovati, ali uopšte ne smatram da će Crna Gora dobiti nešto što ili bar nijesam za sad čuo, neke ozbiljne argumente da će Crna Gora, osmi na kratak rok, dobiti velike benefite prodajom svojih hidroelektrana Pive, Perućice ili tome slično. Treba biti vrlo pažljiv prilikom tih ocjena, jer je važan način na koji se vodi neka kompanija. Imamo dosta primjera da se i sa dobrim menadžentom, sa odgovornim upravnim odborima i sistemi Elektroprivrede ili Željeznice ili luka ili aerodroma itekako uspješno vode. Osim toga ja ne vidim da sistem aerodroma ili da je to loše vođeno i u Crnoj Gori. Vjerujem da se radi o efikasnosti i ispravnosti menadžent tima i Upravnog odbora više nego po definiciji stvari da je neophodno nešto na silu provatizavati, a da pri tom ne ponuditi ozbiljnu analizu koji će biti benefiti, a koje će biti opasnosti i da li ćemo jedan monopol zamijeniti sa drugim monopolom. Šta znači sa pričom da sada ima država monopol, onda predajete privatniku i to stranom licu koje treba da ima monopol i koncentriše ogromnu moć i da odlučuje o vašim bukvalno vitalnim sistemu. Ja za to nijesam.
