Oko tri stotine građana Sarajeva okupilo se, tradicionalno, u krugu kasarne „Maršal Tito“ kako bi u znak sjećanja na 04. svibanj odali počast nekadašnjem predsjedniku SFRJ.
U anketi RSE neki naši sugovornici izražavaju tugu, neki nevjericu da se bilo što iz Titovog vremena može ponoviti, a neki zadovoljstvo što su živjeli u velikoj zemlji:
„Mogu da vam kažem da sam neizmjerno sretan i ponosan što sam imao povlasticu da živim pedeset godina u velikoj, velikoj Titovoj Jugoslaviji.“
U Bosni i Hercegovini postoji 38 udruženja i saveza koji poštuju lik i djela Josipa Broza Tita. Svi oni svake godine na svoj način 04. svibnja odaju počast drugu Titu. Dževad Kapetanović iz Udruženja Josip Broz Tito u Sarajevu kaže:
„4. maja 80' sve se srušilo, sve se ugasilo, sad ja samo postojim, bitišem kao i većina ljudi. Za mene je to jedan datum kojeg se i nerado sjetim jer mi je nanio veliko zlo.“
04. svibanj podjednako se obilježava i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine. Većina sugovornika našeg dopisnika iz Mostara se slaže kako je drug Tito osoba koja je zaslužila svoje mjesto u povjesti:
„Ma svaka povjest ima svoje ljude koji su odradili svoj dio posla.“
„Mislim da se skoro neće pojaviti osoba koja će moći imati taj uticaj, i ne samo uticaj, nego da će imati tu popularnost i vjeru drugih ljudi u ono što on radi.“
„Ja jesam bila Titov pionir, ali se, iskreno, ne sjećam previše tog vremena. Ali, po pričama starijih ljudi, on je definitivno povjesna ličnost.“
Alija Bijavica, predsjednik Udruženja boraca Mostara, ističe kako je na današnji dan prije 27 godina, kada je objavljena Titova smrt, ovaj grad doslovno prestao disati:
„Sirene su se oglasile u 15:05 tačno, puste su ulice bile, svak' ko se zatekao, stao je mirno. Jedno vrijeme slavno koje ostaje čovjeku trajno u sjećanju.“
Svetlana Broz, unuka Josipa Broza Tita kaže za RSE:
„Ovo je dan u kojem Sarajevo, Bosna i Hercegovina i svi oni u Jugoslaviji koje je Tito vodio 35 godina, prepoznaju kao dan u kojem su izgubili čoveka koji je nešto značio u njihovim životima. To se vidi po reakcijama ovih stotina ljudi koji su danas, po ovoj kiši, sa nama. Vidi se po njihovim suznim očima, vidi se po njihovim stiscima ruku i vlažnim dlanovima. Ja to najbolje mogu da osetim.“
U anketi RSE neki naši sugovornici izražavaju tugu, neki nevjericu da se bilo što iz Titovog vremena može ponoviti, a neki zadovoljstvo što su živjeli u velikoj zemlji:
„Mogu da vam kažem da sam neizmjerno sretan i ponosan što sam imao povlasticu da živim pedeset godina u velikoj, velikoj Titovoj Jugoslaviji.“
U Bosni i Hercegovini postoji 38 udruženja i saveza koji poštuju lik i djela Josipa Broza Tita. Svi oni svake godine na svoj način 04. svibnja odaju počast drugu Titu. Dževad Kapetanović iz Udruženja Josip Broz Tito u Sarajevu kaže:
„4. maja 80' sve se srušilo, sve se ugasilo, sad ja samo postojim, bitišem kao i većina ljudi. Za mene je to jedan datum kojeg se i nerado sjetim jer mi je nanio veliko zlo.“
04. svibanj podjednako se obilježava i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine. Većina sugovornika našeg dopisnika iz Mostara se slaže kako je drug Tito osoba koja je zaslužila svoje mjesto u povjesti:
„Ma svaka povjest ima svoje ljude koji su odradili svoj dio posla.“
„Mislim da se skoro neće pojaviti osoba koja će moći imati taj uticaj, i ne samo uticaj, nego da će imati tu popularnost i vjeru drugih ljudi u ono što on radi.“
„Ja jesam bila Titov pionir, ali se, iskreno, ne sjećam previše tog vremena. Ali, po pričama starijih ljudi, on je definitivno povjesna ličnost.“
Alija Bijavica, predsjednik Udruženja boraca Mostara, ističe kako je na današnji dan prije 27 godina, kada je objavljena Titova smrt, ovaj grad doslovno prestao disati:
„Sirene su se oglasile u 15:05 tačno, puste su ulice bile, svak' ko se zatekao, stao je mirno. Jedno vrijeme slavno koje ostaje čovjeku trajno u sjećanju.“
Svetlana Broz, unuka Josipa Broza Tita kaže za RSE:
„Ovo je dan u kojem Sarajevo, Bosna i Hercegovina i svi oni u Jugoslaviji koje je Tito vodio 35 godina, prepoznaju kao dan u kojem su izgubili čoveka koji je nešto značio u njihovim životima. To se vidi po reakcijama ovih stotina ljudi koji su danas, po ovoj kiši, sa nama. Vidi se po njihovim suznim očima, vidi se po njihovim stiscima ruku i vlažnim dlanovima. Ja to najbolje mogu da osetim.“
