Četrnaestogodišnju Monu El–Ayedi napale su prekjučer na školskom hodniku osječke Osnovne škole „Mladost“ tri nasilne petnaestogodišnjakinje iz srednje Ekonomske škole, ljubomorne što se nekom dječaku, kojeg Mona i ne pozna, sviđa Mona, a ne njihova prijateljica.
„Moja Mona mi je rekla da je mislila da će umrijeti. Druga djevojčica je izvadila bokser i lupala po mojoj Moni. Želim da cijela Hrvatska zna da je moje dijete danas moglo biti mrtvo.“
Monina majka, Sanja El-Ayedi, kaže da je Monu, unatoč ozljedama glave i lakšem potresu mozga, na vlastitu odgovornost, ali uz liječnička upustva, dovela iz bolnice kući jer joj je kćer u šoku i boji se ostati bez roditelja:
„Škola Mladost je poduzela sve. Zahvaljujem im se što su na vrijeme nazvali hitnu pomoć da moje dijete spasu. Ne okrivljujem nikoga osobno u školi Mladost, ali sustav ne funkcionira kako treba. Kako netko može doći s bokserom u školu? To je mogao biti nož. Moje dijete je moglo biti zaklano. Mogla je to biti bomba ili pištolj.“
Pomoćnik hrvatskog ministra za znanost obrazovanje i šport, Martin Oršolić, naglašava da u većini hrvatskih škola postoje čak i pojačani sustavi osiguranja, od video kamera, do zaštitara ili civilnih ročnika, no propusti se, kaže, na žalost, ipak dogode:
„U ovom konkretnom slučaju u Osijeku radi se o tome da su tri učenice, koje su sada prvi razred srednje Ekonomske škole, ušle u školu. Jedna od tih učenica je prošle godine bila učenica osmog razreda te škole. Nju su prepoznali. Nitko nije mogao naslutiti da će doći do onoga do čega je došlo.“
Dodaje da se u posljednje tri godine u hrvatski školama, kroz vladine ili nevladine udruge, na sprečavanju nasilja među djecom provodi čak tristotinjak raznih edukacijskih programa:
„U zadnje dvije-tri godine u edukativnom smislu smo napravili jedan veliki pozitivan iskorak i na temelju naših podataka broj slučajeva nasilja se smanjuje.“
Pomoćnica pravobraniteljice za djecu, Ester Radmilo, potvrđuje da je u zadnje dvije godina zabilježeno nešto manje nasilja među djecom, iako je broj prijavljenih slučajeva i dalje visok - oko 2000 godišnje:
„Prijavljeni broj slučajeva nasilja ima tendenciju smanjenja, ali ovako teški slučajevi su sve češći.“
Ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece, doktorica Gordana Buljan Flander:
„Skoro svako treće dijete u našim školama izloženo je svakodnevno, ili gotovo svakodnevno, nekom obliku nasilja. Nešto što nam ne daje nadu da će brzo biti bolje je podatak da se tek 11 posto djece obrati nastavniku u slučajevima kada doživljava nasilje. To znači da ne očekuju pomoć.“
Zaključuje da upravo ti rezultati istraživanja ukazuju na još uvijek nedovoljne preventivne mjere:
„Rezultati su jako porazni i vrlo zabrinjavajući. U školama u Hrvatskoj jedan psiholog pokriva 3500 djece. To je pokazatelj da ne vodimo dovoljno računa o djeci. Što može jedna psiholog učiniti sa 3500 djece?“
„Moja Mona mi je rekla da je mislila da će umrijeti. Druga djevojčica je izvadila bokser i lupala po mojoj Moni. Želim da cijela Hrvatska zna da je moje dijete danas moglo biti mrtvo.“
Monina majka, Sanja El-Ayedi, kaže da je Monu, unatoč ozljedama glave i lakšem potresu mozga, na vlastitu odgovornost, ali uz liječnička upustva, dovela iz bolnice kući jer joj je kćer u šoku i boji se ostati bez roditelja:
„Škola Mladost je poduzela sve. Zahvaljujem im se što su na vrijeme nazvali hitnu pomoć da moje dijete spasu. Ne okrivljujem nikoga osobno u školi Mladost, ali sustav ne funkcionira kako treba. Kako netko može doći s bokserom u školu? To je mogao biti nož. Moje dijete je moglo biti zaklano. Mogla je to biti bomba ili pištolj.“
Pomoćnik hrvatskog ministra za znanost obrazovanje i šport, Martin Oršolić, naglašava da u većini hrvatskih škola postoje čak i pojačani sustavi osiguranja, od video kamera, do zaštitara ili civilnih ročnika, no propusti se, kaže, na žalost, ipak dogode:
„U ovom konkretnom slučaju u Osijeku radi se o tome da su tri učenice, koje su sada prvi razred srednje Ekonomske škole, ušle u školu. Jedna od tih učenica je prošle godine bila učenica osmog razreda te škole. Nju su prepoznali. Nitko nije mogao naslutiti da će doći do onoga do čega je došlo.“
Dodaje da se u posljednje tri godine u hrvatski školama, kroz vladine ili nevladine udruge, na sprečavanju nasilja među djecom provodi čak tristotinjak raznih edukacijskih programa:
„U zadnje dvije-tri godine u edukativnom smislu smo napravili jedan veliki pozitivan iskorak i na temelju naših podataka broj slučajeva nasilja se smanjuje.“
Pomoćnica pravobraniteljice za djecu, Ester Radmilo, potvrđuje da je u zadnje dvije godina zabilježeno nešto manje nasilja među djecom, iako je broj prijavljenih slučajeva i dalje visok - oko 2000 godišnje:
„Prijavljeni broj slučajeva nasilja ima tendenciju smanjenja, ali ovako teški slučajevi su sve češći.“
Ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece, doktorica Gordana Buljan Flander:
„Skoro svako treće dijete u našim školama izloženo je svakodnevno, ili gotovo svakodnevno, nekom obliku nasilja. Nešto što nam ne daje nadu da će brzo biti bolje je podatak da se tek 11 posto djece obrati nastavniku u slučajevima kada doživljava nasilje. To znači da ne očekuju pomoć.“
Zaključuje da upravo ti rezultati istraživanja ukazuju na još uvijek nedovoljne preventivne mjere:
„Rezultati su jako porazni i vrlo zabrinjavajući. U školama u Hrvatskoj jedan psiholog pokriva 3500 djece. To je pokazatelj da ne vodimo dovoljno računa o djeci. Što može jedna psiholog učiniti sa 3500 djece?“
