U proljeće 2003. godine, tokom suđenja Slobodanu Miloševiću, stotine dokumenta pristiglo je Haškom sudu s natpisima "Odbrana", "Državna tajna" i "Strogo povjerljivo". U njima su se nalazili sadržaji sastanaka nekadašnjih jugoslavenskih političkih i vojnih vođa, te je ta "pošiljka" navodno obećavala puni uvid u srpsku ulogu u ratu u Bosni, piše The New York Times.
Ali, Srbija je, kao nasljednica Jugoslavije, uspjela "isposlovati" odluku Haškog suda da dijelove arhive može skriti od očiju javnosti. Oni koji su vidjeli spomenute dokumente, nazivaju ih inkriminirajućim. Suci i pravni zastupnici obiju strana imali su uvid u cenzurirani materijal, ali isti nije smio biti javno objavljen.
Kada su se beogradski odvjetnici sastali sa sucima Haškog suda kako bi tražili tajnost dokumentacije, sa sobom su donijeli i pismo podrške Carle del Ponte. Glčavna tužiteljica Haškog Tribunala još je 2003. godine potvrdila da je poslala pismo bivšem srbijanskom ministru vanjskih poslova, Goranu Svilanoviću, u kojem je obećala da će pristati na "razumne uvjete", ukoliko Srbija preda dokumente.
"Dobivanje tih dokumenta bila je duga borba, a zbog ogromne vrijednosti u procesu protiv Miloševića, pristali smo na njihove uvjete." - rekla je tada del Ponteova.
Pravnici i ostali upućeni u srpski zahtjev za tajnošću rekli su da Beograd ni tada nije krio svoju pravu namjeru: Cijeli vojni arhiv zadržati podalje od očiju Međunarodnog suda pravde, na kojem je tada trajao proces u kojem je Bosna i Hercegovina tužila Srbiju za genocid. Ako su podaci NY Timesa tačni, misija Srbije je uspjela. Ona je, kako znamo, u februaru ove godine oslobođena krivice za genocid zbog nedostatka dokaza.
"To je pitanje koje treba glasno postaviti. Zašto sud nije zahtijevao svu dokumentaciju? Činjenica da su neki dijelovi bili zacrnjeni implicira da su ti odlomci mogli imati ulogu u donošenju drugačije presude." - rekla je Diane Orentlicher, profesorica prava na Univerzitetu u Washingtonu za NY Times.
U presudi je bili navedeno da suci nisu vidjeli cenzurirane arhive, ali ne i zašto Sud nije naredio Srbiju da dostavi potpunu dokumentaciju.
Iako je u ranijim suđenjima dokazana umiješanost Beograda, u obrazloženju presude navedeno je da nema dovoljno dokaza da se za ubistvo 8.000 srebreničkih Bošnjaka od strane bosanskih Srba dokaže da bilo pod naredbom ili kontrolom Srbije.
Tajni arhivi navodno još eksplicitnije dokazuju da su postojali kontrola i naredbe Srbije, otkrivajući nove detalje kako je Beograd financirao i podržavao rat u BiH, te kako je vojska bosanskih Srba, iako službeno izdvojena 1992. godine, praktično ostala produžena ruka Jugoslavenske armije.
Upućeni kažu da arhivi sadrže dokaze i sažetke sastanaka koji pokazuju da su snage Srbije, uključujući tajnu policiju, igrale glavnu ulogu u zauzimanju Srebrenice i pripremi masakra koji je tamo počinjen. Međutim, dva suda koji se nalaze u istome gradu i koji su organi iste organizacije, nisu mogli međusobno podijeliti informacije koje bi eventualno kaznile odgovorne za hiljade žrtava.
Odvjetnički tim BiH , svjestan da je vojni arhiv od izuzetne važnosti za tužbu pred Medjunarodnim sudom pravde , naznačio je 2006.godine da je Srbija predala nekompletnu dokumentaciju. Sud je odgovorio da je šira dokumentacija na uvidu u Sudu za ratne zločine. Kada je bosanski tim tokom saslušanja insistirao na tom pitanju, Sud pravde je prosto zahtjev ignorirao, piše NY Times. List navodi i riječi direktorice beogradskog Fonda za humanitarno pravo Nataše Kandić koja kaže kako je bila šokirana ponašanjem suda, prije svega zbog toga što to "blokira srbijansku javnost da razmiju suštinu predhodnog rata". Nakon što je odluka donesena, Nataša Kandić je jednog od članova beogradskog tima pitala zašto nisu rekli istinu. Čovjek, kojem nije željela navesti ime, joj je odgovorio: "To je normalno, svaka bi zemlja učinila isto da se zaštiti. Bosna je željela puno novca za odštetu". Kandićeva mu je, navodi NYTimes na to odgovorila – "ali jednog će dana istina izaći na vidjelo". A čovjek joj je odgovorio: "Da, ali to je budućnost. Sada je važno zaštiti državu!"
Ali, Srbija je, kao nasljednica Jugoslavije, uspjela "isposlovati" odluku Haškog suda da dijelove arhive može skriti od očiju javnosti. Oni koji su vidjeli spomenute dokumente, nazivaju ih inkriminirajućim. Suci i pravni zastupnici obiju strana imali su uvid u cenzurirani materijal, ali isti nije smio biti javno objavljen.
Kada su se beogradski odvjetnici sastali sa sucima Haškog suda kako bi tražili tajnost dokumentacije, sa sobom su donijeli i pismo podrške Carle del Ponte. Glčavna tužiteljica Haškog Tribunala još je 2003. godine potvrdila da je poslala pismo bivšem srbijanskom ministru vanjskih poslova, Goranu Svilanoviću, u kojem je obećala da će pristati na "razumne uvjete", ukoliko Srbija preda dokumente.
"Dobivanje tih dokumenta bila je duga borba, a zbog ogromne vrijednosti u procesu protiv Miloševića, pristali smo na njihove uvjete." - rekla je tada del Ponteova.
Pravnici i ostali upućeni u srpski zahtjev za tajnošću rekli su da Beograd ni tada nije krio svoju pravu namjeru: Cijeli vojni arhiv zadržati podalje od očiju Međunarodnog suda pravde, na kojem je tada trajao proces u kojem je Bosna i Hercegovina tužila Srbiju za genocid. Ako su podaci NY Timesa tačni, misija Srbije je uspjela. Ona je, kako znamo, u februaru ove godine oslobođena krivice za genocid zbog nedostatka dokaza.
"To je pitanje koje treba glasno postaviti. Zašto sud nije zahtijevao svu dokumentaciju? Činjenica da su neki dijelovi bili zacrnjeni implicira da su ti odlomci mogli imati ulogu u donošenju drugačije presude." - rekla je Diane Orentlicher, profesorica prava na Univerzitetu u Washingtonu za NY Times.
U presudi je bili navedeno da suci nisu vidjeli cenzurirane arhive, ali ne i zašto Sud nije naredio Srbiju da dostavi potpunu dokumentaciju.
Iako je u ranijim suđenjima dokazana umiješanost Beograda, u obrazloženju presude navedeno je da nema dovoljno dokaza da se za ubistvo 8.000 srebreničkih Bošnjaka od strane bosanskih Srba dokaže da bilo pod naredbom ili kontrolom Srbije.
Tajni arhivi navodno još eksplicitnije dokazuju da su postojali kontrola i naredbe Srbije, otkrivajući nove detalje kako je Beograd financirao i podržavao rat u BiH, te kako je vojska bosanskih Srba, iako službeno izdvojena 1992. godine, praktično ostala produžena ruka Jugoslavenske armije.
Upućeni kažu da arhivi sadrže dokaze i sažetke sastanaka koji pokazuju da su snage Srbije, uključujući tajnu policiju, igrale glavnu ulogu u zauzimanju Srebrenice i pripremi masakra koji je tamo počinjen. Međutim, dva suda koji se nalaze u istome gradu i koji su organi iste organizacije, nisu mogli međusobno podijeliti informacije koje bi eventualno kaznile odgovorne za hiljade žrtava.
Odvjetnički tim BiH , svjestan da je vojni arhiv od izuzetne važnosti za tužbu pred Medjunarodnim sudom pravde , naznačio je 2006.godine da je Srbija predala nekompletnu dokumentaciju. Sud je odgovorio da je šira dokumentacija na uvidu u Sudu za ratne zločine. Kada je bosanski tim tokom saslušanja insistirao na tom pitanju, Sud pravde je prosto zahtjev ignorirao, piše NY Times. List navodi i riječi direktorice beogradskog Fonda za humanitarno pravo Nataše Kandić koja kaže kako je bila šokirana ponašanjem suda, prije svega zbog toga što to "blokira srbijansku javnost da razmiju suštinu predhodnog rata". Nakon što je odluka donesena, Nataša Kandić je jednog od članova beogradskog tima pitala zašto nisu rekli istinu. Čovjek, kojem nije željela navesti ime, joj je odgovorio: "To je normalno, svaka bi zemlja učinila isto da se zaštiti. Bosna je željela puno novca za odštetu". Kandićeva mu je, navodi NYTimes na to odgovorila – "ali jednog će dana istina izaći na vidjelo". A čovjek joj je odgovorio: "Da, ali to je budućnost. Sada je važno zaštiti državu!"
