Književnik i publicista Mladen Lompar vjeruje da su Crnogorci vjernici bez obzira na to što se vjerovanje u Boga ponekad nije manifestovalo odlascima u crkvu ili drugim iskazivanjem religioznih običaja. Može se reći da su Crnogorci uvijek imali specifičan odnos prema vjeri, smatra Lompar:
„Tako je snažna presija komunističke ideologije poslije Drugog svjetskog rata vjerujući dio crnogorskog čovjeka, a on postoji u svakom ljudskom biću, sabila u najtajanstvenije zakutke i njegovu najdublju intimu. Sjećam se da se ni u najrigidnijim sredinama nije izostajao obred krštenja, nalaganje badnjaka, farbanje uskršnjih jaja, ali u izuzetno privatnim svetkovinama, ponekad iza zaključanih vrata. Današnje otvoreno pokazivanje vjerskih osjećanja ima uporište u tim skrivenim i skrivanim oblicima vjerovanja“.
Odnos Crnogoraca prema religiji istoričar Zvezdan Folić tumači kao klasičan primjer socijalne produkcije svetog:
„Dok je u Crnoj Gori bio na vlasti vladikat Crnogorci su listom išli u popove, jer je to zvanje bilo itekako socijalno poželjno. Kada je došlo do toga da je Crna Gora postala sekularna država onda je to zvanje počelo polako da gubi na značaju, a kakav je odnos i samih ljudi prema religiji i uopšte u Crnoj Gori nije na snazi klasična religioznost. Ako je to religioznost đedova i očeva. Radi se o socijalnoj produkciji svetoga. Kada je nešto aktuelno i kada je nešto socijalno i državno prijemčivo onda se i sami ljudi oslanjaju na to i počinju polako da se približavaju tim vrijednostima“.
Istorijske činjenice govore da su Crnogorci nakon Drugog svjetskog rata od svih naroda na prostoru bivše Jugoslavije bili najskloniji procesu ateizacije. Na popisu 1953. čak 32% građana Crne Gore izjasnilo se da su ateisti, najviše u bivšoj Jugoslaviji. Ipak, iako mnoge i danas zapuštene, ovdje postoji preko 650 crkava i manastira. Profesor doktor Sonja Tomović Šundić specifičan odnos prema religiji ovako tumači:
„Oni su prirodno religiozni, vjeruju u poredak pravde u ideju pravde. Očigledno da imamo s jedne strane vrlo jako nasljeđe religioznosti, a s druge strane možda manje vidljiv ili manje vidan ritualni obrazac kao kulturološko nasljeđe usljed tih istorijskih okolnosti koje nijesu dozvoljavale možda da se ta crkvenost kod Crnogoraca razvije na možda jedan još jasniji način“.
O sadašnjem napadnom ili folklornom obliku iskazivanja vjerskih osjećanja Mladen Lompar:
„Pretjerivanja koja su očigledna, a nemaju nikakve veze sa Bogom, koja su može se reći čisto koketiranje, a ponekad inat, a najčešće primitivizam, nacionalistički i pseudovizantijski kič, a ovdje je uvozna komponenta, često dovodi u sumnju i ta čista osjećanja pripadnosti Bogu“.
Profesor doktor Sonja Tomović Šundić:
„Vjerovatno da se to poklopilo i sa određenim političkim strujanjima, tako da se nakon rušenja ili nakon sloma jednog društvenog i državnog modela naprosto povratak crkvi ili povratak religiji shvatao kao jedno normalno oživljavanje onoga što se moglo iz tradicije preuzeti kao jedan dobar model. Vjerovatno da tu ima svega i da prosto je u toj situaciji došlo i do izvjesnih pomodnih ispoljavanja koja nemaju mnogo veze sa suštinom“.
A na pitanje da li se danas na osnovu raznih pojavnih oblika može steći utisak da su Crnogorci skloni i da stvaraju i vjeruju u ovozemaljske hodajuće bogove književnik Mladen Lompar odgovara:
„Ima i toga, ali Boga mi, ako zagrebete i u suštini svaki Crnogorac kaže, čak i kada mu nazovete „dobar dan“ i pitate ga „kako je“, kaže: „Bog će pomoći“, ali ima tu da vjeruju u te bogove koji hodaju zemljom... ima i takvih ljudi koji puno više njima vjeruju“.
„Tako je snažna presija komunističke ideologije poslije Drugog svjetskog rata vjerujući dio crnogorskog čovjeka, a on postoji u svakom ljudskom biću, sabila u najtajanstvenije zakutke i njegovu najdublju intimu. Sjećam se da se ni u najrigidnijim sredinama nije izostajao obred krštenja, nalaganje badnjaka, farbanje uskršnjih jaja, ali u izuzetno privatnim svetkovinama, ponekad iza zaključanih vrata. Današnje otvoreno pokazivanje vjerskih osjećanja ima uporište u tim skrivenim i skrivanim oblicima vjerovanja“.
Odnos Crnogoraca prema religiji istoričar Zvezdan Folić tumači kao klasičan primjer socijalne produkcije svetog:
„Dok je u Crnoj Gori bio na vlasti vladikat Crnogorci su listom išli u popove, jer je to zvanje bilo itekako socijalno poželjno. Kada je došlo do toga da je Crna Gora postala sekularna država onda je to zvanje počelo polako da gubi na značaju, a kakav je odnos i samih ljudi prema religiji i uopšte u Crnoj Gori nije na snazi klasična religioznost. Ako je to religioznost đedova i očeva. Radi se o socijalnoj produkciji svetoga. Kada je nešto aktuelno i kada je nešto socijalno i državno prijemčivo onda se i sami ljudi oslanjaju na to i počinju polako da se približavaju tim vrijednostima“.
Istorijske činjenice govore da su Crnogorci nakon Drugog svjetskog rata od svih naroda na prostoru bivše Jugoslavije bili najskloniji procesu ateizacije. Na popisu 1953. čak 32% građana Crne Gore izjasnilo se da su ateisti, najviše u bivšoj Jugoslaviji. Ipak, iako mnoge i danas zapuštene, ovdje postoji preko 650 crkava i manastira. Profesor doktor Sonja Tomović Šundić specifičan odnos prema religiji ovako tumači:
„Oni su prirodno religiozni, vjeruju u poredak pravde u ideju pravde. Očigledno da imamo s jedne strane vrlo jako nasljeđe religioznosti, a s druge strane možda manje vidljiv ili manje vidan ritualni obrazac kao kulturološko nasljeđe usljed tih istorijskih okolnosti koje nijesu dozvoljavale možda da se ta crkvenost kod Crnogoraca razvije na možda jedan još jasniji način“.
O sadašnjem napadnom ili folklornom obliku iskazivanja vjerskih osjećanja Mladen Lompar:
„Pretjerivanja koja su očigledna, a nemaju nikakve veze sa Bogom, koja su može se reći čisto koketiranje, a ponekad inat, a najčešće primitivizam, nacionalistički i pseudovizantijski kič, a ovdje je uvozna komponenta, često dovodi u sumnju i ta čista osjećanja pripadnosti Bogu“.
Profesor doktor Sonja Tomović Šundić:
„Vjerovatno da se to poklopilo i sa određenim političkim strujanjima, tako da se nakon rušenja ili nakon sloma jednog društvenog i državnog modela naprosto povratak crkvi ili povratak religiji shvatao kao jedno normalno oživljavanje onoga što se moglo iz tradicije preuzeti kao jedan dobar model. Vjerovatno da tu ima svega i da prosto je u toj situaciji došlo i do izvjesnih pomodnih ispoljavanja koja nemaju mnogo veze sa suštinom“.
A na pitanje da li se danas na osnovu raznih pojavnih oblika može steći utisak da su Crnogorci skloni i da stvaraju i vjeruju u ovozemaljske hodajuće bogove književnik Mladen Lompar odgovara:
„Ima i toga, ali Boga mi, ako zagrebete i u suštini svaki Crnogorac kaže, čak i kada mu nazovete „dobar dan“ i pitate ga „kako je“, kaže: „Bog će pomoći“, ali ima tu da vjeruju u te bogove koji hodaju zemljom... ima i takvih ljudi koji puno više njima vjeruju“.
