Žužana SERENCEŠ, Enis ZEBIC
Mnoge godine, još od devedesetih, u centru Novog Sada stajao je ogroman grafit nepoznatog autora, sa porukom „Novosadski korpuse, stidi se!“. Nasuprot tome, odbornici aktuelne vlasti u Novom Sadu munjevito, bez rasprave, ozvaničili su predlog da dve ulice u novosadskim predgrađu ponesu ime komandanta Novosadskog korpusa koji je učestvovao u napadu na Vukovar, generala JNA Mladena Bratića, odnosno komandanta paravojne formacije iz Republike Srpske „Vukovi s Vučjaka“ Veljka Milankovića.Još jedna sramna mrlja na Novom Sadu – reaguje direktor Centra za regionalizam Aleksandar Popov:
"Ova radikalska vlast je pokopala, bar na nivou gradskih uprava, saradnju sa Tuzlom i Osijekom. Jer je za ova dva grada jasno stavljeno do znanja da je ovakva vlast neprihvatljiva. Nevolja je u tome što to nije izolovan slučaj, nego naleže na jednu opštu atmosferu, u kojoj se sada nalazi Srbija."
Ne mogu da se otmem utisku da se, zapravo, radi o kontrainicijativi - onoj koju su Centar za regionalizam i Igmanska inicijativa podneli nedavno da se jedna novosadska ulica nazove imenom Srđana Aleksića – dodaje još Popov:
"Čoveka koji je u Trebinju na početku rata ubijen od strane Srba, prebijen je kundacima na smrt, zato što je branio svog sugradjanina muslimana. To je jedan častan primer I mi smo mislilli da takav primer zaslužuje pažnju time što bi jedna ulica dobila njegovo ime, u Novom Sadu koji je, barem je tako smatran, jedan multietnički i tolerantan grad."
Aktuelna vlast na taj predlog nije ni odgovorila, niti želi da ga komentariše, kao što gradonačelnica iz Srpske radikalne stranke Maja Gojković ne želi da komentariše ni nazivanje ulica po komandantima Novosadskog korpusa i paravojne formacije:
"Ne znam da li postoji takav materijal ili ne postoji. Nisam videla buru kada su pojedini roditelji ovih odbornika, dakle bivši Titovi funkcioneri menjali nazive ulica. Tako da, nova vremena - nove ulice, to tako komentarišem."
Opozicija nije bila u Sali prilikom odlučivanja, a odbornici iz Demokratske stranke i Lige socijaldemokrata Vojvodine slažu se da se radi o sramnoj odluci:
"Predstavnici i komandanti svih paravojnih formacija nisu ni obilići ni sindjelići, to nisu ljudi na koje treba da se ugledaju mlade generacije, nego da uče kako ne treba postupati."
"Ni Minhen nema bulevar Adolfa Hitlera, pa Novi Sad isto ne bi smeo da ima ni ulicu ni bilo šta ni bilo kakvo obeležje koje bi podsećalo na vremena i dogadjaje koji su se desili u jednom od najmračnijih perioda u istoriji, kako za ovaj grad tako za Vojvodinu, celu Srbiju i čitav ovaj region.
Stanovnici novosadskih ulica koje bi trebalo da ponesu imena ratnih komandanata tražili su, inače, da se one nazovu ulicama „maslačka“ i „dobre nade“, ali to nije ni razmatrano. Konačnu odluku o predlogu Skupštine opštine Novog Sada doneće Ministarstvo za lokalnu samoupravu Republike Srbije.
Promjena naziva ulica je problem Srbije
Ovakve inicijative neće pridonijeti normalizaciji odnosa, najžešća je formulacija koju smo mogli čuti od obitelji nestalih i ubijenih Vukovaraca povodom inicijative novosadskih vlasti. Prema prijedlogu nadležnog tijela novosadske gradske skupštine, general bivše savezne vojske Mladen Bratić, koji je listopada 1991. godine poginuo obilazeći svoje trupe koje su napadale Vukovar, i zapovjednik paravojne skupine bosanskih Srba „Vukovi s Vučjaka“ Veljko Milanković, poginuo u akciji „Maslenica“ 1993. godine, trebali bi dobiti svoje ulice u Novom Nadu.
Vukovarka Manda Patko, predsjednica je udruge „Vukovarske majke“ koja okuplja obitelji osoba ubijenih na Ovčari i gotovo 500 osoba koje se još od 1991. godine vode kao nestali sa vukovarskog područja. Evo njenog prvog komentara za Radio Slobodna Evropa:
„To je njihov problem, to nije naša država. Oni mogu raditi što hoće. Mi nemamo pravo da se miješamo u njihovu državu. Inače, ja sam protiv toga da se po onome tko je napadao nas i naš grad, u bilo u kojem gradu naziva ulica.“
Drago Glasnović bio je trgovački putnik u „Vuteksu“, zatim hrvatski branitelj Vukovara, zatim logoraš u srpskom logoru, zatim prognanik, a sada je predsjednik Udruge povratnika Županije Vukovarsko-srijemske. On u izjavi za Radio Slobodna Evropa upozorava da ovakvi potezi ne vode u smjeru normalizacije odnosa dviju država:
„Nije mi jasno kako netko tko želi gajiti budućnost dobrosusjedskih odnosa može praviti takav odnos među državama. Nije mi jasno dokle će radikalizam na susjednim prostorima kočiti razvoj i same Srbije. Jer, još uvijek je jaka radikalna struja, koja im ne dozvoljava napredak i uklapanje u evropske tokove. Što je žalosno i što ne mogu razumjeti.“
Povjesničar Nikica Barić autor je prve cjelovite studije o srpskoj pobuni u Hrvatskoj. U izjavi za Radio Slobodna Evropa on upozorava na to da se ne smije susjedima preko državne granice diktirati nazive ulica:
„Isto kao što mi imamo Josipa Jovića, generala Gotovinu, ministra Šuška i tako dalje i to je kod nas ljudima normalno, a Srbima nije. To je jednostavno tako. Možda nije sjajno i bajno, ali to je stvarnost. Ne možemo mi sad Srbima namatati nazive ulica.“
Nakon ratova, generali obično dobivaju ulice. Nikica Barić:
„Što se sad oko toga zgražati? To je tako. Čovjek je poginuo u borbi i sad će dobiti svoju ulicu. Najgore stvari su se dogodile kad je Vukovar pao. Ne znam točno što su radile te njegove jedinice, sigurno nisu bacale čokoladu, ali kad je rat postoje generali i tako to ide.“
Veljko Milanković je bio zapovjednik paravojne skupine bosanskih Srba. Nakon obuke kod Kapetana Dragana u Kninu sudjeluje u borbama u Zapadnoj Slavoniji, potom se vraća u Bosnu i Hercegovinu, a nakon uspješne akcije Hrvatske vojske za deblokadu Masleničkog ždrila i odbacivanja postrojbi pobunjenih hrvatskih Srba desetak kilometara od mora, početkom 1993. godine, Milanković im sa svojom postrojbom „Vukovi s Vučjaka“ priskače u pomoć i tamo pogiba. Po jednoj verziji u borbi sa Hrvatskom vojskom, a po drugoj, ubili su ga Arkanovi ili Legijini ljudi, koji su također stigli u pomoć. Detalje ima povjesničar-amater i hrvatski ratni veteran Ivan Čerina iz Benkovca:
„Kad je Maslenica otpočela, oni su došli za vrlo kratko vrijeme. On je poginuo u najžešćim borbama. Kad je on poginuo, mislim da su se svi povukli. Jedan tenk mu je zapeo u blato, pa se on vraćao i pogodila ga je mina. Bilo je, međutim, i priče da su ga ,skinuli‘ arkanovci, isto kao što su, navodno, ubili i zapovjednika 92. motorizirane brigade, pukovnika Momčila Bogunovića.“
