Prema podacima istraživanja koje je proveo Financial Times, gotovo 44 posto građana EU vjeruje da im se život pogoršao od kada je njihova zemlja postala članica Unije. S druge strane, većina onih koji živi u Ukrajini, Moldaviji, ili Gruziji vjeruju da bi im život mogao biti bolji kada bi se pridružili aktualnoj "dvadestesedmorici".
Tu su i zemlje Zapadnog Balkana – Hrvatska, koja je najdalje otišla u pregovorima kao zemlja kandidat, i Makedonija, koja ima taj status, ali pregovori nisu otpočeli. Ostale još nemaju ni potpisan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju – Bosni i Hercegovini kao uteg oko nogu stoji reforma policije koja nikako da se dogodi, Bruxelles je sa Srbijom zamrznuo pregovore o Stabilizaciji i pridruživanju, jer vlasti u Beogradu ne surađuju sa Haškim sudom. Mladić je Srbiju već zaustavio na putu prema eurointegracijama, kao što je, zahvaljujući Gotovininom bijegu, Hrvatska izgubila više od godinu i pol dragocjenog vremena u procesu pridruživanja, što je može koštati punopravnog članstva. Crna Gora za sada dobija sve pohvale bruxelleske administracije. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju trebao bi biti potpisan do ljeta, odnosno do kraja njemačkog predsjedavanja Unijom.
Ipak, vrhunski stratezi u Evropskoj komisiji smatraju da bi trebalo odgoditi sve rasprave koja se tiču daljnjeg proširenja Unije. Politika ima drugačiji stav. Evo kako ga je objasnio 19. ovog mjeseca u Bruxellesu Olli Rehn, povjerenik za proširenje Unije:
"Nikada ne bi smjeli reći ‘nikada’, jer učinimo li to - izgubiti ćemo našu političku vjerodostojnost, naš utjecaj. Zato mislim da bi u ovom trenutku, ali i ubuduće trebali raditi na temeljima Evropske politike prema susjedstvu."
Rehn apelira na neodređenu stanku u raspravi u proširenju. U suprotnom bi protivnici te ideje mogli prisliti Uniju da iscrta neizbrisive linije na mapi, što bi rezultirao, kako je rekao, "srebrenom zavjesom".
I bivši istaknuti službenik Evropske komisije Graham Avery također smatra da ovo nije trenutak u kojem treba ustrajavati na odluci o daljnejm proširenju, jer bi skeptici unutar Unije mogli trajno blokirati ideju proširenja, a takav scenario bi bio katastrofalan, smatra ovaj dobar poznavatelj prilika u Uniji. Avery podsjeća da unutar davedestsedmorice ne postoji jedinstven stav prema zemljama kojima je već obećano članstvo -Turskoj i Hrvatskoj.
No, da stvari ne bi bile potpuno uzaludne i da bi posao koji radi imao smisla, Povjerenik za proširenje Rehn je kazao da bi se mogla povući paralela sa Sjedinim Američkim Državama – koje su najveće proširenje doživjele 1845., ulaskom Texasa u Uniju:
“Ako se nešto tako dogodilo 70, odnosno 75 godina nakon osnivanja Sjedinjenih Država, a upravo 2033. pada 70-ta, odnosno 75-ta godišnjica osnivanja Unije - možda bi se većina istočnih i jugoistočnih evropskih zemalja mogla u to doba pridružiti Evropskoj uniji."
Pitanje je koje je danas sve aktualnije: Ako se ideja proširenja koja je u proteklih pola stoljeća bila važan prioritet Unije, danas se na ovakav način propituje i upozorava na sveopći strah od takozvanih "novih Evropljana"- da li to znači da je Evropska Unija izgubila ritam u hodu prema naprijed? Mnogi analitičari podsjećaju da se strah od novih članica pojavio uočio pretposljednjeg vala širenja kada je 1. svibnja 2004. u Uniju ušlo 10 država, uglavnom iz nekadašanjeg komunističkog bloka.
Godinu dana kasnije slijedio je šok za uniju. Francuzi i Nizozemci odbacuju Ustav Evropske unije. Deset siromašnjih članica postali su potencijalna opasnost starim članicama Unije. Stvar se usložnjava dolaskom i još dvije siromašne članice od 1. siječnja ove godine – Rumunjske i Bugarske . Javnost u starim članicama se pobojala da su novi Evropljani opasnost za njihova radna mjesta, socijalne i druge beneficije na koje su se navikli.
Većina stanovnika Francuske, Njemačke, Nizozemske, Belgije Luxemburga i Italije, šest država koje su osnovale Uniju 1957., smatraju da trenutno nije vrijeme za širenje Unije i da su postali žrtve te ideje. A samo prije tri godine tadašnji predsjednik Evropske komisije Romano Prodi, danas talijanski premijer, je na središnjoj svečanosti širenja Unije na slovensko-talijanskoj granici optimistično govorio:
“Današnje proširenje je peto i najveće u povijesti Unije i uvjeren sam da neće biti i posljednje. Ostale evropske države i narodi će nam se pridružiti, sve dok cijelim kontinentom ne zavlada mir i demokracija."
Optimizam je u međuvremenu prilično oslabio. Analitičari upozoravaju da među evropskom dvedesetsedmoricom gotovo da nema jedne teme oko koje se svi slažu, te da izostaju važni razvojni projekti. Ipak, Evropska unija je danas velika gospodarska i politička sila, sa gotovo 500 milijuna stanovnika i godišnjim bruto duštvenim proizvodom od preko 15 tisuća billiona dolara.
Ovu analizu završavamo tekstom iz britanskog "Independenta" koji je u povodu svečanosti obilježavanja pola stoljeća Unije izdvojio 50 razloga zašto voljeti Uniju.
Među prva tri razloga su razvoj demokracije u 27 evropskih zemalja. Nekada siromašne članice, poput Irske, Grčke i Portugala, danas su prosperitetne zemlje, te je stvoreno najveće tržište na svijetu.
Naravno, ima mnogo toga što je Evropa učinila za nas, možda je vrijeme da parafrazirajući poznatu Kenedijevu rečenicu, zapitamo: Što mi možemo učiniti za Evropu?!
Tu su i zemlje Zapadnog Balkana – Hrvatska, koja je najdalje otišla u pregovorima kao zemlja kandidat, i Makedonija, koja ima taj status, ali pregovori nisu otpočeli. Ostale još nemaju ni potpisan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju – Bosni i Hercegovini kao uteg oko nogu stoji reforma policije koja nikako da se dogodi, Bruxelles je sa Srbijom zamrznuo pregovore o Stabilizaciji i pridruživanju, jer vlasti u Beogradu ne surađuju sa Haškim sudom. Mladić je Srbiju već zaustavio na putu prema eurointegracijama, kao što je, zahvaljujući Gotovininom bijegu, Hrvatska izgubila više od godinu i pol dragocjenog vremena u procesu pridruživanja, što je može koštati punopravnog članstva. Crna Gora za sada dobija sve pohvale bruxelleske administracije. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju trebao bi biti potpisan do ljeta, odnosno do kraja njemačkog predsjedavanja Unijom.
Ipak, vrhunski stratezi u Evropskoj komisiji smatraju da bi trebalo odgoditi sve rasprave koja se tiču daljnjeg proširenja Unije. Politika ima drugačiji stav. Evo kako ga je objasnio 19. ovog mjeseca u Bruxellesu Olli Rehn, povjerenik za proširenje Unije:
"Nikada ne bi smjeli reći ‘nikada’, jer učinimo li to - izgubiti ćemo našu političku vjerodostojnost, naš utjecaj. Zato mislim da bi u ovom trenutku, ali i ubuduće trebali raditi na temeljima Evropske politike prema susjedstvu."
Rehn apelira na neodređenu stanku u raspravi u proširenju. U suprotnom bi protivnici te ideje mogli prisliti Uniju da iscrta neizbrisive linije na mapi, što bi rezultirao, kako je rekao, "srebrenom zavjesom".
I bivši istaknuti službenik Evropske komisije Graham Avery također smatra da ovo nije trenutak u kojem treba ustrajavati na odluci o daljnejm proširenju, jer bi skeptici unutar Unije mogli trajno blokirati ideju proširenja, a takav scenario bi bio katastrofalan, smatra ovaj dobar poznavatelj prilika u Uniji. Avery podsjeća da unutar davedestsedmorice ne postoji jedinstven stav prema zemljama kojima je već obećano članstvo -Turskoj i Hrvatskoj.
No, da stvari ne bi bile potpuno uzaludne i da bi posao koji radi imao smisla, Povjerenik za proširenje Rehn je kazao da bi se mogla povući paralela sa Sjedinim Američkim Državama – koje su najveće proširenje doživjele 1845., ulaskom Texasa u Uniju:
“Ako se nešto tako dogodilo 70, odnosno 75 godina nakon osnivanja Sjedinjenih Država, a upravo 2033. pada 70-ta, odnosno 75-ta godišnjica osnivanja Unije - možda bi se većina istočnih i jugoistočnih evropskih zemalja mogla u to doba pridružiti Evropskoj uniji."
Pitanje je koje je danas sve aktualnije: Ako se ideja proširenja koja je u proteklih pola stoljeća bila važan prioritet Unije, danas se na ovakav način propituje i upozorava na sveopći strah od takozvanih "novih Evropljana"- da li to znači da je Evropska Unija izgubila ritam u hodu prema naprijed? Mnogi analitičari podsjećaju da se strah od novih članica pojavio uočio pretposljednjeg vala širenja kada je 1. svibnja 2004. u Uniju ušlo 10 država, uglavnom iz nekadašanjeg komunističkog bloka.
Godinu dana kasnije slijedio je šok za uniju. Francuzi i Nizozemci odbacuju Ustav Evropske unije. Deset siromašnjih članica postali su potencijalna opasnost starim članicama Unije. Stvar se usložnjava dolaskom i još dvije siromašne članice od 1. siječnja ove godine – Rumunjske i Bugarske . Javnost u starim članicama se pobojala da su novi Evropljani opasnost za njihova radna mjesta, socijalne i druge beneficije na koje su se navikli.
Većina stanovnika Francuske, Njemačke, Nizozemske, Belgije Luxemburga i Italije, šest država koje su osnovale Uniju 1957., smatraju da trenutno nije vrijeme za širenje Unije i da su postali žrtve te ideje. A samo prije tri godine tadašnji predsjednik Evropske komisije Romano Prodi, danas talijanski premijer, je na središnjoj svečanosti širenja Unije na slovensko-talijanskoj granici optimistično govorio:
“Današnje proširenje je peto i najveće u povijesti Unije i uvjeren sam da neće biti i posljednje. Ostale evropske države i narodi će nam se pridružiti, sve dok cijelim kontinentom ne zavlada mir i demokracija."
Optimizam je u međuvremenu prilično oslabio. Analitičari upozoravaju da među evropskom dvedesetsedmoricom gotovo da nema jedne teme oko koje se svi slažu, te da izostaju važni razvojni projekti. Ipak, Evropska unija je danas velika gospodarska i politička sila, sa gotovo 500 milijuna stanovnika i godišnjim bruto duštvenim proizvodom od preko 15 tisuća billiona dolara.
Ovu analizu završavamo tekstom iz britanskog "Independenta" koji je u povodu svečanosti obilježavanja pola stoljeća Unije izdvojio 50 razloga zašto voljeti Uniju.
Među prva tri razloga su razvoj demokracije u 27 evropskih zemalja. Nekada siromašne članice, poput Irske, Grčke i Portugala, danas su prosperitetne zemlje, te je stvoreno najveće tržište na svijetu.
Naravno, ima mnogo toga što je Evropa učinila za nas, možda je vrijeme da parafrazirajući poznatu Kenedijevu rečenicu, zapitamo: Što mi možemo učiniti za Evropu?!
