Vlado AZINOVIC, Ankica BARBIR MLADINOVIC, Esad KRCIC, Ivan KATAVIC i Branko VUCKOVIC
Do decembra 2006. godine Protokol iz Kyota potpisale su vlade 169 država i teritorija, a ograničenja u pogledu emisije štetnih plinova koja predviđa taj dokument, odnose se na razdoblje od 2008. do 2012. godine. Njime su u osnovi, dopuštene štetne emisije plinova smanjuju do razine pet posto manje od one koja je registrirana 1990. godine, kaže Anđelka Mihajlov, bivša ministrica za zaštitu okoliša u Vladi Srbije, danas čelnica nevladine organizacije Ambasadori životne sredine:„Protokol iz Kyota je ustvari jedan međunarodni ugovor, koji je ugrađen u okvirnu Konvenciju Ujedinjenih nacija o klimatskim promenama, i on ustvari govori o tome kako treba smanjiti emisiju gasova s efektom staklene bašte do 2012. godine, dakle šta zemlje treba da urade i kako je moguće ostvariti da se ne bi dešavale ovako drastične klimatske promjene, kojih smo svedoci. Dakle, na bazi naučnih saznanja, kako nauka danas i u vreme Protokol iz Kyota smatra, gasovi s efektnom staklene bašte su glavni uzročnici velikih klimatskih promena, i napravljen je scenario za sve zemlje kako da smanje emisije, dati su ciljevi koliko treba smanjiti emisije gasova s efektnom staklene bašte i kako oni koji ne mogu to da urade mogu pomoći drugima a da ipak smanje te svoje kvote.“
Prema obavezama koje proistječu iz Kyoto protokola, zemlje su, shodno svom industrijskom razvoju, podijeljene u dvije skupine: u razvijene i nerazvijene.
I dok visoko industrijalizirane države, grupirane u takozvanom Annexu 1, moraju smanjiti ispuštanje štetnih plinova za pet do 10 posto, zemlje izvan te skupine nemaju takvu obavezu, ali zato moraju sudjelovati u takozvanom „Programu čistog razvoja“.
Sve države jugoistočne Europe spadaju upravo u tu skupinu. Iako ih je dio potpisao protokol iz Kyota, nijedna ga do sada nije ratificirala. Prva bi to mogla učiniti Hrvatska, kaže za naš radio državni tajnik u Ministarstvu okoliša Nikola Ružinski:
„Hrvatska je potpisala Protokol iz Kyota 1998. godine, ali ga nije do sada ratificirala zbog problema dozvoljene kvote emisija u odnosu na baznu godinu 1990. Budući da smo uspjeli riješiti taj problem oko kvote, odlučili smo ići na ratifikaciju i sada smo pokrenuli proces izrade Zakona za ratifikaciju Kyoto protokola i procedura u Saboru će, nadamo se, biti gotova do prve polovice ove godine.“
Proceduru za ratifikaciju protokola iz Kyota do sredine ove godine trebala bi okončati i Bosna i Hercegovina:
Prijedlog osnove za vođenje pregovora oko ratifikacije Protokola iz Kyota prošao je proceduru u obje entitetske vlade, zatim u Vijeću ministara i Predsjedništvu BiH, kazao je Senad Oprašić, šef Odsjeka za zaštitu okoline u Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH:
„Do konačne ratifikacije Kyoto protokola ostalo je još da se na parlamentu obavi diskusija i da parlament da svoj stav o Kyoto protokolu. Na osnovu tog stava oba doma Parlamentarne skupštine BiH Predsjedništvo BiH donosi odluku o ratifikaciji Kyoto protokola u Bosni i Hercegovini.“
Suglasnost za potpisivanje međunarodnog sporazuma iz Kyota dala su oba entitetska Ministarstva za zaštitu okoliša. Zdravko Begović, pomoćnik ministra za zaštitu okoliša u Vladi Republike Srpske:
„U tom dokumentu je predviđeno da Bosna i Hercegovina ratifikuje Kyoto kao Annex 1, što znači da, praktično, u toj prvoj fazi BiH nema obavezu da reducira emisije gasova s efektom staklene bašte.“
Potpisivanjem Protokola iz Kyota Bosnu i Hercegovinu čeka veliki zadatak, smatra federalna ministrica okoliša Katica Čerkez:
„Nadamo se da ćemo uspjeti uraditi sve ono što se od nas zahtjeva, jer postojeća tehnologija u pogonima je dosta stara, a još uvijek nismo ni dovoljno svjesni veličine tog zadatka koji je pred nama i koji trebamo riješiti.“
Crna Gora je također na dobrom putu da u skoroj budućnosti ratificira protokol iz Kyota:
Imajući u vidu da je crnogorska vlada krajem februara utvrdila Prijedlog zakona o ratifikaciji Kyoto protokola, ovaj akt će se, vjerovatno, ubrzo naći na dnevnom redu jednog od predstojećih zasjedanja crnogorskog parlamenta.
Kyoto protokol, makar u prvih nekoliko godina, Crnoj Gori neće nametati posebne obaveze. Ali prema izjavi Predraga Nenezića, ministra turizma i zaštite životne sredine, datoj neposredno po utvrđivanju vladinog prijedloga zakona, ovaj akt treba smatrati izuzetno značajnim sa političkog, pravnog i naročito ekonomskog aspekta:
„Crna Gora spada u zemlje u razvoju, tako da usvajanje ovog zakona ne predviđa neke dodatne obaveze do 2012. godine, kada će se izvršiti revizija Kyoto protokola. Ali je činjenica da ekonomske koristi mogu biti višestruke za Crnu Goru, jer je svaka od velikih industrijskih zemalja obavezna da daje odgovarajuće finansijske doprinose Kyoto protokolu kroz kvote koje su propisane. Međutim, takođe su u mogućnosti da umanje te kvote ukoliko ulažu u čistu tehnologiju u zemljama u razvoju. Crna Gora, nakon usvajanja zakona, ima pravo na korišćenje čistih tehnologija i ima pravo pristupa svim tim mehanizmima koji su predviđeni. To su projekti od proizvodnje energije putem korišćenja novih izvora do projekta organskog stočarstva, unapređenja saobraćajne strukture, promovisanja bio-dizel goriva u poljoprivredi i tako dalje.“
Srbija još uvijek nije potpisala Kyoto protokol, dijelom iz zbog toga što su pred vlastima u Beogradu proteklih godina i mjeseci bili prioritetniji politički problemi:
Miroslav Spasojević, pomoćnik direktora Uprave za zaštitu životne sredine Srbije, očekuje da će ratifikacija tog dokumenta uslediti ubrzo nakon formiranja nove vlade. On kaže da Srbija, kao zemlja u razvoju, nakon potpisivanja protokola, u početku njegove relizacije neće imati obavezu smanjivanja štetne emisije, ali će odmah moći da se uključi u niz veoma važnih i korisnih projekata:
„Možemo da učestvujemo u nekim stvarima koje su nama bitne. To znači da ćemo uz pomoć ovih razvijenijih da uvodimo mere energetske efikasnosti, novih, obnovnijih izvora, smanjenja emisija iz industrije, i da u takvom jednom aranžmanu unapredimo naš sistem energetske efikasnosti u zemlji i time doprinesemo smanjenju emisija na globalnom nivou.“
Po Spasojevićevim navodima, za razliku od industrijski razvijenih zemalja, Srbija nema problem povećane štetne emisije, koji je sada, zbog pada industrijske proizvodnje, znatno manji nego 1990. godine:
„Mi, nažalost, zbog toga što smo 1990. godine imali industriju koja je bila aktivnija, sada imamo smanjenje emisije gasova sa efektnom staklene bašte, i u tom smislu imamo jednu lagodniju situaciju nego neke druge zemlje. Mnoge zemlje koje pripadaju Annexu 1, ne mogu tako lako da dovedu te svoje emisije na nivo iz 1990. godine, a to je -5,2 posto.“
Anđelka Mihajlov iz nevladine udruge Ambasadori životne sredine, vjeruje kako pristupanje Protokolu iz Kyota otvara priliku za regionalnu suradnju:
„Ja uvek zastupam tezu da region jugoistočne Evrope mora postići konsenzus oko ekološke kohezije, oko zajedničkih nastupa po pitanjima životne sredine. Ceo region – zemlje bivše Jugoslavije i okolne zemlje – je jako mali za ovako velike globalne promene. Te aktivnosti mogu da dovedu do dobrih stvari tek ukoliko se posmatraju regionalno. U tom kontekstu mi u regionu imamo nekoliko stvari koje nisu dobre za sektor životne sredine. Imamo, ustvari, u svim zemljama u regionu jednu jako slabu poziciju sektora životne sredine. Nemamo političku odlučnost u tome da je to jedan od prioriteta. Nijedna od zemalja u regionu to nije iskazala kao svoj prioritet, nego svaka zemlja to smatra nekim teretom koji nameće Evropska unija. Dakle, Kyoto je jedan od uslova za priključenje Evropskoj uniji i zato ćemo, verovatno, pre ili kasnije pristupiti Kyoto protokolu, ali izostaje ta suštinska odlučnost da mi u tome vidimo neke benefite za sebe. Nema ozbiljnih projekata u kojima su naše zemlje makar pripremaju ulazak na tržište karbon kredita. Posle 2012. godine su moguće i promene u mehanizmima Kyoto protokola. Tako da bih se ja usudila da kažem da zbog naše sporosti, zbog naše neopredeljenosti za životni razvoj, zbog neopredeljenosti da životna sredina treba da bude jedna od prioritetnih oblasti, mi na neki način, svi zajedno, gubimo mogućnost da neko investira, kroz čistije tehnologije, u ovaj region.“
Priča o prilagođavanju ekoloških standarda industrije u regiji Protokolu iz Kyota, otvara još jednu zanimljivu i čini se sve urgentniju temu. Ekološki incidenti, u gotovo svim zemljama bivše Jugoslavije, postaju prečesta pojava. Čini se kako želja vlasti da ožive industrijsku proizvodnju, da pošto-poto prodaju tvornice strancima i omoguće zapošljavanje što većeg broja ljudi, potpuno potiskuje brigu za moguće ekološke posljedice takve prakse. Posljednjih je sedmica primjera previše: Karlovačka pivovara, INA rafinerija u Sisku, rafinerija u Pančevu,
Željezara u Zenici...
Sa ekološkog stanovišta, za Hrvatsku bi se moglo reći da je u nesreći imala i sreće. Naime, zbog rata i divlje privatizacije uništena je većina industrijskih pogona, a s njima i moguća veća zagađenja okoliša. Unatoč tome, Hrvatska je, osobito posljednjih mjeseci, u znaku brojnih ekoloških incidenata. Najnoviji, kojeg je u Karlovcu skrivila poznata Pivovara, stajat će možda i života šezdesetpetogodišnjeg Zdravka Martinovića, koji je kobnog popodneva prije tri tjedna prošetao sa psom uz potočić kraj tvornice. Obojica se onesvijestila, pas je uginuo, a Martinović je, kako nam je potvrdila njegova kćerka Gordana, i dalje u dubokoj komi:
„To je trovanje. Ne znam čime. U početku sam mislila da je trovanje amonijakom, međutim ispalo je da nije. Stanje je isto, već 20 dana, bez promjena.“
Protiv odgovornih u Pivovari podnesena je kaznena prijava, a sumnjiče se da su, umjesto sigurnog zbrinjavanja, dopustili u procesu fermentacije ispuštanje ugljičnog dioksida kroz ventil za odvodnju, što je i dovelo do stradavanja Zdravka Martinovića i počinjeno teško kazneno djelo.
Novinarka Hrvatske televizije Branka Šeparović, nimalo ne dvoji da je u pitanju bahatost i interes kapitalista za što većom zaradom:
„To je jedna apsolutna i totalna nebriga kapitala, koji je sada u Hrvatskoj u jednoj ružnoj fazi – toj prvoj fazi, fazi divljeg kapitalizma, i to spojenom sa snagom kapitala globalizacije. Tako da su sve zemlje u tranziciji, uključujući i Hrvatskoj, u jednoj vrlo čudno situaciji. Ja uvijek govorim da je kapital vrlo sličan vampiru – on mora svoju količinu krvi dobiti. To se sad zove profit, onda ide ekstra profit, a sada i nova stvar – mega profit. Nažalost, ovaj čovjek je vrlo teško stradao, ali ono što je dobro, to je da je to senzibiliziralo i politiku i medije, samo će biti dobro da se to onda ne zaboravi.“
Grad Sisak se pak zbog svoje industrije, koja godinama već truje vlastite građane, može „pohvaliti“ kontinuiranim prisustvom u medijima i javnosti, nažalost zbog sve brojnijih ekoloških katastrofa, a najnovija se dogodila prije tri tjedna, kad je rafinerija dio grada u svojoj blizini doslovce zasula kišom masne, smrdljive tekućine. O čemu svjedoči Ilinka Malbašić:
„Auto je bilo crno, jedva smo ga oprali. Mislila sam sijati baštu, ali sad ne mogu. To je bilo samo crnilo, onaj crni mazut. To je bilo grozno. Katastrofa!“
Danije Prerad iz Sisačke ekološke akcije upozorava da se po broju oboljelih od leukemije i drugih malignih bolesti Sisak nalazi na prvom mjestu u Hrvatskoj, te naglašava da su državne firme još neodgovornije od privatnih:
„Ljudi su ogorčeni zbog toga što državna tvrtka – riječ je o INA-i – truje građane ove države, a samim tim državne inspekcije ne žele ništa poduzeti.“
Maja Malidžan, aktivistkinja nevladine organizacije Grupa iz Pančeva, grada u kome se u proteklih nekoliko meseci dogodilo više teških ekoloških incidenata, strahuje da će zagađivači u Srbiji, i nakon potpisivanja Kyoto protokola, izbegavati primenu novih standarda:
„Pančevačka industrija ne poštuje ni ove naše blage, srpske zakone povodom smanjenja zagađujućih materija, pa tako mislim da, ako bi Srbija potpisala Kyoto protokol, oni ga ne bi sprovodili, to jest fabrike se ne bi držale tih odrednica koje stoje u Kyoto protokolu. Sa gledišta jednog običnog Pančevca, koji svakodnevno udiše benzen i ostale kancerogene materije, naravno da želim da Srbija potpiše Kyoto protokol, ali mi to trenutno deluje kao science-fiction i mislim da će to tako ostati sve dok se pančevački hemijski kompleks ne privatizuje.“
Pored ustavne odrednice kojom je sebe deklarisala kao ekološku državu i održivi razvoj kao strateško opredjeljenje, Crna Gora još uvijek ima ekološke crne tačke, koje se prije svega prepoznaju u teškoj industriji, odnosno takozvanom energetsko-metalurškom lancu, kojem pripadaju pljevaljska Termoelektrana, nikšićka Željezara, ali i podgorički Kombinat aluminijuma koji ekolog Aleksandar Ražnatović stavlja na prvo mjesto industrijskih zagađivača u Crnoj Gori:
„Prije svega zbog zastarjele tehnologije fabrike – stara je 30 godina – i ne ulaganja, došlo je do toga da imamo enormno zagađenje, kako vode, tako vazduha i zemlje u okolini Kombinata aluminijuma. U našem približavanju EU, crnogorska država će morati da stane na put toj pojavi. Vlasnici Kombinata aluminijuma će morati da se prilagode evropskim standardima.“
Prije mjesec dana, u zeničkoj čeličani – tvornici „MittalSteel“ – poginula su trojica radnika, čija je smrt posljedica trovanja plinom argonom. Ministrica Čerkez ističe kako je potrebno uložiti značajna sredstva da se postojeće industrijske tehnologije osuvremene, tako da ne bi dalje dolazilo do ovakvih slučajeva:
„To se, nažalost, ne odnosi na Kyoto protokol, ali se sigurno odnosi na zaštitu okoliša. Bolje reći da su prihvaćeni svi standardi u tom tehnološkom procesu koji je vezan za Željezaru Zenica. Što znači da bi se svi ti pogoni, odnosno svi ti onečišćivači trebali prilagoditi, a potrebna su značajna sredstva da se ta tehnologija usuglasi sa Zakonom o okolišu.“
Doministar Begović također je naglasio kako su oba entitetska Ministarstva okoliša ušla u jednu evropsku praksu izdavanja ekoloških dozvola prilikom osnivanja industrijskih pogona:
„Nalažu se mjere obezbjeđivanja najnovijih tehnologija koje daju najmanji stepen zagađenja, odnosno koje omogućavaju taj takozvani samoodrživi razvoj. Dakle, u svakom slučaju razvoj, ali koji na minimalan način negativno utiče na životnu sredinu.“
Anđelka Mihajlov vjeruje da najčešći uzroci ekoloških incidenata u posljednje vrijeme u regiji imaju zajedničko izvorište:
„Uzroke ovih učestalih udesa treba naravno tražiti u zastarelim tehnologijama. Ti postojeći industrijski objekti ustvari ni ne poštuju postojeće zakonske propise. Dakle, opet ponavljam, u zemljama u regionu nije uspostavljen sistem zaštite životne sredine; nemate čvrstu ruku koja kažnjava one koji ne poštuju zakone životne sredine. Tu se sad počinju da pojavljuju i termini ,ekološki kriminal‘ i ,ekološka nebriga‘ i , ekološki nemoral i ,ekološka neetičnost‘ – građani počinju da sumnjaju da se u određenim fabrikama životna sredina koristi kao izgovor da se pokriju i urade neke druge stvari. Jer, kroz životnu sredinu ustvari vidite celu situaciju oko tehnologije koja se koristi. Mi svi imamo jednu boljku da se životna sredina tretira kao jedan od zadnjih sektora.“
Priča o Protokolu iz Kyota i ekološkim incidentima još je jednom ukazala na činjenicu da se zaštiti okoliša u regiji ne posvećuje dovoljna, niti stalna pažnja. Javnost se senzibilizira samo u kritičnim trenucima, a u nedostatku institucionalne ili državne brige za ovu oblast, njom se kontinuirano uglavnom bavi samo nevladin sektor:
Osim Ministarstva okoliša, u Hrvatskoj o pravima okoliša brine i Fond za zaštitu okoliša, Agencija za okoliš, Inspekcija za okoliš, te brojne ekološke udruge i zeleni telefoni, ali sve je to, prema ocjeni novinarke
Šeparović, još uvijek rascjepkano i bez istinske snage:
„Kako se onda može dogoditi da u jednom Splitu na sred rive sruše dvije glavne palme i da nitko ne reagira? Dakle, zeleni pokret možda postoji, ali ja ne znam gdje je. S tim da se ne radi samo o palmama kao takvim, već i o simbolu.“
Javnost u Bosni i Hercegovini nije dovoljno obaviještena, niti pokazuje interes za ova pitanja, smatra Samir Đuk, profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu:
„Nažalost, mi smo prilično izolovani iz ove cjelokupne situacije, vjerovatno zbog ovih naših ostalih, svakodnevnih problema. Što ne znači, naravno, da mi kao dio jedne globalne zajednice ne možemo doprinijeti rješavanju ove problematike.“
Pored obećavajućeg početka, prema riječima Aleksandra Drljevića, izvršnog direktora Zelenih u Crnoj Gori, može se zaključiti da građanima Crne Gore predstoji dug put do dostizanja pune svijesti o neophodnosti zaštite životne sredine:
„Sigurno da su od unazad recimo sedam-osam godina, počele da se dešavaju određene promjene i da se formiraju građanske organizacije. Ali, generalno, populacija u Crnoj Gori zahtijeva edukovanje u svim segmentima društva, dakle kako među predškolskom i u školskom uzrastu, tako i među odraslima. Potrebno je da se na to obrati pažnja, da se podigne svijest građana. Jer, primjeri koji su oko nas upozoravaju i skreću pažnju da to nije baš onako kako bi trebalo da bude, pogotovo u jednoj ekološkoj državi.“
Prema navodima Milana Đurića, iz nevladine organizacije Centar za razvoj ekološke svesti „Izvor“, javnost u Srbiji, zaokupljena brojnim ekonomskim problemima, o ekologiji razmišlja samo kada se dogodi neki teži incident:
„Nažalost, podsticaji za bavljenje ekologijom kod građana su najčešće incidenti i porast kancera koji se bukvalno udvostručava. To su inicijalne kapisle da ljudi počnu o tome da razmišljaju.“
Anđelka Mihajlov iz nevladine udruge Ambasadori životne sredine vjeruje da se tom pitanju ne može pristupati izolirano i povremeno:
„Nema životne sredine koja je samo stvar građana ili koja je samo stvar političara ili koja je samo stvar industrije. Partnerstvo je tu ključna reč. Moramo sesti svi zajedno, i vlasti i industrija i građani i nevladine organizacije. Jer, ukoliko se ne napravi takav – zajednički – odnos prema životnoj sredini, bićemo protivnici u nečemu u čemu treba da budemo saradnici. Životna sredina nema ni političkih granica, nema ni granica u tom smislu kome je važnije da bude čista. Tu poruku želim da uputim svim građanima u regionu.“
Bila je to tema sedmice Radija Slobodna Evropa koju su pripremili, u Zagrebu Ankica Barbir Mladinović, u Podgorici Esad Krcić, u Sarajevu Ivan Katavić, u Beogradu Branko Vučković i u Pragu Vlado
